Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Mevlud u tradiciji Bošnjaka - Bosnjaci

Mevlud u tradiciji Bošnjaka

Autor: Hasna Ziljkiæ

 

Teško je naæi oblik književnog stvaralaštva u kojem su osobenost i izražajnost bošnjaèkog duhovnog biæa tako prepoznatljive kao što su to u mevludu. I ne samo to, mevlud je zadržao vrlo znaèajno mjesto i ulogu u procesu uoblièavanja i snaženja bošnjaèkog narodnog biæa upeèatljivije od mnogih drugih književnih oblika. Meðutim, u nizu svekolikih naših nesuglasica, koje su uglavnom bile posljedica razlièitih politièkih prilika u kojima je egzistirao naš kulturno-civilizacijski milje, nije se valjano, dakle: znanstveno i struèno, prilazilo mevludu kao relevantnom obliku književnog stvaralaštva. Ono što je kod nas do skora bilo aktuelno po pitanju mevluda svodi se uglavnom na propitivanje opravdanosti njegovog pisanja i izvoðenja sa stanovišta vjere i vjerske tradicije, èime je tretiran kao iskljuèivo pobožno pjesništvo.

 

Govoreæi o mevludu kao simbolu bošnjaèkog identiteta, Enes Kujundžiæ istièe: „Neki vjerozakonski obredi nose sa sobom sasvim odreðene poruke i prate ih odgovarajuæi znakovi prepoznavanja, pa se mogu smatrati simbolima vjere. Ozbiljnijom analizom veze koja postoji izmeðu islama i bošnjaèke nacije dolazi se do zakljuèka da religijski obredi, kakvi su mevludi, pored dva bajrama i hidžretske nove godine, u sebi nose elemente simbola etnièkog identiteta. Znaci nacionalnog prepoznavanja u ovim simbolima nastali su kao odgovor na potrebe pojedinaca da se identifikuju sa zajednicom kojoj pripadaju. S druge strane, mevlud kao javni, ali i porodièni obred dobiva na znaèaju u razumijevanju bošnjaèkog etnièkog identiteta ako se zna da porodica ima jednu od najvažnijih uloga u životu pojedinca u njegovoj emotivnoj i psihièkoj strukturi. Ona se kroz povijest pokazala i danas se pokazuje kao dragocjen nosilac socijalnih vrijednosti, nezamjenjiv konstitutivni elemenat šire društvene zajednice. Ako prošetamo po sjeæanjima na vlastito djetinjstvo, barem jedan dio nas otkriæe znaèenje koje su stihovi i napjevi mevluda saèuvali u nama na doba kada smo im prisustvovali."

 

Stoga su samo rijetki istraživaèi i tumaèi mevluda u njemu tražili one naprijed nabrojane znaèajke, a bilo je i onih koji su smatrali da je kao novotarija štetan za vjeru i da kao takav skrnavi vjersko osjeæanje istinskih vjernika. Kad je veæ rijeè o tome, treba imati u vidu dvije stvari: prvo, mevlud kao pisanu rijeè, odnosno spjev, i drugo, mevlud kao praznik i manifestaciju. Rijeè mevlud (arapski mawlid) u arapskoj upotrebi oznaèava vrijeme, mjesto, ali i proslavu neèijeg roðenja, a posebno mjesto, odnosno kuæu i datum roðenja našeg poslanika Muhammeda. To nije jedini mevlud u arapskoj praksi, jer postoje poznati mevludi u èast drugih poznatih liènosti, naroèito onih za koje se smatralo da imaju znake svetosti. Kod nas je opstao i udomaæio se samo onaj posveæen Poslaniku Muhammedu. Sama proslava mevluda, a time i obièaji koji æe oko toga nastati, javiæe se tek kasnije. Kao datum roðenja Poslanika utvrðen je 12. rebiu-l-evvel (po lunarnom kalendaru raèunanja vremena) i u tome nije bilo neslaganja meðu prenosiocima tradicije (sunneta) i svjedocima. O zastupljenosti rijeèi „mevlud" u prvom islamskom izvoru - Kur'anu, Enes Kariæ navodi podatak da se u Kur'anu rijeè mevlud èije je osnovno znaèenje „dijete", spominje na dva mjesta u sintagmi „mevlud (un) lehu" (oba puta u poglavlju El-Bekara, ajet 233), što znaèi „onaj kojemu novoroðenèe pripada", tj. otac ili roditelj. Takoðer, rijeè mevlud spominje se i u suri Lukman (ajet 33), u znaèenju dijete, ali u Kur'anu mi ne nalazimo ovu rijeè u smislu oznaèavanja „roðenja Poslanikova", niti u smislu Poslanika kao novoroðenèeta, a pogotovo ne u smislu oznaèavanja proslavljanja njegova roðendana. Dakle, mi tu rijeè uopšte ne nalazimo u Kur'anu u znaèenjima kakva mevlud ima meðu muslimanima tokom njihove povijesti. Takoðer, ostala je nepoznata i u temeljnim hadiskim zbirkama. Pa ipak, povijest islama krcata je ranim primjerima uvoðenja ceremonijala obilježavanja Poslanikova roðenja. Vremenom je u cilju prihvaæanja mevluda kao sveèanosti u èast roðenja Muhammeda stvarana posebna atmosfera. Enes Kariæ istièe da razloge za nastanak mevluda (podesno vrijeme duhovnog raspoloženja) treba prvenstveno tražiti u postojanju velikih islamskih imperija, sa dvorovima i strogo ureðenom hijerarhijom vlasti. 

 

O ulozi mevluda, Muhamed Filipoviæ istièe da je: "mevlud tradicionalna i legitimna pjesnièka forma u kojoj se slavi roðenje, život i djelo Poslanika Muhammeda i da je ono, kao takvo, dio njegove baštine i dio njegovog duhovnog svijeta. Filipoviæ aludira na èinjenicu da nema ritualnih tekstova koje je èovjek napisao; u okviru vjerskih rituala se citira samo Božija rijeè - pa, prema tome, mevlud nije ritualni èin. Istovremeno naglašava da Bošnjaci imaju razloga da od mevluda naèine svoju narodnu proslavu. „Imamo sve razloge da njegujemo mevlud kao pjesnièku formu, èak i da organiziramo natjecanja u pisanju i u recitiranju, pa i u predstavljanju dogaðanja iz mevluda za naš narod. Mi imamo pravo i dužnost da tu tradiciju, koja osnažuje naše povjerenje u sebe i u opravdanje našeg postojanja, smatramo bitnom za naš duhovni život. Nas ne treba da zbunjuje èinjenica da smo mi prihvatili zapadni pjesnièki kodeks. On nije u suprotnosti sa našim tradicionalnim pjesnièkim prosedeom, inspirisanim na arapskoj i perzijskoj književnosti. Kad su mogli Dante i Goethe da se inspiriraju arapskom i perzijskom književnošæu, kada su mogli minstreli i trubaduri da se inspiriraju i uèe na muallakama, zašto ne bi i naša suvremena književnost imala taj smisao i ulogu, tj. smisao mosta izmeðu dvije velike tradicije koje uostalom potjeèu iz istog duhovnog ljudskog izvora?"

 

Razloge pojave i samoga sufizma (premda postanak sufijskih uèenja ne treba, u prvom redu, pravdati niti tumaèiti socijalnim ili društvenim razlozima), treba tražiti barem malim dijelom i u sjeti i èežnji za izvornim i pravim dobom islama, dobom, kako se govorilo, jednostavne vjere. Osim toga, krvavi graðanski ratovi u ranom islamskom društvu i državi doprinijeli su prilikama i pospješili uvjete da pojedine strane velièaju svoje junake. Zato su šiije vrlo rano poèele obilježavati ubojstvo Alije, èetvrtog po redu pravovjernog halife islama i samog Poslanikova zeta, potom su nastali ceremonijali obilježavanja tragedije na Kerbeli, gdje je ubijen Poslanikov unuk Husejn (Alijin sin) i gotovo cijela njegova porodica. U takvom kontekstu, po Kariæevom mišljenju, treba tražiti i postepeno blagonaklono gledanje tradicionalnih islamskih središta na mevludske ceremonijale. Naime, tim se ceremonijalima, kao i svakim blagdanskim sveèanostima, podsjeæalo na prvo doba, na nepomuæeno vrijeme, na vrijeme koje nije bilo zahvaæeno fesadom.

 

Zanimljivo viðenje mevluda sa poèetka dvadesetog stoljeæa saèuvano je u djelu Antuna Hangija (Život i obièaji Muslimana u Bosni i Hercegovini), uèitelja koji je radio u bošnjaèkim sredinama: "Uoèi Mevluda upale se kandilji na munarama kao i za Ramazan i obaju bajrama i pale se sve vrijeme dok Mevlud traje. Kada se Mevlud u džamiji uèi, donose ljudi, koji Mevlud daju, šerbe u ibricima i maštrafama, èašama, obièno plave, crvenkaste ili zelenkaste boje i idu od jednoga vjernika, pa i inovjerca, ako je u džamiji, do drugoga, te im daju da piju ovo šerbe. Neki ga piju iz maštrafe, a neki iz ibrika, kako veæ na koga red doðe, ali æe skoro svak prije nego æe piti metnuti svoju vrlo tanku mahramu od beza na grljak od ibrika ili na èašu, pa pije preko one mahrame. To èine iz dva razloga: prvo radi èistoæe i zdravlja, a drugo jer im je to Muhammed preporuèio. Šerbe piju vjernici na uspomenu kako je mati Muhammed Pejgambera, kada ga je rodila, zatražila i ispila èašu šerbeta."

 

Naroèito je šiitska dinastija Fatimida (Fatimija) doprinijela uvoðenju mevludskih sveèanosti. Prve vijesti o proslavi mjesta Poslanikova roðenja i samog èina roðenja nalazimo u vrijeme Harun el-Rešida. Poznato je da je njegova majka prva obnovila kuæu Poslanikovog roðenja i pretvorila je u mjesto ibadeta. A kao opšta javna sveèanost, mevlud se zapoèeo slaviti u Erbeli 1207. godine. Ibn Halikan daje detaljan opis te sveèanosti, kao neke vrste opšteg sajma, prilikom kojeg je bilo sveèanih povorki, narodnih veselja sa igrama i nastupima artista i posebnih oblika slavljenja, koji se mogu kvalificirati kao molitve i kao citiranje posebnih spisa koji slave taj dogaðaj, a koji su se održavali u posebnoj prostoriji ili hanikahu. Ta forma proslave se proširila na Mekku, a odatle po gotovo cijelom islamskom svijetu, da bi dobila neka opšta, a i neka posebna i lokalna obilježja. Smatra se da je prvi pisani mevlud bio Kitab et-Tanwir fi Mawlid es-Sirag.

 

Najpopularniji mevlud u svijetu u kome dominira turski jezik, a i kod nas, u prijevodu na bosanski, je spjev Sulejmana

Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.