Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Poezija Džemaludina Kaliæa - Bosnjaci

Poezija Džemaludina Kaliæa

Autor: Iso Kalaè

 

(Odlomak)


Pisanje je kreativni razgovor sa sobom unutar prostora i vremena. Ono je kontinuirano duhovno putovanje, iskon i smisao života i njegove pratilje smrti - oblikovanje onoga što jeste i onoga što nije, a što objedinjeno rijeèima traje kao jedina istina, kao svjedoèenje o onome što bi davno prošlo i nestalo da nije umjetnika. Dakako, pjesnikova duša treperi izmeðu tri vremenske kategorije, sudara se, suèeljava s odreðenim pojavama i pojmovima, obilježava ih, ponovo imenuje - peèati svojim unutarnjim akcentima i oblikuje prema viðenju iz sebe i svoga intelekta. Otud je i pisanje, pored ostalog, intima - najiskrenija maštovita i stvarna historija i geografija biæa koje stvara, zavièajni i univerzalni put u iskon. Ovo naglašavamo zato što se u poeziji i prozi Džemaludina Aliæa podudaraju, prožimaju i dopunjuju tanahni slojevi odreðene stvaralaèke i intelektualne svijesti, životno i intelektualno-literarno iskustvo.

Aliæ je veoma radan pisac. On se dokazuje i potvrðuje: poezijom, prozom, kritikom i esejistikom. U poeziji i prozi njegov stvaralaèki govor izvire iz unutarnjeg Ega, talasa se oko njega, ide horizontalno i vertikalno. On postaje njegova emanacija, želja i težnja da intelektualno-lirski zbori o sebi i zavièaju, apostrofira bitno, razluèuje i razmeðuje granice od nebitnog. Razmièuæi površinske slojeve svakodnevnog i konvencionalnog, iduæi u dubinu - Aliæevo pisanje doima se i kao osjeæanje i osmišljavanje života i rijeèi koje vaskrsavaju èovjeka i njegovo vrijeme. Ta sposobnost izdvaja Aliæa od veæine pisaca njegove generacije u Bosni i Hercegovini i uopæe. Pored toga što je prvenstveno pjesnik, ali i prozaista u zrenju, Džemaludin Aliæ je, zaista, suptilni esejista, kritièar izoštrenog èula za nijanse, za formu i oblike bez obzira što je i u kritici sklon meditaciji i refleksiji koja ga, uostalom, èini originalnom pojavom. Aliæ je, nema sumnje, stvaralac sa darom koji prodire u tkivo životnog i vizionarskog. Svoju snagu zanosa i emocija, on "kontrolira" intelektualnim biæem, bogatim i istanèanim jezièkim osjeæanjem. Tako je on pjesnik - pripovjedaè i romansijer, kritièar i esejista koji na literaturu gleda dublje od njenih površinskih slojeva. Jer, on je kao kritièar, uèini se, sklon da vidi ispod površine i prodre u njene slojeve - da impulse svoje duše, razuma i intelekta povezuje, opaža i otkriva. Uglavnom, takav je Aliæ u svojim prvim knjigama pjesama: Razbijanje površine (Svjetlost, Sarajevo, 1969.), Tamni kristal (Naprijed, Zagreb, 1969.) i Pjev sve tišeg srca (Razlog, Zagreb, 1971.). A dok Sezona lova (August Cesarec, Zagreb, 1974.) donosi zanimljivu i svježu komponentu ironije i humoristièno-satiriènog u pjesmi, dotle Nesanica (Svjetlost, Sarajevo, 1976.) i Put u iskon (Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.) ispoljavaju najdublju proživljenost u inspirativnom susretu sa temama konkretne stvarnosti i nesputane fantastike - slojeve naracije i poetske zgusnutosti. Meðutim, i u svojim romanima I smrt æe proæi (CDD SOH, Zagreb, 1978.), Trošenje grijeha (Svjetlost, Sarajevo, 1980.), kao i u sugestivnoj, koherentnoj i epsko-lirski istanèanoj knjizi pripovijedaka sa detektivskim naslovom Zamka za Ishaka Ledinu (Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.), Džemaludin Aliæ se manifestuje, pored ostalog, kao pisac èuda, kao realni i irealni fantasta, kao produhovljeni i intelektualni maštar koji prièa o ljudima, bjelosvjetskim skitaèima, prorocima, ukletim i namuèenim dušama.

Knjiga pjesama Razbijanje površine je karakteristiènog i asocijativnog naslova. Te rijeèi naslova apostrofiraju put i princip traženja, mladalaèke traganje za novim. One "prijete" jednom opæom promjenom, destrukcijom i stvaranjem novog. Mladi pjesnik se svojim mišljenjem i pjevanjem - oblikovanjem stihova i pjesama prividno "razdužuje" s tradicionalnim naèinom pisanja. Sav u mladalaèkom grèu, po svaku cijenu želi da ima svoj lirski prostor i stvaralaèko polje odakle bi da sagleda cijeli svijet i donese novinu. Sklon upadljivoj patetici i retorici, ali i veoma smjelom traženju simbola i nadrealistièkih tonova koji potenciraju prolaznost, nestanak, smrt i ništavilo, on u svojoj pjesmi najèešæe varira jednu ideju, filozofira i poetski je gradira. Oko nje se koncentriraju stihovi, povezuju intuicijom i intelektom, iako nekad ostaju neusklaðeni. Pjesma je tu "poluga", most preko kojeg se prelama prošlost, sadašnjost i buduænost. Ona apsorbuje - uvlaèi svijet u sebe, u svoju širinu i suženost, pustoš i samoæu koja predskazuje i nagovještava smrt:

Osjeæaš: vrijeme se sprema
Da smrt ti podari krotku.
U sjeæanju veæ zamagljuje se lik
Što opsjednu te noænim mirisima
I vrati moru.
Tu, u silini talasa,
Nalaziš se žrtvom, opalom sjenkom
Koju su pomakli iz duboke tame
U sjedinjenu tugu.

(Darivanje)

Dok pjesnik vapi o tome kako je smrt u svemu - da raskriljuje, razmièe i razbija površine unutar biæa i kosmosa, dok se u zbirci talasaju strah i otpor zlu, dotle njegovo pjevanje nasluæuje mrtve pelerine. Ljudski ležaj pod busenjem je u pjesmi Muzika starih majstora nijema svetinja "zaljuljana s oèima u tmini". A strah u Darivanju samo je uvertira, èudesna kazaljka koja vaga ljubav i sreæu, odbrojava vrijeme, vrši jednu temeljitu pripremu dana, mjeseci, vijekova i ljudi - da bi u Muzici starih majstora opisivao "usahlu tišinu", kao tamu koja se ljulja, pritiska - raskida èovjeka i njegov kostur. Pjesnik je uzavreo i u zbirci Tamni kristal. Ispovijeda se melanholièno, rezignantno, depresivno i elegièno. Njega opsesivno progoni prostor grobalja, zlotvora, muèitelja, ništarija i protuha. Posebno postaje zapanjen i zbunjen "tolikim životom" mrtvaca u pjesmi Povratak:

"A kada se vratiš iz prostora mrtvih, naæi æeš se zbunjen tolikim životom. Kako dalje iæi, biæe tvoje prve misli, i slušati šaputanje stvari, a ne znati da je smrt samo varka, vjeèno vraæanje tišini".

Aliæevo raslojavanje svoga Ja - subjekta i objekta, i pored patetike, retorike i naracije, jeste iskreno i s odreðenom mjerom. Spoljašnji svijet je prožet, vezan nevidljivim nitima sa unutrašnjim; oni u pjesmi pojaèavaju kontrast, diskretno i blago sažimanje. I èovjek unutar toga postaje budna biljka - stablo koje ima svoje biæe i moæ mišljenja. On je istovremeno i gnijezdo sumnje, optimizma, nagona za samoodržanjem i samouništenjem. Upravo, izmeðu tih pojmova, trošenja i osipanja, patnje i oèajanja - nepovjerenja i sumnje, ljudi se formiraju, oblikuju, bude kao proljetne biljèice - postaju svjesni svoga identiteta unutar prirode i ljudi kao njenog najautentiènijeg savršenstva. Pjesnik o tome, pored ostalog, elegièno i optimistièki istovremeno zakljuèuje:

Našoj sudbi sad se traži oblik
Budna biljko, to su divne neprilike
U poslušnome biæu još se gnijezdi sumnja
Izvorište suluda razuma

Porekli smo što se srcem stvorilo
Ljubeæi jedino svoje èedne kobi
I patnju ponekad u sumoru sreænu

(Našoj sudbi sad se traži oblik)

Bez obzira na tematsku vezu i bliskost stvaralaèkog postupka u ''Razbijanju površine'' i ''Tamnom kristalu'', ipak se u posljednjoj knjizi Aliæ javlja s nešto više kvaliteta. On je tu, uèini se, više vezan za svoj svijet, rafiniranijeg izraza i pjesma mu ima odreðenu unutarnju snagu. Rijeè je dublja, iskrenija, bliža tužbalici - prokletstvu koje pjesnika opsjeda i èini tragiènijim. Ne samo da pjeva nego i "upozorava"; ne samo da se nadnosi nad tamu i bezgraniènu provaliju prošlosti, nego ga iznutra obasjava i peèe iskonska gorèina:

Ne unosi svetiljku u pusti dom
Može te opeæi iskon gorèine
Može mrtvi leptir iznenada
Poremetiti sklad

(Dom)

Unutarnje biæe treperi, zraèi, ne miruje. Pokreæe ga intuicija, saznanje života i smrti, patnja i bol. Transparentno biæe - koje je uvijek na nišanu stvarnosti, vizije, fantastike i opsesije o progonjenju, napreže se - pjesmom postiže sreæu, reda njene slike i ritam kao ravnotežu govorenja.

Pjev sve tišeg srca Džemaludina Aliæa, možda, najbolje odreðuje pjesnika prve faze, upravo pjesmom Sanjar u svetom obilju. On je, kao i u slavnog Tina Ujeviæa, patnik, lutalica koja traži "naèelo svoje samoæe", sanjar i mudrac. Njegov duh, misli i emocije stalno su u pokretu, u stvaralaèkom naponu i gonetanju. Sanjar - pisac iznova stvara svijet i ponaša se kao božanstvo: "Izlazi iz sebe, naseljava vrijeme, osvaja svemir". Oko njega je uvijek smrt kao "krik èežnje kojoj sve pripada". U njemu je istinska ljubav prema zemlji, njenim napaæenim i omalovažavanim ljudima - nešto što humanizmom zraèi iz veæine pjesama knjige Pjev sve tišeg srca. Osim toga, prisutni su ukleti, umorni i svijetli pejzaži, raskršæa i bespuæa - pjesnikovo nastojanje da ništa preraste u sve, u jedno neuništivo jezgro univerzalnosti, blagosti i impresivnosti koja se, razumije se, ispoljava i u ostalim Aliæevim pjesnièkim knjigama. Dakako, pjesnik svoj stvaralaèki postupak u Pjevu sve tišeg srca zasniva na slikama skladnih ili poloviènih tonova - na apatiji i rezignaciji kao temelju lirske misli, na unutarnjem previranju - neèem što podsjeæa na monolog, zapis, hvalospjev ili odu zemlji.

Iskazivanje u ironiènom tonu, u izlomljenom ili slobodnom stihu, u bizarnijim slikama i natuknicama, "iznenadnim" pitanjima i odgovorima o naèinu života i istrajavanja, uèini se, glavne su odlike Aliæeve zbirke pjesama Sezona lova. Jedna bespretencioznost saopæavanja i oblikovanja pjesme, spontanost i britkost rijeèi - dovede do prijatnog i nenadanog obrta, do neèega što nismo oèekivali, ali èime smo misaono stimulirani:

Ušao sam u samoæu podneva
sat na kuli izbija
ušao sam u vrijeme
jedne travke
sagnuo se
bio mrtav

(Pjesme duha)

Meðutim, i ovdje pjesnika prvenstveno zanima vrijeme i èovjek kao dio travke koja simbolizira grob. Bori se, hrli prema vremenu, osvaja ga intelektualno-ironiènim darom. I ne samo to. Aliæ i prosuðuje, ali na taj naèin što sve više gleda u sebe, što se rijeèima i stihovima služi kao jedinim zakonima spoznaje, oblikovanja biæa i nebiæa. Podignuti govor ironije, njena sveèana nježnost i mirnoæa, dominira ''Sezonom lova''. A blagi sarkazam poveæava draž, saopæavanje koje se, pored ostalog, gradacijom podiže i postaje neobiènije u svojoj obiènosti. Možda je za tu tvrdnju najilustrativnija pjesma ''Romantika'':

Do sjeæanja vode nepregledni putevi
psi grizu grobove jorgovan cvate
na ularu goveèe glavinja

da li da udahnem vazduh pun studi
ili prazan prostor

Pjesma preobrazi ono što bi bez nje bilo banalno, optereæeno i razoreno živom istinom koja je najpogubnija za umjetnièko djelo. To navodi i na konstataciju o metamorfozi, ljepoti, svježini i ironiji - na drugu Aliæevu pjesnièku fazu koju èini Sezona lova - knjiga veoma ironiènog naslova, eksklamativnih stihova i ironiène note koja se razvija veæ od poèetka samog naslova. No, kao i u ''Razbijanju površine'', ''Tamnom kristalu'', ''Pjevu sve tišeg srca'', ni ''Sezona lova'' ipak nije lišena, reklo bi se, aliæevske meditativnosti, patetike, naracije i disharmoniènosti.

Knjiga poezije Nesanica ima naslov koji je primjereniji nekoj psihološkoj ili medicinskoj raspravi o nesanici i mukama koje progone bolesnika. Meðutim, ovoj zbirci, gdje se poema oslanja na poemu, a sve zajedno èine stihovan roman o samoæi, ranjivosti savremenog èovjeka unutar tehnicizma i zagušljivog gradskog dima i zraka - kada je oèevima i sinovima život ispunjen "iskrama i trnjem" - fenomen nesanice manifestira se kao gubljenje kontrole nad sobom i svojim razumom, nad vremenom i prostorom. Nesanica je, pored toga, bolest današnjeg vijeka i njegovog tragiènog èovjeka duž kontinenata. On strepi pred inflacijama, devalvacijama i ratom. Sam je, ukleto stoji pred svojim Sudnjim danom odakle dobuju "mrtvi impulsi ljubavi", a dolaze "nijemi svjedoci smrti". Bitke i ratovi su ovdje izmiješani - pjesnikova vizija sve to donosi kao jedno: zlo, kataklizma, kulminacija o smaknuæu èovjeèanstva i zemaljske kugle uopæe. Nesanica prijeti, uzima, lomi, satire - ništa ne daje. Najgora je bolest koja bi zemlju mogla srušiti - do temelja razoriti.

I kad je nesretni èovjek kažnjenièki i izgnanièki raspet izmeðu sadašnjosti i buduænosti, izmeðu zemlje i neba, volje i nagona osionih i naprasitih, suludih i moænih, kad nema lijeka nesanici, depresiji i strahu od bolesti i ratova, tragiènom pjesniku ostaje da se naruga sebi i drugima. Putevi prema buduænosti se zatvaraju i kidaju. Izlaza je sve manje, a pjesnik se "miri" sa smræu, zaziva je i imenuje draganom, kišom, travom u vrtu, gošæom - dobrim danom, historijom i prilikom da se nestane. Osim toga, obraæajuæi se meditativno, zabrinuto i zamišljeno ženi u Hasanaginici on se, upravo, ispovijeda i žali svojoj majci kao najpametnijem i sveznajuæem biæu. I tako - ne samo u poeziji, nego i u prozi, izuzimajuæi Kanitu iz romana I smrt æe proæi koja je zapala i u kupleraj, Aliæeva žena je nježna, topla, mehka i blaga poput Hasanaginice, zamorena, pritisnuta vjeènom sirotinjom i neimaštinom. A pjesnik ispovijeda provincijsku èamotinju, zagušljivost i propast koja se primièe:

Dišemo teško i kašalj je odasvud
prema podacima nekih uvaženih službi
u našim pluæima ima viška desetak procenata antracita
ali uz pomoæ pošumljavanja i deratizacije
pacovi æe biti odagnani prema rijeci
gdje trunu leševi mladih ljubavnika

Tako se i Nesanicom provlaèi protest, ironija i sarkazam. A ona postaje duga i protestna tužbalica - kletva, pobuna protiv zla i prokletstva koje èovjeka vreba na svakom koraku. Pjesnik unosi jednu novu svježinu humanistièkog zahvata za trajanje poezije i èovjeka - postaje i na taj naèin veoma istaknut predstavnik mlaðe generacije pjesnika naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Njega u prvom redu krasi moderan izraz, misaonost, satirièan poriv, intelektualni i meditativni govor koji sreæemo i u najzrelijoj knjizi pjesama Put u iskon, koji sa Nesanicom èini treæu pjesnièku fazu Džemaludina Aliæa. Put u iskon više je za filozofski negoli pjesnièki naslov, više za neku Hajdegerovu raspravu negoli za pjesnièku zbirku Džemaludina Aliæa. A i sarajevski filozof Abdulah Šarèeviæ ima obimnu i vrijednu studiju ''Iskon i smisao'' (Svjetlost, Sarajevo, 1971.). Meðutim, to uopæe ne umanjuje njenu vrijednost, jer su pjesme ove knjige obojene snažnim intelektualnim i lirskim elementima, odišu svježinom i tokovima u nepoznatom i iskonskom - onim što je "iskon i smisao". To je filozofsko-lirski spjev, traktat, razmišljanje o vjeènim i prolaznim vrijednostima. Istina, u knjizi ''Put u iskon'' èovjek je dio kosmosa, oslonac, iskon i praiskon - vjeèno trajanje i umiranje. Da nije èovjeka, kosmos bi postao nepoznanica - pusta i hladna šupljina, èudovište koje ništa o sebi ne zna. Pa ipak, sve je uzaludno i tragièno, jer èovjek nije èovjek dok ne spozna i ne naðe oslonac u sebi samom:

Kad se nasloniš na sama sebe,

(U: Mubera Pašiæ, Džemaludin Aliæ, Mile Pešorda, Suvremena književnost naroda i narodnosti BiH, knj. 43, Sarajevo, 1984./85., str. 101-108.)
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim