Share This Article
Jasmina Musabegović, Most, Sejtarija, Sarajevo, 2003.
Pojam roman u periodu postmoderne postaje rastegljivijim nego prije. Kombiniranjem narativnih i nenarativnih, proznih i stihovnih, književnih i neknjiževnih elemenata otvara se znatno više mogućnosti savremenom piscu, obavezujući ga, pritom, na pridržavanje pravila poetike. Ukoliko pravila ne budu ispoštovana, djelo je izgubljeno.
Roman Most Jasmine Musabegović objavljen prvi put u Bosanskoj knjizi 1994. Godine a drugi put u Sejtariji 2003., predstavlja jedan takav promašaj. Iako je doživio svoje drugo izdanje, što bi nešto trebalo da znači, roman kao da se nije ni pojavljivao – niko na njega i ne obraća pažnju.
U osnovi, roman predstavlja neuspjelo postmoderniziranje jednog lošeg modernističkog romana. Pokušavajući da svoje djelo uklopi u savremene tokove literature, Jasmina Musabegović ugurava elemente postmoderne ne ugrađujući ih u samu konstrukciju romana. Povremeno se pojavljuju solidno postavljene scene koje se utapaju u more ništavila. Čak i takve scene ne uspijevaju održati konstrukciju romana stabilnom, te čitalac neprestano luta iz jednog hronotopa u drugi, bilo da se radi o prošlom ili budućem vremenu, bez postojanja simetrale priče kojoj se ponovno vraćamo.
Roman se sastoji iz jednog eseja i dvije pjesme o Starom mostu u Mostaru, kojih nije bilo u prvom izdanju, te pripovijedanja djevojčice o svom djetinjstvu.
Spajanje ovih elemenata izvedeno je sirovo. Ne nailazimo ni na kakvu umiješnost inkorporiranja jednog elementa u drugi, već samo na nihovo banalno priljepljivanje. Nepoigravanje tekstom u tekstu već dopuštanje da oni ili njihovi dijelovi vise, može biti samo odlika lošeg pisca.
Postavljaju se pitanja: ko je spjevao ove pjesme? Ko to govori u eseju? Da li je to možda ona djevojčica s kojom se kasnije srećemo? U romanu nećemo naći odgovor na ova pitanja. Dovoljan primjer je izraženo lirsko ja u drugoj pjesmi koje obavezuje na upoznavanje čitaoca sa potpisnikom stihova, koji može biti i fiktivan. S obzirom da se ta pjesma nalazi u dijelu koji pripovijeda djevojčica, možemo pretpostaviti, ali samo pretpostaviti, da je njena, što nije jedino moguće. Ali, ispod pjesme stoji Mostar, 1991. Što apsolutno ne odgovara vremenu i prostoru iz kojega pripovijeda djevojčica – Drugi svjetski rat.
Naravno, pitanja o eseju i prvoj pjesmi ostaju i dalje nedodirnuta, jedino možemo pretpostaviti da ih govori ista osoba.
Šta je ovdje ustvari roman? Da li njemu pripada i esej ili on služi samo kao predgovor? Čemu služi fusnota u predgovoru koja donosi informaciju da se most ponovno gradi? Ni na ova pitanja nećemo naći odgovore u romanu. Pored toga, povremene scene s izrazitom dozom otvorene perverzije začinjene pedofilijom ili lezbejstvom, propali su pokušaj osavremenjivanja i praćenja trenda u literaturi. Blagi ton djevojčice koja je tek krenula u školu odjednom biva presječen, nakon čega slijedi umetnuta scena već opisanog karaktera. Problem postaje većim kada se takva scena pojavi desetak puta u romanu u najrazličitijim situacijama.
Raspored unutarnjih priča je bez reda i pravila. Počinje jedno da bi bilo nadovezano i ispričano drugo. Nešto kao traženje razloga za pričanje priče. Na primjer:
Neodređenog glasa masovno zavijanje. To tijelo na vrhu mosta nije se usuđivalo da se odlijepi i vine.
Mora da je prije toga pogledao dolje. Samo pogled prema dolje skrati i presiječe želju za skokom. Znam to. Ne iz onog iskustva kad su me bacali iz ćoška u ćošak. Ruke najstarijeg brata stezale su se oko mene kao oklop, dok me mlađi držao kao za uzicu, tek vrhovima prstiju, ali sigurnije. I sigurnije se osjećala. Kao akrobata. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje… Teče priča braći i njoj, da bi smo se tek tamo nekad sjetili onog jadnika što još uvijek stoji na mostu i čeka lijenog pripovjedača koji trenutno ima preča posla. Ali, pritom, ipak ne saznajemo na osnovu kog to iskustva govori pripovjedačica, jer je spomenula da zna to, ali ne iz onog iskustva kad su …
Šta je rješenje ove zbrke? Logično je da nakon rečenice koja počinje negiranjem pretpostavljene informacije slijedi neka druga sa pravom informacijom. Ali, nažalost, nje nema. Dio romana koji predstavlja djevojčicino bolovanje, možemo uzeti za najstabilnije u cijelom romanu. Pripovjedač se nakon svake halucinacije ponovno vraća u vrijeme pripovijedanja, čime se ostvaruje pripovjedna simetrala neophodna za ovakav tip pripovijedanja. Scene halucinacije uglavnom su sjećanja djevojčice na dane prije bolesti i na ustaljena dešavanja u kući.
Još jedna od manjkavosti ovog romana je i konstantno forsiranje slikarstva, iz koga jedino saznajemo da je djevojčica zaljubljena u slikarstvo i da ne zna ništa o njemu. Slikarstvo za nju predstavlja samo puko pobrojavanje stvari, bez obaziranja na tehniku, boju, volumen, moguća i pretpostavljena značenja slike itd. Ona smješta na svoja platna vode, mostove, majke koje izranjaju ni iz čega. Slikala je tako što bi nadograđivala hiljadama perspektiva i svjetlosnih ozarenja, ma šta to značilo.
Vrhunac je, naravno, u posljednjoj rečenici: Iz ovih skokova moje slikarstvo iskače.
Čemu služe sve ove informacije? Kako se one uklapaju u roman? Šta za čitaoca predstavlja opisivanje slike koja nije povezana ni sa čim u romanu? Naravno, ni na ova pitanja, kao ni na sva ona prethodna, nećemo naći odgovore u romanu.