Transformacija motiva

Autor: Sead Šemsoviæ

U okviru utjecaja jednog umjetničkog djela na drugo, u našem slučaju usmene književnosti na pisanu, posebno mjesto zauzima preuzimanje, odnosno pozajmljivanje motiva. Motiv kao najmanji dio priče koji se pritom dalje ne može razložiti, najfrekventniji je element u komunikaciji dva djela, te kao takav brzo nađe novi dom. Samim prelaženjem iz jednog doma u drugi motiv biva transformiran, tako da ga gotovo nikada u dva djela ne možemo naći s identičnim značenjem.

Motiv sa evidentnom promjenom u značenju nazivamo transformiranim motivom. Transformaciju utvrđujemo međusobnom usporedbom više djela s istim motivom. Ukoliko promjenu nije moguće evidentirati, ili je moguće, ali to čitalac nije uspio, transformacija kao i da ne postoji. Dakle, suviše kompliciran kôd korišten pri izgrađivanju novonastalog značenja motiva često može onemogućiti njegovo čitanje.

Prema stepenu razlikujemo tri tipa transformacije motiva:

Nulta transformacija motiva

Nepotpuna transformacija motiva

Potpuna transformacija motiva

Tok transformiranja od izvora preko nulte i nepotpune transformacije pa sve do potpune najefikasnije je predstaviti kroz transformaciju jednog motiva. Dakle, pokušat ćemo od četiri sličice iz različitih djela izgraditi univerzalni model transformacije motiva. Njegova univerzalnost je u toj mjeri nepotpuna što se motivi, iako svrstani u istu kategoriju transformacije, naravno razlikuju. Radi što kvalitetnije analize postavit ćemo dva naporedna modela izgrađena preko motiva usmene poezije: motiv vile i motiv nebeskih tijela: Sunce, Mjesec i zvijezde.

Izbor upravo ovih motiva uvjetovan je njihovim položajem i začajem u životu čovjeka usmene književnosti. To "natprirodno žensko biće, mlado i lepo, s dugačkom raspuštenom kosom" [1] služilo je kao objašnjenje za mnoge neobične pojave. Govoreći o vili u mitološkoj poeziji Marko Kitevski kaže: "Dugo se mislilo da vila pripada samo južnim Slavenima. Novija istraživanja pak, potvrdila su da postoje kod svih Slavena, osim kod baltičkih. Neki istraživači ih dovode u vezu sa grčkom mitologijom." [2]

Nebeska tijela Sunce, Mjesec i zvijezde također imaju svoje mjesto u mitologiji, pritom označavajući najviši nivo. Na ove motive nailazimo u usmenoj poeziji kako zasebno, tako i u različitim kombinacijama: Sunce - Mjesec (Bašić, pj. br: 38), Sunce - zvijezda (Sunce se djevojkom ženi), Mjesec - zvijezda (Bašić, pj. br: 342).

IZVOR 1: IZVOR 2:

Vila jaše konja Osmanova

vila jaše, za njom Osman pješe,

"Sjaši vilo da se odmorimo!"

"Ja se nisam mlada umorila,

valja meni bio grad graditi,

brez aršina i brez tebešira,

brez kamena i brez ćeremita!"

(Vila ješe konja Osmanova, Maglajlić, 1997, pj. br: 43 )

Ko j' vidio vilu na planini

Ni vila joj, brate, druga nije

(Sestra Leke kapetana, Karadžić, 1988, pj. br: 40)

Blago Suncu i Mjesecu,

Što se sunce često rađa,

A mjesecu što se mladi.

(Bašić, 1992, pj. br: 38)

Danak svanu, sunce granu

(Bašić, 1992, pj. br: 64)

Ićindija, Sunce zalazaše

(Bašić, 1992, pj. br: 51)

Akšam geldi, Sunce zađe

(Bašić, 1992, pj. br: 42)

Sjajna zv'jezdo, đe si sinoć sjala?

(Bašić, 1992, pj. br: 41)

Bog mu dade zlatne roge

I srebrne paroščiće,

Te probode boru koru;

Al' u boru mlada moma,

Pak zasija, kano sunce.

(Ne otimlji, već me mami, Karadžić, 1975, pj. br: 505 )

Nulta transformacija motiva

Prijenosom motiva iz jednog konteksta u drugi bez promjena na samom motivu nastaje nulta transformacija. Novo okruženje motiva je u ovome slučaju slično prethodnom okruženju te motiv ostaje bez značajnijih izmjena. Novi kontekst čini minimalne promjene na značenju motiva, jer gotovo da odgovara starom, kako po svojoj strukturi tako i po sadržini. Pored ovog načina uklapanja transformiranog motiva postoji i loše uklapanje na koje, nažalost nailazimo znatno češće.

Motiv u pisanoj književnosti nastao nultom transformacijom motiva pozajmljenog iz usmene poezije funkcionira kao najdirektnije oslanjanje na tradiciju. Ovakvo otvoreno pokazivanje izvora, makar i u smislu područja, najčešće je odlika loših pisaca, ili, kada se radi o dinamičnom motivu, može biti i umjetničko poigravanje tradicijom. Pritom, cilj lošeg djela je najčešće njegova angažiranost ogledana u piščevom markiranju "kritičnih tačaka". Sam postupak markiranja zahtijeva stručno prepoznavanje takvih mjesta kao i psihologije čitatelja kojima je djelo upućeno. Ovakav pisac mora prepoznati element koji će sigurno pokrenuti željenu misao kod čitaoca.

Primjeri za nultu transformaciju ova dva motiva su:

NULTA transformacija 1: NULTA Transformacija 2:

Lijepa je dilber-Zlata,

Ljepša nego gorska vila (..)

(Bašagić, Dilber-Zlata i gondže Mujo)

Gledeć u te, vjerov'o sam

U bijelu gorsku vilu

(Ćatić, Vjerov'o sam)

Sjajni mjesec polagahno

po plavom se nebu šeće,

a bezbrojno zlatno zviježđe

u kolu se s njime kreće.

(Bašagić, Šta se mučiš?)

Ti si sunce bez zalaza

Koje vječno svijetli, grije,

S čijeg čara srce pjeva

Najkrasnije melodije.

(Sadiković, Sabiri)

Kao što se da primijetiti primjere nulte transformacije oba motiva nalazimo u poeziji Safvet-bega Bašagića, koji direktno i bez izmjena preuzima motive iz usmene poezije. Pritom, Bašagić poredi djevojačku ljepotu s vilinom što odgovara poređenju u pjesmi Sestra Leke kapetana. Ćatićeva vila iako se razlikuje od Bašagićeve ipak pripada ovom nivou transformacije jer posjeduje nadnaravne osobine kao i vila u pjesmi Vila jaše konja Osmanova.

U pjesmi Sabira od M. Dželila Sadikovića nailazimo na transformiran motiv sunca čije osobine pripisuje svojoj dragoj, što je opće mjesto romantičarske poezije. Dakle, draga usmjenom pjevaču zasija, kano sunce, a Sadikoviću postaje sunce bez zalaza.

Prenoseći motiv iz usmene u pisanu književnost pjesnik ga u neizmijenjenom obliku uklapa i proširuje, ali samo u domenu zadatog značenja. Pjesnik ne poseže za bilo kakvom doradom ili dopunom značenja motiva, što bi već bilo skrnavljenje, već uspostavlja vezu s tradicijom i pritom ukazuje na svoju svijest o nacionalnoj pripadnosti. Ovaj stepen transformacije najzaslužniji je činilac pokreta buđenja nacionalne svijesti, jer omogućava direktno pozivanje na tradiciju čime nacionalni korijeni bivaju reaktivirani i time, naravno postavljeni u prvi plan društvene misli.

Analizirajući navedena četiri primjera umjetničke upotrebe motiva usmene poezije primjećujemo da vilu prate i odrednice bijela gorska, odnosno samo gorska. Dakle, u ovim primjerima i Bašagić i Ćatić svoje oslanjanje na usmenu poeziju namjerno markiraju kako bi ga učinili što primjetljivijim, dok u nekim drugim pjesmama ovaj motiv Ćatić transformira znatno drugačije. Uspostavljanje ovakve distinkcije razdvaja Ćatićevu poeziju na romantičarsku i simbolističko-ekspresionističku, jer sam motiv uklopljen u ove struje funkcionira sasma različitim načinima.

Bašagićev motiv nebeskih tijela je uobičajena sekvenca usmene poezije. Igru mjeseca i zvijezda ili njihov razgovor susrećemo prevashodno u mitološkoj poeziji gdje igraju glavnu ulogu u simbolizaciji aktera nekog događaja. Pritom, susrećemo ih kao "upućivače" u problematiku pjesme na što nailazimo u srpskoj usmenoj pjesmi Dioba Jakšića, dok je u bošnjačkoj poeziji slučaj znatno drugačiji. Motivi nebeskih tijela u bošnjačkoj usmenoj poeziji prevashodno služe kao vremesnka odrednica dešavanja radnje za što su nam najbolji primjeri već gore navedeni iz Bašićeve zbirke. Pored njih tu su i stihovi tipa Nigdje zore ni sabaha mena / do sabaha četiri sahata [3] , koji ne sadrže ove motive, ali se direktno naslanjaju na njih.

Dakle, kao što smo pokušali prikazati, nulta transformacija je odlika jednog prošlog vremena koje je pored poezije proizvodilo i prozna i dramska djela sa motivima tretiranim na isti način, i kao takva, od izuzetnog je značaja za književnu histoiju. U slučaju da se ovako transformiran motiv javi kasnije kroz XX stoljeće, ili čak i danas, djelo najčešće nema nikakvu vrijednost. Najoriginalniji primjer nalazimo u pjesmama jednog učitelja koji na temelju epske poezije piše o suvremenim dešavanjima na Kosovu.

Nepotpuna transformacija motiva

Za motiv koji pored novog kontekstualno zadanog značenja sadrži i dio značenja iz prethodnog obitavališta, kažemo da je nepotpuno transformiran motiv. Takav se motiv, dakle, polovično oslanja na prethodni kontekst, a polovično uklapa u novi. Kao takav, motiv nužno zahtijeva kontekst nastao po istom receptu, odnosno, nepotpuno transformiran motiv kvalitetno se uklapa samo u kontekst izgrađen na temelju konteksta iz koga je motiv preuzet. Ova podudarnost prethodnog i novog konteksta ne mora biti na nivou strukture, ali mora na značenjskom nivou.

Nepotpuno transformirani motiv koristi se u slučaju kada se želi samo aludirati na staro značenje bez želje za nasljeđivanjem.

Ovo je najčešće korištena transformacija jer nudi najviše različitih mogućnosti u okviru definicije. S obzirom da su preostale dvije transformacije konkretnije definirane, te su stoga i primjeri malobrojimji, u ovu transformaciju praktično spada sve ono što nije u ostalim dvjema. Dakle, srednja mogućnost s obzirom da se nalazi između dva ekstrema privlači najveći broj pisaca, u ovom slučaju pjesnika, tako da je znatno više razlikā nastalih iz velikog broja slučajeva nego u nultoj i u potpunoj transformaciji.

Kao primjere za ovaj stadij transformacije motiva navodimo:

NEPOTPUNA Transformacija 1: NEPOTPUNA Transformacija 2:

Ah, dal' to šapću daleke sanje,

Il' vile lepeze šire

(Ćatić (Pod višnjom))

Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,

S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala

(Ćatić, Ja sam vjerni rob ljepote)

Naše stope otkriće na najudaljenijoj zvezdi

Gde nikad ni bili nismo, ili smo i bili.

(Čengić, Toplonada noćišta)

Pa ćemo se opet jednog dana dići

Ko proljetnim suncen ozareni cvijet.

(Kurtagić, Prognoza)

Pobjegnu noću sa neba zvijezde da ne gledaju

(Sijarić, Pićilijeva peć)

Kad je Onaj što svim ravna kuglu žarkoga sunca skrio

Miljardama drugih kugla nebesa je okitio.

Ono gore nije mjesec - to se more tamo giba

Pa valovi izbacuju bezbroj zlatnih ljuski riba.

(Užičanin, Mi'radžija)

Ko mi to nevidom miluje

Od sunca vrele vlasi.

(Humo, San na Jadranu)

Primjećujemo da se prvi motiv znatno rjeđe javlja u odnosu na drugi, pri čemu jedan od razloga može biti i različita mogućnost moderniziranja motiva. Motiv vile se u peridu moderne, naročito avangarde i kasnije, izuzetno rijetko javlja, dok motivi nebeskih tijela i u ovim periodima nalaze svoje mjesto. Naravno, u svakoj od faza razvoja pravca moderne ovi su motivi zastupljeni i na različite načine oblikovani.

Oba slučaja Ćatićeve vile realni su predstavnici ove transformacije. U prvom primjeru vila gubi osobine planinske djevojke koja čini čuda, a dobija osobine dame koja širi lepezu. Pritom, vilina čudotvornost nije sasvim nestala jer šum širenja lepeze Ćatić poredi sa šaptanjem dalekih sanja. Poređenje počinje od zvukovnog nivoa, da bi se dalje nadovezao nivo tajnovitog, nepoznatog kome pripadaju i jedno i drugo - i šaptanje sanja i širenja lepeza. Dakle, svi oni daleki snovi koji su pritom, naravno i prošli, odnosno trenutno neaktualni, nadolaze kao šapat, kao tajno podsjećanje. Dolazak tih starih snova odgovara i vizuelno slici vila - prelijepih dugokosih djevojaka koje lagano šire svoje lepeze, što mi vidimo usporeno radi ostvarivanja zvučnog efekta.

U drugom primjeru transformacije motiva Ćatić spaja osobine vile s osobinama muze. Takvim spajanjem vila funkcionira kao donosilac inspiracije i time postaje naša domaća Erato. Iako je pjevala u usmenoj poeziji, vila nije bila donositeljica inspiracije. Njene su pjesme preporuke čovjeku šta raditi, a šta ne.

Motivi nebeskih tijela u pet primjera koje smo naveli iako pripadaju istom stepenu transformacije, ipak se razlikuju. Tako na primjer, transformcije se kreću od Čengićeve zvijezde koja predstavlja udaljeno mjesto ljubavi na kome se nalaze stope ljubavnika; preko Kurtagićevog sunca koje oživljava; Sijarićevih zvijezda koje se stide onog što radi Pićilijeva peć; te Huminog realističnog sunca od koga su vrele vlasi, pa do Sabita Užičanina koji nebeska tijela posmatra iz perspektive iznad njih samih, pri čemu u trećem stihu definira položaj mjeseca kao gore, da bi se u odgovoru vratio na prethodnu poziciju.

Dakle, svaka od ovih transformacija motiva je zasebna i čini svijet za sebe, ali pritom osnovni model transformiranja im je zajednički.

Potpuna transformacija motiva

Potpunom transformacijom nazivamo takvo oblikovanje motiva kojim se gubi prethodno, a dobija novo značenje, pri čemu se, i jedna i druga činjenica uzimaju isključivo kao relativne. Dakle, iako motivu dajemo sasma novo značenje koje je potpuno različito od prvobitnog, on i dalje ima jaku vezu sa svojim prethodnim značenjem jer po teoriji poststrukturalizma "čitamo" i ono "izbjegnuto". Pritom, ovako transformiran motiv se razlikuje od nepotpuno transformiranog motiva upravo po izbjegavanju, jer se, kako smo već vidjeli, nepotpuno transformirani motiv djelomično oslanja na svoje prethodno značenje, čime nastaje distinkcija između ovih dvaju stepeni transformacije.

Posmatrajući ovaj oblik transformacije motiva u kontekstu ostalih primjetne su znatno veće mogućnosti umjetničkog poigravanja, što se najbolje može vidjeti iz sljedećih primjera:

POTPUNA transformacija 1: POTPUNA transformacija 2:

A ti, Niđar, spavaš razbludno ko vila

Polunago tijelo tako ti je krasno

I po njemu kosa prosuta ko svila

(Ćatić, U svijetloj noći)

Lagano na mjesečini iz mekih i šumnih vala

Ko bajka gola žena diže se, a svilni prami

Rosne joj kose - što je ko magla biserna pala -

Mliječnu nagost njena punanog tijela kriju…

To vam je vodena vila, što noću putnika mami,

U njenu zagrljaju da na dnu rijeke sniju.

(Ćatić, Vodena vila)

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.

(Kulenović, Čuda)

Na svoje lice mjesecoliko zastor-solufe spustila

Žena-derviš, ne bilo joj na zemlji nikad uroka

(Muhlisija, O srce, vidje li one carice)

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

(Kulenović, Stećak)

Jagodicama svojih želja

uhvati njen osmjeh

što ga je dala muškosti sunca

(Dizdar, Plivačica)

Opet je mirno sve,

kao zvezdavina po veđama pozaspalih

(Tahmiščić, Snimak)

Oba Ćatićeva primjera dekonstruiraju tradicionalno značenje motiva dajući mu pritom isključivo erotski sadržaj. Iz poređenja Niđar s vilom dobijamo informaciju o njihovom načinu spavanja koji je neuobičajen za jednu bijelu graditeljicu gradova. U drugom primjeru dobijamo kompletnu erotsku sliku ustajanja gole žene iz vode. Žena punanog tijela, što je odlika prirodne žene, ustaje iz rijeke dok duga kosa krije mliječnost njenog punanog tijela. Ta žena je vila koja zove putnika k sebi da na dnu rijeke sniju. Ovaj detatlj, naravno možemo povezati sa sirenama iz grčke mitologije, koje su svojom pjesmom, što ovdje nije konkretizirano, pozivale putnike k sebi i time ih ubijale. Vila kao žena prirode koja je pritom i izuzetno naglašeno erotična, dosta je daleko od vile iz usmene tradicije čija ženstvenost postoji samo u domenu braka s nekim junakom (Vilu ljubi Murtez Alagiću).

Na motive nebeskih tijela nailazimo znatno češće nego na motive vile, i to ne samo u fazi nepotpunog, već i u fazi potpunog transformiranja. Kada pjesnik lice žene-derviša opisuje kao mjesecoliko, on u prvi plan ističe svjetlot kojom ono isijava, čime uspostavlja paralelu: njeno lici sija Božijom svjetlošću, na isti način kao što Mjesec sija Sunčevom svjetlošću. Njeno svjetlo je samo refleksija Svjetla, kao što je i mjesečevo svjetlo refleksija Sunčevog.

Kulenović tumači funkciju motiva sa stećka i pritom ih vidi kao posmrtne lađe, koje su davno prevezle dušu, te vjekuju sad u doku. Simboli dvaju polariteta, svjetla i tame, nalaze se na nadgrobnom spomeniku kao stalni čovjekovi pratioci još na ovome svijetu, jer sve ono što ga je okruživalo bilo je njihova kombinacija. Ti pratioci nastavljaju dalje, do svog posljednjeg odredišta - doka, u kome zastaju i u kome vjekuju, jer njihova svrha time biva upotpunjena. Simboliku ovih dvaju dijametralno suprotnih elemenata vidimo i u odnosu čovjekovih dobrih i loših djela koja ga prate i nakon njegove smrti.

Sunce kod Dizdara, kao i vila kod Ćatića ovom transformacijom postaje simbolom erotičnog. Jagodicama koje predstavljaju vrhove prstiju / hvataljki, želja muškarca uhvatila je plivačicin osmjeh koji je ova dala muškosti sunca. Uspaljujuću vrelinu kojom sunce obasipa plivačicu, Dizdar imenuje muškošću, jer jednio tako može objediniti mušku želju i sunčevu vrelinu kao dvije tačke okrenute ka plivačici. Jedna izmamljuje osmjeh, a druga koristi priliku i hvata ga jagodicama svojih želja. Te želje mogu biti vezane samo za erotiku, za želju, za potrebu, jer riječ je o plivačici.

Nešto sasvim drugačije ovom transformacijom dobija Tahmiščić. Od imenice zvezda Tahmiščić gradi neobičnu imenicu - zvezdavina kako bi obiježio prisustvo zvijezda u većem broju na jednom mjestu. Pritom, model za gradnju preuzima od imenica bjelina, svježina itd. Zvjezdavinu po vjeđama pozaspalih Tahmiščić poredi s mirom, upravo zbog uzročno posljedičnog odnosa elemenata čiji redoslijed izgleda ovako: zvijezda - (mrak) - san - mir. Na brojnost, pored izraza zvezdavina nailazimo i u izrazu pozaspali, čime se uspostavlja balans u broju onih koji spavaju i zvijezda po njihovim vjeđama. Jedan čovjek - jedan san - jedna zvijezda / više ljudi - više snova - više zvijezda = zvjezdavina.


* * *

Dakle, analizirajući transformaciju motiva kroz tri faze pokušali smo uspostaviti univerzalni model transformacije. Kao i svaki drugi i ovaj model sadrži nedostatke u prvom redu jer eksplicitno ne razgraničava dva susjedna načina. Stoga, rastezljivost svakog od tri stepena transformacije moguće je, ali samo u okviru definiranog. Svaka od definicija ustanovljena je analizom znatnog broja primjera od kojih su samo neki navedeni. Pritom, pokušalil smo u definiciji ostaviti dovoljno prostora za njenu primjenu na što veći broj motiva.

Literatura

Bašagić, Safvet-beg: Pjesme, prepjevi, drame, Sarajevo, 1999.

Bašić, Husejn: Može li biti što bit' ne može, Tuzla, 1992.

Buturović, Đenana: Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo, 1995.

Čengić, Husnija: Toplonadana noćišta u Srpski književni glasnik, godište 1928, str. 580.

Ćatić, Musa Ćazim: Pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1991.

Dizdar, Mak: Kameni spavač, Sarajevo, 1984/1985.

Humo, Hamza: San na Jadranu u Sabranim djelima knj. I, Sarajevo, 1976.

Karadžić, Vuk Stefanović: Srpske narodne pjesme I, Beograd, 1975.

Kulenović, Skender: Pjesme/pripovijetke, Sarajevo, 1984/1985.

Kurtagić, Fadil: Prognoza u Antologija bošnjačke poezije XX stoljeća, priredio Enes Duraković, Sarajevo, 1996.

Maglajlić, Munib: Antologija bošnjačke usmene lirike, Sarajevo, 1997.

Muhlisija, Mustafa: (O srce, vidje li one carice...) u Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, priredile Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija, Sarajevo, 1995, str.127.

Sadiković, M. Dželil: Sabira u Literarna štampa br. 4, Sarajevo, 22. marta 1930, str. 48.

Sijarić, Ćamil: Koliba na nebu, Banja Luka, 1990.

Tahmiščić, Husein: Sve naše jave, Sarajevo, 1984/1985. (zajednička zbirka sa Vukom Krnjevićem)

Užičanin, Sabit: Mi'radžija u Sabit Užičanin i njegova Mi'radžija, Ešref Kovačević, Sarajevo: 1990.

[1] Rečnik srpskog književnog jezika, Novi Sad - Zagreb, 1967.

[2] Kitevski, Marko: Prilozi na makedonskiot folklor, Skopje, 1989, str. 8.

[3] Serdar-aga Mujo i Milan ćesedžija u Usmena epika Bošnjaka, priredila Đenana Buturović.

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin