Svijet pripovedačke proze Seada Trhulja - Sead Trhulj, Preko mosta, NIP OKO, Sarajevo, 1996.

Autor: Fatima Pelesiæ Muminoviæ

Junaci Trhuljeve proze svjedoče da put iskušenja duha na kome se postaje svjesnim da se promjene otvaraju iznutra, iz čovjeka, a ne dolaze iz svijeta koji ga okružuje, vodi "preko mosta", "preko rijeke", "minskih polja", teška sjećanja, nosi do nade i spoznaje, iznad poniženja i sjena smrti. Oni nisu pasivni promatrači ratne zbilje, niti je život jedina pokretačka sila koja ih stavlja u poziciju djelanja, oni izranjaju kao akteri radnje, nosioci elemenata dobra, naspram zlu oličenom u likovima četnika. Nepokolebljivi su u želji da ostvare svoje ljudske težnje ka slobodi, dostojanstvu, prepoznaju ljepotu, radost.

U knjizi Preko mosta autor uspostavlja jedan umjetnički logičan slijed događanja koji podsjeća na životnu priču junaka istoimene pripovjetke Preko mosta. Razrješenja zapleta nosi i simboličnu poentu priče. Poput Tomsa, junaka Karela Čapeka koji u monologu konstatira: "čovjek tegli kao konj... živi kao puž u svojoj kućici, i tres, dođe neko da ga ubije... Zašto me neko tako strašno, tako luđački mrzi"; tako i Trhuljev Rifat osjeća težinu rata i fašizma stojeći naspram zla kao pobunjeni čovjek, čiji je otpor maskiran smirenošću. Most simbolizira spoj prošlog i sadašnjeg vremena, budi nadu, pruža iluzije, most odvaja dva svijeta: jedan neprijateljski, nesiguran, opasan i drugi siguran, ali ne i egzistencijalno prihvatljiv, jer kuća koju je on izgradio je za njega najljepši svijet.

O nesigurnosti, nespokoju, i nemiru zločinca koji je zaposjeo životni prostor svojih žrtava, na ekspresivan i osebujan način svjedoči priča Mačka u kući. Osjećaj tjeskobe u tuđem pogađa psihu njegove žene, čija podsvijest ne miruje, nego kao mačka "neprekidno prede". Žena vidi kako oči mačke svijetle poput očiju ljudi koje su ispratili na ahiret. Čitava kuća dobija personificirano značenje pretvorena u velike oči koje svijetle iz mraka, gledaju je i kad spava. Gradacijski raste snaga mačke, jedinog stanovnika kuće, koja na identičan način umorstvom kažnjava zločinca. Samo istinska umjetnost je u stnaju da pravdi udovolji bez suca koji mjeri, ispituje, sumnja, oklijeva.

Motiv ratnog plijena Trhulj varira i u priči Razmjena ljudi - ljudi - ratni plijen. Izjednačivši ljude i stvari, ljudi postupaju s ljudima kao sa stvarima. Život Bošnjaka je jeftiniji od paklice cigareta u iskrivljenoj svijesti zločinca. Mudrost i strpljivost mogu nakratko odgoditi nakanu zločinca, jer njegovkrajnji cilj je da ubijanjem svakog pripadnika bošnjačkog naroda doprinese nestanku naroda u cjelini.

Kroz prizmu dobra i zla, svjetla i tame, na razmeđu dvaju svjetova sagledava Trhulj sudbine zdravog bošnjačkog i srpskog elementa koji snose podjednako posljedice rata, granatiranja sa Lapišnice, Žuči, Poljina, Lukavice. Srbin iz Sarajeva nije imao potrebu bježati, čak i kad je oklevetan kao snajperista, jer je bio siguran sa svojom istinom.

Ovih sedam Trhuljevih priča čini jedan, rekli bismo, mikrokozmos u malom (ljudi, ptice, psi, mačke) osuđen na tragični udes zbog svoga postojanja. Krug zla se širi eksplozivno, a snaga dobra eksponira u talasima, dok se ne osujeti zamah sile. Krug što se šri neumoljivo, nemilosrdno, ne štedi ni ptice koje ne znaju za granice na zemlji. One prelijeću preko okupiranih Nedžarića, Stupa, Ilidže - Visoko.

Smislom za izbor detalja, statičnih i dinamičnih elemenata priče, Trhulj ostvaruje jedan fantazmagoričan svijet, u osnovi, nalik stvarnom. Paradigma želja i snova svih izbjeglica svijeta prezentirana je u liku Nihada koji ispraća ptice što lete prema Ilidži, gdje je njegova kuća. S njima i on, u mislima, leti, pomiriše ružu u cvjetnjaku. Taj miris ljepote kao kontrast ratnom užasu njeguje poput golubova koje hrani, i brani. Vladajući tehnikom pripovijedanja, Trhulj znalački izdvaja bitno od suvišnog. Stoga su njegove rečenice jasne, jednostavne, slike upečatljive, a dijalog prirodan.

Iz ratnog meteža, gdje su se izmiješali instinkti i misli, borba za opstanak i osjećaj za ljepotu kao viši smisao postojanja, autor izdiže junaka visoko, dajući mu snagu da natkrili slabosti: sebičnost - potrebom da dijeli sreću makar s pticama, uskogrudost - širinom i razumijevanjem drugog, pesimizam - nadom u budućnost, vjerom.

Posebnu vrijednost odnosa čovjeka spram svijeta koji ga okružuje nosi priču Pseća romansa. Kako je rat jedno nenormalno stanje, to sve što je u drugom vremenu obično, u ratnim okolnostima biva drugačije vrjednovano. Bjelka, kuja, koja je pomagala borcima prepoznajući neprijatelja, a od granata se skrivala kod djece, najednom se promijenila. Svi psi lutalice krenuli su za njom. Tako je i ona postala potencijalna opasnost za djecu. Vrlo interesantan dramatski naboj nosi nakana boraca da je ustrijele. Oklijevanje otkriva psihu zahvalna čovjeka koji na dobro ne uzvraća zlom, pa zahvaljujući vještoj akribiji pisca, Bjelka preživi rat. Nusret se odriče šteke cigareta, kao nagrade da je se riješe - obznanivši da će ona na proljeće donijeti nakot. Njen život se produžava budućnošću njene štenadi. A samo jedan metak - jedan - Bjelke ne bi bilo. Njene tople oči bi se ugasile, a tako svijetle prijateljski. Time je vješto naglašen kontrast između strane zla, rušenja, mržnje, ubijanja ljudi one strane koja teško puca i u psa.

Na strani dobra su progresivne snage čovječanstva simbolizirane u liku Kristine iz Holandije koja je došla da pomogne. Njen kosmopolitski pogledna svijet ("osjećam da mi je cijeli svijet domovina") sudara se sa Omerovorn uvrijženošću da ostaje tu gdje jest, u jedinom prostoru njegovog istinskog bivstvovanja. Kao što beduina nosi sposobnost da se raduje običnom životu svojoj Sahari - Omer se umije veseliti susretu sa ljudima smatrajući to u izvjesnom smislu mudrošću.

Bačen si na dno života, tamo gdje se boriš za elementarne stvari kao što su voda hrana, toplota... Onda moraš razmišljati o suštini svog bitisanja na svijetu. Što mi je teže, sve dublje razmišljam. Ne bih to dragocjeno iskustvo mijenjao za sve ljepote ovog svijeta izvan Sarajeva (str. 95).

Omeru je njegova kuća - njegov svijet. I njemu, kao Rifatu, to je najtoplije mjesto na zemaljskoj kugli, i kad je hladno, njemu je oko srca toplo. To ranije nije osjećao tako intenzivno kao kad ga je rat suočio sa gubitkom kuće, zavičaja, domovine, naroda, vlastitim nestankom. Teško je to Kristini razumjeti.

Na kraju, svima je jasno da ovu ratnu krvavu dramu nose djeca u sjećanju. Priča Mirsadino pamćenje predstavlja najjaču osudu rata i fašizma. Djevojčica kojoj je rat oteo korake - obje noge, radost igre; pamti zločine koji su u nepovrat odnijeli njene drage i poznate. Mirsada izgovara njihova imena i kad je mole da šuti. To je jače od njene volje.

Osobenost Trhuljeve pripovjedačke proze jest saopćavanje "istine" o ratu umjetničkim oblikovanjem jezika koji na taj način transformira i stvarnost dajući joj novo značenje i dublji smisao.

 

(Život, Sarajevo, 1996., br. 4, str. 90-91.)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin