Tespih ili knjiga ljubavi i oproštenja Šefka Alomerovića - "Izgubljeno zrno tespiha", poema

Autor: Husein Bašiæ

TESPIH ILI KNJIGA LJUBAVI I OPROŠTENJA ŠEFKA ALOMEROVIĆA

Šefko Alomerović: Izgubljeno zrno tespiha, "MAK", broj 15-16

 

U "Pjesničkom rječniku" Šefko Alomerović ovako tumači riječ tespih: "niska nalik brojanici i đerdanu, ali sa tačno određenim brojem zrna od ćilibara, sedefa, merdžana, od očvrslih plodova pustinjskog rastinja ili od tvrdog drveta obrađenih zrna, koje vjernicima, na namazu i mimo namaza, služe za nabrajanje Božjih imena. Tespih ima tačno dvadeset i devet zrna, koliko su ljudi uspjeli da otkriju Božjih atributa..." Tespih koji je sačinio Šefko Alomerović od odabranih riječi iz maternjeg jezika, iz narodne tradicije u kojoj je ponikao, iz svetih kur'anskih ajeta, iz mudrih i mističnih divana islamskih sufija i pjesnika, napose od riječi koje je sam stvorio, izveo i uveo u svijet književnosti i posvetio ga svojoj ranopreminuloj ženi, plemenitoj Zenifi, je pjesnička knjiga koja se duboko i snažno doima, ne toliko tugom i tragikom rastanka dva Božja stvorenja koja su kratko (toliko koliko traje ljudski vijek) ujedinila srca i duše i išla istim stazama života, već pjesničkim promišljanjem o smislu i besmislu života i smrti, kao univerzalne ljudske zapitanosti, vječitoj i nedokučivoj tajni od koje su "u grobu ključevi".

Ako pored riječi tespih ima potrebe pojasniti i riječ oproštenje, iz podnaslova ovog teksta, onda je ona najbliža orijentalnom obliku riječi halal, halaliti, koja je u nerijetkoj upotrebi u našem jeziku, ali ne u njenom osnovnom značenju međusobnog praštanja, već u kompleksnom značenju posljednjeg pozdrava, kad se živi razdvajaju od mrtvih. Upotrijebljena tako ta riječ dobija nove smislove i nova značenja, koja obuhvataju čitavu skalu međusobnih odnosa, na koje u času izgovaranja misli onaj koje izriče.

Poema "Izgubljeno zrno tespiha" u kompozicionom smislu prati izvjesnu hronologiju događanja, ima sva tri vremenska plana: sadašnjost, prošlost i budućnost, koji su vješto isprepletani znalačkim i prirodnim reminiscencijama koje čine jednu zaokruženu cjelinu, koja, ma koliko da sadrži "konkretan događaj", istovremeno znači jedan mikrokosmos, univerzalni krug i put čovjeka kao mislećeg bića i najveća vrijednost i u svemiru. Onaj ko taj krug ispuni duhovnošću i sadržajima višeg reda, ko ga razmakne do novih, osmišljenijih i prijemčivijih izričaja, ko ga naseli ljubavlju i ljepotom riječi i djela, koji se stapaju u isti amalgam duha i bitka, - stiče pravo da svojoj intimi da ne samo obol posebnosti, već i neke opštije, sveljudske promisli koje zaslužuju da ostave traga u vremenu i prostoru.

Navodeći na samom početku poeme stihove mističnog persijskog pjesnika Dželaludina Rumija i pjesnika, sufije, Muhameda Šabastaria, Šefko Alomerović smišljeno podiže visoko mjeru spostvene inspiracije, ali i nagovještava opšte usmjerenje svoje poeme, čiji će slojevi, sadašnji, prošli i budući, biti u smjeru pomirenja života i smrti koji je imanentan vlastitoj religiji, tradiciji i kulturi. Ali, to je samo kompozicija, šema, spoljni okvir, zamišljeno mjesto koje treba ispuniti nizom riječi i pjesničkih slika, koje čine njeno unutrašnje tkivo, krv i meso, srce i dušu, dah i treptaj, kojima je pjesnik Alomerović ispunjavao i osmišljavao bjeline smrti i besmisla, sadržajem i ritmom dove, koja ne smije zastati i ne smije se prekinuti tamo gdje poetska tenzija raste i smrt se iz svoje izvjesnosti i beskonačnosti uvodi u život koji bi pjesnik htio da osmisli i produži poslije nje. Zato je ova poema u strogo formalnom književnom razvrstavanju najbliža formi brojanice. Uostalom, na to nedvosmisleno upućuje i njen naslov.

Koliko je ova poema okrenuta konkretnoj smrti rahmetli Zenife, pjesnikove supruge i životnog saputnika s kojim je dijelio radosti i tuge bivstvovanja, ona je isto toliko i knjiga o Ćor-Šefku, kako pjesnik naziva sebe, primičući se tako makar i nadimkom, koji nije pohvaljen, velikom magu i čudotvorcu riječi, Ćor-Husu Husoviću, slijepom pjesniku-pjevaču epskih pjesama, čije je priče slušao od svog oca Osmana, ali i za koga su čule i znale sve kasabe i nahije u kojima je pjevao svoju "nebesku pjesmaricu", za svaki božji dan u godini novu i različitu pjesmu.

Pjesnik Alomerović naročito miješa bliski i daleki plan, konačnu smrt i njen privid, kako bi neposrednim obraćanjem, kao da je Zenifa živa, i kontrastom, koji podrazumijeva krajnu dovršenost i odsustvo svakog znaka života, postigao zavidnu sugestivnost i učinio pjesmu univerzalnim znakom pod kojim tragiku smrti podjednako nose živi i mrtvi: "Zenifa se izvan sebe / i izvan svih godišnjih doba / i Riječi/ ispod spuštenih kapaka / smiješi / i šuti / šuti s one strane / i izvan / i iza / Svega! i mimo vremena / i Univerzuma..."

I Šefko: "Kod očiju bez očiju / i ruku bez ruku / propadam u sebe / i u riječi / stihova bez riječi / i riječi bez harfa / izrečene / kao što se bajalica / izriče / bez glasa / i sa pola glasa / i pola riječi / mladoj Zenif / u uho..."

S bićem ove poeme izvrsno se slaže ona pjesnička misao: "I sve što pogledam je pjesma, i čega god se dotaknem - je bol". Zato u ovoj poemi pominjanje običnih, često prozračnih i nepoetičnih riječi, kao što su imena gradova, službenih lica, ureda, ulica i drugih lokaliteta - ne vuku na banalnost već zahvaćene ritmom brojanice i vrtlogom snažne i nepatvorene poetske inspiracije, dobijaju svoj životni krvotok i ne izlaze izopsteg kontesta poeme. Nasuprot, znače onu drugu stranu, saglasnu s prostorom i vremenom, čije jasne koordinate pjesničkog bola i upinjanje da obuzda kosmičke mjere, ali i kosmičke sile koje ga raspinju od otvorenog Zenifinog kabura do ushujalih i strašno dalekih havaja prema kojima pjesnik usmjeruje svoju uzbuđenu misao.

Razvijajući i bogateći svoj "pjesnički rječnik", kojim je ostvarena i prva (fragmentarno objavljena) Alomerorovićeva "Knjiga o Ćor- Husu", pjesnik je pronašao ne samo originalno rješenje formalnog i kompozicionog sklopa i odnosa pojedinih cjelina u poemi , većje brzim ritmom i dahom brojanice (ma koliko se ponekad učinilo da je pjesnik ponesen bujicom neobuzdanih riječi, često suprotnog značenja) dosezao do tajanstvenih poetskih zagonetki čije je strašno udaljene polovine premoštavao apostrofom, kontrastom pa i hiperbolom. Alomerovićeva uzbuđena i uznesena poetska vertikala blagotvorno se dodiruje i presijeca s uzvišenim tokom mudre kur'anske misli, kao i sa rubaijama, gazelima i mesnevijama mističnih islamskih sufija i pjesnika. Njegova metafizička odredišta često ponavljana u ovoj poemi: "S one strane / i iznad / i iza / Svega / i u Ništa", ne znače konačnost koju on označava i imenuje rečju Ništa. To Ništa je rješenje i mjera svih stvari i ljudskih zagonetki i tajni koje ih muče: Alomerović često ponavlja : "i nestane / u sebe / i u Ništa..." Ili u nešto malo razvijenoj slici: "Oslonila se na kapiju ničega / i ni malim prstom da se pomakne / ni okom da trepne / neće / zagledala se Ničim / u Ništa / a u mene / i edželište / kroz debela vrata / većim od oba svijeta."

I tamo gdje pjesnik suptilno erotizira svoju misao i svoj stih, kroz uspomene iz prošlog života, koje znače raskoš duha i preosetljivost čula, pjesnik se zadržava na onoj distanci, koja još jednim, emotivnim slojem, bogati njegovu poemu i čini da tragika kratkog zemaljskog rastanka bude vidljivija i sugestivnija, a tuga i intima bliža i veća. U umješnom niiansiraniu tih stihova sadržano je još jedno opravdanje za pjesmu, možda ono najintimnije, u rasponu između onoga što se imalo i onoga što se izgubilo. Jer bez te dimenzije ljubavi, prije i poslije smrti, ova poema bi bila isto što i cvijet bez mirisa. Ovako: Alomerović ju je iskreno i s dopuštenom dozom erotizma, prožeo i tim fluidom, koji kao živi krvotok struji njenim riječima i stihovima.

Tako je pjesnik ostvario ovu poeziju od najraznorodnijih riječi i izraza, koje izviru iz davnih i svetih knjiga, pa do savremenih, često i tehničkih izraza (kojih bi se mogao sa lakoćom osloboditi), on nigdje nije osnovnu misao i inspiraciju, tok i ritam pjesme; nije napravio neprirodan spoj, već, univerzalizujući svoju misao, dao joj pečat i obilježje svog vremena, koje jeste sadašnjost, ali je istovremeno i nataloženo iskustvo prošlog življenja i prošlih naraštaja, koje su ostvarile svoju često surovu i teško iskorjenjivu istinu o njemu. Zato u poemi sretamo slike nevesele političke stvarnosti u Sandžku i odnosa vlasti prema njegovom življu, koje, iako na mini planu, rječito govore o vjerskoj i nacionalnoj netoleranciji, koja je svakodnevna zbilja i način života:

"U Raški / detaljno / provjeriše papire / i sanduk otvoriše / da vide / da nema hile / protiv Naroda / i države /Srbije // Razočarani / što u njemu nema / ništa / da zaplijene / za piće / i jelo / i da ponesu ženi / i djeci / i Ministru / Ministarstva za smrt / nevoljni / kao što jesu / dozvoliše - da prođemo/ s pokojnicom // Imi prođosmo s mehrumom..."

Posebna vrijednost, kao i u "Knjizi o Ćor-Husu" čini "pjesnički rječnik" na kraju ove poeme. Alomerović daje izvore za tumačenje svojih pjesničkih riječi, ali njegov najveći kvalitet je upravo tamo gdje se pojedinim riječima daju značenja i sadržaji iz tradicije i narodnog iskustva, no ništa manje nijesu zanimljiva i značajna vlastita pjesnička tumačenja i nadgradnja novim smislovima i novom semantikom.

"Izgubljeno zrno tespiha" Šefka Alomerovića je slojevita, nadahnuta i do katarze proživljena poetska ispovijest, koja, iako za povod i motiv ima duboko intiman čin, seže do opštih i univerzalnih promišljanja o smislu i besmislu čovjekove sudbine, života i smrti.

 

(Mak, broj 17, Novi Pazar, 1997)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin