Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Svako vrijeme ima svoju zvijezdu - Zuvdija Hodžiæ, ''Davidova zvijezda'' - Bosnjaci

Svako vrijeme ima svoju zvijezdu - Zuvdija Hodžiæ, ''Davidova zvijezda''

Autor: Hasnija Muratagiæ Tuna

 

Zuvdija Hodžiæ, Davidova zvijezda, Hograf, Beograd-Podgorica, 1993.


Najprije smo ga upoznali kao pjesnika, zatim kao pripovjedaèa i na kraju kao romansijera. Rijeè je o Zuvdiji Hodžiæu, autoru zbirke pjesama Na prvom konaku, Grafièki zavod, Titograd 1970., zbirke pripovjedaka Gluva zvona, Grafièki zavod, Titograd 1974., i romana Gusinjska godina, NIP Pobjeda, Titograd, 1976. Ovih dana oglasio se novim romanom, pod vrlo poetiènim naslovom, Davidova zvijezda u izdanju beogradskog Hografa.

Hodžiæ je imao sreæu da se rodi u nezgodno vrijeme, u nezgodnom mjestu, a slušao je i nezgodne prièe. Zato što ih je znao, godinama se nezgodno osjeæao i nezgodno ponašao. U nezgodan vakat ih je isprièao da bi vrijeme što dolazi uèinio zgodnijim. Mnoge su prièe nauk za buduænost pod uslovom da je želimo boljom, a ne da je stihijski doèekujemo i spontano preživljavamo, uglavnom posmatrajuæi je, a uèestvujuæi samo onda kada nas neko u nju gurne. Roman Davidova zvijezda je raðen iz jednog nataloženog, prije bi se reklo pozitivnog, iskustva, i nekih sjeæanja ponesenih iz djetinjstva koje je pisac noseæi kao uobrazilju, preplitanjem stvarnosti i mašte (ako je to uopšte mašta) pretoèio u galeriju likova koji su svojim postupcima zaslužili pamæenje u vjeènosti. Hodžiæ ih je ovim romanom ovjekovjeèio (mada su živjeli u sjeæanju mnogih na granici, onoj albansko-crnogorskoj a i svakoj drugoj). Bazirani na istorijsko-faktografskom tkivu, Hodžiæevi likovi su odraz literarnog viðenja odreðenog istorijskog trenutka i dogaðanja na prostoru veoma složene sredine kakva je gusinjska.

Zuvdija Hodžiæ je povukao mudar potez kada se odluèio da piše o devijacijama u društvu, to èini s ciljem da ispravi greške i nedostatke pa prilikom slikanja svojih junaka uvijek stavlja težište na one njihove osobine koje su opšteljudske. Roman Davidova zvijezda ima jedan lik razdijeljen u dvije liènosti, meðutim, to se odmah uoèava. Prepoznatljiva gusinjska sredina se ponovo budi (poslije Gusinjske godine) sa novim liènostima koje bitišu u ubogoj kasabi, ali sa poznatim ritmom življenja. Sve su liènosti podreðene Davidu, glavnom liku Davidove zvijezde, i sve su u njegovoj ogromnoj sjenci u kojoj ih analizira gledajuæi ih kroz sjeæanja iz djetinjstva. David nam otkriva mnoge nepoznate strane brojnih složenih liènosti ovog romana. Ponajprije njihovu ljudsku stranu. Ima se utisak da sva dobra djela èine u hitnji, na njima se ni pisac dugo ne zadržava, ali tako bljesnu i tako se usijecaju u normalnu ljudsku dušu lakoranjivog èitaoca - èovjeka. I sva su nastala u trenucima kada se zaboravlja na sebe i vlastita zadovoljstva. Tu je nekoliko izvrsnih portreta, prisutan je humanizam koji se ogleda u odsustvu mržnje i odsustvu želje za osvetom. Njihovim postupcima Hodžiæ otkriva ljepotu življenja i ljepotu žrtvovanja za drugog.

Koncepcija romana je svjesno zasnovana na jednoj (Davidovoj) liènosti. Ritam romana odgovara ritmu bitisanja ovoga lika koji se nalazi u neraskidivoj uzroèno-posljediènoj vezi sa piscem. Prosto reèeno, to je sam pisac. Roman je raslojen u nekoliko smjerova. Tu su èeste asocijacije na rat i sve što ide uz rat. Strahovi, neizvjesnost, nove borbe... Svaka od ovih linija vukla je na svoju stranu, ipak roman nije raslojen, nije pretvoren u deltu. Davidova zvijezda govori o vremenu u kojem je "sve imalo oèi". Tim oèima se na ljude i stvari gledalo onako kako se željelo i htjelo, to nam najbolje ilustruje Tomaševa prièa o Stambolu i našim ljudima koji se u tuðini lijepo slažu, i kojima je samo na našem tlu tijesno. "Stambol ne dijeli ljude i nije ono što drugi kažu nego ono što sami hoæemo da mislimo, a tako je u svemu. Za nekoga je odvajanje, za nekoga spajanje. Tako je uvijek bilo, zavisi od onih pogleda i njihove duše. Pogane za dijeljenje ili ljudske za ljubav i vezu s ljudima sazdane." (57)

I samo oni koji poput Tomaša gledaju na ljude mogu razumjeti ponašanje Crnogoraca na brodu kada se stavljaju na stranu svojih zemljaka muhamedanaca, pa zbunjuju Grke istovjernike i saveznike, koji se èude Crnogorcima "što bi za njih (muhamedance) do jednog izginuli." (59)

I inaèe Zuvdija nam govori o ljudima koji iznenaðuju svojim postupcima. Tako Zumber, ljuti siromah, zbunjuje Jolandu, ženu granièara Maðara, koji je izlijeèio, kada je ova u znak zahvalnosti željela da mu se oduži, tražio od nje da ogradi katolièko groblje. Zbunjuje je i to kako dva fratra (i pisca) Albanca, hodžu Šefketa ocem zovu. Saznavši zbog èega zakljuèuje da od ljudi poput Zumbera, Šefketa i drugih "neæe imati štete niko pošteni, svejedno kojem se bogu moli." (71)

Roman je sav prožet kontrastima, na primer Strahinja Dragaš, sjeæajuæi se ratnih dana u miru, zakljuèuje "ljudi smo bili, a svašta smo morali da èinimo". ''Gojko Peroviæ je ubijen samo zato što je pojeo kaèamak koji mu je sam domaæin u porciju usuo, a narod je bio gladan.'' (87-88)


''Sukob sa Staljinom, izazvao je strašnu pometnju u ponašanju normalnih ljudi (ako ih je u to vrijeme moglo imati), granica izmeðu Albanije i Crne Gore odjednom ljubav mržnjom zamjenjuje. Mnogi koji su imali imanja i rodbinu iza nje, više nijesu mogli ni svoje da vide, ni imanja da obraðuju... Pogranièna sela opustješe, živalj preseliše. I divljaè osjeti promjenu, ne prilazi granici ni na puškomet, bježi od nje kao od ponora i zagara...'' (96)


''Niko više nije mogao da razumije zašto su studentu Vešoviæu, koji je javno bio pohvaljen zato što je iznio ikone, premazao ih i na svakoj naslikao Staljina, tamo neki odvalili bubrege (a bio je jadnik i brkove pustio da lièi na Staljina). Niz nerazumnih dogaðaja nameæe pitanja koja Dragaš sam sebi postavlja. Zar æemo i svoji protiv svojih. Zar na one što su rat iznijeli, što su gladni prolazili voænjacima polomljenim od roda a da ne pruže ruku ni za kruškom ugnjilicom i opadalicom? Zar æe i oni koji su bili spremni da za nas žrtvuju i život, sad posegnuti za našim? Zar nam je suðeno da ratujemo i pogibavamo dok se ne istražimo? Vazda li æeš da nosiš crninu Crna Goro, sve ti crno i još crnje bilo!...'' (140)

Ovo je roman o ljudima koji su u najtežim trenucima okretali glavu od bivših drugova, od onih koji su bili spremni da trista života (samo da su ih imali) poklone narodu i Partiji. Tako general Savo bježi od Šabana Šahinoviæa, i ne samo to; na ispitivanju mu psuje tursku majku, Šabo ne vjeruje svojim ušima, ne èuje tursku veæ rusku. Neæe da èuje, i ne želi. Jadan. Mnogi su vjerovali u bolje i ljepše, i u to ime svoj život žrtvovali. Ziko je bio junak s kojim su se sva djeca u igri identifikovala. Poslije obavljenih zadataka u zavièaj se vraæa umno poremeæen. I Kalmi, koji je zabilježio slikom puno dogaðaja, biva uhapšen i od batina poremeæen skaèe kroz prozor ludnice.

Roman odiše jednom filozofijom, u njemu je naglašena dubina ljudske istine o svijetu i vremenu, iskazana je gotovo lakonski.

Veliki su najopasniji kada im je najteže... ljudi koji su podigli glave prema voði, ostajali su prekonoæ bez njih. Voða je svoju saèuvao (108);

Vjere su kao prsti; ako ih nijesu povezivale, vjere ih nijesu ni djelile (150);

Za smrt uvijek ima vremena (183);

Ne èini ništa od èega se sjutra možeš stidjeti (197);

Svega sam imao a svega mi falilo. Sad malo šta imam, a još manje mi treba (231);

Dobar ne zna za vjere (258).

Posebno valja istaæi ono što je Kalmi u zatvoru napisao:

I u mjestu u kojem nema ljudi nastoj da budeš èovjek (202).

Onaj ko proèita Davidovu zvijezdu jedino može biti, ostati i ponašati se kao èovjek, i vjerovati da svijet neæe neprekidno tonuti u nehumanost i sramotu. I da èovjek ne smije ostati igraèka u rukama snažnih koji sve naopako vide pa zloèin postaje djelo vrijedno hvale. Tu granicu valja preskoèiti ili je ukrotiti. I zato:

Piši, pjesnièe,
o èovjeku, za èovjeka.
Piši o bremenu
vremena
za vremena.
Vrijeme je cjedilo -
neka cijedi.
Piši, neka se zna
sjutra
kakav je bio dan
današnji,
i noæ,
i zora.

(Neka se zna, Ljubomir S. Petroviæ)


I neka se zna da:

Nije zlo
pamtiti zlo,
zlo je
ne pamtiti
ljudima ljudsko.

(Pamæenje, Ljubomir S. Petroviæ)

Neke je od zaborava Zuvdija Hodžiæ otrgao Davidovom zvijezdom.

 

(Mak, broj 2-3, Novi Pazar, 1993)
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim