Neobična maestralnost pripovjedača - Jasmin Imamović , Obožavatelj trena , Meandar/Buybook, Zagreb/Sarajevo, 2003.

Autor: Sead Šemsoviæ

Novi roman Jasmina Imamovića Obožavatelj trena objavljen u koprodukciji izdavačke kuće Meandar iz Zagreba i kuće Buybook iz Sarajeva, zasigurno predstavlja literarnu iznimku i osvježenje domaćeg tržišta. Ono što ga čini drugačijim u prvom redu je pitkost teksta koji svojom jednostavnošću ne zamara čitaoca. Čitalac koji želi pročitati priču s uživanjem će veoma brzo doći do kraja romana bez potrebe za dubljom analizom pojedinih mjesta ili potrebe za odmorom. Stoga, iskreno ga preporučujemo.

Roman Obožavatelj trena predstavlja neobičnu kombinaciju narativnih i nenarativnih oblika teksta koji se međusobno nadopunjuju. Inkorporiranjem nenarativnih elemenata kao što su stranice stripa, reklame koje nude neki domaći proizvod, te stranice novina, priča dobija na auteničnosti i postaje slikom života mladog Latifa.

Iako je roman pisan u prvom licu, ime glavnog junaka saznajemo tek u poglavlju Gimnazija, osamnaestom po redu. Ovakav autorov potez posmatramo kao ovjeru novog stadija u razvoju čovjeka. Ukupan tok romana je ustvari slika perioda od početka šezdesetih godina pa do 1980. godine, smrti Josipa Broza Tita, u čijem je centru jedan život u kontekstu drugih života.

Priča dječaka iz naselja Tušanj u Tuzli objedinjuje dječija razmišljanja i doživljaje vezane kako za samu porodicu tako i za društvo u kome se kreće. Na početku romana dječaku je samo pet godina i on nas upoznaje s aktuelnostima koje ga okružuju, sa pravilima koja vladaju u njegovoj okolini i naravno sa svojim društvom. Vođa društva je najjači, a samim tim i najpametniji među njima, Tarzo, kome se svi sklanjaju s puta i dodvoravaju. Prvi preokret u životu ovog dječaka je polazak u školu, sljedeći je već gimnazija, a iza nje dolazi vojska, što u prvom redu ukazuje na mozaičnost priče, koju je nemoguće prepričati. Svaka od kockica mozaika predstavlja priču za sebe, najčešće anegdotalnog karaktera.

Pored takve konstrukcije roman obiluje citima iz filmskog žunrala, iz pjesame o Che Guevari, iz pjesama Indexa, Deep Purplea, zatim Latif citira grafite iz zatvorske ćelije, te knjigu o sufizmu i taoizmu itd.

Sve ovo čini sloj vidljivog svijeta Imamovićevog romana, ali šta je ispod tog sloja. Koji je svijet ispod tog svijeta?

Imamović vrlo vješto gradi svaku svoju rečenicu. Njegovo maskiranje posebno je izraženo u prvim poglavljima kada

je pripovjedač još dječak. Rečenice izaražavaju dječiju nevinost i njegovo nerazmijevanje pojednih problema iz bliže okoline ili šireg društva, a pritom, uvijek nose i neki mnogo dublji smisao.

Ustvari nose Imamovićevu ironiju društva koje popkazuje jedno, a u suštini je nešto sasvim drugo. Za svaku scenu postiji razlog zašto je baš ona ispričana i zašto baš na tom mjestu. Dovoljan primjer je priča o Tarzi koji na kraju postaje upravnikom vojnog zatrvora.

Ovakvu maestralnost umjetničke preoblike dječijeg rada nalazimo još samo kod velikog španjoslog slikara Miroa, čija su djela ustvari spontani dječiji crteži s umjetničkom doradom. Jednostavne i nespretne linije samo ovlaš daju konture predmeta, a postaju objekti divljenja, a slikar postaje, po riječima Bretona, "od svih nas najviše nadrealist".

Na identičan način Imamović gradi svoje djelo, pritom ironizirajući, na gotovo apsolutno prikriven način, sve što se dešava i tražeći mu, pritom, uzrok i posljedicu.

Nakon što zatekne Pjera, svog učitelja francuskog, u gaćicama s nekom djevojkom iz naselja u kombineu, dječak prokomentariše:

Napokon sam saznao zašto su žene na kafi, kad god nema Pjerove žene, govorile o tome da je on stari jarac koji se švalera kod onako mlade i lijepe žene. Doduše, meni je ona cura u kombineu bila i ljepša i mlađa od teta Lidije.

Komentar petogodišnjeg djeteta prepoznajemo samo u infantilnoj konstrukciji rečenice, dok samo značenje ide malo dalje.

Sličan slučaj, sa znatno ozbiljnijom problematikom, nalazimo u priči o kukakstom krstu koga je dječak nacrtao na zidu da pokaže drugu kako izgleda. Tarzo spašava situaciju.

Odjurio je kući i donio crvenu kredu. Tom kredom je oko kukastog krsta nacrtao crvenu zastavu i na njoj, baš preko krsta, srp i čekić. Bogami je Tarzo lijepo crtao. Na zidu je sada zastava komunističke partije veća, ljepša i upadljivija od kukastog krsta. Crveno je od crnog bilo ljepše, ali ga nije moglo prekriti.

Zadnja rečenica je suština svega. U njoj leži uzrok kasnije nastalog problema, jer crveno nije moglo prekriti crno, a da ga je potpuno prekrilo, nebi se kasnije pojavilo i ponovo došlo do izražaja.

Posebno je interesantan primjer:

- "Jugoslaviju", šibicu i "Oslobođenje"- Kažem Šaćiru, on mi izbaci kroz prozorče crvenu kutiju cigara i šibicu, sam uzmem "Oslobođenje"...Zašto?

Može nam se dječakovo pitanje zašto učiniti nejasim, ukoliko ne povežemo imena traženih stvari i redoslijed i način dobijanja. Jugoslavija + šibica + oslobođenje. Prvo dvoje je dobio. Treće je uzeo sam. Nakon toga se upitao: zašto.

Pored toga nailazimo i na ironiziranje policije predstavljanjem policajca koji ne zna ko su Mirko i Slavko, što je za djecu tog vremena nevjerovatno.

Problem koji se proteže kroz cijeli roman je dostizanje duhovne visine i posmatranje svijeta kao nečega što stalno nastaje i nestaje.

Jedan od motiva vezan za ovaj problem je i golubica koju susrećemo na samom početku u citatu meksikanske pjesme:

Kukurukukuuuuu, palomaaaaaaaaaa.

Zatim:

čujem nanu kako sprema doručak i pjeva...

...Golubice bijela, što si nevesela...

Nakon čega se konačno upoznajemo sa samom pričom o golubici, koja tugujući za svojim dragim dugo nije napuštala tavan, a onda je jednog dana uzletjela i velikom brzinom krenula ka visini. Nebo je bilo vedro i pogledom su je pratili dok se nije pretvorila u tačku, a zatim nestala, dostigavši, za nas ljude, nevidljivu visinu.

Priča se potpuno uklapa u povremena oslanjanja ovog romana na sufizam, koja prepoznajemo u citatu u kome se govori o Ibn Arebiju, u hadisu koji služi kao moto jednog poglavlja, i konačno u životnoj filozofiji samog Latifa.

Golubica je kao i sufija koji se u želji za svojim Dragim osamljuje, a zatim uzlijeće dostigavši, za nas, nevidljivu visinu.

 

Sanoptikum
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin