Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Povelja o bosanskom jeziku - Bosnjaci

Povelja o bosanskom jeziku

Povodom sve uèestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjaèke studije pri Matiènom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopæavamo javnosti da naš zajednièki stav o tom pitanju - koji ovjeravamo svojim potpisima - iskazuje sljedeæa


P O V E L J A
o bosanskom jeziku

 

1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjeæaju svojim.
2. KorišÃ¦enjem naziva ''bosanski jezik'' Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika èiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrðen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjaèkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u razlièitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.
3. Bez obzira na slièna ili razlièita mišljenja o zajednièkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji èini glavninu južnoslavenske jezièke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijeè o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.
4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politièke svrhe - kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjaèkog naroda - kao i upotreba ove sintagme u regionalnom znaèenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišÃ¦enja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu.
5. Istrajavajuæi na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju nièija prava niti prisvajaju nešto sto im ne pripada. U tom smislu, korišÃ¦enje naziva bosanski jezik ne ukljuèuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.
6. Pokušaji da se Bošnjacima umjesto historijski potvrðenog te u praksi usvojenog naziva ''bosanski jezik'' nametne bošnjaèka nominacija jezika, predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjaèke nacionalne samosvojnosti.
7. Istièuæi legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistièka istraživanja i zalaganja u kulturi koja æe omoguæiti naše bolje upoznavanje i meðusobno uvažavanje.

Potpisnici Povelje pozivaju politièke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne rijeèi, a naroèito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podre te u praksi zastupaju i sprovode naèela iznesena u ovom dokumentu.


Sarajevo, 21. 3. 2002.

 

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):
Ahmet Alièiæ, Nijaz Alispahiæ, Azra Begiæ, Ðenana Buturoviæ, Mustafa Ceriæ, Ibrahim Cediæ, Srebren Dizdar, Enes Durakoviæ, Ferida Durakoviæ, Nijaz Durakoviæ, Ibrahim Festiæ, Šaæir Filandra, Muhamed Filipoviæ, Lamija Hadžiosmanoviæ, Sabira Hadžoviæ, Rešid Hafizoviæ, Hadžem Hajdareviæ, Adil Hajriæ, Senahid Haliloviæ, Irfan Horozoviæ, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžiæ, Muhamed Hukoviæ, Meliha Husedžinoviæ, Omer Ibrahimagiæ, Nedžad Ibrišimoviæ, Mustafa Imamoviæ, Dževad Jahiæ, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Kariæ, Ibrahim Kemura, Zilhad Kljuèanin, Ibrahim Krzoviæ, Enes Kujundžiæ, Tvrtko Kulenoviæ, Džemaludin Latiæ, Amir Ljuboviæ, Munib Maglajliæ, Rusmir Mahmutæehajiæ, Emina Memija, Teufik Muftiæ, Hasnija Muratagiæ - Tuna, Jasmina Musabegoviæ, Sadudin Musabegoviæ, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Neziroviæ, Enes Pelidija, Midhat Riðanoviæ, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžiæ, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarèeviæ, Arif Tanoviæ, Ilijas Tanoviæ, Elbisa Ustamujiæ, Esad Zgodiæ, Jusuf Žiga.

 

ZA BOSANSKI JEZIK
Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku (1)
12. oktobar 2002. godine
-Redovna Tribina-Vijeæe Kongresa bošnjaèkih intelektualaca KBI
BOŠNJACI I JEZIK BOSANSKI
Uvodnièar: Munib Maglajlic
http://vkbi.open.net.ba/

 

1. NAŠ JEZIK BOSANSKI


U kuæi bosanskoj opet se piše i govori o jeziku bosanskom, mogao bi patetièno biti naslovljen ovaj tekst, èiji bi se sadržaj u nepodignutom, obiènom tonu mogao ovako objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, razlièitog karaktera i na razlièitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju povodom sintagme ''bosanski jezik'' piše i razgovara na naèin koji neæe biti neugodni razgovor naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) - da parafraziramo naslov poznate pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bošnjacima sklonog Andrije Kaèiæa Miošiæa (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756 ). Prvi je tekst Milivoja Jeftiæa, ''Bosanskohercegovaèka nebeska jezièka duga'' (Osloboðenje, 59/2002, 19774, dodatak KUN, str. 3, od 3. 3. 2002.), drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu za bošnjaèke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bošnjaèkih intelektualaca (javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima i sedmiènjacima), a treæi - Moj jezik bosanski - kolumnistièki komentar Povelje iz pera Ivana Lovrenoviæa (Dani, br. 250).
Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne razlièitosti pobrojanih tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajednièke: prvo, usredsreðeno bavljenje znaèenjima sintagme ''bosanski jezik'' i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva jezikoslovna dešavanja na tom prostoru, koji bismo - opet u patetiènom iskazu - mogli oznaciti "kuæom bosanskom".

Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jeftiæev, i onaj koji je uslijedio kao svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenoviæev. Razlog leži u èinjenici da bez obzira na neslaganja (koja su oèita) i nesporazume (na koje se želi ukazati) ova tri teksta pružaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadržaju, èiji se složeni znaèaj ne može ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadašnje stanje u zajedniækoj "kuæi bosanskoj", na zajednièkom bosansko(hercegovaèkom) prostoru, bez pretjerivanja se može oznaèiti žalosnim i slikovito se može ovako predstaviti: hiza predaka oronula je i jedva je uzgor, a na zajednièkoj okuænici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim kuæama komfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kuæi predaka - koji je u meðuvremenu bezuspješno pokušavao nešto za sebe skrpiti - nejak je da nešto temeljito sam uradi na starini, tim prije sto ni imovinsko-pravni odnosi nisu rašÃ¨išÃ¦eni. Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hize koji je ostao na topraku pomagao odlazeæima da ostvare svoje nakane, a kada je rijeè o imovinsko-pravnim odnosima -neprincipijelno im je popuštao, uzdajuæi se za "svoj sluèaj" i neke kombinacije koje su se izjalovile.

Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tièe sadašnjeg politièkog okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nešto šire, a vezano za pojavu Povelje o bosanskom jeziku, valja istaæi da mi nije poznato da neko od sastavljaèa i potpisnika teksta o kojem je rijeè smatra da bi za Bošnjake bio dobitak neki etno-nacionalni zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenoviæevu tekstu. Naprotiv, poznato mi je da su u veæini - kao i potpisnik ovih redova - istinski nesretni što su u najdramatiènijim mjesecima bošnjaèke historije imali politièke predstavnike koji su zatajili meðunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali meðunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili - narodski kazano - koji su dali ono najvrednije i jedino sto su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to nedostajalo, onima koji su u meðunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana Republika Srpska". Kada se još ima u vidu da u kao veæem entitetu i nakon Daytona te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, položaj Bošnjaka ukazuje se dramatiènim. Jasno je, dakle, da je za bošnjaèko preživljavanje minimum bosanskohercegovacki okvir, u smislu državnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je neupitna ocjena da redukcionizam bošnjaèke politike, koji je, nažalost, i pored promjene "politièke slike", još uvijek na djelu, poguban za bošnjaèku sadašnjost i buduænost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa tekstom Povelje. Naime, i kada je rijeè o moguæim znaèenjima sintagme ''bosanski jezik'', i kada je rijeè o istom povodom sintagme ''bosansko književno srednjovjekovlje'', dodaje se potreba razmatranja odnosa baštine i baštinika i posljedica koje iz tih odnosa proistièu. Meðutim, dok je taj odnos u primjeru književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statièan, odnos baštine i baštinika kada je rijeè o jezièkom naslijeðu otvoren je i dinamièan, i promjene društveno-politièkih okvira u protoku vremena djelovale su na jezièku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do naših dana.

Temeljno razlièit položaj baštinika jezika bosanskoga tokom èetiri stoljeæa osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezièkom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajednièkog jezgra. Meðutim, narastajuæa nacionalna (pa i nacionalistièka) propaganda iz srpskih i hrvatskih matiènih središta veæ potkraj osmanske vladavine, ubrzano je slabila snagu bosanstva i kod Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da službeni naziv za jezik više ne bude bosanski, nego od 1907. srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaæi. Za tok ove rasprave od bitne je važnosti odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi moguænost da u svojim automnim djelatnostima koje se tièu vjere, vjerskog školstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i službeno opeèaæena bošnjaèka èuvarska uloga temeljnih znaèenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa otimali, odnosno prisvajali nešto sto im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima više nije bilo od znaèaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadržavao i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je politièkih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih æe ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjašnjavanju (1991.) Bošnjaci ogromnom veæinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije zanijekana integralnost bosanske jezièke i književne baštine, na koju skreæe pažnju Lovrenoviæ u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu èinjenicu da je, što se Bošnjaka tièe, riješeno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu zakovana i ostaju i dalje otvorena. Druga je stvar što Lovrenoviæ - koji je Povelju doèekao sa gotovom matricom svojih višegodišnjih razmišljanja i pisanih uoblièenja o bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" - ne uoèava znaèaj društvenih promjena koje su se desile u "narodnom zivotu" u Bosni i koje su, kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima rijeè, proizvele etnièku homogenizaciju zapanjujuæeg stupnja. Trebamo ostaviti za sada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bošnjaka po principu spojenih posuda.

Govoriti danas o postavljanju jezièkog pitanja u Bosni na naèin "èija bi normativna rješenja bila znanstveno utemeljena a psihološki prihvatljiva svim graðanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu - našega jezika" (I. Lovrenoviæ) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum nikako ne može povezati sa èovjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramatiènih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada veæ proširene decenije. Koji bi to "najvisoèiji" predstavnik, sa svim ovlaštenjima i èinovnicima koji mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuæe bilo ostvarivo samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao državne praznike vihori "državna" zastava, a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme ono sto je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obilježivši to križevima za koje se Bošnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjeæuju, èak ni onaj koji je sa svojih 33 metra "najveæi u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom). Konaèno, u osvrtu na ovu oèitu "pobjedu" teorije nad životom, sa žalošÃ¦u se može primijetiti da je bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u državnopravnom smislu, da ne bude zabune!) svedeno na simbolièan broj graðana, pogotovo kada je rijeè o identitetu koji je dobio entitet. Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri (konstitutivna) naroda koji je nastanjuju, ne može postati država, i za Bošnjake, koji bez toga ne mogu imati državu. U takvom odnosu stvari nije produktivno - gledano iz perspektive buduænosti Bosne kao željene države - kritizirati skupinu bošnjaèkih intelektualaca zato što su pokazali malo politièkog refleksa, dovodeæi tekst iza èijeg su sadržaja zajednièki stali, sa stanjem naroda u krajnje nezavidnoj politièkoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja. Naime, bez politièkog buðenja Bošnjaka i djelatne politièke volje da se ima djelotvoran državnopravni okvir - kojeg danas nema! - nema ni Bosne kao države, ni dobre buduænosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad èijom je sudbinom s razlogom zabrinut Lovrenoviæ (inaèe, pisac sjajnih ogleda i èitavih knjiga o Bosni te uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bošnjaci i da su politièki svjesniji i jaèi, ne mogu sami ostvariti reèeni san: moraju to u veèini htjeti takoðer Srbi i Hrvati, a oni to danas ne žele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u Bosni koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujuæoj, a ne frankenštajn-državi, moglo bi biti govora o proširenju i popunjavanju sintagme ''bosanski jezik'' drugaèije nego što to èini Povelja, za šta se zalaže I. Lovrenoviæ, a posredno i M. Jeftiæ. Do tih željenih - da li i ostvarivih? - prilika dovoljna je prva taèka Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjeæaju svojim".

 

2. BAŠTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je veæ u uvodnom dijelu poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge taèke ovog dokumenta, koja glasi: "KorišÃ¦enjem naziva ''bosanski jezik'' Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika èiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrðen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjaèkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u razlièitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima". Za valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je rijeè, od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je veæ ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je veæ na èinjenicu da je odnos književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statièan, jer je rijeè o pojavi koja je zaokružena i završena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju èine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da innjihovi preci leže pod steæcima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži naruèili i postavili bilige na "baštini plemenitoj". Simbolièno je taj odnos na zgusnut i slikovit naèin sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukèiæa Kosaèe. Kraljièina kæi, princeza Katarina - u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kæi" - umire na putu za Istanbul u Skoplju, veæ kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje æe se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-paša Hercegoviæ, gdje se kaže da je bio "državnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao još i arapski, turski, perzijski i latinski.

Prekretnièki dogaðaj u etnogenezi Bošnjaka - primanje islama - dovešÃ¦e do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeèi, pri èemu ce se meðu Bošnjacima saèuvati svijest da su baštinici pjesništva Ahmed-pašina i brojnih drugih pojedinaca èija æe pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljuèujuæi i Ahmed-pašina sina, koji je na turskom pjevao pod pjesnièkim imenom Siri, "lavlji"), ali æe iz sjeæanja izbledjeti da su takoðer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesnièkog nasljeða u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima, i ostalog što èini književni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tužnog kraja zivota "Kraljeve kæeri", oznaèenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz pera jednog od najuèenijih Bošnjaka, Safvet-bega Bašagica, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapoèinje sa godinom (1463.) koja oznaèava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina. Takva æe se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada književnik Alija Isakoviæ, jedan od glavnih uèesnika najnovijeg bošnjaèkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), zapoèinje u Biserju (Zagreb 1972.), prvoj bošnjaèkoj književnoj antologiji, osvrt na umjetnièku književnost djelima nastalim takoðer tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek æe u skorašnjoj knjizi Bošnjaèka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdaniæ) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steæcima i tariha na nišanima, kontinuitet koji je materijalno oèigledan u nizu nekropola sa steæcima i grobalja sa nišanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristièan za podruèje književnosti nije, sreæom, naèeo i rastoèio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na podruèje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljeæima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednièkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukèiji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeæa poèinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je naèelno veæ ukazano, pri èemu se nacionalne nominacije - vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžiæa - najranije dogoditi kod Srba, bosanski æe se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još cvršÃ¦e i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjeæanje. Linija takvog zalaganja vidljiva je šezdesetih godina XIX stoljeæa meðu bosnjaèkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji se tada pokreæu u Bosni, a liènost koja se u tom pogledu istièe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Sakir Kurtæehajiæ, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego takoðer nastoji u njega unijeti - kao što je primijetio Dževad Jahiæ - "što je moguæe više jasnoæe, oèistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od rijeèi neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skreæe se pažnja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjeæanjem meðu Bošnjacima, od posebnog znaèaja je isticanje važnosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, meðu bošnjaèkim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeæa. Tako æe Mehmed Agiæ iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjižicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo æe - na kraju, na bosanskom jeziku štampanog vjerskog priruènika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) - uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani æitab!" - dok æe se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa žarom založiti za materinski izraz slijedeæim stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braæo Bošnjaci, / Hak vam Omer govori''.

Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjaèkih vjerskih uèenjaka, kombinirano je nešto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramatiènom razdoblju nastojanja oko prilagoðavanja novim vremenima koja su bila obilježena novim pismom (latinicom), tuðeg jezika nove, tuðinske vlasti, kojoj je pružen žilav oružani otpor i na koju se meðu Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbiæ objavljuje vjersku poèetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Objavljuje i djelo Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski uèitelj (Carigrad 1893.), a pridružuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi - odreda ostajuæi dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika.
Od posebnog znaèaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjackih vjerskih uèenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Ã?elebija, spjeva o roðenju Muhammeda a. s. iz pera tadašnjeg kolašinskog kajmekama hafiza Saliha Gaševiæa, objavljenog arebicom u Skoplju hidžretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Moliše me kolašinski prviši: / ''Nami mevlud daj bosanski napiši''! Meðutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od - što spontano prihvaæenog, što kasnije od vlasti nametanog - zajednièkog bošnjaèkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdiæe èak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Bašagiæa koji istièe da "hrvatskog jezika sum": "Može da goji, / Može da spoji / Istok i Zapad, pjesmu i um"! Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznaèavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Ã?ak æe na srpskoj strani doæi do izrazite odbojnosti prema "bošnjakluku", kako je podrugljivo oznaèeno - veæ u naslovu Koèiæeva teksta u listu Otadžbina - bošnjaštvo Mehmed-bega Kapetanoviæa Ljubušaka, dok je Safvet-beg Bašagiæ zbog ideje bošnjaštva izražene u mladalaèkoj pjesmi Bošnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba.

Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o "Bošnjacima triju vjera", imao je u svom uèeniku fra Antunu Kneževiæu nastavljaèa ideje trokonfesionalnog bošnjaštva, koja ga je meðutim držala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon èega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katolièke vjere u Bosni, što bi se moglo oznaèiti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i može se i danas naæi "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjaèke trokonfesionalnosti bila i meðu Bošnjacima živa sve do prekjuèer i juèer - pokazuju važna i èesto navoðena knjiga Smaila Baliæa Kultura Bošnjaka (Wien 1973.), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995). Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishoðena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji æe pod tim imenom - osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka - slobodno nastaviti život u Sandžaku, meðu bošnjaèkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani Tursko-bosanski rjeènik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.
Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma ''bosanski jezik'' protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ogranièenom obimu. Tako æe u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma ''bosanski jezik'' biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjaèkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Bašagiæeva pjesma ''Bošnjaku''). Ali æe ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bošnjaka.

 


3. BOSANSKI JEZIK - ZAJEDNIÃ?KO I POSEBNO

U treæoj taèki Povelje o bosanskom jeziku - uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Srba, Hrvata i Bošnjaka - dotaknuto je, mada ne u prvom planu, važno pitanje o odnosu zajednièkog i posebnog u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slièna ili razlièita misljenja o zajednièkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji èini glavninu južnoslavenske jezièke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijeè o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim". Kao što je u osvrtima na Povelju veæ primijeæeno, u poentirajuæem dijelu ove taèke parafrazirana je i namjenski proširena davnašnja Krležina jezgrovita izjava - data u jeku srpskohrvatskih, najblaže reèeno, žustrih rasprava o jeziku s poèetka sedamdesetih proteklog stoljeæa - koja je glasila da je zapravo rijeè o jednom jeziku, koji u zavisnosti od perspektive nosioca razlièito imenovan. Kao što se može uoèiti, težište u Krležinoj izjavi bilo je na zajednièkom, ali su politièke (ne)prilike u njegovoj domaji i šire davale krila gorljivim zagovaraèima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbježnost zajednièkog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema - barem kada je rijeè o leksièkom sloju - duhovito je obuhvaæena puèkom reèenicom koja glasi: "Srbin ima kuæu i u kuæi domaæicu, a Hrvat ima dom i u domu kuæanicu"!

Postavljeno pitanje o odnosu zajednièkog i opæeg u bosanskom jeziku u praktiènom smislu može se sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i šire (u kojem sluèaju treba dodati još i crnogorski). Neosporna je èinjenica da je rijeè o jezièkim standardima koji imaju zajednièku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u razlièitim vidovima svakidašnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještaèki odvajati od onog što je sa drugima zajednièko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono sto je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od moguæih razina: fonetsko-leksièkoj, morfološkoj ili sintaksièkoj. Navoðena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upeèatljivo kazuje o prepletenosti u jezièkom izrazu Srba i Hrvata, može se - za potrebe zornog ukazivanja na zajednièku jezièku osnovu i spomenutu prepletenost na leksièkoj razini te ponekad na složene meðu odnose, i u onome što je zajednièko, i u onome sto je posebno - prikazati proširenjem iskaza, koji bi mogao, bez umisljanja da je sve do kraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kuæu i u kuæi domaæicu, Hrvat ima dom i u domu kuæanicu, Crnogorac ima kuæu i u kuæi stopanicu, a Bošnjak ima kuæu i na domu domaæicu"!

Razuman pristup pri sreðivanju bosanskog jezièkog vrta vodit æe raèuna o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajednièkog u jezièkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko ureðivanja bosanskog jezika - ureðivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezièki izraz komšija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjaèku kulturu, optereæenu brojnim nasušnim potrebama. Kada je rijeè o jeziku, rad na ureðivanju norme savremenog bosanskog jezika ukazuje se kao jedna od nasušnih potreba bošnjaèke kulture. Ostavljajuæi da jezikoslovci taj posao rade u miru, u skladu sa premisama znanosti i zahtjevima struke, potrebno je ukazati na neke ostatke iz prošlosti, kao i na neke nepogode sadašnjosti koje taj posao veæ na poèetku znaèajno usložnjavaju i otežavaju. Naime, neosporna je èinjenica da je bosanski jezik bio izlagan i srbiziranju i kroatiziranju, zavisno od razdoblja i politièke situacije. Taj proces je neujednaèenim tokom popunio èitavo XX stoljeæe, a zapoèeo je ranije i, nažalost, nastavio se i nakon njegova isteka. Kako je "srbovanje" Bošnjaka bilo politièkog, a "hrvatovanje" kulturnog porijekla, razumljivo je da je kroatizacija bosanskog jezika bila znatnija od srbizacije, kada je rijeè o Bosni i Hercegovini. S druge strane, maternji jezik bošnjaèkih graðana u Srbiji i Crnoj Gori nije ni stekao "graðanska prava" i posve je potisnut, saobrazno uskraæivanju graðanskih i nacionalnih prava njegovim govornicima na tim prostorima.

Kroatizacija jezika bošnjackih književnika kreæe od Mehmed-bega Kapetanoviæa, èiji je jezik u knjigama Narodno blago i dva sveska Istoènog blaga ureðivao (èitaj: kroatizirao!) lektor Jozo Cebular. Pripadnici iste strukture, tj. hrvatskih lektora koji su se našli u prvim štamparijama i uz prve listove i èasopise u austrougarskom razdoblju znaèajno su djelovali i na jezik Muse Ã?azima Ã?atica, kao i èasopisa i listova koji su u tom èetrdesetgodišnjem razdoblju izlazili u Bosni i Hercegovini, prije svega na jezik u listu Bošnjak i u èasopisu Behar. S druge strane, razumljiva je kroatizacija jezika u djelima pisaca koji objavljuju prve pjesnièke zbirke, pripovijesti ili romane u Zagrebu s kraja XIX stoljeæa: Safvet-bega Bašagiæa (pjesnièki prvjenac Trofanda iz hercegovaèke dubrave), Osmana Nuri Hadžiæa (pripovijest Ago Šariæ), prvopotpisanog u književnom dvojcu Osman-Aziz (iza kojeg stoje Osman Nuri Hadžiæ i Ivan Milièeviæ, romani Bez nade, Bez svrhe), Edhema Mulabdiæa (roman Zeleno busenje). Za vjerodostojniju predstavu o jeziku Edhema Mulabdiæa, naprimjer, moglo bi poslužiti poreðenje romana Zeleno busenje (objavljenog u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1898.) i Nova vremena (objavljenog u Prvoj muslimanskoj nakladnoj knjižari i štampariji Muhameda Bekira Kalajdžiæa u Mostaru, 1914.), naravno, pod pretpostavkom da neki gorljivi lektor iz susjedstva nije u meðuvremenu veæ uradio svoj posao. Nakon 1918. godine, tj. proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proces srbizacije bosanskog jezika uzima više maha, mada se ne prekida ni linija hrvatskog uticaja na bosanski jezik. Najizrasliji predstavnik u skupini onih èije je otuðenje od maternjeg i zavièajnog bosanskog bilo u razdoblju izmeðu dva svjetska rata u znaku okretanja, pa i udvaranja Beogradu - jeste Hamza Humo, èiji ce mlaði saputnik meðu malobrojnim bošnjaèkim ekavcima nakon Drugog svjetskog rata, Zuko Dzumhur napisati u svom putopisnom prvjencu, knjizi Nekrolog jednoj èaršiji, u cjelini pod naslovom Kamen crnoga sjaja, sljedeæe znakovite retke: "Sporazumevali smo se nekim èudnim jezikom koji nikada neæu moæi da objasnim. Naš jezik bio je sastavljen od reèi italijanskih, engleskih, francuskih, reèi internacionalnih i prstiju srpskih i arapskih". Na drugoj strani bošnjaèke polarizacije ove vrste, liniju hrvatovanja u književnom životu i u književnom djelu, a time i u jeziku, nastavit æe Alija Nametak i Ahmed Muradbegovic, koji æe ovom profilu bošnjaèke distribucije intelektualaca dati brojne i raznovrsne primjere. Na kontinuiranu srbizaciju bosanskog jezika u razdoblju nakon 1945. djelovat æe gotovo pola stoljeæa u medijima prevladavajuæi jezik TANJUGA, na jednoj, i mala armija lektora iz majstorske radionice Vukoviæ-Markoviæ sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na drugoj strani, koji su marljivo radili svoj posao prema dobijenim uputama na raznim adresama: u školskim uèionicama na razlièitim razinama, u èitankama i udžbenicima, u medijima i drugdje. Nakon dejtonskog parcelisanja Bosne, uz èinjenicu da u kao "manjem entitetu" jezik bosanski nema pravo ni na ime, na prostoru nazvanom Federacija BiH je u toku novi povodanj kroatizacije bosanskog jezika, posredstvom Federalne televizije, Federalne novinske agencije (TANJUG je od skora poèela zamjenjivati FENA!), dnevnih listova... Kada se ovome doda puèki nehaj za jezik, na jednoj i nesnalaženje bošnjaèkih intelektualaca na drugoj strani - dobija se nimalo ružièasta slika o položaju bosanskog jezika u bosanskohercegovaèkoj društvenoj zbilji.

Sve izneseno i štošta izmeðu moraju imati u vidu bošnjaèki jezikoslovci ako žele valjano odgovoriti izazovu na utvrðivanju standardnog izraza jezika bosanskog.

 


4. BOSANSKI JEZIK I POLITIKA

Središnja, 4. taèka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara ono osjetljivo podruèje društvenog života koje bi se na najsažetiji naèin moglo oznaèiti sintagmom ''jezik i politika'', a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politièke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjackog naroda - kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znaèenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišÃ¦enja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu". Upotreba naziva ''bosanski jezik'' u politièke svrhe odsudno je zapoèela i gorljivo je provoðena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se tokom dužim od èitavog jednog stoljeæa, do današnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, èime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz Matica, na tragu nacionalnog buðenja i osvješÃ¦enja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nešto što je decenijama pa i stoljeæima ranije živjelo na spontan naèin, domovinsko bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za politièke potrebe, što je bezuspješno pokušavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izreèenom, Kallayevo narodno bošnjastvo/bosanstvo i jezièko bosanstvo, pravoslavci æe u Bosni odluèno odbiti, katolici æe ga izbjeæi, a muslimani æe ga djelomièno zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja æe se od njeg za neko vrijeme udaljiti.

Pokušaj unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj. upotreba naziva ''bosanski jezik'' u politièke svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova današnja reakcija na korišÃ¦enje ove sintagme kod Bošnjaka refleksno se povezuje sa unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim što im je onda bilo ugroženo ime (jezika i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bošnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas samo "državica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, dužnosnici RS-a pozurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su èuvali bosansku oznaku: Bosanski Brod, Bosanska Koštajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima æe srpstvo u Srpskoj biti još bolje uèvršÃ¦eno (Foèa je prekrštena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u Srpsku i sl.). Bošnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje Bosne, kao što su prespavali i križarsko omeðivanje prostora Herceg-Bosne. Jasno je, dakle, da na Daytonskim ugovorom omeðenom prostoru nazvanom Republika Srpska postoji nesmiljeni otpor svemu sto ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku bosanskom. Ali to se ne treba ticati Bošnjaka jer je to - i na srpskoj, i na hrvatskoj strani, u Bosni i izvan nje - problem onih koji misle da drugom narodu mogu odreðivati kako æe nazivati nešto svoje, i to nešto životno važno, kao što je jezik. Tako æe na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poruèeno i kao jezikoslovnim razlozima objašnjeno kako u "spornoj" sintagmi rijeè ''bosanski'' treba da bude zamijenjena rijeèju bošnjaèki. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politièka upotreba sintagme ''bosanski jezik'' niti politikantska osporavanja, èega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva ''bosanski jezik'' u Bošnjaka. Još manje to može uèiniti pojava korišÃ¦enja ove sintagme za regionalno oznaèavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja. Naime, na brojnim mjestima u razlièitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana, sintagma ''bosanski jezik'' korištena je da bi se oznaèio jezik stanovnika Bosne, bez uoèavanja ili pridavanja važnosti razlikama meðu njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uoèavati u opaskama putopisaca i uèenjaka, književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajednièko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman neæe dovesti u pitanje. Na primjeru razlièitih oblika stiha - proizvedenih u radionici bezbrojnih usmenih pjesnika brojnih naraštaja, kovanjem, kaljenjem i brušenjem u dugom nizu decenija - vidljivo je i ono što je nedvojbeno zajednièko i ono što je u poneèem posebno. Za desetak metrièkih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha šesnaesterca, moguæe je u sve tri usmeno-književne tradicije u Bosni naæi potvrdu za pobrojane oblike stiha, i to je ono što je zajednièko, ali æe pomnije istraživanje pjesnièke graðe pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije više "vole", razvijaju i èuvaju, a to onda æini neke posebne odlike.

Mogli bi se na drugim razinama naæi slièni primjeri zajednièkog i posebnog u tri jezièka standarda na bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljeæima života jezika, koji je izvana bivao viðen regionalno-jedinstven i niko od njegovih uèesnika nije bio niti iz èega iskljuèen niti po neèemu povlašten. Najkraæe reèeno, bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje nièije steèevine i nièija prava. U zajednièkoj prošlosti jezika kao dijela ukupne baštine, Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis u svojoj znamenitoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u kojoj je objavljena èuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci - kaže za bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajednièkom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se može primijeniti na slièna spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izrièito odnosi na bošnjaèku dionicu regionalno odreðenog bosanskoga jezika, kao u svjedoèenju Ivana Kukuljeviæa Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeæa - dotièuæi pitanje bošnjaèke narodnosne samosvojnosti u odnosu na istovjerne Turke - primjeæuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turèin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i æud slavensku, ni ljubav k obièajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najèistije govori bosanski, samo kad hoæe da ne mieša turske rieci". S druge strane, èinjenica da æe u sadržaju sintagme ''bosanski jezik'' u regionalnom oznaèavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezièkog naslijeða, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišÃ¦enja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom znaèenju, što je odluèno i konaèno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeæa.

 


5. BOSANSKI JEZIK I NARODI BOSNE

Peta taèka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajuæi na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju nièija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišÃ¦enje naziva ''bosanski jezik'' ne ukljuèuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine". U ovoj taèki Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju sintagme ''bosanski jezik'' u razlièitim kontekstima. Prvo se tièe aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka; drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa korišÃ¦enjem ovog imena za svoj maternji jezik; treæe dotièe moguæe težnje ka unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva ''bosanski jezik'' od strane najupornijeg korisnika. U razradi odgovora na prvo pitanje veæ je primijeæeno da je u prošlosti života u Bosni pridjev bosanski, uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor, decenijama i stoljeæima korišÃ¦en bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi. Vremenska razdjelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila od sredine XIX stoljeæa, i to kod bosanskih Srba nešto ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog osvješÃ¦ivanja, koje je provoðeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati doèekali su sa razvijenom sviješÃ¦u da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") šteti njihovim konaènom narodnom buðenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih politièara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u službenoj upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpskohrvatski. U isto vrijeme austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopušta da Bošnjaci u svojoj autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavaèkoj djelatnosti mogu zadržati pridjev bosanski u oznaèavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom spontaniteta u korišÃ¦enju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i tako postali djelatni èuvari sintagme ''bosanski jezik'' u smislu naziva za svoj maternji jezik.

Odlukama Zemaljske vlade iz 1907. - èime zapoèinje razrada odgovora na drugo pitanje iz 5. taèke Povelje - potvrðeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik oznaèe primjerenije stupnju njihove narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim, kao što je potvrðeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj maternji jezik zadrže i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne svijesti. U tom kritiènom trenutku bošnjaèke i bosanske historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nešto što im ne pripada, te nisu tada, a niti su kasnije, ugrozili neèija prava: jednostavno su nastavili provoditi višedecenijsku praksu oznaèavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja je samo u rjeènièkoj liniji pisanih tragova dulja od tri i po stoljeæa: od Hevaijeva (1631.) do Isakoviæeva (1992.) preko Kulenderova (1912.) rjeènika bosanskog, odnosno bosansko-turskog jezika. Što se tièe navodne opasnosti sadržane u moguænosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politièka zbilja ne daje nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili unitaristièke težnje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotuðiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te za njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, èiji je upliv na najširi krug primalaca nesagledljiv. Ova, u biti neravnopravna borba, vodi se tek na dijelu Federacije BiH na kojem nije provedena etnièka homogenizacija po herceg-bosanskoj osnovi, što predstavlja oko 25% ukupne bosanskohercegovaèke teritorije. Veæ je primijeæeno da na prostoru "manjeg" bosanskohercegovaèkog entiteta, dejtonske Republike Srpske, Bošnjacima nije zajamèeno pravo niti odabrano ime za svoj maternji jezik. Slikovito kazano, kada je rijeè o maternjem jeziku i pravima koja svaki narod ima u tom smislu, u skladu sa usvojenim meðunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala, Bošnjaci su - jednako kao i kada je rijeè o provoðenju imovinskih zakona - manje nego podstanari u vlastitoj kuæi: razvijajuæi poredbu na slikovit, ali životno nažalost itekako utemeljen naèin, oni su kao oni prognanici u vlastitom gradu koji su u dejtonskoj RS mjesecima i godinama gledali - a neki to èine i danas - kao nevoljnici smješteni u podrumima i garažama tuðih ili - ako su imali "sreæe" - vlastitih kuæa. Da bi izborili ostvarenje svojih temeljnih prava kada je rijeè o jeziku, Bošnjaci bi morali hitno izraditi neke temeljne priruènike ili taènije - djelotvornije nastaviti posao na onom što je zauzimanjem pojedinaca ili dobrovoljaèkih graðanskih udruženja u protekloj deceniji zapoèeto pregnuæima koja oznaèavaju naslovi: Rjeènik karakteristiène leksike u bosanskome jeziku Alije Isakoviæa (1992.), Pravopis bosanskoga jezika Senahida Haliloviæa (1996.), Gramatika bosanskoga jezika Dzevada Jahiæa, Senahida Haliloviæa i Ismaila Paliæa (2000.) te Frazeologija bosanskoga jezika Ilijasa Tanoviæa (2000.). U razdoblju koje predstoji, bošnjaèki lingvisti bi morali ne samo prigotoviti neke temeljne priruènike, kao što je, naprimjer, jednotomni rjeènik bosanskog jezika, nego takoðer izradom odgovarajuæih metodskih priruènika osigurati primjenu ostvarenih dostignuæa na utvrðivanju odlika bosanskog jezika na razlièitim obrazovnim razinama i u medijima.

Za razliku od korisnika srpskog i hrvatskog jezika na podruèju Republike Srpske i zaokruženog obrazovnog sustava Herceg-Bosne, kojima kao visokosofisticirana baza za djelovanje stoji razuðena izdavaèka djelatnost instituta i katedara u maticama, korisnicima bosanskog jezika u Bosni, domovinskim te u zemljama iseljenja na južnoslavenskom prostoru, ali i u srazmjerno bližoj i dalekoj dijaspori, stoji tek nekoliko pobrojanih izdanja, u sadržajnom rasponu i tiražu mnogo skromnijem od stvarnih potreba. Jasno je, dakle, da Bošnjaci - koji su na putu borbe za ostvarenje pukog prava na javnu upotrebu imena za svoj maternji jezik te poèetne, skromne primjene temeljnih odlika bosanskog jezika u školskoj praksi - ne mogu nikoga ugroziti ni na dijelu Federacije BiH gdje èine veæinu. Zapravo, ni na toj èetvrtini bosanskohercegovaèke teritorije nisu se u stanju - sa raspoloživim lingvistièkim snagama i u ovom stupnju organiziranosti - othrvati gruboj kroatizaciji u jeziku koja je u toku, koja nije ništa drugo doli jedan od vidova nastavljanja, lingvistièkim sredstvima, agresije koju je na Bosnu i Bošnjake izvršio susjed sa najbližeg Zapada. Kroatizacija jezika na oznaèenom dijelu Federacije poprimila je posljednjih mjeseci zabrinjavajuæe razmjere zahvaljujuæi vještom zauzimanju vaznih lektorskih pozicija u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA), Federalnoj televiziji te u nekim listovima, od strane požrtvovnih promicatelja novohrvatštine. Doda li se ovome nepostojanje organiziranog bošnjaèkog otpora ovoj jezièkoj agresiji te nesnalaženje i koketiranje nekih bošnjaèkih intelektualaca sa stilogenošÃ¦u hrvatskog usljed nedovoljnog poznavanja maternjeg, bosanskog jezika, pokazuje se za Bošnjake krajnje nezavidna jezièka slika na onoj èetvrtini BH teritorije gdje bi kao trebali imati ostvarena kakva-takva temeljna prava, u ovom primjeru jezièka.

Iz svega iznesenog je vidljivo da Bošnjaci - kada je rijeè o maternjem jeziku - ne mogu ni sami sebi pomoæi na djelotvoran naèin te je navodna opasnost od unifikacije ili unitarizacije, koja bi na prostoru Bosne bila provedena posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane njegova korisnika - najobiènija izmišljotina.

 

6. JEZIK BOSANSKI I BOŠNJACI

Pridjev ''bosanski'' uz naziv za maternji jezik Bošnjaka, preovladava u životnoj praksi ovog naroda i u prošlosti i u sadašnjosti do te mjere da su skorašnji pokušaji propisivanja ''bošnjaèkog'' pridjeva shvaæeni kao nedobronamjerno nametanje neèeg što vraæa unatrag, neèeg što unazaðuje. Zato su sastavljaèi Povelje smatrali za potrebno odgovoriti na ovo pitanje, što je uèinjeno 6. taèkom, koja glasi: "Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrðenog te u praksi usvojenog naziva ''bosanski jezik'' nametne bošnjaèka nominacija jezika, predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjaèke nacionalne samosvojnosti". Bošnjaci su svoj maternji jezik - od najranijih spominjanja do danas - neuporedivo èešÃ¦e imenovali bosanskim, nego bošnjaèkim ili još taènije, bošnjaèka nominacija maternjeg jezika kod Bošnjaka je sporadièna i rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od važnijih svjedoèanstava, od Uskufijeva predgovora njegovom Tursko-bosanskom rjeèniku (1631.) do danas. Znaèi, èinjenica da su sami Bošnjaci mnogo èešÃ¦e koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev usmjeravala ih je da konaèan izbor padne na prvi i zato su se - prvom prigodom koja im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991.) prilikom popisa stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji) - listom izjasnili da govore bosanskim jezikom.

Gotovo devet decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se - nakon uvoðenja novog službenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i Hercegovini - Bošnjacima dopušta da u autonomnoj vjerskoj i izdavaèkoj praksi mogu i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, èime je zapravo uvažen i ovjeren njihov izbor. Znakovito je da zagovaraèi protivbošnjaèkih ideologija i nosioci protivbošnjaèke prakse nisu osporavali ozvanièenje bošnjaèkog izbora u pogledu nominacije njihova maternjeg jezika, ni ono davnašnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono juèerašnje, iz vremena zajednièke države juznoslavenskih naroda (1991.). Naime, ni u predveèerje Balkanskih ratova niti uoèi krvavog pira koji je pratio razvaljivanje Jugoslavije, nije se èinilo da æe Bošnjaci - koji su platili ceh u oba sluèaja - preživjeti i moæi predstavljati politièki èinilac u ovom dijelu Balkana, i zato njihovi neprijatelji nisu ni obraæali pažnju na tadašnje ozvanièenje njihova izbora koje se ticalo nominacije njihova maternjeg jezika. Meðutim, mada su iz posljednjeg pokušaja njihova istrebljenja kao naroda izašli posve slabašne snage, daleko od one koja bi im priskrbila moguænost da postanu politièki èinilac u Bosni, a kamoli šire, njihovim neprijateljima se ipak èinilo da je iz predostrožnosti potrebno nastaviti osporavanje bošnjaèke narodnosne samosvojnosti, što se - na iskustvu oprobanih metoda - djelotvorno može provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo dovoljno osjetljivim i zapaljivim, što daje moguænost neiscrpne (zlo)upotrebe. Nije uvažavana èinjenica da su Bošnjaci, zapravo, odsudno i konaèno iskoristili jedno neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to èinjenica koja ne može biti dovedena u pitanje i oko koje ne može biti nikakvih pogaðanja te da su smiješni prigovori kako se time navodno narušava "neumoljiva" logika po kojoj ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su Bošnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrživu nelogiènost. Kao da jezici naroda širom svijeta ne vrve od razlièitih "nelogiènosti". Kada je rijeè o imenovanju jezika, zar nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posuðuju od brojnijih naroda i da brojniji narodi posuðuju od malobrojnijih naroda naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od Engleza)? Osporavanja i pritisci na Bošnjake kojim ih se želi natjerati da jednu ustaljenu i uvriježenu nominaciju zamijene drugom, koja je veæ ostavljena prošlosti, zapravo su izraz paternalistièkih težnji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih snaga da prihvate èinjenicu nedvojbene bošnjaèke nacionalne samosvojnosti. O tim dušebrižnièkim nastojanjima velikonacionalista, koji su - negiranjem bošnjaèke samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potèinjavanja - željeli koncem XIX stoljeæa u Bosni steæi odluènu prednost za prisajedinjenje ovog prostora Maticama, izvanredno pronicljivo je pisao Josip Ljubiæ, potpisujuæi pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor izmeðu Srba i Hrvata (Zadar 1895.):

''Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u zivot, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima:
"Amo k nama, vi ste Srbi!
Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima:
"Ne k Srbima, veæ k nama, vi ste Hrvati!"
Ali, Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odluèili ili na desno ili na lijevo, prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili što drugo, pa kad vidješe o èemu se radi, tad jednostavno, logièno, sasvim logièno doðose do zakljuèka: Ni amo, ni tamo, veæ svak za se.

Evo logike kojom se poslužiše:
Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili treæi narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime sasvim drugaèije nego njihovo, bili treæi narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treæi narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treæi narod?''

Ni stotinu godina nakon pojave Ljubiæeve knjige nije riješen spor izmeðu Srba i Hrvata oko Bosne. U meðuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu samo za sebe, jer su propali pokušaji i pridobijanja Bošnjaka, i njihovog uklanjanja sa lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provoðeni naizmjenièno sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i velikohrvatskih snaga oko podjele Bosne. Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo za sebe, i sada su Bošnjaci jedina smetnja završetku posla oko Bosne. Naravno, ni u ovom sporenju ni jedna od strana ne želi uvažiti èinjenicu bošnjaèke nacionalne samosvojnosti i u tom nastojanju podrivaèki rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu rušiteljsku strategiju: nametanje bošnjaèkog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao kazna Bošnjacima od strane njihovih neprijatelja zato sto su pristali - nevoljko i sa zadrškom - uvažiti bošnjaèko historijsko narodno ime. Ali bez obzira na lukavost i upornost bošnjaèkih neprijatelja, nastojanja da se Bošnjacima podmetne i po moguænosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik, osuðena su na neuspjeh kao i pokušaji plivaèa da plivaju uzvodno maticom Neretve ili Vrbasa, èijom linijom su najnoviji kartografi pokušali podijeliti Bosnu. Kao i kuæu naroda, kuæu bosansku, koju stoljeæima strpljivo grade - i kuæu narodnog biæa, jezik maternji, Bošnjaci su konaèno i nepovratno, i to ne od juèer, imenovali bosanskim.

 

7. BOSANSKI JEZIK I ZBILJA BOSNE

U sedmoj, završnoj taèci Povelje potcrtano je legitimno bošnjaèko pravo da svoj maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom životu minulih decenija i stoljeæa, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvaži i kada je rijeè o drugim narodima u Bosni i šire. Uz to, oznaèena su kao dobrodošla jezikoslovna bavljenja i opæenito zalaganja na podruèju kulture koja vode boljem meðusobnom upoznavanju i uvažavanju naroda na bosanskohercegovaèkom prostoru: "Istièuæi legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistièka istraživanja i zalaganja u kulturi koja æe omoguæiti naše bolje upoznavanje i meðusobno uvažavanje".

Pogled na zbilju života u Bosni, ni u prošlosti, ni u sadašnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila uvažena neobièna složenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju ovaj prostor. Kako se u jeziku ogledaju sva dešavanja u životu jednog naroda, pogled na ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti ukoliko nisu uoèavani složeni suodnosi u životu narodnih zajednica u Bosni, èiju je zbilju života jedan èeški publicist u austrougarskom razdoblju oznacio kao "kalajdoskop". Zbilja života Bosne u svojoj punoj zamršenosti, otimala se uprošÃ¦enim pristupima i ostajala nepoznanica mnogim koji su umišljali da su našli spasonosnu formulu za njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnièki je tu zbunjenost pitaèa pred tajnom Bosne najupeèatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je zato da je i pitanje jezika u ovoj složenoj zajednici naroda takoðer èesto izazivalo zbunjenost i pogrešne procjene onih koji su pokušavali dati valjan odgovor u pogledu na to osjetljivo pitanje. Najnovija dešavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to još u veæoj mjeri otvorila proces politizacije razlièitih pitanja koja se tièu jezika. Veæ je primijeæeno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprjeèava svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bošnjaka; u amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji nastanjuju administrativno-politièki prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je "pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi prošlo nametanje bošnjaèke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a bosanska se nije nipošto željela prihvatiti; u žustrim, užurbanim nastojanjima da se što prije stigne i do odluènih razlika kada je rijeè o jeziku, u prvoj dionici protekle decenije, èak je bio propisan ekavski izgovor u službenoj štokavštini, od èega se kasnije odustalo, a jezièkoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etnièku homogenizaciju na oznaèenom prostoru, služi pismo æirilica, koje se želi prikazati neodvojivim od Srpstva; ukupno ponašanje društveno-politièkih struktura odaje uvjerenje da je jezièko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" riješeno.

Što se tièe prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o kantonima sa bosnjaèkom ili sa hrvatskom veæinom. Slika u pogledu jezika usložnjava se na prostoru Federacije BiH veæ èinjenicom da se nastava jezika i književnosti odvija zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bošnjaèkom veæinom i dijelom u mješovitim kantonima, te "hercegbosanskom", koji je istovjetan sa programom u RH, u županijama sa hrvatskom veæinom i dijelom u "mješovitim" kantonima/županijama. Meðutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etnièkoj slici u Federaciji BiH zakljuèili da Hrvati èine izrazitu veæinu stanovništva u odnosu na Bošnjake, a ne obrnuto. Zapravo, oni koji nameæu hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena su ruka tuðmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do današnjeg dana. Gorljivi zagovaraèi i žilavi radenici na provoðenju te zamisli jako dobro znaju da je podruèje jezika izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne jezièke priruènike, uraðene u Hrvatskoj, zaèas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i u kolièinama primjerenim potražnji. S druge strane, Bošnjaci su za potrebe jezièke standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve priruènike, koji nisu u takvim tiražima da bi zadovoljili osnovne potrebe, a u nekim dionicama nisu kvalitetom na potrebnoj razini. U naznaèenim okolnostima vodi se na prostoru Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaraèima nametanja hrvatskog jezika stoje na raspolaganju brojnija i jaèa oružja i oruða. Na drugoj strani, èeta boraca za bosanski jezik malobrojna je i iza nje ne stoje ni država (koje u Bosni nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bošnjake bude još nepovoljnija, u novije doba izgubili su uèenog i smirenog znalca i borca, Aliju Isakoviæa, koji se za bosanski jezik borio i kao književnik i kao jezikoslovac, a koji je iskru tog žara, u kresevu rasprava o jeziku skraja sezdesetih prošlog stoljeæa, preuzeo i dalje ponio, našavši se u podsticajnom društvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je preuzeo i ureðivanje za Bošnjake životno važnog èasopisa Život, onog gromadnog pjesnika èija je životna pjesnièka zbirka uzdrmala ondašnju jugoslavensku književnu javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo èetnièke huškaèe pred kuæna vrata. Osim brojnih polemickih bitaka, koje u vidu mladalaèki proživljenih, duhovitih i oštrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u razdoblju dužem od tri decenije, Isakoviæ je objavio prvi razlikovni rjeènik bosanskog jezika (Rjeènik karakteristiène leksike u bosanskome jeziku), u najdramatiènijem trenutku bošnjaèke historije, krvave 1992. godine. Isakoviæ je rukovodio i radom "Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika (Senahid Haliloviæ, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo 1996.), a njegov doprinos prouèavanju bosanskog jezika od golemog je znaèaja, kako za savremene tako i za prouèavaoce koji dolaze.

U nizu prvih važnih knjiga kojima se uèvršÃ¦uje svijest o bošnjaèkoj narodnosnoj samosvojnosti, Bošnjaci su u proteklim godinama dobili i svoju prvu gramatiku, kao zajednièko djelo nešto starijih i sasvim mladih boraca za bosanski jezik (Dževad Jahiæ, Senahid Haliloviæ, Ismail Paliæ, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica, 2000.), a korpusu knjiga važnih u borbi za dostojanstven položaj bosanskoga jezika mogu se pridodati jezièka trilogija najizraslijeg bošnjaèkog lingviste, Dževada Jahiæa (...) te prinos slaviste Ilijasa Tanoviæa sa podruèja frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih priloga prouèavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku (Simpozij o bosanskom jeziku, Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretežno bošnjaèkih lingvista, kao i zajednièki dokument uèesnika skupa, naslovljen kao Zakljuèci Simpozija o bosanskom jeziku. Meðutim, u predoèavanju onog što èini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada još nije bilo riješeno pitanje imenovanja standardnih jezika na južnoslavenskom prostoru, tj. meðu narodima èija zajednièka jezièka osnova nije upitna. Takve priloge prouèavanju bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinaènih tekstova u periodici ili posebnim izdanjima, bez izrièitog imenovanja pojave, dali su najstariji bošnjacki lingvisti, kao što su Ismet Smailoviæ i Asim Peco, kao i oni mlaði, uz veæ ranije spominjane - Mevlida Karadža, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzoviæ, Remzija Efendiæ-Pariæ, Ibrahim Ã?ediæ, Muhamed Arnaut, Muhamed Šator i neki drugi, pretežno okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge prouèavanju bosanskog jezika dali su i lingvisti izvan bošnjaèkih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija Poljakinje o bosanskom jeziku). Nažalost, nigdje se bosanski jezik ne prouèava institucionalno i organizirano na razini države ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zakljuèkom spomenutog simpozija, gdje zakljuèak pod taèkom 1. glasi: "Kadrovski osnažiti Institut za jezik u Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik".

Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti graðanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz èije je jedinice, imenovane kao Institut za bošnjaèke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku. Sreæom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: našao je mjesto u federalnom ustavu, a odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavistièke katedre u Evropi uvažavaju samosvojnost njegove pojave i èuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez buduænosti, usprkos djelovanju protivbošnjaèkih snaga. Dostojno mjesto bosanskom jeziku svojim djelovanjem moraju izvojštiti prije svega bošnjaèki lingvisti, a oni dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu. Zabilješke uz Povelju o bosanskom jeziku (2)


Munib MAGLAJLIÃ?

 


Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim