Refleksije džennetskih vrtova - Dževad Karahasan , Knjiga vrtova/O jeziku i strahu , Antibarbarus, Zagreb, 2002.

Autor: Sead Šemsoviæ

Iako je stari Barthes još sredinom prošlog stoljeća proglasio autorovu smrt, ipak je vrlo teško govoriti o djelu živog autora, a posebno kada se to radi o Dževadu Karahasanu: profesoru, romansijeru, teatrologu, dramaturgu, dramatičaru i konačno esejisti. Teško je govoriti o čovjeku koji iza sebe ima opus od nekoliko stručnih knjiga, romana, pripovjedaka, drama, eseja i nagrada.

Knjiga vrtova zasigurno predstavlja jednu od najznačajnijih knjiga domaće esejistike. Njome se Karahasan vraća temama započetim još 1987. godine knjigom O jeziku i strahu. Obje knjige započinju istim poglavljem čiji naslov biva preimenovan iz Jezik i govor vrta u Sjene vrtova (O jeziku vrta). Posmarajući ovo poglavlje primjećujemo autorovu težnju ka uspostavljanju zatvorenog tematskog kruga. Priča o Figaniju, istanbulskom pjesniku protjeranom zbog distiha u kome kritizira vlast, pojavljuje se '87. u spomenutom eseju, zatim '94. u romanu Šahrijarov prsten, da bi svojim ponovnim pojavljivanjem u Knjizi vrtova krug bio zatvoren, ali i ponovno otvoren. Karahasan ne samo da govori o vrtovima islamskog svijeta, a pritom nezaobilazno i o Hiljadu i jednoj noći, već strukturu tog velikog djela svjetske književnosti pritajeno prilagođava svom naučno-književnom diskurzu, ostvarujući, pritom, stalno zatvaranje starih i otvaranje novih tematskih krugova.

Kao četiri najznačajnija toposa (mjesta), koja pritom u Hiljadu i jednoj noći služe kao mjesta na kojima nastaje fabularno čvorište priče, Karahasan navodi Vrt, Trg, Put i Dvorac. Vrt predstavlja mjesto intime (harem) u kome jedino postoje osjećaji koji su i jedino sredstvo komunikacije. U vrtu se ne može sresti bilo ko. U Vrt ne može ući bilo ko, već samo onaj koga vlasnik vrta pusti. Trg je mjesto komunikacije i socio-kulturni prostor na kome se susreću najčešće trgovci i na kome se odvija društveni život grada. Put povezuje ova dva elementa i predstavlja mjesto iskušenja. U Dvorcu se odlučuje da li će neko biti kažnjen ili nagrađen. Intimnost vrta i pravo na njegovu nepovredivost najbolje biva prikazano pričom o spomenutom pjesniku Figaniju. Distihom: Prvi Ibrahim je rušio idole, a ovaj drugi ih podiže, pjesnik se direktno poziva na poslanika Ibrahima koji je rušio idole s kojim poredi vezira Ibrahima koji ih postavlja. Figani biva kažnjen i na magarcu, licem prema repu biva sramno protjeran iz Istanbula.

Karahasan sada postavlja pitanje pjesnikove krivice i pritom uspostavlja paralelu s krivicom vezira Ibrahima. Prva krivica je ovozemaljska pa je i kazna takva, a druga je metafizička, za koju i slijedi isto takva kazna.

Sada se postavlja pitanje, kako je Figani mogao vidjeti kipove s obzirom da su bili postavljeni u vrtu vezira Ibrahima u koji Figani nije smio ulaziti, jer je to vezirov harem. Na kraju eseja nailazimo na Karahasanov pokušaj zbunjivanja čitaoca: Samo je izabranima, onima koji uživaju najvišu Božiju milost (a ja ne znam da je takvih bilo, osim Muhammeda i možda Ibrahima, za kojega nisam siguran) moguće ući u raj i preživjeti(...). Postavlja se pitanje čemu ovakav podcjenjivački stav prema poslaniku Ibrahimu, koga Figani spominje u svojem distihu kao uzora, a za koga sam Karahasan na početku ovog eseja kaže: poslije Muhammeda je najugledniji. Ovakvim taktičnim manevrom Karahasan ustvari samo potencira na neupitnoj razlikovnosti dvojice Allahovih odabranika, jer ipak radi prvog je sve stvoreno.

U eseju Žena kao vrt (Šeherzadina škola ljubavi), Karahasan iznosi pretpostavku da je Hiljadu i jednu noć napisala žena, ne samo zbog meandirajućeg pripovijedanja koje je odlika ženskog pisma, kojim se naravno može služiti i muškarac, već zbog pojedinih poređenja i opisa koji karakteriziraju jedino ženu. S obzirom da je zemaljski vrt refleksija vrtova Dženneta, tako je i žena refleksija hurije, njegovog autohtonog stanovnika. Pritom, nailazimo i na paralelu: Kur'an časni, naime, kao i Indžil, naziva ženu njivom, a Hilljadu i jedna noć (...) uvjerava vas da je žena vrt. Odakle, ustvari proizilazi: Od Boga ti je njiva, a ti ako si pravi, napravi od nje vrt, rekli bi naši stari.

Treći esej, Kroz skrivene vrtove (Slike o ezoteričnom naslijeđu), prikazuje zapadni ezoterizam, čijom usporedbom s istočnim proizilaze pravila. Pored vanjskog sižea, građenog događajima i likovima koji djeluju ili govore u skladu sa situacijom u kojoj su, ezoterijski tekst ima i unutrašnji siže kojim se oblikuje smisao. Jedino što bi se možda moglo prigovoriti ovoj konstataciji, koja, mora se priznati odlično definira spomenutu distinkciju između ezoterijskog i neezoterijskog teksta, zasigurno je termin unutrašnji siže koji ga suviše grubo lokalizira, kao da se fizički nalazi unutra, dok bi više odgovarao izraz unutarnji siže, što je više stilska nego značenjska korekcija.

Vrt i pustinja (Park u Sarajevu), je priča o sarajevskom Gradskom parku i njegovim istočnim i zapadnim elementima. Esej započinje citatom iz Kur'ana: Allah briše što hoće i ostavlja što hoće; u njega je Majka Knjiga (XIII, 39), koji Karahasan analizira: Ta pra-knjiga, Majka Knjiga, nije naravno napisana ni na jednom od ljudskih jezika koji trebaju foneme i glasove, morfološke i sintaksičke forme da bi formirali značenje - takva Knjiga može biti napisana jedino u nekom Jeziku - naprosto u onome što bi se moglo označiti kao Jezik - po - sebi.

Sarajevski park se sastoji iz dva dijela - ravnog i neravnog. Onaj ravni dio podsjeća na srednjoevropske parkove. Tu se ljudi sreću, razgovaraju, sjede na klupama oko fontane. Fontana je u samom centru oko koje se nalaze pravilno raspoređeni raznobojni cvjetni trokutovi. Strmi dio sadrži samo žbunje, u kojima ili iza kojih se nalaze ljubavni parovi. Sadrži, pored njih i stare nišane. Njegovo prostiranje je kao i pripovijedanje u Hiljadu i jednoj noći, meadnirajuće.

Posljednjim esejem Razvalinski pejzaž kao vrt (Poetika ruševine) autor problematizira čitanje ruševine, koje je bilo moguće u njegovom djetinjstvu dok u djetinjstvu onih koji budu došli iza nas to najvjerovatnije neće biti moguće, u prvom redu zbog beživotnosti naših građevina nastalih kombinacijom čelika i stakla.

Esejistika Dževada Karahasana, kao što smo pokušali u najkraćim crtama prikazati, predstavlja neiscrpan izvor novih tumačenja koja čitalac lahko prihvati, a koja dalje proizvode nove ideje.

 

(Walter, br. 100, str. 52, od 03. 02. 2004, Sarajevo)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin