Pregnuća - "Bošnjačka književnost u 100 knjiga"

Autor: Sead Šemsoviæ

Kamo duša pregne, onamo se podajem.
Šenoa


Izdavaštvo Bosne i Hercegovine već punu deceniju grčevito pokušava opstati uprkos činjenici da tržišta gotovo i nema. Taj naizgled sizifovski posao ipak ima značajnih pomaka zahvaljujući nekolkim izdavačkim kućama, koje svom snagom pokušavaju oživjeti književnu produkciju zemlje. Značajnost njihovih napora nije samo "prilog historiografiji", već i izgrađivanje ljestvi docnijim generacijama.

Kao najznačajniji projekt bh. izdavaštva, posmatrano bilo općenito ili u okviru jedne nacionalne književnosti, zasigurno funkcionira edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Edicija je započeta 1995. godine prvim kolom čije su pripreme završene još za ratnih dana. Prvo kolo donosi pored ostalog i tri antologije koje bošnjačka književnost do tada nije imala: antologiju usmene epike, usmene balade i poezije ne orijentalnim jezicima. Sam ulazak u jedan ovakav izdavački poduhvat kući Preporod daje izuzetno značajan primat nad ostalim.

Šesto kolo edicije predstavlja prelaženje dosadašnje granice u broju knjiga (25) jednoga kompleta bošnjačkih autora postavljenog 1991. godine edicijom Muslimanska književnost XX vijeka. Značaj ovog kola je i njegova nadasve interesantna koncepcija, odnosno kombinacija šest autora u pet knjiga: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak - Narodno blago, Hamid Dizdar - Pjesme i pripovijetke, Skender Kulenović - Ponornica, Bisera Alikadić - Pjesme / Larva, Hadžem Hajdarević - Ušća i Semezdin Mehmedinović - Sarajevo Blues. Radi što kvalitetnije slike ovog kola pokušat ćemo svaku od knjiga ponaosob predstaviti.


Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak: Narodno blago (23)

Kao što saznajemo iz napomene priređivača dr. Muniba Maglajlića, ovo izdanje zbirke "značajno je kraće u odnosu na prethodna" (str. 489), odnosno predstavljena je samo "usmenoknjiževna građa koja ovu zbirku čini jedinstvenom i neponovljivom, a to su prije svega poslovice i usmene predaje" (str. 490).

Iako ovo djelo predstavlja najznačajniju zbirku kraćih usmenih oblika, u prvom redu poslovica sakupljenih na teritoriji Bosne i Hercegovine, bilo je kritičara koji su osporavali njen neupitan značaj (Vladimir Ćorović) pedantno navodeći da se 855 poslovica ove zbirke "već nalaze u Karadžićevoj zbirci" (Maglajlić, 2003, 35). Pritom, navedene su i "mnogobrojne Ljubušakove poslovice koje bi se mogle podvesti pod njegovu vlastitu formulaciju 'zanimljive kao varijante'" (ibid.). Sam pojam varijantnosti u usmenoj književnosti je izuzetno važan prevashodno zbog činjenice da je i ta mađuvarijantna razlikovnost, kao i sama usmena književnost, nastala kao produkt kolektiva. Svaki činilac kolektiva koji nije samo pasivni posmatrač već i aktivni prenosilac, gradi svoju varijantu onog što je čuo tako što ga drugačije "pročita" i nastalu varijantu kazanog prenese dalje, čime se proces nastavlja. Postojanje varijanata je znatno češće u poeziji nego u prozi, jer se priča i ne bilježi drugačije već kao varijanta, odnosno prozni tekstovi su uvijek bili pisani "po sjećanju" počevši od Karadžića, Cepenkova itd. Dakle, poznajemo varijante poezije jer se ona zapisuje izravno i doslovno, dok s prozom to uglavnom nije bio slučaj, iako se i kod nje pojavljuju elementni varijantnosti mada u znatno manjem obimu.

Pored poslovica u zbirci nailazimo i na nekolke pjesme date u cjelosti, kao i nekoliko usmenih priča kojima Ljubušak pojašnjava poslovice, odnosno tumači njihovo značenje ili njihov nastanak. S obzirom da poslovica ima okoštalu formu njeno značenje nije uvijek jasno ukoliko je ne prati priča. Neke od interesantnijih poslovica koje su popraćene pričom su: Laže da je djed, Što ko čini, sve sebi, Zla se žena kazati ne može itd. Pojašnjenje ovih poslovica u mnogome obogaćuje samu zbirku dajući joj jednu posebnu notu originalnosti i pragmatičnosti, u prvom redu radi boljeg razumijevanja poslovice, a zatim i ćutnje hronotopa njenog nastanka. O ovome problemu sam Ljubušak u uvodu prvog izdanja kaže:

U ovoj zbirci nalazi se nekoliko povećih priča u rastumačenju nekojih poslovica i fraza, za što i kada je koja rečena i odakle su potekle; otprilike kao: "Hajde, brate, pa ti delibaši kaži" ili "Objahuje kao Kopčić Duvno" itd. (str. 69)

Priče koje su naprijed navedene Ljubušak ne spominje jer su pridodate zbirci tek u drugom ćiriličnom izdanju 1888. godine. Upoređujući ih dolazimo do podjele ovih "rastumačenja" na priče i predaje, odnosno na one "poetičnije" i "istoričnije" (Rečnik književnih termina, 638), kako ih je definirao Grim. U prvu grupu bismo ubrojali Što ko čini, sve sebi i Zla se žena kazati ne može, dok drugu grupu bi činile ostale, upravo prema Grimovoj defniciji jer za navedene dvije možemo sa sigurnošću reći da su poetičnije. Bilo da se radi o jednom ili drugom obliku, zamjetljivo je vrhunsko slikanje čistim narodnim jezikom, koji kao prirodno proizvedena boja služi umjetniku da svojim kistom oslika narod.

Ljubušakova zbirka u novom obliku ističe u prvi plan svoje najkvalitetnije, a u isto vrijeme i za usmenu književnost najznačajnije dijelove, čime je cjelokupno djelo izgubilo karakter digesta. Ovim načinom, iako se to nekome može učiniti suspektnim, zbirka biva pročišćena od materijala koji je samo bespotrebno opterećivao glavnu materiju. Usto, jedan od glavnih razloga ovog poteza priređivača je i činjenica da već postoji integralno izdanje ove zbirke, pored dva izdanja za Ljubušakova života, u okviru Sabranih djela povodom stogodišnjice njenog pojavljivanja.

Značaj ovog izdanja zbirke nije samo u njenom novom obliku, niti samo u funkciji dvadeset i treće knjige edicije, već sve to uz njenu praktičnu korisnost u svim nivoima.

Na kraju svog predgovora prvom izdanju Ljubušak poručuje:

(...)Eto ti, naš mili narode, jedna lijepa hrpa tvog vlastitog i značajnog blaga, pak se mudro i vješto s njim služi kao što su nam se i naši pradjedovi uvijek služili i svoje misli tako krasno izražavali!

Probiraj, rode, što koji begeniše kao iz puna rešeta mehkih, zrelih i lijepih krušaka! Što se jednom ne dopadne, može se lahko dopasti drugome! (str. 70).


Hamid Dizdar: Pjesme i pripovijetke (44)

Iako je umro još 1967. Godine, izabrana djela Hamida Dizdara pojavljuju se po prvi put tek 1998. godine u Tešnju. Zbirka koju predstavljamo je, dakle, drugi takav projekt kojim se pokušava oteti zaboravu ovaj bošnjački pjesnik i pripovjedač. Dizdar, pored toga, zanimao se i za novinarstvo, za prikupljanje djela usmene književnosti, za slikanje i td. Objavljivanje ove zbirke u okviru edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga čini se kao pokušaj ispravljanja nepravde nanesene ovome autoru jer ga nije bilo u prethodnim edicijama koje su težile objedinjavanju autora s teritorije BiH.

U funkciji priređivača u oba izdanja izabranih djela pojavljuje se dr. Fahrudin Rizvanbegović obavještavajući nas iscrpno kako o životu i radu ovoga autora tako i o problematici obrađenoj u njegovim djelima.

Poezija Hamida Dizdara uglavnom predstavlja grčevit pokušaj ugledanja na pjesnike savremenike ili kako bi to Kršić u svom prikazu zbirke Arabeske rekao: "Ovim stihovima on se učio hodati. Zato ćete tu primetiti toliko 'posrtanja i oslanjanja'". ili "Njegovi stihovi su puni bliskih reminiscencija na Krkleca, Šimića, Crnjanskog, Rastka Petrovića, Humu i druge." (Kršić, 1979, 174 i 175). Uprkos tome, povremeno javljanje kvalitetne transformacije naslijeđenog motiva bilo od usmene ili pisane književnosti čini njegovu poeziju ne samo značajnim pokušajem već ponekad i uspjelim. Problematika koju Dizdar obrađuje u svojoj poeziji najčešće je socijalnog karaktera. Težeći što kvalitetnijoj gradnji stihova adekvatnih ovom tipu poezije, on najčešće uzima motive vezane za rodni kraj. Ono što remeti ovako planiranu koncepciju pjesme je rima kojoj podređuje smisao rečenog, odnosno, u težnji da ostvari rimu Dizdar podliježe ponekad i pogrešnom definiranju neke pojave.

Pored svega toga, dosta je teško naći pjesnika u bošnjačkoj književnosti koji s toliko energije slika. Živost njegovih boja nadilazi ostale pjesnike njegove generacije. Naravno, u njegovim pjesmama ne pronalazimo onu modernističku, a metodološki gledano eksperimentatorsku notu koja bi tu široku, plitku rijeku "ukoritila" i od nje načinila snagu kojom će voda samu sebe mnogo dalje odvesti. Slobodno možemo reći - nažalost, jer Dizdar želi iskazati šta osjeća, ali neadekvatnom aparaturom. Za Dizdara sa sigurnošću se smije zaključiti da je odličan slikarski asistent, odnosno osoba koja priprema boje, koja zna kako i na koji način pripremiti kvalitetnu prirodnu boju adekvatnu za neki predmet. Ono što mu nedostaje je maestralnost u potezu kistom kojim će tu boju nanijeti na platno. Njegovo prepoznavanje kvalitetne boje lako je zapaziti, čak i njihovo kombiniranje ogledano u skladu ili kontrastima, kao što je lako zapaziti i neprofiliran potez rukom koja povlači kist.

U drugom dijelu zbirke nalaze se pripovijetke Hamida Dizdara. O njegovoj prozi Rizvanbegović kaže:" Hamid Dizdar je nestrpljivo tiskao sve što je napisao, pa ni prozna ostvarenja nisu drukčije prošla od ostalog njegova spisateljskog djela. Opterećen društvenim angažmanom i socijalnom tematikom, Dizdar je u većini proza, a one su uglavnom izišle između dva svjetska rata, kao i u poeziji iz istog perioda, gotovo konsekventno kritičar društvenih odnosa svoga vremena." (str. 25)

Ono što posebno odlikuje Dizdarevu prozu je pokušaj rekonstrukcije usmenog pripovijedanja. Dijelovi deskriptivnog karaktera pripovijetki znatno su kvalitetnije građeni negoli dijalozi među likovima. Pripovjedač povremeno otkrije svoju poziciju: A, eto vidite, umalo ne zaboravih ono za Zejnila Frenju. (Dizdar, 2003, 233) ili Da, da! Sad kažem grad (241). Iz konstrukcije njegovih pripovijetki jasno se zapaža njegova okupacija usmenom pripovijetkom koju pokušava preoblikovati i prilagoditi svojim temama u okviru socijalne literature.

Pored svega ovoga i pored činjenice da se bavio angažiranom litareturom, djela Hamida Dizdara ipak predstavljaju zanimljivo štivo koje u mnogome može poslužiti i književnom znalcu i ljubitelju čitanja.


Skender Kulenović: Ponornica (48)

Kulenović predstavlja jednog od najznačajnijih bošnjačkih autora XX stoljeća u prvom redu kao pjesnik, a zatim i dramaturg, esejist, romansijer. Ovdje ćemo ga posmatrati isključivo kao romansijera kako bi predstavili njegov roman Ponornica objavljen u ovom kolu.

Kulenovićev roman je prvi put objavljen 1978. godine i predstavlja prvi dio planirane tetralogije. Roman je pisan u Ich-formi s okvirnom pričom, a hronotopi oba dijela, okvirne i unutarnje priče, na određenoj su distanci. Muhamed ispisuje svoj povratak kući mnogo godina kasnije, tačnije četrdeset godina kasnije. Što se mjesta tiče, Muhamed se sjeća događaja na istom onom mjestu odakle se i vratio kući - Kairo. Sa svim ovim podacima pripovjedač nas upoznaje već na samom početku, odmah iza pisma rođake Senije. Ovim načinom čitalac biva direktno upoznat sa problematikom romana, a samim tim i uvučen u priču. Dio informacija vezanih za situaciju u kući saznajemo iz Senijinog pisma. Te informacije imaju dvostruku ulogu, uzrokom su Muhamedova povratka kući, a pritom čitalac biva upoznat s raspadom jedne begovske porodice.

Likovi u romanu izuzetno vješto su izgrađeni i pritom živo predstavljeni, tako da su i sami događaji "vjerna slika" Muhamedovog sjećanja. Iako jednim dijelom kritizira novonastalo stanje u porodici, a i u cijeloj Bosni, ipak u pojedinim pasažima nailazimo i na pozitivne komentare.

Djelo nastaje na prijelazu nekoliko različitih perioda, makar što se tiče južnoslavenskih književnosti, iz moderne u postmodernu, iz socijalne i društveno angažirane književnosti u "književnost kao umjetnost riječi". Pritom, moramo napomenuti da je pojam angažirane književnosti prisutan u svakom vremenu s tim što forma prisustva biva različita. Do ovoga dolazimo preko teze "sve je ideologija", koja direktno produkuje tezu "svaki tekst je angažiran" čime i književnost, naravno, biva obuhvaćena. Dotičemo se ovog problema jer roman stoji na granici već spomenuta dva tipa angažiranosti.

Koristeći se realističnim tipom pripovijedanja Kulenović nastavlja liniju bošnjačkih pripovjedača koji su svoja djela gradili na temelju pravila usmenog pričaoca. Ono čime taj temelj biva nadograđen je majstorija iskusnog neimara koji spaja recepture starih majstora i modernu tehnologiju gradnje. Stare recepture bivaju obogaćene, a njihov produkt nastaje kao vrhunsko zdanje.


Bisera Alikadić: Pjesme / Larva (77)

Započevši svoju pjesničku misiju još 1959. godine u zajdeničkoj zbirci, Bisera Alikadić ustvari obilježava ponovno rađanje ženskog pisma u domaćoj književnosti. Transformirajući tradicionalne oblike, najčešće preuzete iz patrijarhalnog konteksta, pjesnikinja veze svoj sag kao odslik svoje duše, nitima koje bi se u širem kontekstu mogle posmatrati kao blaži oblik feminističke književnosti. Na ovaj način pjesnikinja u prvi plan ističe erotičnost, kao osu okretanja svega, ali sada naravno iz vizure jedne žene. Što žena "starog vakta" nije imala prilike reći, makar samo reći, Alikadićka sada to pjeva, i to s toliko dubinskim osmatranjem problema da prevazilazi mnoge muške pokušaje opjevavanja erosa.

U težnji da u svojoj poeziji ostvari željenu panerotičnost, Bisera Alikadić poseže za erotiziranjem svega pa i odnosa prema božanstvima, a i samih božanstava. Ovim se ne uspostavlja odnos erotično-duhovno, kako misli tradicionalna kritika, jer je, u prvom redu, nemoguće govoriti o duhovnosti na tako konkretan i eksplicitan način na kome se uspostavlja i veza između ova dva pojma. Svako pozajmljivanje dva dijametralno suprotna elementa, koji su kao takvi obitavali u jednom vremenu i prostoru, i tendencija ka njihovom spajanju, nužno zahtijeva precizno, suptilno i prikriveno ostvarivanje postupka. Ukoliko spajanje postane suviše očigledano, odnosno prijelaz iz jednog elementa u drugi bude očit, postupak možemo smatrati propalim, ili u najmanju ruku nepotpunim.

Oprkos tome, poezija Bisere Alikadić ima svoje mjesto u bošnjačkoj književnosti i to ne samo u historiografskom smislu, već i u opstojanju tog pregnuća jednog umjetnika koji želi izreći svoj stav. Gustoća izraza Bisere Alikadić isijava energičnost čuvstva ostvarenu komprimovanjem kombiniranih elemenata tradicije, u prvom redu sevdalinke, s osmatranjem seksualnosti optikom modernističke žene.

O romanu Larva, koji se nalazi u okviru knjige koju predstavljamo, priređivač ovog izdanja dr. Enver Kazaz kaže: "Poetska strategija izgradnje romana rezultira izvrsnim asocijativnim sklopovima, preplitanjem stvarnog i snovidnog, spoljnog i unutarnjeg, zbivanja i doživljavanja, pa se ispovijest kao organizirajući faktor narativa usmjerava u isto vrijeme koliko unutra, u psihu junakinje, toliko i vani, u doživljajno analitički zahvat zbivanja o kojima se priča." ( 24)

Roman je ustvari, značenjski posmatrano, prozni oblik poezije Bisere Alikadić. On predstavlja sublimaciju značenja dotadašnjeg djela autorice sa svim njenim mišljenjima i svjetonazorima. Roman, pritom, predstavlja i Alikadićkin doprinos seksualnoj revoluciji koja je u svijetu započela još šezdesetih godina XX stoljeća. Životna pravila iznesena u prve dvije zbirke, Minijature (u zajedničkoj zbirci Intonacije) i Noć i ćilibar pripisana su u ovome romanu djevojci Evi, koja u prvom licu iznosi svoju priču o ljetu i druženju s nekoliko muškaraca. Roman je, strukturno gledano, preplitanje fiktivnih i stvarnih događaja čiji je glavni akter, a i pripovjedač, Eva. Erotske scene, kao satavni dio ženskog pisma, odrugovljavaju mušku vizuru, pritom postavljajući i sebe i "druge" u jednu dijahronijsku ravan. Uspoređujući ovakve erotske scene sa pseudoženskim scenama (S.Rog) koje su muškarci pokušali prezentirati, jasna je razlika ogledana u originalnosti rečenog. U pseudoženskim erotskim scenama "žena govori/misli" sve ono što muškarac želi "da ona govori/misli", odnosno ono što njemu treba, a ne ono što je stvarno.

U ovom romanu, kao i u poeziji Bisere Alikadić, dobijamo izvorno žensko viđenje erotičnosti i ženskih sanjanja i potreba, što ova djela i čini posebnim.


Hadžem Hajdarević: Ušća / Semezdin Mehmedinović: Sarajevo blues (96)

Posljednja knjiga u ovome kolu donosi poeziju dvojce bošnjačkih pjesnika sada već srednje generacije. Samostalnom zbirkom prvi se javlja 1981., a drugi 1983. godine. U ovoj zbirci Hajdarevićeva poezija je predstavljena u pet poglavlja: Seobe obala, Žive vode, Pjesme ponornice, Peto ušće i Sutrašnje putovanje brodom, a Mehmedinovićeva u dva: Sarajevo blues i Devet Alexandrija.

Iako se pjesnici javljaju gotovo istovremeno zasigurno njihova poezija pripada sasma različitim poetikama. Pjesništvo Hadžema Hajdarevića odiše nježnim tonovima usmjerenim ka ženi čak i u pjesmama koje pripadaju tzv. ratnoj poeziji. Njegova poezija podsjeća na tkanje s punim koncentrisanjem i usredsređenošću na sebe i svoja osjećanja. Hajdarević piše više po pravilima moderne negoli po pravilima postmoderne, što najbolje možemo vidjeti iz njegova odnosa prema tipu stiha koji koristi, kao i prema odnosu s tradicijom. Formom slobodnog stiha Hajdarević opjevava stanja svoje duše s toliko preciznog nijansiranja da čitaocu direktno predočava, kao na platnu, živopisnu scenu. Čitanjem ove poezije dā se osjetiti u nosu i miris cvijeta i smrad zgarišta; čuti i zvuk sirene i pjesmu ptica; osjetiti i mržnju, osjetiti i ljubav.

Poezija Semezdina Mehmedinovića, kako u svom predgovoru dr. Enver Kazaz kaže, zasniva, s poezijom Sarajlića i Pejića, "poetiku minimalizma, a njihov postmodernizam pojavljuje se u prvim zbirkama kao llirska gesta.". Definirajući ovu poetiku Kazaz piše: "Na imanentnom književnom planu to znači povratak lirskoj suštini poezije, njenoj emocionalnosti, ritmičnosti, obnovi rime, metarske sheme, čak nastojanju da se obnovi čvrsta poetska struktura te insistiranje na metonimijskoj preciznosti poezije naspram njene metaforičke preslobodnosti."

Pored poezije u zbirci se nalaze i pjesme u prozi i crtice Mehmedinovića. Među njima posebno privlače pažnju one o ratu. Njih je najviše. O njima se može govoriti sa teorijskog stanovišta osvrćući se posebno na strukturu, ali to ne bi bio govor o njima jer njihova struktura nisu one. One nisu ni riječi kojima ih je pjesnik sagradio. Nisu čak ni značenje tih riječi. One su ono čime dopiru do svakoga od nas drugačije. One su ono radi čega i postoje.

Blaga patiniranost politikom ovim pričama ne oduzima estetsku vrijednost, ona ih čini vjerodostojnim podražajem originala. Estetizirajući govor o sebi i onima oko sebe u danima rata, Mehmedinović izvlači temeljne životne zaključke, koji, ukoliko ih izdvojimo, ne moraju biti u bližoj vezi sa samim ratom. Sve ove priče imaju svoje stanovnike; svaka priča za sebe - svi stanovnici jedne priče za sebe.


* * *

Pokušali smo u ovom kratkom prikazu predstaviti šesto kolo edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, i pritom se osvrnuti i na samu ediciju. Samo ime dovoljno govori i o ediciji i o njenom značaju kako za Bošnjake tako i za ostale narode našeg jezičkog prostora. Nadamo se da će se ubrzo pojaviti i preostala kola edicije i to znatno brže nego prethodna.

 

(Novi izraz, jesen 2003, br. 21, str. 217-224, Sarajevo)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin