Svako vrijeme ima svoju zvijezdu - Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda

Autor: Hasnija Muratagić Tuna

Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Hograf, Beograd-Podgorica, 1993.


Najprije smo ga upoznali kao pjesnika, zatim kao pripovjedača i na kraju kao romansijera. Riječ je o Zuvdiji Hodžiću, autoru zbirke pjesama Na prvom konaku, Grafički zavod, Titograd 1970, zbirke pripovjedaka Gluva zvona, Grafički zavod, Titograd 1974, i romana Gusinjska godina, NIP Pobjeda, Titograd, 1976.

Ovih dana oglasio se novim romanom, pod vrlo poetičnim naslovom, Davidova zvijezda u izdanju beogradskog Hografa.

Hodžić je imao sreću da se rodi u nezgodno vrijeme, u nezgodnom mjestu, a slušao je i nezgodne priče. Zato što ih je znao godinama se nezgodno osjećao i nezgodno ponašao. U nezgodan vakat ih je ispričao da bi vrijeme što dolazi učinio zgodnijim. Mnoge supriče nauk za budućnost pod uslovom da je želimo boljom, a ne da je stihijski dočekujemo i spontano preživljavamo, uglavnom posmatrajući je, a učestvujući samo onda kada nas neko u nju gurne. Roman Davidova zvijezda je rađen iz jednog nataloženog, prije bi se reklo pozitivnog, iskustva, i nekih sjećanja ponesenih iz djetinjstva koje je pisac noseći kao uobrazilju, preplitanjem stvarnosti i mašte (ako je to uopšte mašta) pretočio u galeriju likova koji su svojim postupcima zaslužili pamćenje u vječnosti. Hodžić ih je ovim romanom ovjekovječio (mada su živjeli u sjećanju mnogih na granici, onoj albansko-crnogorskoj a i svakoj drugoj).

Bazirani na istorijsko-faktografskom tkivu, Hodžićevi likovi su odraz literarnog viđenja određenog istorijskog trenutka i događanja na prostoru veoma složene sredine kakva je gusinjska.

Zuvdija Hodžić je povukao mudar potez kada se odlučio da piše o devijacijama u društvu, to čini s ciljem da ispravi greške i nedostatke pa prilikom slikanja svojih junaka uvijek stavlja težište na one njihove osobine koje su opšteljudske.

Roman Davidova zvijezda ima jedna lik razdijeljen u dvije ličnosti, međutim, to se odmah uočava. Prepoznatljiva gusinjska sredina se ponovo budi (poslije Gusinjske godine) sa novim ličnostima koji bitišu u ubogoj kasabi, ali sa poznatim ritmom življenja. Sve su ličnosti podređene Davidu, glavnom liku Davidove zvijezde, i sve su u njegovoj ogromnoj sjenci u kojoj ih analizira gledajući ih kroz sjećanja iz djetinjstva. David nam otkriva mnoge nepoznate strane brojnih složenih ličnosti ovog romana. Ponajprije njihovu ljudsku stranu. Ima se utisak da sva dobra djela čine u hitnji, na njima se ni pisac dugo ne zadržava, ali tako bljesnu i tako se usijecaju u normalnu ljudsku dušu lakoranjivog čitaoca - čovjeka. I sva su nastala u trenucima kada se zaboravlja na sebe i vlastita zadovoljstva. Tu je nekoliko izvrsnih portreta, prisutan je humanizam koji se ogleda u odsustvu mržnje i odsustvu želje za osvetom. Njihovim postupcima Hodžić otkriva ljepotu življenja i ljepotu žrtvovanja za drugog.

Koncepcija romana je svjesno zasnovana na jednoj (Davidovoj) ličnosti. Ritam romana odgovara ritmu bitisanja ovoga lika koji se nalazi u neraskidivoj uzročno-posljedičnoj vezi sa piscem. Prosto rečeno, to je sam pisac. Roman je raslojen u nekoliko smjerova. Tu su česte asocijacije na rat i sve što ide uz rat. Strahovi, neizvjesnost, nove borbe... Svaka od ovih linija vukla je na svoju stranu, ipak roman nije raslojen, nije pretvoren u deltu.

Davidova zvijezda govori o vremenu u kojem je "sve imalo oči". Tim očima se na ljude i stvari gledalo onako kako se željelo i htjelo, to nam najbolje ilustruje Tomaševa priča o Stambolu i našim ljudima koji se u tuđini lijepo slažu, i kojima je samo na našem tlu tijesno.

"Stambol ne dijeli ljude i nije ono što drugi kažu nego ono što sami hoćemo da mislimo, a tako je u svemu. Za nekoga je odvajanje, za nekoga spajanje. Tako je uvijek bilo, zavisi od onih pogleda i njihove duše. Pogane za dijeljenje ili ljudske za ljubav i vezu s ljudima sazdane." (57)

I samo oni koji poput Tomaša gledaju na ljude mogu razumjeti ponašanje Crnogoraca na brodu kada se stavljaju na stranu svojih zemljaka muhamedanaca, pa zbunjuju Grke istovjernike i saveznike, koji se čude Crnogorcima "što bi za njih (muhamedance) do jednog izginuli." (59)

I inače Zuvdija nam govori o ljudima koji iznenađuju svojim postupcima. Tako Zumber, ljuti siromah, zbunjuje Jolandu, ženu graničara Mađara, koji je izliječio, kada je ova u znak zahvalnosti željela da mu se oduži, tražio od nje da ogradi katoličko groblje. Zbunjuje je i to kako dva fratra (i pisca) Albanca, hodžu Šefketa ocem zovu. Saznavši zbog čega zaključuje da od ljudi poput Zumbera, Šefketa i drugih "neće imati štete niko pošteni, svejedno kojem se bogu moli." (71)

Roman je sav prožet kontrastima, na primer Strahinja Dragaš, sjećajući se ratnih dana u miru, zaključuje "ljudi smo bili, a svašta smo morali da činimo". Gojko Perović je ubijen samo zato što je pojeo kačamak koji mu je sam domaćin u porciju usuo, a narod je bio gladan. (87-88)

Sukob sa Staljinom, izazvao je strašnu pometnju u ponašanju normalnih ljudi (ako ih je u to vrijeme moglo imati), granica između Albanije i Crne Gore odjednom ljubav mržnjom zamjenjuje.

Mnogi koji su imali imanja i rodbinu iza nje, više nijesu mogli ni svoje da vide, ni imanja da obrađuju... Pogranična sela opustješe, živalj preseliše. I divljač osjeti promjenu, ne prilazi granici ni na puškomet, bježi od nje kao od ponora i zagara... (96)

Niko više nije mogao da razumije zašto su studentu Vešoviću, koji je javno bio pohvaljen zato što je iznio ikone, premazao ih i na svakoj naslikao Staljina, tamo neki odvalili bubrege (a bio je jadnik i brkove pustio da liči na Staljina). Niz nerazumnih događaja nameće pitanja koja Dragaš sam sebi postavlja.

Zar ćemo i svoji protiv svojih. Zar na one što su rat iznijeli, što su gladni prolazili voćnjacima polomljenim od roda a da ne pruže ruku ni za kruškom ugnjilicom i opadalicom? Zar će i oni koji su bili spremni da za nas žrtvuju i život, sad posegnuti za našim? Zar nam je suđeno da ratujemo i pogibavamo dok se ne istražimo? Vazda li ćeš da nosiš crninu Crna Goro, sve ti crno i još crnje bilo!... (140)

Ovo je roman o ljudima koji su u najtežim trenucima okretali glavu od bivših drugova, od onih koji su bili spremni da trista života (samo da su ih imali) poklone narodu i Partiji. Tako general Savo bježi od Šabana Šahinovića, i ne samo to; na ispitivanju mu psuje tursku majku, Šabo ne vjeruje svojim ušima, ne čuje tursku već rusku. Neće da čuje, i ne želi. Jadan.

Mnogi su vjerovali u bolje i ljepše, i u to ime svoj život žrtvovali. Ziko je bio junak s kojim su se sva djeca u igri identifikovala. Poslije obavljenih zadataka u zavičaj se vraća umno poremećen. I Kalmi, koji je zabilježio slikom puno događaja, biva uhapšen i od batina poremećen skače kroz prozor ludnice.

Roman odiše jednom filozofijom, u njemu je naglašena dubina ljudske istine o svijetu i vremenu, iskazana je gotovo lakonski.

Veliki su najopasniji kada im je najteže... ljudi koji su podigli glave prema vođi, ostajali su prekonoć bez njih. Vođa je svoju sačuvao (108);

Vjere su kao prsti (150);

Ako ih nijesu povezivale, vjere ih nijesu ni djelile (150);

Za smrt uvijek ima vremena (183);

Ne čini ništa od čega se sjutra možeš stidjeti (197);

Svega sam imao a svega mi falimo. Sad malo šta imam, a još manje mi treba (231);

Dobar ne zna za vjere (258).

Posebno valja istaći ono što je Kalmi u zatvoru napisao:

I u mjestu u kojem nema ljudi nastoj da budeš čovjek (202).

Onaj ko pročita Davidovu zvijezdu jedino može biti, ostati i ponašati se kao čovjek, i vjerovati da svijet neće neprekidno tonuti u nehumanost i sramotu. I da čovjek ne smije ostati igračka u rukama snažnih koji sve naopako vide pa zločin postaje djelo vrijedno hvale. Tu granicu valja preskočiti ili je ukrotiti. I zato:

Piši, pjesniče,
o čovjeku, za čovjeka.
Piši o bremenu
vremena
za vremena.
Vrijeme je cjedilo -
neka cijedi.
Piši, neka se zna
sjutra
kakav je bio dan
današnji,
i noć,
i zora.

(Neka se zna, Ljubomir S. Petrović)


I neka se zna da:

Nije zlo
pamtiti zlo,
zlo je
ne pamtiti
ljudima ljudsko.

(Pamćenje, Ljubomir S. Petrović)

Neke je od zaborava Zuvdija Hodžić otrgao Davidovom zvijezdom.

 

(Mak, broj 2-3, Novi Pazar, 1993)
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin