Share This Article
Knjiga Bisere Alikadić Larva indikativna je po mnogo čemu: ono što je sigurno najočiglednije jeste podatak da je to prvi roman objavljen na području Bosne i Hercegovine čiji je autor žena. Već samim tim činom Biseri Alikadić je pripala ona, često veoma mukotrpna i neslavna, ali u suštini veoma značajna i prijeko potrebna, pionirska uloga u jednom poduhvatu koji je, kad-tad, ipak morao doći, ali ne i proći sa toliko kontroverzi, duševnih i društvenih ogrebotina, spleta proturječnih asocijacija, oportunosti i moralnih sankcija, pohvala i uznositosti, afirmacije i negacije istodobno.
Sva ta određenja, potpuno suprotna po svojim osnovnim karakteristikama, nisu ni nova ni neobična: ona su samo jasan odraz jednog mentaliteta koji još nije uspostavio čvrste moralne i kulturne norme i kodekse kao temelje svoga ponašanja i svojih odnosa, nego još pluta i luta od krajnosti do krajnosti gonjen vjetrovima hirovitog vremena i običaja koji su izgubili svoja tradicionalna obilježja, ali još postoje kao mitski obrasci. Prema njima nije uspostavljena ona potrebna kritičko-vrijednosna distanca, pa se zato pojavljuju u ovakvim ili onakvim transformacijama, koje su, veoma često, same u sebi kontradiktorne, ali koje su, uglavnom, dva lica jedne iste obrazine. Dok je pisac muškarac imao neprikosnoveno pravo da sa puno slobode i neuzdržavanja govori o svim stvarima i problemima ovoga svijeta ili ovoga društva, o području ljudske duhovnosti ili tjelesnosti, podjednako o njegovom seksusu kao i najtanahnijim duhovnim potrebama, sada se, najednom, uspostavilo da je to pravo ženi – uskraćeno! Knjiga Bisere Alikadić nije ni u kom slučaju sablažnjiva, moralno dekadentna ili izopačena, kako su je pokušali okvalifikovti mnogobrojni puritanci, i to samo i isključivo iz jednog razloga: što je njen autor žena, i što u spisateljskom činu vide potpunu identifikaciju autorovih životnih djelanja i postupaka sa onim o čemu piše. To je i specifičan podatak kako smo još uvijek nedosljedni u onome što intimno mislimo i javno govorimo, i što je društvena afirmacija žene i njeno izjednačavanje sa muškarcem više društvena inauguracija nego naša moralna satisfakcija, istinska potreba našeg bića i naš zdravi nazor o tome. Jer, očito je da je, slobodno recimo, ova knjiga bila jedno od tih visprenih iskušenja, onaj međaš koji nismo uspjeli preći niti ga se još uvijek osloboditi. Ali jedno je evidentno: razlozi koji svakako nisu inherentni djelu samom po sebi, doveli su do toga da se Larva tako intenzivno čita i o njoj se razgovara, što je rijetko koja knjiga uspijevala da izazove. A toje ipak ono najvažnije za knjigu: da bude čitana! Tako je ovaj svojevrsni paradoks ipak doveden do te, tako nenadne a tako značajne činjenice!
Bisera Alikadić je do sada objavila tri zbirke pjesama, i to jednu zajedničku (Minijature), te dvije samostalne (Noć i ćilibar i, nedavno izašla iz štampe, Kapi i mahovina). Prve dvije zbirke su prošle dosta skromno kod čitalačke publike i kritike, pa je pojava kratkog romana Larva u tom kontekstu izrazito otkrovenje.
Larva je knjiga o čežnji, o nedosegnutoj ljubavi, o smislu prijateljstva, o iskonskoj neusaglašenosti životnih prohtjeva i mogućnosti njihovog ostvarenja, o praznom krugu naše egzistencijalne zatočenosti u kome se zaludno batrgamo, o erosu kao zaboravu i izgubljenosti u pomami čula, o tim i sličnim trenucima našeg svakodnevnog življenja u kome se gotovo ništa novo ne dešava, ali se ipak dešava – život!
Tematski gotovo konvencionalna, dramatski veoma pojednostavljena, pretočena u mozaik trenutaka u kojima se odvija sva ona komplikovanost i jednostavnost ljudskog življenja, Larva privlači nečim drugim: privlači jednom specifičnom vizurom, jednom vitalistički označenom perspektivom čije koordinate uspostavlja – žena. Ona je, dakle, taj medij kroz koji se prelamaju momenti našeg značenja i zračenja, ona je i – žiža, u kojoj se vrši kristalizacija iskustva i jednog drugačijeg poimanja stvari i odnosa, u kojoj muškarčev super ego doživljava korjenite metamorfoze i biva postavljen u onu poziciju kakva mu doista odgovara, a ne, kao do sada, kakvu je on sam sebi inaugurirao, i to više na osnovu općeg mišljenja kao proizvoda tradicije nego na osnovu vlastitog iskustva, a vjerovatno i zato što nije imao mogućnost jednog ovakvog sagledavanja i kritičkog pristupa u preispitivanju i “druge strane”. Način jednog ovako novog valoriziranja prati senzibilni ženski instrumentarij, čije su najvažnije karakteristike: istina i otvorenost, maksimalno razotkrivanje i demistifikacija mnogobrojnih obmana i samoobmana, predrasuda i uškopljenih konvencija, takozvanih tabu-tema i impotentnih duhovnih devijacija. Licemjerstvo ustupa mjesto bistrini pogleda i širini duhovnih obzora: istina kao jedina mogućnost koja čovjeku preostaje u postojanoj alijenaciji, kao jedina spona koja promovira suštinu ljudskosti i humaniteta, na čemu počiva i prijateljstvo i ljubav, ma koliko ona bila bolna zbog nemogućnosti njenog uspostavljanja u trajanju, zbog neposrednosti iskaza i saznanja.
Dva osnovna, motivski naznačena pravca u kojima se rađaju pretpostavke kao bitni sastojci ljubavnog koncepta (a ljubav, odnosno traganje za njom je osnovna idejna nit romana) jesu: maksimalna otvorenost i eros kao kondenzator u kome se uspostavljaju varnice što označavaju kristalizaciju bića, puninu njegove egzistencije i identifikacije sa kosmosom, sa univerzumom. Otvorenost u davanju, u pripadanju, u spajanju, potpunom, bez ostatka, bez predrasuda, bez obzira na a priori uspostavljene društvene norme i odnose. (“Svaki milimetar moje kože, svaka čestica moga mozga želi da osjeti spajanje”, kaže junakinja Larve, str. 71.) Muškarac i žena, to su dva pola jednog istog bića što se neprestano traže u kosmosu, u životu, i tek u njihovom potpunom spajanju, totalnompripadanju (makar se radilo i o najsitnijem djeliću vremena!) doživljava se trenutak harmonije, jedinstvo iskona, srž egzistencije, čar onostranog, uopće uspostavlja se smisao i povratak svojim istinskim predjelima. Dah erosa je dah univerzuma: omama čula, pretakanje iz jednog u drugo, oniričko poniranje u neizmjerje, spas od izgubljenosti, od zaborava, čak i od smrti, – sve je to koncentrirano u tom trenutku davanja i uzimanja. Međutim, to hipertrofiranje seksualnosti, ta pomama tjelesnosti može i da zasmeta kad pređe u razlog sam po sebi, bez dublje psihološke motivirnosti, pa ponekad zazvuči kao detalj iz neke loše erotske priče, tako da autor, u svojoj očitoj i tako prisutnoj dosljednosti u afirmaciji čulnog, ponekad biva psihološki i umjetnički nedosljedan, ali to su samo kratke slabosti koje se na neki način mogu i opravdati.
Radi potpunije opservacije unutrašnjih stanja svoje junakinje, autor Larve često pribjegava snu kao onoj kategoriji koja može pomoći da se lakše uspostavi ravnoteža u iskazu, no to čini dosta nevjesto, tako da su snovi samo varijacija budnih stanja, a nikako i njihova potpunija i preciznija nadopuna.
Ipak, i pored sve hrabrosti koja je neusmnjiva, pored asocijacija koje su uistinu visprene i lucidne, pored svih tih kvaliteta koje smo naprijed nabrojali, čitalac se, mora se priznati, nađe u jednom položaju koji nije baš lahko precizno odrediti. Momenti tihe čežnje, zaljubljenosti, sanjarenja pa i romantike kao i sličnih duševnih momenata koji su imanentni svakom ljubavnom činu, bez obzira u kojim se uvjetima odvijao, u ovoj knjizi su sasječeni do korijena. Istina, i junakinja Larve žudi, ali ta žudnja je pomama, strast, žeđ čula, potpuna eskalacija tjelesnog, a nikako jedna kompletnija sublimacija tjelesnog i duhovnog. A to se, ipak, ma koliko ličnost u današnjem svijetu bila otuđena, izgubljena, ne može tek tako odbaciti, ne može jednostavno razotkriti bez ikakvih ograda i moralnosti, te samo sa eksponiranim polnim organima i tijelom naelektriziranim seksualnošću pohrliti kao vihor u trenutak spajanja!
Slabosti Larve su na neki način prateće obilježje romana prvenca, pa ih ne bi možda bilo uputno ni posebno izdvajati. Ipak, naznačimo da su to, pored već rečene nedovoljne psihološke motiviranosti, i stilska nedosljednost, i kratkoća daha fraze, i neizdiferenciarnost likova (pojedine ličnosti su gotovo samo skicuozno naznačene) i još neki nedostaci koji, i pored svega, ne umanjuju vrijednosti koje smo naznačili.
Na kraju da kažemo da se roman Bisere Alikadić Larva lahko čita i da ne izaziva veći misaoni napor. Ali ta knjiga se na neki način i iscrpljuje u aktu čitanja: čim sklopimo korice, shvaćamo da je time i naša čitalačka avantura završena, da spontanitet doživljaja postoji samo dok smo među njenim redovima. A to je ona praznina koja prethodi potpunom formiranju djela u samosvojno umjetničko biće. No, sve su indicije da će tu prazninu Bisera Alikadić uspješno prebroditi. Za to su sasvim dovoljni kvaliteti koje smo naznačili a koji će se nesumnjivo razvijati.