Tri dnevnika o ljubavi - Jasna Šamić, Mraz i pepeo, roman; Bosanska knjiga, 1997.

Autor: Asmir Kujoviæ

Iako je prvo objavljen na španskom jeziku 1994., roman Mraz i pepeo prozni je prvijenac Jasne Šamić na bosanskom jeziku, mada je prije ovog izdanja autorica već objavila na francuskom jeziku roman Pavillon bosniaque, kao i zbirku priča Historie inachevee 1996. Već smo se imali prilike upoznati sa knjigom njenih političkih eseja Pariški ratni dnevnik, koja će svakako biti još jedan značajan historijski dokument o raspadu bivše Jugoslavije i ratu BiH. Do 1992. godine Jasna Šamić bila je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, mada još od 1977. živi između Pariza i Sarajeva. Doktorirala je na Sorboni, objavila tri zbirke poezije, bila ugledni publicista i autor brojnih zapaženih studija iz raznovrsnih oblasti koje se tiču književnosti, kulture i historije, prevodila sa arapskog, perzijskog, turskog, engleskog, francuskog, italijanskog. Uza sve to je i autor tri kratkometražna filma o dervišima Bosne i o gradu Sarajevu.

Roman Mraz i pepeo dat je u formi dnevnika kog vode tri glavna lika, čije se priče međusobno prepliću i nadopunjuju, da bi tek pred sam kraj otkrile svoju povezanost, spajajući početak i završetak romana u jedan još nezatvoren prsten, čiji se krajevi tek počinju dodirivati. Uvodni i završni dio rezerviran je za pomalo tajanstvenog Parižana, intelektualca čija je majka jugoslavenskog porijekla (jedan period svog života proveli su i u Sarajevu), koji čudnim spletom okolnosti, nakon majčine smrti, pronalazi rukopise drugih dvaju dnevnika. Prvi pripada njegovoj nepoznatoj rođaki, seksualno ugroženoj intelektualki i profesorici na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koja povremeno boravi i u Parizu gdje radi na RFI-i, a u čiji lik je Šamićeva očigledno ugradila autobiografske crte. Sa prozora njene sobe u Parizu, Ajfelov toranj naliči na: "ogromni, elegantni, zlatni falus posut zvijezdicama". Šamićeva i inače rado citira Henryja Millera, konstatirajući na jednom mjestu za Parižaninov ud daje: "poput komada olova koje ima krila". Drugi dnevnik predstavlja zapise njenog oca iz Drugog svjetskog rata, čijim je paralelnim smjenjivanjem sa dnevnicima njegove kćerke romaneskna struktura naglo oživljena, postigavši u svojoj mozaičkoj kompoziciji napetost iščekivanja kao da je riječ o linearnom pripovjedanju, iako je historijska suprotstavljenost dvaju životnih sudbina data kroz fragmentarno konfuzno bilježenje sjećanja, utisaka i lucidnihzapažanja u kojima je plastično ocrtana malograđanska osrednjost i snobizam akademskog svijeta u komunističkoj Jugoslaviji, uz brojne osvrte na tadašnje političke tendencije u vodećim intelektualnim i književnim krugovima, kao i opće značajke društvenih prilika za vrijeme Drugog svjetskog rata: za razliku od uvodnog dijela, gdje se u zapažanjima rođaka-Parižanina isuviše osjeća neurotični ženski rukopis, u dnevniku "oca", koji djeluje kao posve autentičan, zapis, čak je i u jezičkostilskom izrazu vjerno ocrtan melankolični karakter lika čijom je fiktivnom rukom dnevnik napisan. Dekompozicijom na razini fabule struktura romana odstupa od modela tradicionalnog pripovjedanja, iako Šamićka ipak bira "lakši put" non-fiction literature, s obzirom da je slobodom koju dopušta forma dnevnika najlakše prikriti stilske i zanatske manjkavosti, a na drugoj strani pokazati intelektualnu i eruditsku širinu, koju Šamićka, uostalom, i pokazuje: brojni pasusi u ovom romanu predstavljaju prave male eseje o različitim kulturnim, socijalnim i političkim fenomenima. Naime, već od prve stranice jasno je da je ovu knjigu pisao čovjek svjetskog znanja i obrazovanja, i da u nju ulaže sve iskristalizirano bogatstvo svog napornog duhovnog zrenja. Međutim, upravo varljiva sloboda forme koju je Šamićka izabrala često je zavodi u njenom nervoznom prepričavanju koje često podsjeća na isprazno žensko torokanje, da se spusti na nivo jedne Erike Jong, naprimjer, iako i na tim isuviše ženskim stranicama, nailazimo na sjajne pasuse i rečenice, kakvi se i očekuju od jednog intelektualca njenog ranga.

Roman čak i svojom kompozicijom simbolizira vječnu ljubavnu priču, jer je gotovo muzički strukturirana konfrontacija muško-ženskog pisma, koja se na kraju razrješava spajanjem muškarca i žene, koji se tokom cijelog romana traže:

Ja svoju knjigu neću napisati. Između ljubavi i literature, biram ljubav. Gledam je preplanulu od sunca, liči na Indijanku. I pitam se ko je ona zapravo. Da li je ona čiju sam sudbinu razotkrio čitajući je, ili je to moja mašta sve izmislila i na papir stavljala.

Kraj romana ipak je neoprostivo loš, u stilu jeftinih holivudskih priča, profesorica pada u zagrljaj odurnog Parižanina, koji joj briše sa lica suze za izgubljenom domovinom.

 

(Dani, Sarajevo, VI/1997, 10. XI 1997, str. 62.)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin