Fratri i fratarsko pripovedanje - Struktura unutrašnje priče

Autor: Sead Šemsoviæ

UVOD

Strukturalna analiza, za razliku od morfološke, nije samo popis elemenata i njihovih mogućih oblika kao osnovnih činilaca sistema, bez kojih on naravno ne bi postojao, već shema elemenata i međuelementnih odnosa koji ga oživotvoruju. Ruska formalistička škola je tumačenje književnosti uglavnom bazirala na morfološkoj analizi, dok generacije iza njih, strukturalisti, usmjeravaju se prema strukturi. Metodom dijahronijskog proučavanja odvojenih elemenata nemoguće je utvrditi da li neki tekst jest umjetnički ili nije, dok je to moguće istraživanjem međuelementne ovisnosti u sinhronijskim presjecima. Nadograđujući i u blažoj mjeri osporavajući prethodnike, 70-ih godina prošlog stoljeća, javlja se poststrukturalizam kao postmodernističko tumačenje književnosti. Novine koje donosi suvremeni oblik strukturalne analize uglavnom se tiče modela i pristupa proučavanju književnog teksta, što se ogleda u problematiziranju da li u tekst treba zalaziti dublje ili se držati samo površinskog sloja. U ovoj radnji strukturalna analiza će se primjenjivati samo u domenu naratologije, odnosno pod elementom se podrazumijevaju naratološke karakteristike jednog isječka teksta koje se razlikuju od karakteristika narednog. Bavit ćemo se, dakle elementima, njihovom klasifikacijom, međuelementnim odnosima i pokušat ćemo se dotaći razloga takvog stanja. Predložak naše analize je posljednjih šest pripovjedaka Andrićevog ciklusa o fratrima u odnosu prema narodnom pripovjedaču i narodnoj pripovijetki.

Ciklus o fratrima Ivo Andrić započinje pripovijetkom U musafirhani (1923), a završava Probom 1951. godine. Ciklus ukupno broji deset pripovjedaka od kojih će u ovoj radnji biti govora o posljednjih šest, o onima koje su nastale u razdoblju 1936. - 1951. godine (Napast, 1936; Trup, 1937; Čaša, 1940; U vodenici, 1941; Šala u Samsarinom hanu, 1946 i Proba, 1951.). Svaka od ovih pripovjedaka u sebi sadrži unutarnju priču, priču koja može funkcionirati kao samostalna cjelina. Dakle, pod pojmom priča ne podrazumijevam fabulu [1] pripovijetke, već dio njenog teksta sa samostalnom fabulom.

Pod pripovijetkom podrazumijevam književnoumjetnički prozni žanr kraćeg obima, a pod pričom dio teksta koji naravno pripada pripovijetki, ali im je pripovjedač različit. Pripovjedač pripovijetke - narator, povlači se u korist lika koji započinje pripovijedanje svoje priče čime postaje unutarnji pripovjedač. Nas trenutno zanima ta "unutarnja" priča čiji je pripovjedač unutarnji pripovjedač. Priča je zanimljiva iz nekolka razloga:

- može biti strukturirana na više načina (jednom naratološkom odlikom ili kombinacijom više njih),

- postoje vidljive veze sa strukturom narodne pripovijetke, kao i sa strukturom unutarnje priče narodne pripovijetke,

- unutarnji pripovjedač posjeduje osobine narodnog pripovjedača.

S obzirom da se problem unutarnjih pripovjedača prvi put tumači na ovaj način, bar koliko je meni poznato, osobito na ovim pripovijetkama, ukazala se potreba za uvođenjem novih književnoteoretskih termina, kao i značenjskim proširivanjem postojećih. Izlaganje će biti koncipirano problemski, što znači da će pripovijetke biti klasificirane prema vrsti strukture svoje priče, tako da će se jedna pripovijetka, u slučaju kada sadrži više priča strukturiranih različitim načinima, analizirati u više poglavlja.

Pripovijetka-priča-pripovjedač

Bilo koji od trojice unutarjih priovjedača fra Stjepan, fra Petar ili fra Serafin, može se posmatrati kao stepenica u izgradnji Andrićevog unutarnjeg pripovjedača, a zajedno, kao ostvarenje neprestane Andrićeve težnje ka što vjernijem oponašanju (čitati: podražavanju / mimetiziranju) pričaoca iz naroda, čija uloga u ovim pripovijetkama pripada liku-pripovjedaču (unutanjem pripovjedaču), a ne naratoru, kakav je slučaj s većinom pripovjedaka ostalih Andrićevih faza, kako onih koje su prethodile ovom ciklusu tako i onih potonjih. Unutarnji pripovjedač je naratorovo drugo ‘ja', čiji je zadatak izvršavanje svega onog što, iz nekog razloga, ne može narator, bilo da se radi o razlozima tehničke prirode ili dubljih piščevih intencija. Andrićev unutarnji pripovjedač služi iskazivanju priče iz perspektive iz koje narator, s trona sveznajućeg pripovjedača, ne bi mogao, tako da pripovijedanje Ich-form postaje odlikom unutarnjeg pripovjedača, a ne naratora, iako ni ta mogućnost nije nepoznata. [2] Tumačeći pojam unutarnjeg pripovjedača Lešić se bavi prvom dvojicom pripovjedača, budući da je objektom zanimanja njegove studije Andrićeva pripovijetka u "(...) međuratnom razdoblju ‘pripovjedačke Bosne'" (Lešić, 1988: 17), pri čemu analizira dvije pripovijetke ovoga ciklusa, Napast i Trup iako ovome razdoblju pripadaju još i Čaša i U vodenici. Obije u analizi izostavljene pripovijetke strukturirane su kao i ostale pripovijetke ove grupe: preplitanjem iskaza naratora - N i unutarnjeg pripovjedača - UP [3] , pri čemu se N igra davanja i oduzimanja riječi UP-u koje bi smo imenovali kao: "Povlačenje pripovedača pred novim "glasom", zapravo znači uvođenje drugog i drugačijeg pripovedača." (Samardžija, 1997: 168) čime tkaju jedinstveni sag narativnog užitka. Taj ritam koji tutnji tekstom bacajući se s jedne pripovjedne kaskade na drugu određeno vrijeme mimetizira jedan ton, da bi zatim maestralnom vještinom zauzdao naredni tonalitet.

Postavljajući paralelu između fra Stjepana i fra Serafina kao početnog [4] i krajnjeg produkta izgradnje unutarnjeg pripovjedača, primjećujemo da su osobenosti usmenog naratora znatno razvijenije kod fra Serafina. Fra Stjepan, pripovjedač jedne priče, pripovijeda tek nakon insistiranja bratstva, nakon čega se svaki put pokaje i "zariče se samo da neće pričati više nikad nikom, pa da ga na kolenima mole ili batinama nagone. " (Napast, Pripovetke II, 1936: 64)

Fra Serafin je "profesionalac" pa i kada se brani od pričanja to je sastavni dio pripovjednog ugođaja, njegov pripovijedni aranžman je bogat i također poznat slušateljima kao i fra Stjepanova jedna priča.

U jednoj od svojih podjela narodnih pripovjedača Sevim Piličkova govori o tri tipa (pasivnom, slučajnom i svjesnom pripovjedaču) u okviru podjele prema "njihovom odnosu ka narativnoj praksi" [5] (Piličkova,1997: 217).

Opisavši "slučajne pripovjedače" kao one koji znaju "(...) priče, ali su saglasni da ih interpretiraju samo dok se insistira i uporno traži to od njih(...)" (1997: 217), Piličkova kao da je za svoj model imala upravo Andrićevog fra Stjepana. Svaki od elemenata ovog, moramo priznati, jako preciznog opisa jednog vrsnog poznavaoca karaktera usmenih pripovjedača, odgovara fra Stjepanu, koji, iako čini Andrićevu startnu poziciju konstruisanja UP-a, nije najjednostavniji oblik narodskog pričaoca. Pasivne pripovjedače Piličkova definira kao one koji: "znaju priče, ali ih ne pripovijedaju, a za vrijeme narativnog djelovanja aktivnih pripovjedača nalaze se među članovima publike." (Piličkova, 1997: 217). Ovakvog pripovjedača Andrić ne spominje, jer njegovo interesiranje za usmenog naratora bazira se na narativnoj aktivnosti, čiji nedostatak isključuje mogućnost njegove pojave.

Pripovjedače koji pripovijadaju "sa zadovoljstvom" i koji su uvijek "(...) svjesni cilja koji žele da postignu kod publike i osnovno obilježje njihovog narativnog djelovanja je originalnost pri usmenom izvođenju.", autorica imenuje kao "svjesne pripovjedače" među koje s punim pravom možemo svrstati fra Serafina, o čijem pripovijedanju se u pripovijeci kaže: Fra Serafin se otisnuo i ređa stare priče i dosetke, koje uvek izgledaju kao nove i nepoznate, i meša ih sa novima koje se sada, ovog trenutka, u njegovoj glavi ređaju i slažu. (Proba, Žeđ: 90) i (...)Serafinovi glas, mimika i pokreti (su) takvi da čovek svaku njegovu priču može uvek ponovo da sluša, kao dobar muzički komad. (Proba, Žeđ: 94). Iz ove klasifikacije pripovjedača [6] , kao što se može primijetiti, izuzet je fra. Petar kao pripovjedač čiji je auditorij jedan čovjek, narator, a ne kolektiv kao u slučaju prethodna dva pripovjedača, što je naravno fundamentalna povezujuća nit s usmenim pripovjedačem. O fra Petru možemo govoriti kao o vrsnom pričaocu, ali niti u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti činjenicu da kontekst u kome se nalazi ne dozvoljava mu da bude reprodukcija narodnog pripovjedača jer njegov auditorij je uvijek jedan čovjek, u ovim pripovijetkama N, a u pripovijesti Prokleta avlija fra Rastislav. Ovo se obrazloženje može naizgled učiniti suspektnim, ali ako se uzme u obzir funkcija slušalaca, i njihovi komentari i upadice kao sastavni dio pripovjedne atmosfere, postaju jasnije razlike u intertekstualnim odnosima s tradicijom [7] . Polazeći odavde dolazimo do činjenice da je u "(...) Napasti njega (tj. Andrića, op. S.Š.) zanimala sama priča, odnos pripovjedača prema njoj, odnos slušalaca prema njoj, kao i odnos slušalaca prema pripovjedaču." (Lešić, 1988: 260) [8]

Početna i završna pripovijetka ove grupe predstavljaju nam "priču i pričanje". Dok se prva (Napast) zadržava na tome, posljednja (Proba), ide dalje pa govori i o neposrednom nastajanju priče kao fenomenu "nastajanja teksta priče koja već postoji po čuvenju ("Ispričaj nam vjere ti ...") pre teksta ne samo u memoriji nosioca već i u svesti drugih. " (Dizdarević-Krnjević, 1997: 262). Dakle, pripovijetke Trup, U vodenici, Šala u Samsarinom hanu i Čaša imaju za cilj, grubo rečeno, da nam predstave priču; Napast, funkiju te priče u komunikaciji, a Proba sve to uz prikaz njenog nastanka.

Ako na N i UP ovih pripovijetki primijenimo Genetteovu klasifikaciju pripovjedača, (Genette, 1992: 96) zapazit ćemo blago nijansiranje kako razine pripovijedanja (ekstra/intra-dijegeza), tako i pripovjedačeve prisutnosti, odnosno odsutnosti (intra/hetero-dijegeza) u priči. U pripovijetkama Napast, Proba i Trup, N ima ekstradijegetsku razinu i heterodijegetski odnos, što su osnovne karakteristike i narodnog pripovjedača, koji bi se po Stanzelovoj podjeli pripovjedača imenovao kao autorski pripovjedač o kome Peleš kaže: "‘Autorska pripovijedna situacija‘ ponajbolje pokazuje tog demijurga koji svojim pričanjem stvara izmišljeni svijet. Taj se tip pripovjedača izravno predstavlja kao tvorac pripovjednog univerzuma, u kome on neposredno ne sudjeluje. Ovaj bi pripovjedač bio najbliži pripovjednoj situaciji usmenog kazivanja, u kojoj je onaj koji kazuje priču neposredno sučeljen sa slušateljima. Pisana priča zapravo inkorporira prvotnu usmenu pripovijednu situaciju i temeljito je mijenja." (Peleš, 1999: 68)

U pripovijetkama U vodenici, Šala u Samsarinom hanu i Čaša, razina postaje intradijegetska, pritom odnos ostaje isti (heterodijegetski).

Razvoj N najbolje se može vidjeti u hronološkom presjeku:

-Napast, 1936. - ekstradijegetski-heterodijegetski

-Trup, 1937. - ekstradijegetski-heterodijegetski uz blagi prijelaz

-Čaša, 1940. - intradijegetski-heterodijegetski

-U vodenici, 1941. - intradijegetski-heterodijegetski

-Šala u Samsarinom hanu, 1946. - intradijegetski-heterodijegetski

-Proba, 1951. - ekstradijegetski-heterodijegetski.

Promjenom razine Andrić dobija na efektu jer je sada N svjedok i jedini slušatelj pričanja fra Petra, koji funkcionira kao UP i sada posjeduje osobine naratora Andrićevih ranijih pripovijetki, ili kako bi to Lešić rekao: „I sve ono što je nekada Isidora Sekulić smatrala istočnjačkim osobinama Andrićevog pričanja postalo je sada svojstvo fra Petrovog pričanja i kao takvo dobilo značaj jedne unutanje svijesti same priče, ili osvješćenja priče." (Lešić, 1988: 264) Ovom bi se još samo moglo dodati da fra Petar nema osobine sveznajućeg pripovjedača (osim u anegdoti o vodeničaru i raspelu, U vodenici, Žeđ: 120), koje se N drži u ranijim Andrićevim pripovijetkama (osim Žena od slonove kosti i Noć u Alhambri). Izjavom da je N ove tri pripovijetke (U vodenici, Šala u Samsarinom hanu i Čaša) intradijegetski-heterodijegetski ne težim obaranju prethodnih kritičkih stavova o poziciji Andrićevog naratora, već jednostavno želim ukazati na prijeku potrebu minucioznog iščitavanja teksta kojim se zasigurno mogu izbjeći svi preuranjeni sudovi, jer iako N nema ime fukcionira kao lik ulazi, izlazi, zatvara vrata, posmatra [9] i sl., ali pritom ne odaje ništa o sebi [10] tako da ne dobijamo niti jednu njegovu karakternu osobinu, te nam tako ostaje nepoznat. Uzevši u obzir Peleševo (1999:70) [11] tumačenje Balzakova pripovjedača koji nije lik, ali su njegove karakterne osobine poznate čitaocu iz komentara koje daje, primjećujemo apsolutni kontrast s Andrićevim N, koji sam govori o svojoj prisutnosti pri tom negovoreći o sebi ništa. Njegovo najslabije prisustvo je u pripovijeci Trup gdje nemamo njegovih ličnih izjava, ako ne računamo najavu fratrovog pričanja (Još odjek posljednjeg udarca nije bio zamro kad je fra Petar počeo da priča.) iz koje se, istina, dosta jasno vidi njegovo prisustvo u fratrovoj blizini, mada vješto zabašureno, i naprema izjavama u ostalim pripovijetkama manje jasno.

Najinteresantnija pozicija N je upravo u pripovijetki Trup, koji je konkretniji od N 1936 [12] , a neizdefinisaniji od N 1940. N 1936 je pripovjedač s fokalizacijom sveznajućeg pripovjedača koji i kada prepušta pripovjedačku palicu UP-u čini to samo fiktivno nastavljajući i dalje da pripovijeda (o čemu će više riječi biti kasnije u poglavlju o strukturi priče). N 1940 je konkretan, vidljiv, sjedi pored UP i sluša, što se vidi kako iz naratorovih priznavanja tako i iz fra Petrovih obraćanja naratoru [13] . Za N 1937 naizgled nema nikakvih činjenica koje bi nas uputile na takvu tvrdnju osim logičkog zaključaka da fra Petar nema komu drugom pripovijedati do njemu, naratoru, ali za razliku od slučajeva ostalih pripovjedaka gdje fratrova obraćanja i naratorove izjave počinju od samoga početka pripovijetke, ovdje nalazimo samo jedno fratrovo obraćanje i to pri samome kraju pričanja priče, gdje kaže:

Ima otada mnogo godina, i sam znaš, ali ja niti mogu da zaboravim ono što sam vidio i čuo na sahat-kuli u Akri, niti umijem sebi da rastumačim. (Trup, Žeđ: 115. podvukao S. Š.). Kao što se već da primijetiti, s toliko „usputnosti" je izrečeno to i sam znaš da ga je gotovo nemoguće primijetiti u obilju „začudnih" informacija koje ga okružuju. Govoreći o pripovjedaču Mieke Bal se dotiče upravo ovakve situacije, s tom razlikom što je ona veže za period postmoderne: „Pripovedač može duže vremena biti nevidljiv da bi neočekivano počeo da ukazuje na sebe. Ponekad on to i čini na tako suptilan način da čitalac to i ne primeti." (Bal, 2000: 28.). U ovome opisu, bez ičega što bismo izbacili ili dodali, prepoznajemo N 1937. koji nam se „ukazuje" tek na desetoj strani pripovijetke da bi se nakon dvije strane završila (105-117). Ovo „ukazivanje" je vješto uklopljeno u priču o „usponu i padu" jednog čovjeka. O životnoj nesreći nekoga ko je mnoge unesrećio [14] , nekoga ko se kao takav u jednome trenutku smilovao itd., itd. Iako je ovo fratrovo obraćanje maksimalno pojednostavljeno i dovedeno u formu pješčanog zrna, ono ipak funkcionira kao nešto mnogo veće i značajnije za cjelokupno bavljenje Andrićevom pripovijetkom, kao i za tumačenje problema naratora koji uopće nije tako jednostavan kao što se do sada mislilo.

Za N 1937, N 1940, N 1941 i N 1946 sa sigurnošću se može tvrditi da se međusobno odnose gradacijski i to u uzlaznom smjeru, odnosno da predstavljaju jasnu sliku razvoja Andrićevog UP-a. Za prva dva N već je dovoljno pojašnjeno. N 1941 u značajnoj mjeri je naglašenije prisutan od N 1940, iako nema UP-ovih obraćanja N-u, a manje od N 1946, gdje su fratrova obraćanja slušatelju (naratoru) i njegove lične izjave najfrekventnije. Nakon takvog N 1946, konkretnog i opipljivog, dolazi ponovo sveznajući pripovjedač, N 1951. Andrićev povratak na ekstradijegetsku razinu i heterodijegetski odnos ide u prilog teoriji o nezastarijevanju ovog tipa pripovjedača čiji korijeni duboko sežu, o čemu, kao što smo već vidjeli i Peleš govori, u same početke naracije, u usmeno pripovijedanje. Narodni pričalac najčešće je pripovijedao posmatrajući sa visina ono što se dolje događa, unoseći pri tom sebe i svoje probleme preko lika kao njegovo mišljenje [15] izgrađujući tako korijen za kasnije formiranje pozadinske ideološke strukture djela. Ovo je samo daleko reflektovanje u jedan problem suvremene književnosti, nečega naizgled toliko jednostavnog i po mnogima infantilnog, pri tome tumačeći bajku kao priču za djecu. Kao što se već može dokazati podrobnijom analizom, svaki od problema suvremene književnosti, počevši od bezazlenijih kao što je pozicija pripovjedača u tekstu, pa do onih bolnijih, kao što je angažiranost u cilju neke ideologije, a sve je ideologija, vuče, kako bi smo već mogli reći, traume iz djetinjsta.

Ako podrobnije proanaliziramo ovaj tip pripovjedača (ekstradijegetski-heterodijegetski) u pripovijetkama Napast i Proba, uvidjet ćemo da povlačenje sveznajućeg pripovjedača u korist lika, u jednoj je fiktivno dok u drugoj stvarno. Radi efektnosti N 1936 biva ispreplitan komentarima slušateljā u priču fra-Stjepana, komentarima kojim ga prekidaju, ismijavaju neke njegove poteze i kao i svaki prethodni put dovode do konačnog prekida pripovijedanja. Ti komentari su odvojeni od ostalog teksta zagradama iz razloga što njihov hronotop nastanka teksta [16] , koji je konkretan, ne odgovara hronotopu nastanka teksta priče, koji je apstraktan, priče koju nadopunjavaju, prekidaju, jednom riječju, kojoj čine sastavni dio. Jedan od razloga ovakvoga stanja mogla bi biti činjenica da je fra Stjepan loš pripovjedač. Prvi stupanj u izgradnji Andrićevog unutarnjeg pripovjedača je on, pripovjedač s jednom pričom koja je samo jedanput doživjela da bude završena i tada je proizvela loš efekt. Da bi nam prikazao tog lošeg pripovjedača Andrić se nije poveo za citiranjem i "brukanjem" svoga lika, već se služio prepričavanjem i umetanjem slika koje prenose atmosferu pripovijedanja. Te slike se sastoje iz naratorovog opisa situacije i citata komentarā. Da je Andrić kojim slučajem citirao svoga pripovjedača kompletna pripovijetka bi definitivno izgubila na kvalitetu, jer njen veći dio bila bi loša naracija. Za razliku od ove, pripovijetka Proba ima za unutarnjeg pripovjedača profesionalnog pričaoca, fra Serafina, čiju bogatu naraciju Andrić uglavnom citira (o tom problemu više riječi u slijedećem poglavlju).

Oba već spomenuta tipa pripovjedača, u ovim pripovijetkama naratora, zastupljeni su u usmenom pripovijedanju s tim što je ekstradijegetski-heterodijegetski znatno češći, kako u našoj tako i u narodnoj prpovijetki drugih naroda, dok je intradijegetski-heterodijegetski u našoj narodnoj pripovijetki rijedak [17] , nalazimo ga u Pričama iz hiljadu i jedne noći. Kod Andrića, drugi oblik pripovijedanja, biva djelimično preoblikovan tako da N jeste prisutan u priči, ali niti govori o sebi niti o nekome drugom, već prenosi šta taj drugi govori.

„Kategorija odnosa posebno je funkcionalna kada se ‚umnažaju‘ pripovjedači. Kada jedan pripovjedač kazuje kako mu je netko ispričao priču. Prvi pripovjedač tada prepušta pričanje drugome, tako da ta druga priča biva uklopljena u prvu." (Peleš, 1999: 78)

Naravno da u svemu ovome ne postoji isključivosti, kada kažem da ne govori o drugome ne znači da niti jednom svojom rečenicom to ne čini, već da to nije glavni cilj njegovog pripovijedanja. Pri samome postavljanju svoje klasifikacije Genette je izložio nemogućnost „uguravanja" bilo kog pripovjedača u jednu od četiri grupe, jer postojanje međuvarijanti to ne dozvoljava. Dakle N 1940 i dalje, čine jednu specifičnu grupu narativnih osobina koje se zasebno mogu naći u različitim kategorijama klasifikacije. To što je N prisutan u pripovijetki daje mu zvanje intradijegetskog, što ne govori o sebi nego o drugima zvanje heterodijegetskog, koga dalje razlažemo na mogućnost da se doslovno govori o drugima ili da im se prepusti da sami govore o sebi, odnosno da i oni govore o nekome drugom. U daljoj analizi preusmjeravamo se sa Genetteove klasifikacije na Naratologiju Mieke Bal koja razlikuje pripovijedanje u prvom licu iz fokalizacije naratora i iz fokalizacije lika. Balova u osnovi razlikuje dva tipa pripovjedača:

-onaj koji „nigde u tekstu eksplicitno ne ukazuje na sebe kao lik možemo govoriti o eksternom pripovedaču (EP). On ne igra nikakvu ulogu u fabuli." i

-„kada je 'ja' identično liku iz priče koju sam pripovedač pripoveda tada je reč o pripovedaču vezanom za lik PL." (Bal, 2000: 23)

Koristeći se njenim tumačenjem, strukturu pripovijetke Trup svodimo na formulu:

PL/FL(fra Petar)FL(sluga Turčin)Čelebi-Hafiz/

Dakle, N 1940 je "pripovedač vezan za lik", daje viziju fokalizatora fra Petra koji prenosi fokalizaciju sluge Turčina o akteru - Čelebi-Hafizu.

STRUKTURA PRIČE U PRIPOVIJETKI

Priča u pripovijetki može biti strukturirana kao:

-citat

-pseudocitat

-kombinacija citata i pseudocitata.

CITAT

Pojmom citata i citatnosti postmodernistička teorija književnosti znatno češće operira nego teorije ranijih perioda zahvaljujući najviše uvođenju pojma intertekstualnosti (termin J. Kristeve, 1969), iz koga je i crpljeno novo i drugačije značenje citata koje se znatno udaljilo od tradicionalnog tumačenja, pod kojim se podrazumijeva "(...) doslovni navod neodređene duljine preuzet iz jednog djela i smješten u drugo s jasnim naznakama ‘gostovanja' (...)" (Biti, 1997: 32). Citat u postmoderni, odnosno u poststrukturalizmu, definira se kao "eksplicitna intertekstualnost" (Oraić-Tolić, 1990: 9) [18] , zapravo strukturno-semantičko naslanjanje jednog teksta [19] na drugi ili na više sličnih ili različitih tekstova, pri čemu se svaki od "pozajmljenih elemenata" može jasno prepoznati i odrediti njegovo prvotno boravište iz koga je preuzet, pri čemu se ne uzima u obzir mogućnost nesvjesnog citiranja.

Citat sagledan iz dva dijametralno suprotna ugla ne zadovoljava potrebe suvremenog načina tumačenja književnog djela jer u svom značenjskom arhivu ne pohranjuje mogućnost citata kao narativne odlike teksta. Za ostvarenje ovakavog "naratološkog citata" nije nužno potreban drugi tekst, kao što je slučaj bilo s tradicionalnim ili poststrukturalističkim citatom, već je potreban unutarnji pripovjedač kome će narator prepustiti pripovijedanje. Unutarnja priča koja se nalazi u nekom većem tekstu (pripovijetki, pripovijesti, romanu) je zaokružena cjelina sa fabulom neovisnom o fabuli okvirne priče. Njena samostalnost biva upotpunjena jasno određenim pripovjedačem koji je prije početka svoje naracije funkcionirao kao lik, makar i fiktivno, odnosno lik koji se ne pojavljuje izravno u okvirnoj priči već nam njegovu priču prenosi neko od prisutnih težeći da priča bude u "izvornom" obliku. Na ovakvog fiktivnog unutarnjeg pripovjedača nailazimo u narodnim pripovijetkama jer sam proces njihovog nastajanja uvjetuje postojanje samo jednog pripovjedača, koji citira sve ostale [20] . Pripovijetka umjetničke književnosti uglavnom pribjegava konkretizaciji unutarnjeg pripovjedača, odnosno unutarnji pripovjedač je jedan od likova ili aktera [21] okvirne priče. Citirana unutarnja priča može biti a ne mora obilježena navodnicima tireom ili na bilo koji drugi način istaknuta u odnosu na ostali tekst / okvirnu priču, ali je mora pripovijedati unutarnji pripovjedač lično, bez obzira o kom tipu fokalizacije se radi bilo da je Ich-forma, Er-forma ili neka druga mogućnost, odnosno, ne može je pripovijedati neko drugi u ime unutarnjeg pripovjedača, što bi već bilo prepričavanje. Narator, citiranjem unutarnjeg pripovjedača, prikazuje čitaocu unutarnju priču vjerodostojnijom, tako da sve ono izneseno u citiranoj unutarnjoj priči biva pripisano liku koji je pripovijeda bez mogućnosti pripisivanja naratoru koji se od tog problema distancirao citiranjem. Ovakav vid strukture poneki put biva upotrijebljen i za pozadinsko ideološko strukturiranje djela, jer sve ono što na ovaj način biva iskazano ne ulazi u naratorovu odgovornost. [22]

Među posljednjih šest pripovijetki Andrićevog ciklusa o fratrima nalaze se tri pripovijetke koje sadrže jednu ili više unutarnjih priča strukturiranih citatom.

Proba (priča o Tomljenoviću /86-88/, priča o Đuđutu /96-99/),

Trup (fra Petrova priča /105-117/, slugina priča /110-115/),

U vodenici (priča o vodeničaru i raspelu /120/) [23] .

Unutarnje priče ovih triju pripovijetki, ukupno pet, posjeduju zajedničku osobinu citiranost - što treba razlikovati od citatnosti - čiji ih spektar mogućnosti dijeli u dvije strukturne grupe:

citirane unutarnje priče s anegdotalnom strukturom i

citirane unutarnje priče sa strukturom narodne pripovijetke.

U prvu grupu citiranih unutarnjih priča spada priča o vodeničaru i raspelu (U vodenici), koja je anegdota ne samo strukturno već i sadržajno, dok u drugu grupu spadaju ostale priče. Razlog zašto su ove priče strukturirane upravo ovim načinom leži u imenovanju strukturne grupe kojoj pripadju. Dakle, priče s anegdotalnom strukturom su citirane jer prepričavanje anegdote nije efektno koliko citiranje pri kome se izravnost obraćanja unutarnjeg pripovjedača prenosi čitatelju. Priče sa strukturom narodne pripovijetke su citirane jer narator želi prikazati pripovjedača te priče, dakle unutarnjeg pripovjedača pripovijetke, prikazati kao vrsnog znalca pripovijedanja. Ovdje se možemo nadovezati na temu prethodnog poglavlja jer narator citira priču "profesionalnog" pripovjedača - fra Serafina ili pripovjedača koji zbog konteksta pripovijedanja nije ušao u podjelu Piličkove - fra Petra. Priče obaju pripovjedača su citirane jer naratora ne zanima samo priča, već i pripovijedanje kao proces nastanka priče.

Poseban slučaj u ovoj grupi unutarnjih priča su priče u pripovijetki Trup, jer njihov odnos nije naporedan već cikličan, čime može predstavljati strukturalnog preteču Proklete avlije. Unutarnja priča fra Petra je kompletna citirana bez prekida, dok slugina priča biva prekinuta dva puta; prvi put pripovijedanje nije prekinuto, već je samo umetnut fra Petrov komentar omeđen zagradama i smješten u okviru slugine rečenice:

Ali vidiš (rob izgovori tu riječ polagano i značajno, tako da mu ja pogledah u ruke kao da će mi zaista nešto pokazati; on se samo malko ispravi i napola sklopljenih očiju, jedva rastvarajući usne, poče da niže riječi brzo i jasno kao u molitvi), vidiš, ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu (...) (112). (podvukao S.Š.)

Komentar ne remeti tok priče, ne prekida je, ne preusmjerava, već funkcionira kao svojevrsna didaskalija ili kratki opis pripovjedne tehnike, upravo ono što se izuzetno rijetko može naći u narodnim pričama pretočenim u tekst. Drugi prekid je prekid naracije izazvan događajem koji je privukao sluginu pažnju:

Rob, koji je dotle pričao bez prekida, pogleda odjednom kroz onaj mali prozor ispod sata i zastade. I meni se pogled ote napolje.(...) Govoreći, nije ni gledao više u mene, nego u jednu tačku na zidu, kao da čita. Ono što je još stigao da ispriča bilo je manje jasno, ali življe (113).

Kao što se da primijetiti iz ovog odlomka, komentar je viđenje iz fokalizacije fra Petra i sastoji se iz tri dijela: prekida naracije, uzroka tog prekida i njegove posljedice. Uzrok prekida je scena koja se odvija ispred sahat-kule: Tamo dolje sluge su spremale nosila, kao tezgere, samo napravljena od platna i puna nekih jastuka i prostirke. U njih lagano i oprezno posadiše Hafiza, kao trupac, i izgubiše se niz kamene basamake (113). Posljedica je pritom slugino uznemirenje i ubrzavanje pripovijedanja, koje iako "manje jasno, ali življe" traje još gotovo dvije strane teksta čije se rečenice sintaksički razlikuju od prethodnog dijela prije prekida. Slugina priča je specifična i po inicijalnoj formuli nekarakterističnoj kako za narodnu književnost tako i za ostale Andrićeve pripovijetke ove grupe: Stari su im bili gospoda u Siriji (...) (Trup, Žeđ: 110), u to iz više razloga. Početak priče zahtijeva određeno predznanje o problemu koji će biti iznesen, što fra Petar i posjeduje, kao jednini slušatelj slugine priče. Onaj o kome sluga pripovijeda nije neko njemu nepoznat, neko dalek, tako da priča ne počinje niti jednom od dvije varijante tradicionalne inicijalne formule:

inicijalna formula koja potpuno odgovara inicijalnoj formuli bajke: Ono bio neki Petar Đuđut iz Busovače (...) (priča o Đuđutu, Proba, Žeđ: 96); Ono je, kažu, bio jednom neki mlinar mimo ostale (...) (priča o vodeničaru i raspelu, U vodenici, Žeđ: 120)

inicijalna formula prilagođena Ich-formi: Naišao ja u Sarajevo po nekoj svojoj muci (...) (priča o Tomljenoviću, Proba, Žeđ: 86); Kad sam bio u progonstvu u Maloj aziji (...) (fra Petrova priča, Trup, Žeđ: 105); [24]

Čelebi-Hafiza, pored toga što vidi pripovjedač, vidi i slušalac, pa imamo situaciju kakve nije moglo biti u usmenom pripovijedanju jer bajkovni sadržaj, a ni bilo koji drugi, ne daje takvu mogućnost.

PSEUDOCITAT

Pripovjedač pseudocitirane unutarnje priče nije unutarnji pripovjedač čija je priča, već narator koji prepričava njegovu priču, a nazivamo je pseudocitiranom jer narator obavještava čitaoca da će je ispričati lik i tako postati unutarnjim pripovjedačem, ali se to ne događa, već je narator iznosi iz svoje pozicije eksternog pripovjedača. Pseudocitiranju unutarnje priče narator pribjegava u slučaju kada problemu treba prići objektivnije nego je to moguće citatom i kada se želi prikriti nestručnost unutarnjeg pripovjedača. Unutarnja priča može biti strukturirana samo pseudocitatom ili kombiniranjem sa citatom o čemu ćemo govoriti kasnije.

U okviru ovih šest pripovijetki postoji samo jedna unutarnja priča koja je cijela data u pseudocitu - priča o fra Stjepanovoj napasti. Priča je pseudocitirana jer fra Stjepan, kako smo vidjeli u poglavlju Pripovijetka-priča-pripovjedač, važi za lošeg pripovjedača, koji u podjeli Piličkove spada u "slučajne pripovjedače". Posebnu draž ovoj priči daju prekidanja i upadice ostalih fratara kao i "odjava" priče, koja je svojevrstan trik iliti pseudo-. Pseudocitirana priča biva prekinuta na mjestu gdje bi bila prekinuta stvarna priča, odnosno da je bila citirana. Narator nakon posljednjeg prekida kaže:

Hteo bi da im ispriča kraj. Kako se sutra vratio fra Petar iz Visokog, kako mu je on sve ispričao, kako su saznali da je zaista te noći odbegla jedna besna devojka i kako je sada u Zenici s nekim Turcima. i tako dalje sve do rečenice: "Eto, to bi im još kazao(...)" (Napast, Žeđ, 1981: 71)

Andrićeva igra "istine i laži" u priči o napasti dobija upravo ovakvu posljednju scenu kako bi se sve ono što je do tada rečeno svelo pod imenom "autentičnosti". Kada se uzme u obzir da je prepričana priča prekidana na tri mjesta citiranim dobacivanjima i naratorovim opisom situacije, nije teško zaključiti da Andrić čitavo vrijeme priprema čitaoca za finalni događaj, fikcionalni preklid. Fikcionalan je iz razloga što ne pripada hronotopu nastanka pseudocitirane priče, već hronotopu nastanka citiranih komentara. Svakih od tri komentara je ustvari slika veličine jednog kadra, dakle, bez pokretanja kamere dobijamo sve ono što uhvati njen "vidik" koristeći se isključivo totalom. Jedan kadar se sastoji iz naratorove deskripcije ponašanja slušatelja i njihovih riječi upućenih pričaocu. Ubačene slike razbijaju objektivnost i distanciranost eksternog pripovjedača prenoseći djelić atmosfere koji je inkorporiran upravo na mjestu gdje bi došao da je priča citirana, čime čitalac dobija utisak da je prisutan pričanju i da je svjedokom samog događaja.

Pseudocitirana priča u narodnoj pripovijetki javlja se u slučaju kada je ona već poznata čitatelju iz prethodnog dijela u kome je pripovijedao narator. Pozicija pseudocitirane priče u tekstu pripovijetke je obično sami kraj. Glavni lik nakon svih pustolovina koje je prošao vraća se kući gdje pripovijeda (majci, braći i sl.) šta je sve preživio. Okvirno razlikujemo dvije vrste pseudocitirane unutarnje priče narodne pripovijetke i to:

priču koja je ukratko prepričana i

priču koja je samo najavljena, odnosno za koju je rečeno da je lik pripovijeda, ali nam je narator ne prenosi ni kao citat ni kao pseudocitat.

Kao što je već naprijed bilo rečeno u oba slučaja unutarnja priča nam je poznata s tim što u prvom slučaju narator prenosi šta je to unutarnji pripovjedač pričao:

"Onda ispriča materi sve: kuda je išao i na šta je udarao. Kaže joj i za divove, za Ćosu i one njegove četiri sestre, pa svakom bratu da po jednu, a sebi ostavi najmlađu." (Biberče, Dizdar, 1955: 31)

dok u drugom samo nagovijesti pričanje:

"Tada ispriča braći sve po redu i dade svakome po jednu sarsku šćer i trećinu carstva, a sebi ostavi najmlađu." (Babovina, Dizdar, 1955: 42) (podvukao S. Š.).

Primjećujemo da su obje pseudocitirane priče uklopljene u naratorov iskaz kao njegov sastavni i neodvojivi dio koji funkcionira kao kratki podsjetnik čak i u slučaju kada je priča samo najavljena. Ovakva pseudocitirana unutarnja priča dosta je daleko od unutarnje priče Andrićevih pripovjedaka, ali se može posmatrati kao početni stadij razvoja pseudocitirane unutarnje priče u književnosti. Naravno, očita je i razlika u funkciji jedne i druge vrste, jer u narodnoj pseudocitat služi da nas podsjeti šta se sve izdešavalo i kao izgovor za završetak priče, što se posebno dobro vidi u prvom primjeru gdje je odmah nakon spominjanja sestara ubačena, sada ne pseudocitat već pravi naratorov govor, njihova podjela.

KOMBINACIJA CITATA I PSEUDOCITATA

Unutarnja priča pored već navedenih mogućnosti strukturiranja citatom i pseudocitatom, može biti strukturirana i njihovom kombinacijom, koja se ogleda u naizmjeničnom javljanju ova dva oblika. Ako priča počinje citatom onda se citatom i završava, a pseudocitati i prijelazi koji se javljaju između njih, služe kako objektivnijem predstavljanju problema, tako i isticanju pojedinih dijelova pričanja, čime priča više nema samo funkciju ispovijesti i svoga govora o sebi, što se uvijek može smatrati suspektnim, već postaje kombinirani iskaz naratora i unutarnjeg pripovjedača kojim čitaocu biva ponuđena vjerodostojnija slika. Prijelaz iz citata u pseudocitat i obrnuto može biti izvršen sa ili bez naratorove najave u kojoj se iznosi neki logičan prekid naracije ili promjena pripovjedačeve intonacije. Tekst koji vrši funkciju prijelaza / preusmjerenja ne funkcionira kao nastavak priče i nema njen hronotop nastanka, već je njegova funkcija da nas iz priče vrati u mjesto i vrijeme pričanja, opisujući pritom neki kratki detalj, kako bi nas zatim uputio na nastavak pripovijedanja započete priče, ali sada iz vizure drugog pripovjedača; ako je prije bio narator sada je unutarnji pripovjedač, a ako je bio unutarnji priovjedač sada je narator. Opisani dio teksta može biti veličine jedne, dvije, rjeđe tri rečenice i nazivamo ga preusmjeratorom. Prema tome da li je preusmjerenje izvršeno sa najavom ili bez, odnosno sa preusmjeratorom ili bez, razlikujemo dva tipa kombinacije citata i pseudocitata i to :

Kombinacija citata i pseudocitata bez preusmjeratora,

Kombinacija citata i pseudocitata sa preusmjeratorom

Budući da narodni pripovjedač primjenjuje samo jednostavnije oblike u građenju svojih pripovijetki, ova dva tipa strukturiranja unutarnje priče ne možemo dovoditi u direktan odnos s narodnom pripovijetkom, jer se oni ostvaruju kao konstrukcija isključivo umjetničkog zahvata.

KOMBINACIJA CITATA I PSEUDOCITATA BEZ PREUSMJERATORA

Za unutarnju priču čiji je tekst jednim dijelom citiran, da bi zatim sljedeći bio pseudocitiran, ili obrnuto, a pritom prijelaz nije tekstualno obilježen [25] , kažemo da je strukturirana kombinacijom citata i pseudocitata bez preusmjeratora. Ovakva unutarnja priča obično je kraćeg obima, a citati i pseudocitati koji čine njenu strukturu ne pojavljuju se više od dvaput, što ovaj vid strukture i čini najjednostavnijim u okviru kombinacija. Iako nije tekstualno obilježeno, preusmjerenje (kao funkcija) iz jednog oblika u drugi nužno je, kako samim postojanjem, tako i razlikovnošću susjednih narativnih oblika. U okviru ove vrste strukturiranja unutarnje priče moguće su različite kombinacije koje su u skladu s gore navedenim pravilima, ali se Andrić drži dva osnovna modela :

pseudocitat - citat i

citat - pseudocitat - citat.

Prvim modelom su građene dvije unutarnje priče: priča o Krešiću (Proba, Žeđ, !981: 89) i priča o Rasimbegu (Proba, Žeđ, 1981: 91-93), a drugim jedna: priča o Muminovoj čaši (Čaša, Žeđ, 1981: 146-152).

Priča o Krešiću počinje pseudocitatom:

I fra Serafin otpoče odmah da priča kako je fra Ivo Krešić, kao đak u Pečuju, hteo da piše nekoj Eržiki, mesarskoj kćeri, a kako nije dobro znao mađarski našao je svog druga fra Grgu da mu sastavlja pisma. (dio fra Serafinove priče umetnut u naratorovu rečenicu podvukao S. Š.)

Nakon pseudocitata slijedi citirani nastavak - obilježen tireom - priče fra Serafina, koji je i završava. Pseudocitirani dio priče je uvod u fra Stjepanovu priču, čija srž je data u citatu.

Iako priča o Rasimbegu biva na početku najavljena da će je pripovijedati fra Serafin, riječima:

"Ćuti jedno vrijeme, pa onda sam počinje tu priču." u stvari, priču počinje da pripovijeda narator, odnosno strukturno gledano, priča počinje pseudocitatom kojim biva dovedena do pred sami kraj gdje narator daje riječ fra Serafinu, koji je završava:

"Tako ispričam ja rahmetli Rasimbegu priču o svom turčenju, a on se odmah složi sa mnom i samo me udara po ramenu i viče kroz smijeh: - E, jesi Serafija, jesI!...".

Dok je srž priče ispripovijedao narator, fra Serafinu je prepušteno njeno umetanje u hronotop nastanka, koji bi bio prirodom stvari njen, da je citirana, a ovako priča ima imaginarni hronotop nastanka, jer je umetnuta u hronotop koji bi bio njen, ali nije, a sama po sebi, bez umetanja, ima apstraktan hronotop nastanka.

Unutarnja priča pripovijetke Čaša je strukturirana po drugom modelu (citat-pseudocitat-citat), pri čemu su citati znatno dulji od pseudocitata koji je veličine tek jednog pasusa. Pseudocitat je umetnut početkom druge polovine priče i počinje riječima:

"Kod tih reči, koje je fra Nikola viknuo kao neku komandu, mladić je podigao oči (...)" (podvukao S.Š.).

Već u prvoj rečenici narator nas upoznaje s novonastalom promjenom pripovjedača što vidimo iz ekavskog oblika (reči) kojim se koristi narator, a ne fra Petar kao unutarnji pripovjedač, također i iz izraza mladić kojim narator imenuje fra Petra. Na istu situaciju nailazimo u prvoj rečenicu citata koji dolazi iza pseudocitata:

"I nikad ga više onakvog nisam vidio." (podvukao S. Š.)

odakle dobijamo informaciju da pripovjedač govori u Ich-formi i koristi se ijekavskim govorom, što znači da je palicu preuzeo unutarnji pripovjedač, dakle fra Petar.

KOMBINACIJA CITATA I PSEUDOCITATA SA PREUSMJERATOROM

Za unutarnju priču čiji je tekst jednim dijelom citiran, da bi zatim sljedeći bio pseudocitiran, ili obrnuto, a pritom prijelaz jeste tekstualno obilježen, kažemo da je strukturirana kombinacijom citata i pseudocitata sa preusmjeratorom. Ovaj vid strukture unutarnje priče u okviru ovih šest pripovijetki javlja se u svom čistom obliku samo jedanput i to u priči o đavolu iz vodenice (pripovijetka U vodenici). Struktura priče izgleda ovako:

citat - preusmjerator - pseudocitat - preusmjerator - citat

S obzirom da je srž priče dat u obliku pseudocitata, a citatima prikazano ono prije i ono poslije događaja u vodenici, preusmjeratori predstavljaju graničnike centralnog problema i kapije ulaza i izlaza iz njega. Iako je težište priče u centralnom dijelu, svaki od ovih elemenata je činilac sistema unutarnje priče čiji je pripovjedač, makar nominalno, a u jednom dijelu i stvarno, fra Petar.

Prvi preusmjerator je rečenica:

Tu fra Petar pređe na svoju priču o djavolu koji mu se nekad prikazao u vodenici ispod Graovnika, a drugi:

Tu je fra Petar prekinuo pričanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas prelomi, podiže i postade jasniji. Videlo se da će, kao obično, naglo i brzo završiti pričanje.

U klasifikaciji preusmjeratora prvi bi bio "tematski", a drugi "situacijski" i to iz razloga što prvim započinje prava priča koja se od prethodnog uvoda razlikuje temom, a drugi funkcionira na mjestu gdje je fra Petar "prekinuo pričanje i zastao za trenutak", odnosno iznosi jednu situaciju kao razlog preusmjerenja. Citat kojim započinje priča govori o fra Filipu ne dotičući se mlina i onoga što se tamo desilo, što biva ispričano tek u dijelu nakon preusmjeratora, odnosno u pseudocitiranom dijelu. Za razliku od pripovijetke Čaša kod čije unutarnje priče pseudocitat je samo jedan pasus umetnut u citiranu priču, ovdje pseudocitat zauzima veći dio priče i posjeduje njenu žižu. Priča je pseudocitirana jer nam eksterni pripovjedač iz svoje vanjske pozicije prenosi ono što vidi bez ličnih komentara tako da i sam čitalac postaje svjedokom. Narator zalazi i u osjećaje svojih likova pa i samoga fra Petra za šta bismo bili uskraćeni da je priča bila citirana. Naravno, i fra Petar je mogao govoriti o svojoj uzbuđenosti nakon dijaloga koji je čuo u vodenici, ali znajući da je on tada bio dječak njegova bi sadašnja interpretacija bila veoma neobjektivna. Nakon drugog preusmjeratora priča se nastavlja u citatu i njen tok se skreće s vodenice i prelazi na prouzrokovane događaje, da bi smo na kraju dobili fra Petrovo mišljenje o ženi. Sličnu funkiju ima i pseudocitat u unutarnjoj priči pripovijetke Čaša kojim narator pokušava da opiše "dotle nepoznatog Mumina" jer bi fra Petrov opis bio subjektivan i zbog "zbunjenosti" nedovoljno mimetičan.

Najkompliciraniju strukturu, kombinirane dvije već iznesene kombinacije, ima unutarnja priča pripovijetke Šala u Samsarinom hanu. Okvirna priča pripovijetke započinje gradacijom prisustva vremena čiji prvi stupanj nalazimo još u prvoj rečenici pripovijetke:

Kreševski muteselim Hamzaga ispizmio se u poslednje vreme na manastir i traži svaku priliku da mu napakosti." (125), drugi u prvoj rečenici drugog pasusa:

Upravo ovih dana u manastiru vlada velika briga i zabuna, (125) i treći:

Kad sam tog jutra ušao kod fra Petra (...)" ( 126) (podvukao S.Š.).

Primjećujemo da se Andrić ponovo služi filmskom tehnikom. Pripovijetka započinje "totalom" kojim je obuhvaćena panorama manastira s koga prelazi na "srednji", da bi se zatim zadržao na "krupnom" planu. Prema originalnoj filmskoj tehnici, a i prema njenom podražavanju u tekstu, Andrić se ovdje ne koristi slikom kao elementom, što je slučaj s prethodna dva načina, već hronotopom.

Struktura unutanje priče izgleda ovako:

citat - preusmjerator - pseudocitat - preusmjerator - citat - pseudocitat - preusmjerator - citat - pseudocitat - preusmjerator - citat.

Za razliku od prethodnih priča kod kojih je pseudocitat umetan u citat ovdje imamo obrnut slučaj. Iako priča i počinje i završava se citatom veći dio nje je pseudocitat, a preostala dva citata koji su umetnuti dosta su kraći: prvi veličine jednog pasusa, a drugi jedne rečenice. Od ukupno četiri preusmjeratora prva tri su situacijski:

Tu fra Petar zastade malo, kao da sabire sećanja, pa onda nastavi mirnim glasom i svojim slikovitim jezikom da priča (129);

Tu fra Petar zastade za trenutak u pričanju, kao da oživljava sećanja i traži reči da opiše jedan prizor koji je za tih nekoliko časova bio tako važan i tako težak, a koji je davno izbledeo u sećanju i izgubio oštrinu i značenje. Licem mu pređe onaj njegov blagorodni osmejak, sve što je ostalo od nekadašnjih nevolja, i sa tim osmejkom nastavi da priča (137, 138);

Fra Petar opet zastade u govoru i odahnu, kao da mu je i u sećanju, posle toliko godina, još jedanput odlaknulo. (140).

Malo složenije strukture je je četvrti preusmjerator koji se nalazi ispred posljednjeg citata. Za razliku od prethodnih on nije samostalan i ne počinje novim redom već je inkorporiran u citiranu izjavu fra Petra:

Tako smo došli do Visokog - nastavljao je fra Petar svoje pričanje i sada se smejući, da mu se oči zališe suznim sjajem. - Tu nađemo konje za dalji put. Ali prije nego ćemo stići do Sarajeva kažem ja fra-Mijatu:

- Šta bi, bi, ujače! Zadesi nas napast i šteta, pa to ti je, ali da bar ono sa ženidbom ne pričamo nikome, jer znate vi fratre; napraviće se priča ni od čega i ići će naše ruglo od manastira do manastira godinama.

Još jednako zbunjen i utučen zbog straha i gubitka, fra Mijat je pristajao na sve.

- Stignemo u Sarajevo - nastavljao je fra Petar - i tu lijepo svidimo stvar kod kul-ćehaje."(143) (podvukao S.Š.) (bold - preusmjerator, underline - narator).

Može se naizgled učiniti da ovo i nije preusmjerator jer se i ispred i iza njega nalazi citiran fra Petrov govor, ali je to samo još jedna Andrićeva igra. Preusmjerator je, kao što je već rečeno, inkorporiran u iskaz unutarnjeg pripovjedača, u iskaz - koji je počeo nakon pseudocitata, a prije preusmjeratora. Nakon podvučene rečenice, koja sintaksički ne odgovara rečenici unutarnjeg pripovjedača, već rečenici naratora, slijedi nastavak priče u obliku citata. Još jedna posebnost ovog odlomka je citiranje u citatu, odnosno citiranje samoga sebe. Ostali citati, može zvučati paradoksalno, služe za prepričavanje, a pseudocitati za citiranje. Pokušat ćemo to pojasniti ovako: kombinaciju citata i pseudocitata, ne samo u ovoj priči Andrić koristi prema potrebi. Ako se radi o slici u kojoj je bitan događaj ili duševno stanje lika o kome će nas bolje obavijestiti neko drugi, a ne lik, neko ko može ući u njegovu i svijest i podsvijest, tada na scenu stupa pseudocitiranje u okviru koga svi likovi koji se javljaju bivaju citirani, dok, ako je priča data u citatu bit će "prepričani". Ako će slika biti potpunije građena kao ispovijest u kojoj imamo samo vizuru unutarnjeg pripovjedača koji nema pristupa gdje ima narator, primjenjuje se citat. Ovo pravilo je doživjelo manje preoblike u slučaju kada unutarnji pripovjedač ima poziciju eksternog pripovjedača, što je u slučaju fra Serafina i to u priči o Tomljenoviću i u priči o Đuđutu, a to upravo iz razloga jer je fra Serafin narodni pričalac.

 

Literatura

Andrić, Ivo; Pripovetke II, Srpska književna zadruga, kolo XXXIX, knjiga 262, Beograd, 1936.

Andrić, Ivo; Žeđ, Sabrana dela Ive Andrića, Knjiga šesta, Udruženi izdavači: Beograd, Zagreb, Sarajevo,Ljubljana, Skopje, Titograd; Beograd, 1981.

Bal, Mieke; Naratologija : teorija priče i pripovedanja, Beograd: Narodna knjiga-Alfa, 2000. (Biblioteka pojmovnik).

Bandić, Miloš; Zagonetka vedrine, Novi Sad: Matica srpska, 1963.

Biti, Vladimir; Bajka i predaja, Zagreb :"Liber", 1981.

Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne teorije, Zagreb, 1997.

Bošković - Stulli, Maja; Usmena književnost kao umjetnost riječi, Zagreb, 1975.

Dizdar, Hamid; Narodne pripovijetke iz Bosne i Hercegovine, izbor i redakcija Hamid Dizdar, Sarajevo, 1955.

Dizdarević-Krnjević, Hatidža: Crtice uz pripovetku "Proba" - fra Serafin Begić - kazivač, glumac, pevač, u Iz književnosti: poetika - kritika - istorija, zbornik radova u čast akademika Predraga Palavestre, uredmik Miodrag Maticki, Beograd, 1997, str. 257-275.

Dizdarević-Krnjević, Hatidža; Utva zlatokrila, Beograd, 1997.

Kajev, A.A.; Narodnoe poetičeskoe tvorčestvo, u Ruskaja literatura, Moskva, 1958.

Karadžić, Vuk Stefanović; Srpske narodne pripovijetke, Beograd: Nolit, 1972.

Lešić, Zdenko; Ivo Andrić: Pripovjedač za sva vremena, u Pripovjedači, Sarajevo: "Veselin Masleša", 1988.

Lihačov, D. S; Zatvoreno vreme skaske, u Narodna bajka u modernoj književnosti, priredila Mirjana Drndarski, Beograd, 1978.

Maglajlić, Munib; Morići u Đerzelezu, u Andrić i Bošnjaci: zbornik radova, Tuzla : BZK Preporod, Općinsko društvo, 2000.

Nemec, Krešimir; Tragom tradicije, Zagreb: Matica hrvatska, 1995.

Oraić - Tolić, Dubravka; Teorija citatnosti, Zagreb, 1990.

Piličkova, Sevim; Turski narodni prikazni od Makedonija i nivni nositeli, u Narodno tvoreštvo na počvata na Makedonija: Prilozi za istražuvanjeto na istorijata na kulturata na počvata na Makedonija, Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite, 1997. str. 216 - 221.

Samardžija, Snežana; Poetika usmenih proznih oblika, Beograd: Narodna knjiga - Alfa, 1997. (Biblioteka Pojmovnik).

Softić, Aiša; Antologija bošnjačke usmene priče, priredila Aiša Softić, Sarajevo: Alef, 1997.

Vučković, Radovan; Velika sinteza: o Ivi Andriću, Sarajevo, 1974.

[1] Za razliku od Bitija koji o fabuli kaže: "Po definiciji ruskih formalista kronologijski (uzročno-posljedični) slijed događaja u stvarnosti koji podliježe sižeu (sjužet) kao autorskoj preradbi u tekst.(B. Tomaševskij, 1925)" (Biti, 1997: 86), Peleš (1999) pogrešno tvrdi da "(...)termin fabula označuje niz i raspored događaja u priči, a ne njihov kronološki slijed. Valja napomenuti da se u nekim književnoteoretskim tradicijama (ruska, francuska i dr.) koristi izričaj siže za ono što se u nas naziva fabulom" (Peleš, 1999: 13). Kao što se da primijetiti Peleš čini temeljnu grešku postavljajući znak jednakosti između ova dva pojma (fabula, siže) vežući dalje njihovu zamjenu za rusku i francusku školu, koje su najviše potencirale na razlikama između njih, tako da ih francuski strukturalisti samo zamjenjuju pojmovima priča i diskurs. U ovoj radnji pojam unutarnja priča / priča se neće dovoditi u direktnu vezu sa strukturalističkim pojmom priča.

[2] Prije ciklusa o fratrima Andrić piše dvije pripovijetke građene Ich-formom Žena od slonove kosti (1922) i Noć u Alhambri (1924).

[3] U daljem tekstu radi jednostavnosi i česte upotrebe pojmova narator i unutarnji pripovjedač koristit ću se oznakama N i UP.

[4] "U pripovijeci Napast (...) Andrić je prvi put problematizirao sam čin pričanja." (Lešić, 1988: 260)

[5] Pored ove Piličkova nudi i sljedeće podjele narodnih pripovjedača:

· prema njihovom odnosu spram tradicionalnih proznih materijala,

· prema načinu izvedbe narativne prakse,

· prema njihovom odnosu ka sopstvenom repertoaru,

· prema ličnom stavu ka problematici u proznoj tvorbi, koji se izražava u formi lične procjene,

· prema načinu usmene interpretacije,

· prema načinu usmene interpretacije sižejnih epizoda i prema zapažanju njihovog redoslijeda,

· prema njihovom statusu,

· prema njihovom odnosu ka intervjuisanju i suradnji sa snimateljem. (Prijevod с makedonskog S. Š.)

[6] Pored ove podjele narodnih pripovjedača postoji još podjela ruskog historičara i teoretičatra književnosti A. A. Kajeva koji ih dijeli na : episte, romantiste, realiste, humoriste, satiriste, moraliste i td.

[7] Maja Bošković-Stulli o ovome problemu kaže: "Osim mimike i gesta usmena je pripovijetka određena cjelokupnom situacijom u času pričanja, okolinom i slušaocima, njihovim sugestijama pripovjedaču, pa i komentarima, koji se utkivaju u tekst pripovijetke." (1975: 154)

[8] Problemom samog čina pripovijedanja i utjecajem okoline/slušatelja na razvijanje priče, bavila se prije svega: Maja Bošković-Stulli (1975: 153-175), zatim Snežana Samardžija (1997: 166-172), Aiša Softić (1997: 7 i 2002: 383-388) itd.

[9] U pripovijetkama U vodenici, Šala u Samsarinom hanu i Čaša N ima poziciju intradijegetskog-heterodijegetskog pripovjedača, pri čemu njegova pozicija u pripovijetki nije eksplicitno naglašena, odnosno inovacija da je narator dobio tijelo i da je postao stvaran (faktivan a ne fiktivan) ostavljena je u drugom planu u odnosu na fra Petrovo pričanje. Zbog takve situcije ovdje iznosim ta naratorova prikrivena odavanja položaja:

U vodenici: Dok smo tako bili u razgovoru (...)(119); Zatvorio sam vrata koja je dečak u hitnji ostavio samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu. (120); Smejao sam se glasno i dugo (...) (121).

Šala u samsarinom hanu: Kad sam toga jutra ušao kod fra Petra (...) (126); (...)vikao je pokazujući mi na zemljanu peć (...) (127); Otpočeli smo razgovor. (127); Obojica se nasmejasmo, a fratar nastavi (...) (128); Očigledno je osećao jak bol u kičmi, koji je hteo preda mnom da sakrije. (144); I pruži mi svoju belu ruku. (144);

Čaša: Kad bi naš razgovor zastao (...) (145); (...) blesak sa jedne velike čaše privuče mi pogled. (146); (...) fra Petar se osmehnu lako odgovarajući na moju misao. (146).

[10] Ovdje bi se s punim pravom, da i to ulazi u temu ove radnje, mogao uspostaviti odnos između Ive Andrića kao građanskog lica i naratora koji sjedi u sobi fra Petra. Ovakvo tumačenje nimalo ne izlazi iz okvira suvremene teorije književnosti jer inovacije koje su začetnici poststukturalizma donijeli 60-tih godina XX stolječa, upravo je to, posmatranje književnog djela u kontekstu njegova nastanka. Uvođenje novih pojmova, od kojih je jedan intertekstualnost, u mnogome je promijenilo viđenje književnosti kako iz ugla čitaoca tako i iz ugla pisca, ali nam sve to ne daje dovoljno teorijskog materijala za pristupanje ovakvoj problematici. Tek u posljednje vrijeme javljaju se inovacije koje dopunjuju poststrukturalističko tumačenje elementima pozitivizma, čime se formira jedna nova vizura umjetničkog teksta koju bismo mogli nazvati postpoststrukturalizmom. Razlog više je i pojava tekstova koji izlaze iz okvira postmoderne. Što se Andrića tiče ni sam nije puno govorio o sebi i svome životu, što se u cijelosti podudara s gore navedenim odnosom naratora. Pritome moram napomenuti da bi se ovakvim tumačenjem teksta razotkrila sva ona tamna mjesta u literaturi, jer jedno djelo u osnovi ne smijemo posmatrati kao automno, uz dužno poštovanje prema Barthesu i njegovoj tezi "autor je mrtav".

[11] "Balzakov pripovjedač detaljno opisuje stanja, situacije i događaje, ali ih analizira i vrednuje. On ima izražen odnos prema pojavama i događajima, prema tome se približava "autorskoj pripovjednoj situaciji", jer se dade rekonstruirati pripovjedačeva osobnost." (Peleš, 1999: 70)

[12] U daljem tekstu, naratora određene pripovijetke obilježavat ću kombinacijom: N-narator + godina izdanja pripovijetke, tako da se N 1936 odnosi na Napast, N 1940 na Čašu itd.

[13] Pored, kako je već naprijed bilo spomenuto, naratorovih odavanja (svog) položaja, postoje i fra Petrova obraćanja naratoru koja se kreću od usputnih spominjanja do direktih zahtjeva ili čega sličnog:

Čaša: Vidiš, kad čovjek padne na ove grane, onda jako vidi kolika mu je mjera. (145); - Ta je čaša, vidiš, dugo vremena išla ne samo po manastirskim i seljačkim razgovorima (...), (147)

Šala u Samsarinom hanu: Podstakni mi tu vatru, lijepe ti vjere, ahbabe, dok se nije ugasila - vikao je pokazujući mi na zemljanu peć pred kojom su ležale hrastove glavnje. (127); - Znaš li ti da sam se ja i ženio, ovakav u habitu kakvog me vidiš. Upravo, nisam se ženio, hvala bogu, ali su me vjenčavali. Jä , jä , vjenčavali. Šta me gledaš tako? (128); -Nego pomozi mi, ahbabe, da se okrenem na drugu stranu, jer sam se ukočio pričajući. (144)

Kao što se da primijetiti ovakvih obraćanja fra Petra naratoru nema u pripovijeci U vodenici, mada ima N-ovih iskaza o svom prisustvu. (usporedi fusnotu br.9)

[14] "(...) moguće (je) uspostaviti neku moguću vezu u sličnosti između Čelebi-Hafiza i Hitlera." (Vučković, 1974: 518)

[15] O ovome problemu A. A. Kajev kaže: "Namjerno ili nenamjerno pripovjedač unosi u priču svoje nastrojenje i nastrojenje slušatelja, svoj karakter, svoje iskustvo i iskustvo svoje socijalne sredine, na koncu, opredjeljenje umjetničkog ukusa i majstorstvo." (1958: 117, prijevod с ruskog S.Š.)

[16] Pod hronotopom nastanka teksta podrazumijevam mjesto i vrijeme pripovijedanja, a ne prostorno-vremensku povezanost pripovijednog teksta (Biti, 1997: 202). Uvođenje ovoga pojma uvjetovalo je nužno razlikovanje prostorno-vremenske određenosti samoga teksta i prostorno-vremenske određenosti nastanka teksta / priče. Konkretno na ovome primjeru: hronotop nastanka teksta priče o napasti je nedefiniran jer N prepričava fra Stjepanovu priču (... ovo je otprilike fra Stjepanova priča o napasti) tako da umjesto konkretnog, tekst ove priče ima apstraktan hronotop nastanka, budući da se ne može utvrditi kada je pripovijedanje izvršeno. Za razliku od glavnog teksta priče, umeci koji su među zagradama imaju konkretan hronotop nastanka i njihova funkcija je makar prividno učiniti konkretnim aprstraktan hronotop nastanka glavnog teksta. U pripovijetki Trup prvu priču, ne računajući okvirnu, što se prostorne odrednice tiče pripovijeda fra Petar u svojoj sobi, a što se tiče vremena: Još odjek poslednjeg udarca nije bio zamro kad je fra Petar počeo da priča. To bi bio hronotop nastanka priče koji se apsolutno razlikuje od njenog hronotopa (fra Petrov boravak u Turskoj). Isti je slučaj i s drugom unutarnjom pričom koju pripovijeda sluga.

[17] U našoj usmenoj pripovijeci ovaj je slučaj izuzetno rijedak, ali kao primjer može poslužiti pripovijetka Igman-Alija u Antologiji bošnjačke usmene priče, priredila Aiša Softić, Sarajevo, 1997, str. 59.

[18] Definirajući citatnost kao "eksplicitnu intertekstualnost" Dubravka Oraić-Tolić pokušava da u okviru "rastezljivog" pojma intertekstualnosti oblikuje nerastezljivu i konkretnu podgrupu. O ovoj vrsti citata Krešimir Nemec kaže: "Naime, draž citata i jeste u svojevrsnoj napetosti između potpunog uključivanja i neuključivanja, a smisao "igre skrivača" ipak je u krajnjoj liniji u tome da se citat otkrije, jer se samo na taj način postiže specifičan efekat." (Nemec, 1995: 146)

[19] Pojam "tekst" ovdje upotrebljavam u postmodernističkom smislu gdje je "sve" tekst i "sve" se čita.

[20] Narodna bajka Igman-Alija (Softić, 1997: 59-62) počinje iskazom sveznajućeg pripovjedača:

"Doskora je živio postar i koštunjav čovjek, seljak, i često silazio u Sarajevo. Bijaše mu kuća pod starom Igman planinom, pa mu i ne bijaše drugog imena već Igman-Alija. U koga je zimi sijelo, ko će najbolje društvo zabaviti, već Igman-Alija. Najveće strahote, bojeve s divovima i mnogo koješta priča Igman-Allija, a svagdje je on bio i to baš ponajbolji junak. Evo jedne njegove, gdje opet sam o sebi pripovijeda." , prepuštajući dalje pripovijedanje do tada fiktivnom liku, koji postaje unutarnji pripovjedač:

"Ono ti ja, pobro si moj, u mladosti svojoj imadijah jednog vremena dosta para."

Ovdje nam se nameće pitanje: ko pripovijeda unutarnju priču, pripovjedač koji je najavio - narator, ili onaj koji je najavljen - Igman-Alija. S obzirom da je ovo narodna / usmena priča vratimo li je u njenu prvobitnu formu - usmeno pripovijedanje, vidjet ćemo da je pripovjedač jedan - onaj koji i započinje pripovijetku. Ne postoji drugi stvarni pripovjedač Igman-Allija, jer pred nama kao slušateljima stoji samo jedan pripovjedač koji priča, prvo u svoje, a zatim i u Igman-Alijino ime. Tokom unutarnje priče, pa čak ni na samom kraju, što bi bio logičan završetak okvirne priče, narator se više ne javlja u svoje ime. Drugi primjer, u kome se narator javlja nakon svake od pet unutarnjih priča i na samome kraju, je pripovijetka "Oklen ingleskoj kraljici tolike pare" (Dizdar, 1955: 177). Pripovijetka je strukturirana jednom okvirnom pričom u kojoj je pet unutarnjih koje stoje u naporednom odnosu. Svaki od pet unutarnjih pripovjedača je prvo predstavljen kao lik i to tako što prvi upućuje Sadriazama na drugog, drugi na trećeg i tako dalje do petog, nakon čije priče se Sadriazam vraća kod ostalih, sada obrnutim redom, da čuje i njihove priče. I ova pripovijetka pri usmenom izvođenju ima samo jednog pripovjedača, ali pripovjedači unutarnjih priča su likovi okvirne priče.

[21] "Akteri su instance koje usmeravaju radnju. Oni ne moraju biti bezuslovno ljudska bića." (Bal, 2000: 11)

[22] Ovakvom stavu o književnom djelu upravo se suprotstavljaju postpoststrukturalistički pogledi na jedno umjetničko djelo koje ne može funkcionirati kao automna cjelina jer se mora posmatrati u kontekstu svog nastanka, uzevši pritom u obzir i život samog autor.

[23] Strane su navedene prema izdanju koje stoji u literaturi.

[24] "Ono ti ja, pobro si moj, u mladosti svojoj imadijah jednog vremena dosta para." (Igman-Alija, Softić, 1997: 59-62)

[25] Preusmjerenje pored toga što može biti obilježeno tekstom, kao što je slučaj kod unutarnjih priča strukturiranih kombinacijom citata i pseudocitata sa preusmjeratorom, može biti "obilježeno" s nekoliko blanko redaka kojim su dva različita narativna oblika odijeljena i pritom naznačena promjena pripovjedača, odnosno naznačeno preusmjerenje (Čaša, Žeđ, 1981: 150). Ovaj način preusmjerenja nisam uzeo kao relevantan u osnovnom tekstu studije iz razloga što spomenuti tip obilježenog preusmjerenja treba provjeriti u prvim izdanjima ovih pripovijetki, ili barem izdanju Sabranih dela iz 1963. koje je Andrić sam redigovao i lektorisao, a ja sam imao uvid samo u prvo izdanje pripovijetke Napast (1936), u kojoj nema ovakvih primjera.

 

(Novi izraz, proljeće 2003, br. 19, str. 11-30, Sarajevo)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin