Njegoš kao bojna truba

Autor: Ilja Sijariæ

Njegoševo shvatanje sile njegov je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave hristologije, tako i s tačke laičkog poimanja pravičnosti i pravde na svijetu


Jovana pohađa kurs srpskog jezika u jednoj stokholmskoj gimnaziji. Rođena je u Švedskoj ali, za razliku od mnogih svojih vršnjaka, redovno je išla na nastavu maternjeg jezika. To se vidi i po njenoj rečenici: tu je čak i naglasak, glavno mjerilo u vladanju bilo kojim jezikom, na svom mjestu, a rječnikom zacijelo bar za koplje nadmaša prosjek - u čitanju i pisanju više nego u samom govoru. Jovana, dakle, ide u čelni red ovdašnjih školaraca inozemnog porijekla. Aferim, vrijedna curo. A ipak... Prije neko veče mi se žali da upravo čita jednu knjigu sa spiska obavezne lektire na kursu, ali ništa ne razumije, "ama baš ništa". Radi se o NjegoševomGorskom vijencu.

Da je ohrabrim, kažem joj da nije ni prva ni potonja kojoj se GV ne "predaje" bez dosta truda. Čujem da ga i Crna Gora sve manje čita, bez obzira što se mnogi i dalje slijepo drže Njegoševih parola. I sjetim se mog prvog dodira s tim čudnim vijencem. (Samo valjda djetinje godine čuvaju u nama uspomenu na prvi susret s određenim naslovom, i to tako upečatljivo kao da se dogodilo onomad. Čitav niz tih susreta javlja mi se i sad jasnom slikom trenutaka i utisaka koji su ih pratili. Odavno, vaj, lektira više ne može da pobudi ta čuvstva što od čitanja pravljahu osoben kosmos, u kojem ti, čitajući, bješe aktivan sudionik u svemu što stoji u knjizi i u svemu što te okružuje.) Da, odnekud mi je dopao ruku GV u nekom lošem povezu, bez prve korice, s dosta nečijih nerazumljivih bilježaka na marginama. Bio sam tada u trećem razredu osnovne škole. Sjedio sam iza kuće, na nekom zubatom suncu, da li ranoproljećnom ili kasnojesenjem, i čitao stranicu za stranicom, ne shvatajući ni slovca. Posebnu muku zadavale su mi fusnote, napisane sitnim slogom, a uputstva, pisana kurzivom, uopšte nijesam ni mogao da pročitam. I mimo toga, "nešto" me vuklo da idem dalje, i ja sam čitao i čitao, a ruke mi zeble i stud me podilazila. Odavno mi je jasno šta me to vuklo: ona tajnovitost što izbija iz Njegoševe priče, koja će mi postati jasna tek mnogo kasnije.

I samo ime Njegoš, dok ništa više o njemu ne znadijah, bješe mi neki "tamni vilajet". Nešto oštro, metalno, hladno, daleko, istom zagonetno, stoga, kanda, i primamljivo, udaralo je iz te riječi - to doista više bješe neki čudan pojam nego ljudsko ime - možda i zato što nigdje oko mene nije bilo nikakvog Njegoša, dok imena iz samog GV nije manjkalo: Danilo, Vuk, Radun, Stefan, Bajo, Obrad, Janko... Ako se ne varam, u osnovnoj školi smo se bavili jedino onim stihovima o Novome. ("Novi Grade, sjediš nakraj mora"...) Ostalo je došlo s gimnazijom. Ono glavno s fakultetom. Jer u gimnaziji je zadatak bio da se nabifla posveta Karađorđu i nekoliko monologa, makar ih se i ne kapiralo. Bio je to, ukupno uzeto, GV u pet ili šest fragmenata. Cjelina se sklopila tek na studijama, proučavanjem izuzetno obimne njegošologije. Tek tada GV mi se nametnuo jezikom koji se naprosto lijepi za dušu i pamćenje, bez obzira na sve sintaksičke, morfološke ili značenjske rogobatnosti tog jezika. Valjda je samo tako i bilo moguće naučiti napamet - kao od šale, naprosto preko noći - stotine i stotine stihova! Bez sumnje, nešto je tome doprinosilo i ono poletno momačko doba, kad ne bješe teško s Baščaršije maršem izgurati na vrh Trebevića, kamoli "umemorisati" Njegoševu opojnu lirsku vaseljenu.

Njegoša i Krležu inače bije glas da su "teški" i "nerazumljivi" pisci. Bar đaci to kažu. Kad sam se, kao profesor, našao u učionici, GV sam predavao bez knjige, iz glave. I uspijevao sam, možda baš zahvaljujući tome, da ga "omilim" mojim gimnazistima. Šta je moglo biti uzbudljivije nego imati dvadeset i tri-četiri ljeta, stajati pred tridesetak radoznalih đačkih lica u klupama, gledati kako oni i očima i ušima upijaju tvoju "besjedu", kojom razlažeš i obrazlažeš, pozivajući se na stihove, sve "iz glave", naizgled jednostavnu, a ipak složenu, časomice, štaviše, zamršenu misao jednog veleuma. Jesam li birao samo mjesta koja želim da upamte? Jesam. Jesam li zaobilazio one, inače dobro znane partije što vonjaju olovnim šovenstvom i naglašeno podstiču mržnju? Jesam. Šta je onda ostajalo od drame? Sasvim dovoljno! GV ne gubi puno ako preskočimo stihove poput ovih: "Nekršću se gore usmrđeše... Odža riče na ravnom Cetinju... No lomite munar i džamiju / pa badnjake srpske nalagajte... S Muhamedom i glupost u glavu... Kako smrde ove poturice... Kad krv prospem radi svoje vjere / ne bojim se kletve ni drugoga"... (Stop, zastanite ovdje, moliću, bar na časak i osluhnite "satanski huk" ovog distiha; ima u njemu otrova za čitav kontinent!) "Od mečeta i turske džamije / napravismo prokletu gomilu / neka stoji na uklin narodu... Ko ne misli na kuran pljunuti / neka bježi glavom bez obzira... Sad ti nema u našu nahiju / obilježja od uha turskoga / do trupine ili razvalina"... Jasno, izostavljao sam ova i podobna mjesta, jer me od njih zeblo kao da su ledene sante. Brisao sam ih zbog toga iz predavanja, ali još više zbog toga što sam imao posla sa đacima svih vjera i naroda Titove federacije. Uostalom, pomenute stihove, i još neke toga tipa, ja bih uklonio iz predavanja čak i da sam pred sobom imao samo slušaoce Njegoševe vjere i naroda, a takođe i da su slušaoci bili isključivo "Turci", kako Njegoš kivno krsti poturčenjake, dakle svoje sunarodnike. Jer one prve ne bih da podstičem na halak ("Udri za krst, za obraz junački... ili gubi obadva svijeta"), a ove druge ne bih da posramim ("Niko krupno ko Turčin ne laže") niti da u njima razgaram revanšizam. Ako, pak, oni sami, i jedni i drugi, čitajući knjigu, podlegnu nekoj od nazadnih strasti što zrače iz pomenutih redova - a bilo je i toga, to se tek u nedavnom ratu pokazalo! - neću biti kriv tome ja, nego oni sami...

Sviđalo se to nama ili ne, GV je štetna književna roba. U pojedinostima, nikako u cjelini. Zar u ponašanju vojnika i generala, tokom minulog rata u bivšoj nam otadžbini, na ovaj ili onaj način, ponegdje doslovce, glose iz GV nijesu služile kao ratna truba, barem u obračunu s "Muslimanijom", kako je R. Mladić zvao Bosnu? A ni samoj Crnoj Gori se nije razminulo bez belaja. (Pitaj Sandžak i njegovu okolinu.) Zar broj porušenih muslimanskih ("turskih") bogomolja u Bosni nije našao svoje "opravdanje" u stihu "No lomite munar i džamiju"?... Zar u nekim od citiranih stihova naprosto ne kulja, kao kužna lava, najbezočniji šovinizam i ratni ršum? "Kad krv prospem radi svoje vjere, ne bojim se kletve ni drugoga"?... Ako to nije okorjeliji vjerski fundamentalizam, šta je onda vjerski fundamentalizam?Kako smrde ove poturice... Ako to nije ljaga na račun ljudi koje mrzimo jer su "prevjerili", šta je onda šovinizam? "Ko ne misli na Kuran pljunuti, neka bježi glavom bez obzira..." ili "S Muhamedom i glupost u glavu..." Je li to glas pobožnog hrišćanskog mirotvorca ili zadriglog podstrekača na rat među narodima? Je li to rezon humaniste ili destruktivca, koji je, u ovom slučaju, i vladar jedne, ako i male, zemlje, poglavar njene crkve i, istom, miljenik muza, čelni pjesnik srpskog jezika, kako to pjevaju sve srpske čitanke?

Ono se može reći da neke od ovih i ovima sličnih misli u GV ne govori sam Njegoš nego njegovi junaci. Jedno sam ja, a drugo su moji spisi, piše, biće, Niče. U redu. Niti je Tolstoj Andrej Bolkonski niti je Andrić Mustafa Madžar. Zašto bi Njegoš obavezno morao biti Vuk Mandušić ili Mićunović. Ako nije Vuk, je li iguman Stefan? Ni to. Drugo je Njegoš, a drugo njegov GV. Je li tako? I jest i nije. Jer likovi u knjigama, čak i kad nijesu izmišljeni, u stvarnosti nikad nijesu samo ono što pisac o njima kazuje. Junaci romana ne čine samo ono što pisac priča o njima, nego još mnogo štošta drugo, kao i svi živi ljudi. Pisac sam odlučuje šta će "nosioci radnje" u njegovoj priči raditi i govoriti. Je li onda on "odgovoran" za njihove postupke? Ne? Da? Nužno je da pisac istakne osobenosti ovoga ili onoga svoga književnog junaka. Ako bi ih sve sveo na svoju mjeru, onda bi se izgubila raznoobraznost karaktera u likovima. Likovi ne treba da budu "piščevi dvojnici". Neka su što jesu. I u negativnom i u pozitivnom djelovanju svom. Samo takomože se ostvariti objektivnost književnog sadržaja.

Ali ako su svi junaci nekog djela sve sami "negativci", poput ovih u GV - izuzetak je donekle jedino vojvoda Draško - onda se radi o piščevoj tendencioznosti, o knjizi "s tezom". Interpretatorova dužnost je da neke crte u opštoj negativnosti datog djela "umekša" ili čak ukloni iz svog tumačenja - dolje režimska cenzura, nek živi autocenzura! - ako ni zbog čega drugog, ono da ne bi stvarao "zlu krv". U GV ima veselih, mudrih i bolnih prizora od mnoge ruke, ali i duboke i strašne, ubitačne, kobne "nezdravoće" u pogledu na protivnika, koji u Njegoševim očima ne posjeduje ama baš ništa ljudsko. Samo zato što je ovaj ili onaj "izdao vjeru prađedovsku". Može li to biti dovoljno da takvog lišimo svih ljudskih crta, što Njegoš redovno čini, svrstavajući takvog u vražji nakot, u pasji milet, u zmiju u njedrima, u gubu iz torine, u kugu ljudsku?... Ne. Od takvog stava prema čovjeku, makar nam bio i dušmanin, "um se smuti, a jezik zapliće". Zato sam ja uklanjao takva mjesta iz predavanja, da bih moje đake poštedio nelagode zbog Njegoševe sprdnje s tuđom vjerom i vjerskim znamenjima. ("S Muhamedom i glupost u glavu." - "Kuće turske ognjem izgorjesmo / da se ne zna ni stana ni traga." - "Ali ko bi moga pomisliti / da će uzet Srpkinja Turčina.") Lišen zlokobnih formula, GV se pretvarao u pozorje koje majstorskim stilskim sredstvima veliča slobodu, bez floskula koje borbu za slobodu svode na gromovitu rasnu, vjersku i nacionalističku histeriju.

Biće da sam ja još od onoga dana kad sam GV čitao bez trunke razumijevanja ostao "zatravljen" njegovim "jezičkim magnetizmom", mimo sve gramatičke i misaone nesuvislosti tog jezika. Koji je savremenom čitaocu sve dalji, koliko svojom izražajnom i gramatičkom anahronijom, toliko, ako ne i više, svojom ideološkom, posebno vjerskom, zastranjenošću. Zato se i nijesam začudio što gimnazijalka Jovana "ama baš ništa" ne razumije čitajući GV. Srećom, "pokoljenja djela sude / što je čije daju svjema". Možda je upravo naišlo pokoljenje koje na tu bibliju mnoštva južnoslovenskih naraštaja (barem sto izdanja samo na srpskom jeziku) gleda trezveno, s rezervom, ne samo zbog stilske i leksičke nepristupačnosti GV nego, još više, zbog surovosti i sirovosti njene poruke. Ta tema čeka svog nepristrasnog istraživača.

Knjiga je čitaočev razgovor s autorom (Brodski) ali čitaoci GV nijesu njegovom tvorcu smjeli da kažu ni posuni se, vladiko, zaklanjaš nam sunce, pardon, istinu. Možda su se plašili da ih se, zbog toga, ne strpa u izrode, jer Njegoš je još za svog kratkog života postao pravoslavni etički kanon, bog svetih stvari jednog - tugo moja - negramotnog, zaostalog, neobrazovanog naroda. A s bogom se, čak i kad je to samo čovjek, nije lako nositi. Zato se, sve do naših dana, niko nije usudio da "zadre" s ovim neprikosnovenim Petrovićem, da s njim uđe "u krupne riječi" i raskrinka njegov neljudski imperativ: u obračunu s poturicom - i taj oblik je skovala pizma, "poturica" je nešto još gore i sramotnije nego "poturčenjak" - u obračunu s poturicom sva sredstva su dozvoljena. "Udri za krst, za obraz junački / ili gubi obadva svijeta." Ako se neko i osmjelio da prigovori tom nalogu - a bivalo je i takvih - dobio je žestoko po prstima, čak i od onih koji u GV nikad nijesu ni zavirili. Jer Njegoševe lozinke su za "gomilu" bile i ostale... božje zapovijesti. Sazrelo je vrijeme da se ta zabluda razobliči i Njegoš svede na ocjenu koju zaslužuje. Predugo je GV sam na pijedestalu, kumir, kult, svetinja koju ne smiješ ni pogledati krivo, premda tu ima podosta stranica koje vape za strogim ukorom strogog nacionalnog vijeća. Jer za Njegoša važi ono što on kaže za Miloša Obilića: baca ljude u nesvijest, u delirijum koji ne preza ni od kakvog prestupa. Tu su osjećanja iznad razuma, srce je "starije" od glave. GV nalaže bezuslovan, beskompromisan, bespoštedan obračun s neprijateljem. Tamagna charta okrutnosti napisana je rukom pjesnika koliko i rukom hajduka, vojvode ili generala što ratnu sjekiru iz ruke ne pušta čak ni kad spava. Do neba su uzvišena ona mjesta koja je pisao pjesnik, ali ona koja je pisao ratni huškač - gola su sablja i strava. Mnogi li je, posve nedužan, platio glavom za tu sablju u Njegoševom peru! Zato možemo reći da će onaj ko je čitao Njegoša lakše posegnuti na tuđ život nego onaj ko ga nije čitao. Krajnji je čas da pjesnika očistimo od krvožednog bojbaše u njemu, i tako maksimum religiozne nenavisti prevedemo u maksimum poštovanja čak i za "slaba čovjeka". Inače će nas raketne salve u formi opijajućih tropa i dalje zasipati s balkanskijeh visova vrletnijeh.

Najzad, ako bi se i moglo naći opravdanje za Njegošev duboki nihilizam ("U ad mi se svijet pretvorio / a svi ljudi pakleni duhovi") s obzirom na prilike u kojima je živio (Crna Gora, Njegoševi "divlji ćoškovi", tada je samo prividno slobodna, sva je zakrvljena, razjedinjena, gladna, bespomoćna, a sam Njegoš već načet opakom bolešću) za Njegoševe potomke - koji su iz Njegoševe riječi crpli nadahnuće za svoje zločine - nema opravdanja ni koliko za crno ispod nokta. Jer Njegoševo i naše doba jedno drugom sliče kao noć danu, a Njegoševa je noć. Htio - ne htio, Njegoš je ipak blagoslovio srpski nož u grlu i nedužnih inovjeraca, smatrajući takav čin krunom čojstva i junaštva. ("Vaš će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit.") Jer, "Vuk na ovcu svoje pravo ima / ka tirjanin na slaba čovjeka". Šta tu da se kaže, osim:Ne, vladiko, ako Boga znadeš! Zaboravio si da si juče govorio "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom". Kako ovca, duša krotkosti, svom tirjaninu vuku da "stane nogom za vrat"? Nema šanse! Po kojoj to odredbi tirjanin "ima pravo" na slabijeg od sebe? Taj "darvinizam" odbacuje svaka religija. Samo tlačitelj, samo ljuti despot potpisaće takav paragraf. Jerbo, i "slab čovjek", to jest onaj što nije u stanju da se sam odupre napadu, ima pravo, i po nebeskim i po zemaljskim zakonima, da živi svoj život. Prema tome, Njegoševo shvatanje sile njegov je golemi grijeh, kako sa stanovišta zdrave hristologije, tako i s tačke laičkog poimanja pravičnosti i pravde na svijetu. Shodno tome, nije greška zaključiti da je Njegoš svojim perom počinio strahotna nedjela u ratovima pod balkanskim nebom, posebno u krvoproliću tokom minule dekade, iako je s ovog svijeta otišao još polovinom pretprošlog stoljeća.

Šta li bi gimnazijalka Jovana zaključila o GV kad bi dokučila još i tu dimenziju Njegoševe poezije? Siguran sam da bi je odgurnula od sebe kao jeres, zato što je, srećom, odrasla u zemlji kojoj ni krst ni polumjesec, niti ini vjerski simboli, ni smrde ni mirišu, jer tu se čovječnost određuje drugim kategorijama. Hvala bogu! A mene, molim, pustite da snivam snom (Lorkinih) jabuka. Zaslužujem to kao onaj što prozreo je Njegoševu mračnu ideju i izložio je na oglasnu tablu umjesto da je, poput mnogih, zakopa pod kamen i sakrije i od sebe samog.

 

(Republika, broj 322-323, Beograd, 2003)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin