Povelja o bosanskom jeziku

Povodom sve učestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopćavamo javnosti da naš zajednički stav o tom pitanju - koji ovjeravamo svojim potpisima - iskazuje sljedeća


P O V E L J A
o bosanskom jeziku

 

1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.
2. Korišćenjem naziva ''bosanski jezik'' Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.
3. Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.
4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe - kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda - kao i upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu.
5. Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto sto im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.
6. Pokušaji da se Bošnjacima umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva ''bosanski jezik'' nametne bošnjačka nominacija jezika, predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.
7. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.

Potpisnici Povelje pozivaju političke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne riječi, a naročito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podre te u praksi zastupaju i sprovode načela iznesena u ovom dokumentu.


Sarajevo, 21. 3. 2002.

 

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):
Ahmet Aličić, Nijaz Alispahić, Azra Begić, Đenana Buturović, Mustafa Cerić, Ibrahim Cedić, Srebren Dizdar, Enes Duraković, Ferida Duraković, Nijaz Duraković, Ibrahim Festić, Šaćir Filandra, Muhamed Filipović, Lamija Hadžiosmanović, Sabira Hadžović, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević, Adil Hajrić, Senahid Halilović, Irfan Horozović, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžić, Muhamed Huković, Meliha Husedžinović, Omer Ibrahimagić, Nedžad Ibrišimović, Mustafa Imamović, Dževad Jahić, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Karić, Ibrahim Kemura, Zilhad Ključanin, Ibrahim Krzović, Enes Kujundžić, Tvrtko Kulenović, Džemaludin Latić, Amir Ljubović, Munib Maglajlić, Rusmir Mahmutćehajić, Emina Memija, Teufik Muftić, Hasnija Muratagić - Tuna, Jasmina Musabegović, Sadudin Musabegović, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Enes Pelidija, Midhat Riđanović, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžić, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Ilijas Tanović, Elbisa Ustamujić, Esad Zgodić, Jusuf Žiga.

 

ZA BOSANSKI JEZIK
Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku (1)
12. oktobar 2002. godine
-Redovna Tribina-Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca KBI
BOŠNJACI I JEZIK BOSANSKI
Uvodničar: Munib Maglajlic
http://vkbi.open.net.ba/

 

1. NAŠ JEZIK BOSANSKI


U kući bosanskoj opet se piše i govori o jeziku bosanskom, mogao bi patetično biti naslovljen ovaj tekst, čiji bi se sadržaj u nepodignutom, običnom tonu mogao ovako objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, različitog karaktera i na različitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju povodom sintagme ''bosanski jezik'' piše i razgovara na način koji neće biti neugodni razgovor naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) - da parafraziramo naslov poznate pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bošnjacima sklonog Andrije Kačića Miošića (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756 ). Prvi je tekst Milivoja Jeftića, ''Bosanskohercegovačka nebeska jezička duga'' (Oslobođenje, 59/2002, 19774, dodatak KUN, str. 3, od 3. 3. 2002.), drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu za bošnjačke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bošnjačkih intelektualaca (javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima i sedmičnjacima), a treći - Moj jezik bosanski - kolumnistički komentar Povelje iz pera Ivana Lovrenovića (Dani, br. 250).
Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne različitosti pobrojanih tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajedničke: prvo, usredsređeno bavljenje značenjima sintagme ''bosanski jezik'' i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva jezikoslovna dešavanja na tom prostoru, koji bismo - opet u patetičnom iskazu - mogli oznaciti "kućom bosanskom".

Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jeftićev, i onaj koji je uslijedio kao svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenovićev. Razlog leži u činjenici da bez obzira na neslaganja (koja su očita) i nesporazume (na koje se želi ukazati) ova tri teksta pružaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadržaju, čiji se složeni značaj ne može ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadašnje stanje u zajednićkoj "kući bosanskoj", na zajedničkom bosansko(hercegovačkom) prostoru, bez pretjerivanja se može označiti žalosnim i slikovito se može ovako predstaviti: hiza predaka oronula je i jedva je uzgor, a na zajedničkoj okućnici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim kućama komfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kući predaka - koji je u međuvremenu bezuspješno pokušavao nešto za sebe skrpiti - nejak je da nešto temeljito sam uradi na starini, tim prije sto ni imovinsko-pravni odnosi nisu raščišćeni. Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hize koji je ostao na topraku pomagao odlazećima da ostvare svoje nakane, a kada je riječ o imovinsko-pravnim odnosima -neprincipijelno im je popuštao, uzdajući se za "svoj slučaj" i neke kombinacije koje su se izjalovile.

Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tiče sadašnjeg političkog okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nešto šire, a vezano za pojavu Povelje o bosanskom jeziku, valja istaći da mi nije poznato da neko od sastavljača i potpisnika teksta o kojem je riječ smatra da bi za Bošnjake bio dobitak neki etno-nacionalni zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenovićevu tekstu. Naprotiv, poznato mi je da su u većini - kao i potpisnik ovih redova - istinski nesretni što su u najdramatičnijim mjesecima bošnjačke historije imali političke predstavnike koji su zatajili međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali međunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili - narodski kazano - koji su dali ono najvrednije i jedino sto su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to nedostajalo, onima koji su u međunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana Republika Srpska". Kada se još ima u vidu da u kao većem entitetu i nakon Daytona te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, položaj Bošnjaka ukazuje se dramatičnim. Jasno je, dakle, da je za bošnjačko preživljavanje minimum bosanskohercegovacki okvir, u smislu državnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je neupitna ocjena da redukcionizam bošnjačke politike, koji je, nažalost, i pored promjene "političke slike", još uvijek na djelu, poguban za bošnjačku sadašnjost i budućnost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa tekstom Povelje. Naime, i kada je riječ o mogućim značenjima sintagme ''bosanski jezik'', i kada je riječ o istom povodom sintagme ''bosansko književno srednjovjekovlje'', dodaje se potreba razmatranja odnosa baštine i baštinika i posljedica koje iz tih odnosa proističu. Međutim, dok je taj odnos u primjeru književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, odnos baštine i baštinika kada je riječ o jezičkom naslijeđu otvoren je i dinamičan, i promjene društveno-političkih okvira u protoku vremena djelovale su na jezičku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do naših dana.

Temeljno različit položaj baštinika jezika bosanskoga tokom četiri stoljeća osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezičkom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajedničkog jezgra. Međutim, narastajuća nacionalna (pa i nacionalistička) propaganda iz srpskih i hrvatskih matičnih središta već potkraj osmanske vladavine, ubrzano je slabila snagu bosanstva i kod Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da službeni naziv za jezik više ne bude bosanski, nego od 1907. srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaći. Za tok ove rasprave od bitne je važnosti odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi mogućnost da u svojim automnim djelatnostima koje se tiču vjere, vjerskog školstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i službeno opečaćena bošnjačka čuvarska uloga temeljnih značenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa otimali, odnosno prisvajali nešto sto im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima više nije bilo od značaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadržavao i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je političkih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih će ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjašnjavanju (1991.) Bošnjaci ogromnom većinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije zanijekana integralnost bosanske jezičke i književne baštine, na koju skreće pažnju Lovrenović u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu činjenicu da je, što se Bošnjaka tiče, riješeno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu zakovana i ostaju i dalje otvorena. Druga je stvar što Lovrenović - koji je Povelju dočekao sa gotovom matricom svojih višegodišnjih razmišljanja i pisanih uobličenja o bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" - ne uočava značaj društvenih promjena koje su se desile u "narodnom zivotu" u Bosni i koje su, kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima riječ, proizvele etničku homogenizaciju zapanjujućeg stupnja. Trebamo ostaviti za sada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bošnjaka po principu spojenih posuda.

Govoriti danas o postavljanju jezičkog pitanja u Bosni na način "čija bi normativna rješenja bila znanstveno utemeljena a psihološki prihvatljiva svim građanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu - našega jezika" (I. Lovrenović) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum nikako ne može povezati sa čovjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramatičnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada već proširene decenije. Koji bi to "najvisočiji" predstavnik, sa svim ovlaštenjima i činovnicima koji mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuće bilo ostvarivo samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao državne praznike vihori "državna" zastava, a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme ono sto je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obilježivši to križevima za koje se Bošnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjećuju, čak ni onaj koji je sa svojih 33 metra "najveći u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom). Konačno, u osvrtu na ovu očitu "pobjedu" teorije nad životom, sa žalošću se može primijetiti da je bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u državnopravnom smislu, da ne bude zabune!) svedeno na simboličan broj građana, pogotovo kada je riječ o identitetu koji je dobio entitet. Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri (konstitutivna) naroda koji je nastanjuju, ne može postati država, i za Bošnjake, koji bez toga ne mogu imati državu. U takvom odnosu stvari nije produktivno - gledano iz perspektive budućnosti Bosne kao željene države - kritizirati skupinu bošnjačkih intelektualaca zato što su pokazali malo političkog refleksa, dovodeći tekst iza čijeg su sadržaja zajednički stali, sa stanjem naroda u krajnje nezavidnoj političkoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja. Naime, bez političkog buđenja Bošnjaka i djelatne političke volje da se ima djelotvoran državnopravni okvir - kojeg danas nema! - nema ni Bosne kao države, ni dobre budućnosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad čijom je sudbinom s razlogom zabrinut Lovrenović (inače, pisac sjajnih ogleda i čitavih knjiga o Bosni te uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bošnjaci i da su politički svjesniji i jači, ne mogu sami ostvariti rečeni san: moraju to u večini htjeti također Srbi i Hrvati, a oni to danas ne žele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u Bosni koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujućoj, a ne frankenštajn-državi, moglo bi biti govora o proširenju i popunjavanju sintagme ''bosanski jezik'' drugačije nego što to čini Povelja, za šta se zalaže I. Lovrenović, a posredno i M. Jeftić. Do tih željenih - da li i ostvarivih? - prilika dovoljna je prva tačka Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim".

 

2. BAŠTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: "Korišćenjem naziva ''bosanski jezik'' Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima". Za valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ, od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je već ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statičan, jer je riječ o pojavi koja je zaokružena i završena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da innjihovi preci leže pod stećcima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži naručili i postavili bilige na "baštini plemenitoj". Simbolično je taj odnos na zgusnut i slikovit način sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Kraljičina kći, princeza Katarina - u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kći" - umire na putu za Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje će se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-paša Hercegović, gdje se kaže da je bio "državnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao još i arapski, turski, perzijski i latinski.

Prekretnički događaj u etnogenezi Bošnjaka - primanje islama - dovešće do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo riječi, pri čemu ce se među Bošnjacima sačuvati svijest da su baštinici pjesništva Ahmed-pašina i brojnih drugih pojedinaca čija će pojava uslijediti u kasnijim decenijama (uključujući i Ahmed-pašina sina, koji je na turskom pjevao pod pjesničkim imenom Siri, "lavlji"), ali će iz sjećanja izbledjeti da su također nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesničkog nasljeđa u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima, i ostalog što čini književni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tužnog kraja zivota "Kraljeve kćeri", označenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz pera jednog od najučenijih Bošnjaka, Safvet-bega Bašagica, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja započinje sa godinom (1463.) koja označava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina. Takva će se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada književnik Alija Isaković, jedan od glavnih učesnika najnovijeg bošnjačkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), započinje u Biserju (Zagreb 1972.), prvoj bošnjačkoj književnoj antologiji, osvrt na umjetničku književnost djelima nastalim također tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek će u skorašnjoj knjizi Bošnjačka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdanić) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na stećcima i tariha na nišanima, kontinuitet koji je materijalno očigledan u nizu nekropola sa stećcima i grobalja sa nišanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakterističan za područje književnosti nije, srećom, načeo i rastočio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na područje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljećima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajedničkoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukčiji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeća počinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je načelno već ukazano, pri čemu se nacionalne nominacije - vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžića - najranije dogoditi kod Srba, bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još cvršće i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjećanje. Linija takvog zalaganja vidljiva je šezdesetih godina XIX stoljeća među bosnjačkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji se tada pokreću u Bosni, a ličnost koja se u tom pogledu ističe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Sakir Kurtćehajić, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego također nastoji u njega unijeti - kao što je primijetio Dževad Jahić - "što je moguće više jasnoće, očistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od riječi neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skreće se pažnja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjećanjem među Bošnjacima, od posebnog značaja je isticanje važnosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, među bošnjačkim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeća. Tako će Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjižicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo će - na kraju, na bosanskom jeziku štampanog vjerskog priručnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) - uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab!" - dok će se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa žarom založiti za materinski izraz slijedećim stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braćo Bošnjaci, / Hak vam Omer govori''.

Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjačkih vjerskih učenjaka, kombinirano je nešto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramatičnom razdoblju nastojanja oko prilagođavanja novim vremenima koja su bila obilježena novim pismom (latinicom), tuđeg jezika nove, tuđinske vlasti, kojoj je pružen žilav oružani otpor i na koju se među Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbić objavljuje vjersku početnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Objavljuje i djelo Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski učitelj (Carigrad 1893.), a pridružuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi - odreda ostajući dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika.
Od posebnog značaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjackih vjerskih učenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Čelebija, spjeva o rođenju Muhammeda a. s. iz pera tadašnjeg kolašinskog kajmekama hafiza Saliha Gaševića, objavljenog arebicom u Skoplju hidžretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Moliše me kolašinski prviši: / ''Nami mevlud daj bosanski napiši''! Međutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od - što spontano prihvaćenog, što kasnije od vlasti nametanog - zajedničkog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdiće čak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Bašagića koji ističe da "hrvatskog jezika sum": "Može da goji, / Može da spoji / Istok i Zapad, pjesmu i um"! Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog označavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Čak će na srpskoj strani doći do izrazite odbojnosti prema "bošnjakluku", kako je podrugljivo označeno - već u naslovu Kočićeva teksta u listu Otadžbina - bošnjaštvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, dok je Safvet-beg Bašagić zbog ideje bošnjaštva izražene u mladalačkoj pjesmi Bošnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba.

Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o "Bošnjacima triju vjera", imao je u svom učeniku fra Antunu Kneževiću nastavljača ideje trokonfesionalnog bošnjaštva, koja ga je međutim držala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon čega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katoličke vjere u Bosni, što bi se moglo označiti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i može se i danas naći "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bosnjačke trokonfesionalnosti bila i među Bošnjacima živa sve do prekjučer i jučer - pokazuju važna i često navođena knjiga Smaila Balića Kultura Bošnjaka (Wien 1973.), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvica Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995). Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishođena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom - osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka - slobodno nastaviti život u Sandžaku, među bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani Tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine.
Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma ''bosanski jezik'' protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ograničenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma ''bosanski jezik'' biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Bašagićeva pjesma ''Bošnjaku''). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bošnjaka.

 


3. BOSANSKI JEZIK - ZAJEDNIČKO I POSEBNO

U trećoj tački Povelje o bosanskom jeziku - uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Srba, Hrvata i Bošnjaka - dotaknuto je, mada ne u prvom planu, važno pitanje o odnosu zajedničkog i posebnog u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slična ili različita misljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim". Kao što je u osvrtima na Povelju već primijećeno, u poentirajućem dijelu ove tačke parafrazirana je i namjenski proširena davnašnja Krležina jezgrovita izjava - data u jeku srpskohrvatskih, najblaže rečeno, žustrih rasprava o jeziku s početka sedamdesetih proteklog stoljeća - koja je glasila da je zapravo riječ o jednom jeziku, koji u zavisnosti od perspektive nosioca različito imenovan. Kao što se može uočiti, težište u Krležinoj izjavi bilo je na zajedničkom, ali su političke (ne)prilike u njegovoj domaji i šire davale krila gorljivim zagovaračima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbježnost zajedničkog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema - barem kada je riječ o leksičkom sloju - duhovito je obuhvaćena pučkom rečenicom koja glasi: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, a Hrvat ima dom i u domu kućanicu"!

Postavljeno pitanje o odnosu zajedničkog i općeg u bosanskom jeziku u praktičnom smislu može se sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i šire (u kojem slučaju treba dodati još i crnogorski). Neosporna je činjenica da je riječ o jezičkim standardima koji imaju zajedničku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u različitim vidovima svakidašnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještački odvajati od onog što je sa drugima zajedničko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono sto je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogućih razina: fonetsko-leksičkoj, morfološkoj ili sintaksičkoj. Navođena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upečatljivo kazuje o prepletenosti u jezičkom izrazu Srba i Hrvata, može se - za potrebe zornog ukazivanja na zajedničku jezičku osnovu i spomenutu prepletenost na leksičkoj razini te ponekad na složene među odnose, i u onome što je zajedničko, i u onome sto je posebno - prikazati proširenjem iskaza, koji bi mogao, bez umisljanja da je sve do kraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kuću i u kući domaćicu, Hrvat ima dom i u domu kućanicu, Crnogorac ima kuću i u kući stopanicu, a Bošnjak ima kuću i na domu domaćicu"!

Razuman pristup pri sređivanju bosanskog jezičkog vrta vodit će računa o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajedničkog u jezičkom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uređivanja bosanskog jezika - uređivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komšija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterećenu brojnim nasušnim potrebama. Kada je riječ o jeziku, rad na uređivanju norme savremenog bosanskog jezika ukazuje se kao jedna od nasušnih potreba bošnjačke kulture. Ostavljajući da jezikoslovci taj posao rade u miru, u skladu sa premisama znanosti i zahtjevima struke, potrebno je ukazati na neke ostatke iz prošlosti, kao i na neke nepogode sadašnjosti koje taj posao već na početku značajno usložnjavaju i otežavaju. Naime, neosporna je činjenica da je bosanski jezik bio izlagan i srbiziranju i kroatiziranju, zavisno od razdoblja i političke situacije. Taj proces je neujednačenim tokom popunio čitavo XX stoljeće, a započeo je ranije i, nažalost, nastavio se i nakon njegova isteka. Kako je "srbovanje" Bošnjaka bilo političkog, a "hrvatovanje" kulturnog porijekla, razumljivo je da je kroatizacija bosanskog jezika bila znatnija od srbizacije, kada je riječ o Bosni i Hercegovini. S druge strane, maternji jezik bošnjačkih građana u Srbiji i Crnoj Gori nije ni stekao "građanska prava" i posve je potisnut, saobrazno uskraćivanju građanskih i nacionalnih prava njegovim govornicima na tim prostorima.

Kroatizacija jezika bošnjackih književnika kreće od Mehmed-bega Kapetanovića, čiji je jezik u knjigama Narodno blago i dva sveska Istočnog blaga uređivao (čitaj: kroatizirao!) lektor Jozo Cebular. Pripadnici iste strukture, tj. hrvatskih lektora koji su se našli u prvim štamparijama i uz prve listove i časopise u austrougarskom razdoblju značajno su djelovali i na jezik Muse Ćazima Ćatica, kao i časopisa i listova koji su u tom četrdesetgodišnjem razdoblju izlazili u Bosni i Hercegovini, prije svega na jezik u listu Bošnjak i u časopisu Behar. S druge strane, razumljiva je kroatizacija jezika u djelima pisaca koji objavljuju prve pjesničke zbirke, pripovijesti ili romane u Zagrebu s kraja XIX stoljeća: Safvet-bega Bašagića (pjesnički prvjenac Trofanda iz hercegovačke dubrave), Osmana Nuri Hadžića (pripovijest Ago Šarić), prvopotpisanog u književnom dvojcu Osman-Aziz (iza kojeg stoje Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević, romani Bez nade, Bez svrhe), Edhema Mulabdića (roman Zeleno busenje). Za vjerodostojniju predstavu o jeziku Edhema Mulabdića, naprimjer, moglo bi poslužiti poređenje romana Zeleno busenje (objavljenog u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1898.) i Nova vremena (objavljenog u Prvoj muslimanskoj nakladnoj knjižari i štampariji Muhameda Bekira Kalajdžića u Mostaru, 1914.), naravno, pod pretpostavkom da neki gorljivi lektor iz susjedstva nije u međuvremenu već uradio svoj posao. Nakon 1918. godine, tj. proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proces srbizacije bosanskog jezika uzima više maha, mada se ne prekida ni linija hrvatskog uticaja na bosanski jezik. Najizrasliji predstavnik u skupini onih čije je otuđenje od maternjeg i zavičajnog bosanskog bilo u razdoblju između dva svjetska rata u znaku okretanja, pa i udvaranja Beogradu - jeste Hamza Humo, čiji ce mlađi saputnik među malobrojnim bošnjačkim ekavcima nakon Drugog svjetskog rata, Zuko Dzumhur napisati u svom putopisnom prvjencu, knjizi Nekrolog jednoj čaršiji, u cjelini pod naslovom Kamen crnoga sjaja, sljedeće znakovite retke: "Sporazumevali smo se nekim čudnim jezikom koji nikada neću moći da objasnim. Naš jezik bio je sastavljen od reči italijanskih, engleskih, francuskih, reči internacionalnih i prstiju srpskih i arapskih". Na drugoj strani bošnjačke polarizacije ove vrste, liniju hrvatovanja u književnom životu i u književnom djelu, a time i u jeziku, nastavit će Alija Nametak i Ahmed Muradbegovic, koji će ovom profilu bošnjačke distribucije intelektualaca dati brojne i raznovrsne primjere. Na kontinuiranu srbizaciju bosanskog jezika u razdoblju nakon 1945. djelovat će gotovo pola stoljeća u medijima prevladavajući jezik TANJUGA, na jednoj, i mala armija lektora iz majstorske radionice Vuković-Marković sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na drugoj strani, koji su marljivo radili svoj posao prema dobijenim uputama na raznim adresama: u školskim učionicama na različitim razinama, u čitankama i udžbenicima, u medijima i drugdje. Nakon dejtonskog parcelisanja Bosne, uz činjenicu da u kao "manjem entitetu" jezik bosanski nema pravo ni na ime, na prostoru nazvanom Federacija BiH je u toku novi povodanj kroatizacije bosanskog jezika, posredstvom Federalne televizije, Federalne novinske agencije (TANJUG je od skora počela zamjenjivati FENA!), dnevnih listova... Kada se ovome doda pučki nehaj za jezik, na jednoj i nesnalaženje bošnjačkih intelektualaca na drugoj strani - dobija se nimalo ružičasta slika o položaju bosanskog jezika u bosanskohercegovačkoj društvenoj zbilji.

Sve izneseno i štošta između moraju imati u vidu bošnjački jezikoslovci ako žele valjano odgovoriti izazovu na utvrđivanju standardnog izraza jezika bosanskog.

 


4. BOSANSKI JEZIK I POLITIKA

Središnja, 4. tačka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara ono osjetljivo područje društvenog života koje bi se na najsažetiji način moglo označiti sintagmom ''jezik i politika'', a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjackog naroda - kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu". Upotreba naziva ''bosanski jezik'' u političke svrhe odsudno je započela i gorljivo je provođena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se tokom dužim od čitavog jednog stoljeća, do današnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, čime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz Matica, na tragu nacionalnog buđenja i osvješćenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nešto što je decenijama pa i stoljećima ranije živjelo na spontan način, domovinsko bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za političke potrebe, što je bezuspješno pokušavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrečenom, Kallayevo narodno bošnjastvo/bosanstvo i jezičko bosanstvo, pravoslavci će u Bosni odlučno odbiti, katolici će ga izbjeći, a muslimani će ga djelomično zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja će se od njeg za neko vrijeme udaljiti.

Pokušaj unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj. upotreba naziva ''bosanski jezik'' u političke svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova današnja reakcija na korišćenje ove sintagme kod Bošnjaka refleksno se povezuje sa unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim što im je onda bilo ugroženo ime (jezika i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bošnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas samo "državica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, dužnosnici RS-a pozurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su čuvali bosansku oznaku: Bosanski Brod, Bosanska Koštajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosansko Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima će srpstvo u Srpskoj biti još bolje učvršćeno (Foča je prekrštena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u Srpsku i sl.). Bošnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje Bosne, kao što su prespavali i križarsko omeđivanje prostora Herceg-Bosne. Jasno je, dakle, da na Daytonskim ugovorom omeđenom prostoru nazvanom Republika Srpska postoji nesmiljeni otpor svemu sto ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku bosanskom. Ali to se ne treba ticati Bošnjaka jer je to - i na srpskoj, i na hrvatskoj strani, u Bosni i izvan nje - problem onih koji misle da drugom narodu mogu određivati kako će nazivati nešto svoje, i to nešto životno važno, kao što je jezik. Tako će na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poručeno i kao jezikoslovnim razlozima objašnjeno kako u "spornoj" sintagmi riječ ''bosanski'' treba da bude zamijenjena riječju bošnjački. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politička upotreba sintagme ''bosanski jezik'' niti politikantska osporavanja, čega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva ''bosanski jezik'' u Bošnjaka. Još manje to može učiniti pojava korišćenja ove sintagme za regionalno označavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja. Naime, na brojnim mjestima u različitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana, sintagma ''bosanski jezik'' korištena je da bi se označio jezik stanovnika Bosne, bez uočavanja ili pridavanja važnosti razlikama među njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uočavati u opaskama putopisaca i učenjaka, književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajedničko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman neće dovesti u pitanje. Na primjeru različitih oblika stiha - proizvedenih u radionici bezbrojnih usmenih pjesnika brojnih naraštaja, kovanjem, kaljenjem i brušenjem u dugom nizu decenija - vidljivo je i ono što je nedvojbeno zajedničko i ono što je u ponečem posebno. Za desetak metričkih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha šesnaesterca, moguće je u sve tri usmeno-književne tradicije u Bosni naći potvrdu za pobrojane oblike stiha, i to je ono što je zajedničko, ali će pomnije istraživanje pjesničke građe pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije više "vole", razvijaju i čuvaju, a to onda ćini neke posebne odlike.

Mogli bi se na drugim razinama naći slični primjeri zajedničkog i posebnog u tri jezička standarda na bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljećima života jezika, koji je izvana bivao viđen regionalno-jedinstven i niko od njegovih učesnika nije bio niti iz čega isključen niti po nečemu povlašten. Najkraće rečeno, bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje ničije stečevine i ničija prava. U zajedničkoj prošlosti jezika kao dijela ukupne baštine, Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis u svojoj znamenitoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u kojoj je objavljena čuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci - kaže za bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajedničkom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se može primijeniti na slična spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izričito odnosi na bošnjačku dionicu regionalno određenog bosanskoga jezika, kao u svjedočenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeća - dotičući pitanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti u odnosu na istovjerne Turke - primjećuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turčin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieci". S druge strane, činjenica da će u sadržaju sintagme ''bosanski jezik'' u regionalnom označavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezičkog naslijeđa, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišćenja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom značenju, što je odlučno i konačno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeća.

 


5. BOSANSKI JEZIK I NARODI BOSNE

Peta tačka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva ''bosanski jezik'' ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine". U ovoj tački Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju sintagme ''bosanski jezik'' u različitim kontekstima. Prvo se tiče aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka; drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa korišćenjem ovog imena za svoj maternji jezik; treće dotiče moguće težnje ka unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva ''bosanski jezik'' od strane najupornijeg korisnika. U razradi odgovora na prvo pitanje već je primijećeno da je u prošlosti života u Bosni pridjev bosanski, uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor, decenijama i stoljećima korišćen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi. Vremenska razdjelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila od sredine XIX stoljeća, i to kod bosanskih Srba nešto ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog osvješćivanja, koje je provođeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati dočekali su sa razvijenom sviješću da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") šteti njihovim konačnom narodnom buđenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih političara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u službenoj upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpskohrvatski. U isto vrijeme austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopušta da Bošnjaci u svojoj autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavačkoj djelatnosti mogu zadržati pridjev bosanski u označavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom spontaniteta u korišćenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i tako postali djelatni čuvari sintagme ''bosanski jezik'' u smislu naziva za svoj maternji jezik.

Odlukama Zemaljske vlade iz 1907. - čime započinje razrada odgovora na drugo pitanje iz 5. tačke Povelje - potvrđeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik označe primjerenije stupnju njihove narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim, kao što je potvrđeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj maternji jezik zadrže i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne svijesti. U tom kritičnom trenutku bošnjačke i bosanske historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nešto što im ne pripada, te nisu tada, a niti su kasnije, ugrozili nečija prava: jednostavno su nastavili provoditi višedecenijsku praksu označavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja je samo u rječničkoj liniji pisanih tragova dulja od tri i po stoljeća: od Hevaijeva (1631.) do Isakovićeva (1992.) preko Kulenderova (1912.) rječnika bosanskog, odnosno bosansko-turskog jezika. Što se tiče navodne opasnosti sadržane u mogućnosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politička zbilja ne daje nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili unitarističke težnje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotuđiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te za njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, čiji je upliv na najširi krug primalaca nesagledljiv. Ova, u biti neravnopravna borba, vodi se tek na dijelu Federacije BiH na kojem nije provedena etnička homogenizacija po herceg-bosanskoj osnovi, što predstavlja oko 25% ukupne bosanskohercegovačke teritorije. Već je primijećeno da na prostoru "manjeg" bosanskohercegovačkog entiteta, dejtonske Republike Srpske, Bošnjacima nije zajamčeno pravo niti odabrano ime za svoj maternji jezik. Slikovito kazano, kada je riječ o maternjem jeziku i pravima koja svaki narod ima u tom smislu, u skladu sa usvojenim međunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala, Bošnjaci su - jednako kao i kada je riječ o provođenju imovinskih zakona - manje nego podstanari u vlastitoj kući: razvijajući poredbu na slikovit, ali životno nažalost itekako utemeljen način, oni su kao oni prognanici u vlastitom gradu koji su u dejtonskoj RS mjesecima i godinama gledali - a neki to čine i danas - kao nevoljnici smješteni u podrumima i garažama tuđih ili - ako su imali "sreće" - vlastitih kuća. Da bi izborili ostvarenje svojih temeljnih prava kada je riječ o jeziku, Bošnjaci bi morali hitno izraditi neke temeljne priručnike ili tačnije - djelotvornije nastaviti posao na onom što je zauzimanjem pojedinaca ili dobrovoljačkih građanskih udruženja u protekloj deceniji započeto pregnućima koja označavaju naslovi: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića (1992.), Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića (1996.), Gramatika bosanskoga jezika Dzevada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića (2000.) te Frazeologija bosanskoga jezika Ilijasa Tanovića (2000.). U razdoblju koje predstoji, bošnjački lingvisti bi morali ne samo prigotoviti neke temeljne priručnike, kao što je, naprimjer, jednotomni rječnik bosanskog jezika, nego također izradom odgovarajućih metodskih priručnika osigurati primjenu ostvarenih dostignuća na utvrđivanju odlika bosanskog jezika na različitim obrazovnim razinama i u medijima.

Za razliku od korisnika srpskog i hrvatskog jezika na području Republike Srpske i zaokruženog obrazovnog sustava Herceg-Bosne, kojima kao visokosofisticirana baza za djelovanje stoji razuđena izdavačka djelatnost instituta i katedara u maticama, korisnicima bosanskog jezika u Bosni, domovinskim te u zemljama iseljenja na južnoslavenskom prostoru, ali i u srazmjerno bližoj i dalekoj dijaspori, stoji tek nekoliko pobrojanih izdanja, u sadržajnom rasponu i tiražu mnogo skromnijem od stvarnih potreba. Jasno je, dakle, da Bošnjaci - koji su na putu borbe za ostvarenje pukog prava na javnu upotrebu imena za svoj maternji jezik te početne, skromne primjene temeljnih odlika bosanskog jezika u školskoj praksi - ne mogu nikoga ugroziti ni na dijelu Federacije BiH gdje čine većinu. Zapravo, ni na toj četvrtini bosanskohercegovačke teritorije nisu se u stanju - sa raspoloživim lingvističkim snagama i u ovom stupnju organiziranosti - othrvati gruboj kroatizaciji u jeziku koja je u toku, koja nije ništa drugo doli jedan od vidova nastavljanja, lingvističkim sredstvima, agresije koju je na Bosnu i Bošnjake izvršio susjed sa najbližeg Zapada. Kroatizacija jezika na označenom dijelu Federacije poprimila je posljednjih mjeseci zabrinjavajuće razmjere zahvaljujući vještom zauzimanju vaznih lektorskih pozicija u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA), Federalnoj televiziji te u nekim listovima, od strane požrtvovnih promicatelja novohrvatštine. Doda li se ovome nepostojanje organiziranog bošnjačkog otpora ovoj jezičkoj agresiji te nesnalaženje i koketiranje nekih bošnjačkih intelektualaca sa stilogenošću hrvatskog usljed nedovoljnog poznavanja maternjeg, bosanskog jezika, pokazuje se za Bošnjake krajnje nezavidna jezička slika na onoj četvrtini BH teritorije gdje bi kao trebali imati ostvarena kakva-takva temeljna prava, u ovom primjeru jezička.

Iz svega iznesenog je vidljivo da Bošnjaci - kada je riječ o maternjem jeziku - ne mogu ni sami sebi pomoći na djelotvoran način te je navodna opasnost od unifikacije ili unitarizacije, koja bi na prostoru Bosne bila provedena posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane njegova korisnika - najobičnija izmišljotina.

 

6. JEZIK BOSANSKI I BOŠNJACI

Pridjev ''bosanski'' uz naziv za maternji jezik Bošnjaka, preovladava u životnoj praksi ovog naroda i u prošlosti i u sadašnjosti do te mjere da su skorašnji pokušaji propisivanja ''bošnjačkog'' pridjeva shvaćeni kao nedobronamjerno nametanje nečeg što vraća unatrag, nečeg što unazađuje. Zato su sastavljači Povelje smatrali za potrebno odgovoriti na ovo pitanje, što je učinjeno 6. tačkom, koja glasi: "Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva ''bosanski jezik'' nametne bošnjačka nominacija jezika, predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti". Bošnjaci su svoj maternji jezik - od najranijih spominjanja do danas - neuporedivo češće imenovali bosanskim, nego bošnjačkim ili još tačnije, bošnjačka nominacija maternjeg jezika kod Bošnjaka je sporadična i rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od važnijih svjedočanstava, od Uskufijeva predgovora njegovom Tursko-bosanskom rječniku (1631.) do danas. Znači, činjenica da su sami Bošnjaci mnogo češće koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev usmjeravala ih je da konačan izbor padne na prvi i zato su se - prvom prigodom koja im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991.) prilikom popisa stanovništva u tadašnjoj Jugoslaviji) - listom izjasnili da govore bosanskim jezikom.

Gotovo devet decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se - nakon uvođenja novog službenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i Hercegovini - Bošnjacima dopušta da u autonomnoj vjerskoj i izdavačkoj praksi mogu i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, čime je zapravo uvažen i ovjeren njihov izbor. Znakovito je da zagovarači protivbošnjačkih ideologija i nosioci protivbošnjačke prakse nisu osporavali ozvaničenje bošnjačkog izbora u pogledu nominacije njihova maternjeg jezika, ni ono davnašnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono jučerašnje, iz vremena zajedničke države juznoslavenskih naroda (1991.). Naime, ni u predvečerje Balkanskih ratova niti uoči krvavog pira koji je pratio razvaljivanje Jugoslavije, nije se činilo da će Bošnjaci - koji su platili ceh u oba slučaja - preživjeti i moći predstavljati politički činilac u ovom dijelu Balkana, i zato njihovi neprijatelji nisu ni obraćali pažnju na tadašnje ozvaničenje njihova izbora koje se ticalo nominacije njihova maternjeg jezika. Međutim, mada su iz posljednjeg pokušaja njihova istrebljenja kao naroda izašli posve slabašne snage, daleko od one koja bi im priskrbila mogućnost da postanu politički činilac u Bosni, a kamoli šire, njihovim neprijateljima se ipak činilo da je iz predostrožnosti potrebno nastaviti osporavanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti, što se - na iskustvu oprobanih metoda - djelotvorno može provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo dovoljno osjetljivim i zapaljivim, što daje mogućnost neiscrpne (zlo)upotrebe. Nije uvažavana činjenica da su Bošnjaci, zapravo, odsudno i konačno iskoristili jedno neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to činjenica koja ne može biti dovedena u pitanje i oko koje ne može biti nikakvih pogađanja te da su smiješni prigovori kako se time navodno narušava "neumoljiva" logika po kojoj ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su Bošnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrživu nelogičnost. Kao da jezici naroda širom svijeta ne vrve od različitih "nelogičnosti". Kada je riječ o imenovanju jezika, zar nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posuđuju od brojnijih naroda i da brojniji narodi posuđuju od malobrojnijih naroda naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od Engleza)? Osporavanja i pritisci na Bošnjake kojim ih se želi natjerati da jednu ustaljenu i uvriježenu nominaciju zamijene drugom, koja je već ostavljena prošlosti, zapravo su izraz paternalističkih težnji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih snaga da prihvate činjenicu nedvojbene bošnjačke nacionalne samosvojnosti. O tim dušebrižničkim nastojanjima velikonacionalista, koji su - negiranjem bošnjačke samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potčinjavanja - željeli koncem XIX stoljeća u Bosni steći odlučnu prednost za prisajedinjenje ovog prostora Maticama, izvanredno pronicljivo je pisao Josip Ljubić, potpisujući pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor između Srba i Hrvata (Zadar 1895.):

''Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u zivot, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima:
"Amo k nama, vi ste Srbi!
Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima:
"Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati!"
Ali, Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili ili na desno ili na lijevo, prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasvim logično dođose do zaključka: Ni amo, ni tamo, već svak za se.

Evo logike kojom se poslužiše:
Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime sasvim drugačije nego njihovo, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treći narod?''

Ni stotinu godina nakon pojave Ljubićeve knjige nije riješen spor između Srba i Hrvata oko Bosne. U međuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu samo za sebe, jer su propali pokušaji i pridobijanja Bošnjaka, i njihovog uklanjanja sa lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provođeni naizmjenično sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i velikohrvatskih snaga oko podjele Bosne. Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo za sebe, i sada su Bošnjaci jedina smetnja završetku posla oko Bosne. Naravno, ni u ovom sporenju ni jedna od strana ne želi uvažiti činjenicu bošnjačke nacionalne samosvojnosti i u tom nastojanju podrivački rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu rušiteljsku strategiju: nametanje bošnjačkog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao kazna Bošnjacima od strane njihovih neprijatelja zato sto su pristali - nevoljko i sa zadrškom - uvažiti bošnjačko historijsko narodno ime. Ali bez obzira na lukavost i upornost bošnjačkih neprijatelja, nastojanja da se Bošnjacima podmetne i po mogućnosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik, osuđena su na neuspjeh kao i pokušaji plivača da plivaju uzvodno maticom Neretve ili Vrbasa, čijom linijom su najnoviji kartografi pokušali podijeliti Bosnu. Kao i kuću naroda, kuću bosansku, koju stoljećima strpljivo grade - i kuću narodnog bića, jezik maternji, Bošnjaci su konačno i nepovratno, i to ne od jučer, imenovali bosanskim.

 

7. BOSANSKI JEZIK I ZBILJA BOSNE

U sedmoj, završnoj tačci Povelje potcrtano je legitimno bošnjačko pravo da svoj maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom životu minulih decenija i stoljeća, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvaži i kada je riječ o drugim narodima u Bosni i šire. Uz to, označena su kao dobrodošla jezikoslovna bavljenja i općenito zalaganja na području kulture koja vode boljem međusobnom upoznavanju i uvažavanju naroda na bosanskohercegovačkom prostoru: "Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje".

Pogled na zbilju života u Bosni, ni u prošlosti, ni u sadašnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila uvažena neobična složenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju ovaj prostor. Kako se u jeziku ogledaju sva dešavanja u životu jednog naroda, pogled na ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti ukoliko nisu uočavani složeni suodnosi u životu narodnih zajednica u Bosni, čiju je zbilju života jedan češki publicist u austrougarskom razdoblju oznacio kao "kalajdoskop". Zbilja života Bosne u svojoj punoj zamršenosti, otimala se uprošćenim pristupima i ostajala nepoznanica mnogim koji su umišljali da su našli spasonosnu formulu za njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnički je tu zbunjenost pitača pred tajnom Bosne najupečatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je zato da je i pitanje jezika u ovoj složenoj zajednici naroda također često izazivalo zbunjenost i pogrešne procjene onih koji su pokušavali dati valjan odgovor u pogledu na to osjetljivo pitanje. Najnovija dešavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to još u većoj mjeri otvorila proces politizacije različitih pitanja koja se tiču jezika. Već je primijećeno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprječava svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bošnjaka; u amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji nastanjuju administrativno-politički prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je "pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi prošlo nametanje bošnjačke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a bosanska se nije nipošto željela prihvatiti; u žustrim, užurbanim nastojanjima da se što prije stigne i do odlučnih razlika kada je riječ o jeziku, u prvoj dionici protekle decenije, čak je bio propisan ekavski izgovor u službenoj štokavštini, od čega se kasnije odustalo, a jezičkoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etničku homogenizaciju na označenom prostoru, služi pismo ćirilica, koje se želi prikazati neodvojivim od Srpstva; ukupno ponašanje društveno-političkih struktura odaje uvjerenje da je jezičko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" riješeno.

Što se tiče prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o kantonima sa bosnjačkom ili sa hrvatskom većinom. Slika u pogledu jezika usložnjava se na prostoru Federacije BiH već činjenicom da se nastava jezika i književnosti odvija zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bošnjačkom većinom i dijelom u mješovitim kantonima, te "hercegbosanskom", koji je istovjetan sa programom u RH, u županijama sa hrvatskom većinom i dijelom u "mješovitim" kantonima/županijama. Međutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etničkoj slici u Federaciji BiH zaključili da Hrvati čine izrazitu većinu stanovništva u odnosu na Bošnjake, a ne obrnuto. Zapravo, oni koji nameću hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena su ruka tuđmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do današnjeg dana. Gorljivi zagovarači i žilavi radenici na provođenju te zamisli jako dobro znaju da je područje jezika izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne jezičke priručnike, urađene u Hrvatskoj, začas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i u količinama primjerenim potražnji. S druge strane, Bošnjaci su za potrebe jezičke standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve priručnike, koji nisu u takvim tiražima da bi zadovoljili osnovne potrebe, a u nekim dionicama nisu kvalitetom na potrebnoj razini. U naznačenim okolnostima vodi se na prostoru Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaračima nametanja hrvatskog jezika stoje na raspolaganju brojnija i jača oružja i oruđa. Na drugoj strani, četa boraca za bosanski jezik malobrojna je i iza nje ne stoje ni država (koje u Bosni nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bošnjake bude još nepovoljnija, u novije doba izgubili su učenog i smirenog znalca i borca, Aliju Isakovića, koji se za bosanski jezik borio i kao književnik i kao jezikoslovac, a koji je iskru tog žara, u kresevu rasprava o jeziku skraja sezdesetih prošlog stoljeća, preuzeo i dalje ponio, našavši se u podsticajnom društvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je preuzeo i uređivanje za Bošnjake životno važnog časopisa Život, onog gromadnog pjesnika čija je životna pjesnička zbirka uzdrmala ondašnju jugoslavensku književnu javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo četničke huškače pred kućna vrata. Osim brojnih polemickih bitaka, koje u vidu mladalački proživljenih, duhovitih i oštrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u razdoblju dužem od tri decenije, Isaković je objavio prvi razlikovni rječnik bosanskog jezika (Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku), u najdramatičnijem trenutku bošnjačke historije, krvave 1992. godine. Isaković je rukovodio i radom "Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika (Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo 1996.), a njegov doprinos proučavanju bosanskog jezika od golemog je značaja, kako za savremene tako i za proučavaoce koji dolaze.

U nizu prvih važnih knjiga kojima se učvršćuje svijest o bošnjačkoj narodnosnoj samosvojnosti, Bošnjaci su u proteklim godinama dobili i svoju prvu gramatiku, kao zajedničko djelo nešto starijih i sasvim mladih boraca za bosanski jezik (Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica, 2000.), a korpusu knjiga važnih u borbi za dostojanstven položaj bosanskoga jezika mogu se pridodati jezička trilogija najizraslijeg bošnjačkog lingviste, Dževada Jahića (...) te prinos slaviste Ilijasa Tanovića sa područja frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih priloga proučavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku (Simpozij o bosanskom jeziku, Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretežno bošnjačkih lingvista, kao i zajednički dokument učesnika skupa, naslovljen kao Zaključci Simpozija o bosanskom jeziku. Međutim, u predočavanju onog što čini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada još nije bilo riješeno pitanje imenovanja standardnih jezika na južnoslavenskom prostoru, tj. među narodima čija zajednička jezička osnova nije upitna. Takve priloge proučavanju bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinačnih tekstova u periodici ili posebnim izdanjima, bez izričitog imenovanja pojave, dali su najstariji bošnjacki lingvisti, kao što su Ismet Smailović i Asim Peco, kao i oni mlađi, uz već ranije spominjane - Mevlida Karadža, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzović, Remzija Efendić-Parić, Ibrahim Čedić, Muhamed Arnaut, Muhamed Šator i neki drugi, pretežno okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge proučavanju bosanskog jezika dali su i lingvisti izvan bošnjačkih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija Poljakinje o bosanskom jeziku). Nažalost, nigdje se bosanski jezik ne proučava institucionalno i organizirano na razini države ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zaključkom spomenutog simpozija, gdje zaključak pod tačkom 1. glasi: "Kadrovski osnažiti Institut za jezik u Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik".

Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti građanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz čije je jedinice, imenovane kao Institut za bošnjačke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku. Srećom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: našao je mjesto u federalnom ustavu, a odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavističke katedre u Evropi uvažavaju samosvojnost njegove pojave i čuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez budućnosti, usprkos djelovanju protivbošnjačkih snaga. Dostojno mjesto bosanskom jeziku svojim djelovanjem moraju izvojštiti prije svega bošnjački lingvisti, a oni dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu. Zabilješke uz Povelju o bosanskom jeziku (2)


Munib MAGLAJLIĆ

 

Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminovićeve kritičke filozofije

Šefket Krcić

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminović

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizvić

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizvić

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili priča o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim