Poezija Džemaludina Kalića

Autor: Iso Kalaè

(Odlomak)


Pisanje je kreativni razgovor sa sobom unutar prostora i vremena. Ono je kontinuirano duhovno putovanje, iskon i smisao života i njegove pratilje smrti - oblikovanje onoga što jeste i onoga što nije, a što objedinjeno riječima traje kao jedina istina, kao svjedočenje o onome što bi davno prošlo i nestalo da nije umjetnika. Dakako, pjesnikova duša treperi između tri vremenske kategorije, sudara se, sučeljava s određenim pojavama i pojmovima, obilježava ih, ponovo imenuje - pečati svojim unutarnjim akcentima i oblikuje prema viđenju iz sebe i svoga intelekta. Otud je i pisanje, pored ostalog, intima - najiskrenija maštovita i stvarna historija i geografija bića koje stvara, zavičajni i univerzalni put u iskon.

To naglašavamo zato što se u poeziji i prozi Džemaludina Alića podudaraju, prožimaju i dopunjuju tanahni slojevi određene stvaralačke i intelektualne svijesti, životno i intelektualno-literarno iskustvo. Alić je veoma radan pisac. On se dokazuje i potvrđuje: poezijom, prozom, kritikom i esejistikom. U poeziji i prozi njegov stvaralački govor izvire iz unutarnjeg Ega, talasa se oko njega, ide horizontalno i vertikalno. On postaje njegova emanacija, želja i težnja da intelektualno-lirski zbori o sebi i zavičaju, apostrofira bitno, razlučuje i razmeđuje granice od nebitnog. Razmičući površinske slojeve svakodnevnog i konvencionalnog, idući u dubinu - Alićevo pisanje doima se i kao osjećanje i osmišljavanje života i riječi koje vaskrsavaju čovjeka i njegovo vrijeme. Ta sposobnost izdvaja Alića od većine pisaca njegove generacije u Bosni i Hercegovini i uopće. Pored toga što je prvenstveno pjesnik, ali i prozaista u zrenju, Džemaludin Alić je, zaista, suptilni esejista, kritičar izoštrenog čula za nijanse, za formu i oblike bez obzira što je i u kritici sklon meditaciji i refleksiji koja ga, uostalom, čini originalnom pojavom. Alić je, nema sumnje, stvaralac sa darom koji prodire u tkivo životnog i vizionarskog. Svoju snagu zanosa i emocija, on "kontrolira" intelektualnim bićem, bogatim i istančanim jezičkim osjećanjem. Tako je on pjesnik - pripovjedač i romansijer, kritičar i esejista koji na literaturu gleda dublje od njenih površinskih slojeva. Jer, on je kao kritičar, učini se, sklon da vidi ispod površine i prodre u njene slojeve - da impulse svoje duše, razuma i intelekta povezuje, opaža i otkriva.

Uglavnom, takav je Alić u svojim prvim knjigama pjesama: Razbijanje površine (Svjetlost, Sarajevo, 1969.), Tamni kristal (Naprijed, Zagreb, 1969.) i Pjev sve tišeg srca (Razlog, Zagreb, 1971.). A dok Sezona lova (August Cesarec, Zagreb, 1974.) donosi zanimljivu i svježu komponentu ironije i humoristično-satiričnog u pjesmi, dotle Nesanica (Svjetlost, Sarajevo, 1976.) i Put u iskon (Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.) ispoljavaju najdublju proživljenost u inspirativnom susretu sa temama konkretne stvarnosti i nesputane fantastike - slojeve naracije i poetske zgusnutosti. Međutim, i u svojim romanima I smrt će proći (CDD SOH, Zagreb, 1978.), Trošenje grijeha (Svjetlost, Sarajevo, 1980.), kao i u sugestivnoj, koherentnoj i epsko-lirski istančanoj knjizi pripovijedaka sa detektivskim naslovom Zamka za Ishaka Ledinu (Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.), Džemaludin Alić se manifestuje, pored ostalog, kao pisac čuda, kao realni i irealni fantasta, kao produhovljeni i intelektualni maštar koji priča o ljudima, bjelosvjetskim skitačima, prorocima, ukletim i namučenim dušama.

Knjiga pjesama Razbijanje površine je karakterističnog i asocijativnog naslova. Te riječi naslova apostrofiraju put i princip traženja, mladalačke traganje za novim. One "prijete" jednom općom promjenom, destrukcijom i stvaranjem novog. Mladi pjesnik se svojim mišljenjem i pjevanjem - oblikovanjem stihova i pjesama prividno "razdužuje" s tradicionalnim načinom pisanja. Sav u mladalačkom grču, po svaku cijenu želi da ima svoj lirski prostor i stvaralačko polje odakle bi da sagleda cijeli svijet i donese novinu. Sklon upadljivoj patetici i retorici, ali i veoma smjelom traženju simbola i nadrealističkih tonova, koji potenciraju prolaznost, nestanak, smrt i ništavilo, on u svojoj pjesmi najčešće varira jednu ideju, filozofira i poetski je gradira. Oko nje se koncentriraju stihovi, povezuju intuicijom i intelektom, iako nekad ostaju neusklađeni. Pjesma je tu "poluga", most preko kojeg se prelama prošlost, sadašnjost i budućnost. Ona apsorbuje - uvlači svijet u sebe, u svoju širinu i suženost, pustoš i samoću koja predskazuje i nagovještava smrt:

Osjećaš: vrijeme se sprema
Da smrt ti podari krotku.
U sjećanju već zamagljuje se lik
Što opsjednu te noćnim mirisima
I vrati moru.
Tu, u silini talasa,
Nalaziš se žrtvom, opalom sjenkom
Koju su pomakli iz duboke tame
U sjedinjenu tugu.

(Darivanje)

Dok pjesnik vapi o tome kako je smrt u svemu - da raskriljuje, razmiče i razbija površine unutar bića i kosmosa, dok se u zbirci talasaju strah iotpor zlu, dotle njegovo pjevanje naslućuje mrtve pelerine. Ljudski ležaj pod busenjem je u pjesmi Muzika starih majstora nijema svetinja "zaljuljana s očima u tmini". A strah u Darivanju samo je uvertira, čudesna kazaljka koja vaga ljubav i sreću, odbrojava vrijeme, vrši jednu temeljitu pripremu dana, mjeseci, vijekova i ljudi - da bi u Muzici starih majstora opisivao "usahlu tišinu", kao tamu koja se ljulja, pritiska - raskida čovjeka i njegov kostur.

Pjesnik je uzavreo i u zbirci Tamni kristal. Ispovijeda se melanholično, rezignantno, depresivno i elegično. Njega opsesivno progoni prostor grobalja, zlotvora, mučitelja, ništarija i protuha. Posebno postaje zapanjen i zbunjen "tolikim životom" mrtvaca u pjesmi Povratak:

"A kada se vratiš iz prostora mrtvih, naći ćeš se zbunjen tolikim životom. Kako dalje ići, biće tvoje prve misli, i slušati šaputanje stvari, a ne znati da je smrt samo varka, vječno vraćanje tišini".

Alićevo raslojavanje svoga Ja - subjekta i objekta, i pored patetike, retorike i naracije, jeste iskreno i s određenom mjerom. Spoljašnji svijet je prožet, vezan nevidljivim nitima sa unutrašnjim; oni u pjesmi pojačavaju kontrast, diskretno i blago sažimanje. I čovjek unutar toga postaje budna biljka - stablo koje ima svoje biće i moć mišljenja. On je istovremeno i gnijezdo sumnje, optimizma, nagona za samoodržanjem i samouništenjem. Upravo, između tih pojmova, trošenja i osipanja, patnje i očajanja - nepovjerenja i sumnje, ljudi se formiraju, oblikuju, bude kao proljetne biljčice - postaju svjesni svoga identiteta unutar prirode i ljudi kao njenog najautentičnijeg savršenstva. Pjesnik o tome, pored ostalog, elegično i optimistički istovremeno zaključuje:

Našoj sudbi sad se traži oblik
Budna biljko, to su divne neprilike
U poslušnome biću još se gnijezdi sumnja
Izvorište suluda razuma

Porekli smo što se srcem stvorilo
Ljubeći jedino svoje čedne kobi
I patnju ponekad u sumoru srećnu

(Našoj sudbi sad se traži oblik)

Bez obzira na tematsku vezu i bliskost stvaralačkog postupka u Razbijanju površine i Tamnom kristalu, ipak se u posljednjoj knjizi Alić javlja s nešto više kvaliteta. On je tu, učini se, vezaniji za svoj svijet, rafiniranijeg izraza i pjesma mu ima određenu unutarnju snagu. Riječ je dublja, iskrenija, bliža tužbalici - prokletstvu koje pjesnika opsjeda i čini tragičnijim. Ne samo da pjeva nego i "upozorava"; ne samo da se nadnosi nad tamu ibezgraničnu provaliju prošlosti, nego ga iznutra obasjava i peče iskonska gorčina:

Ne unosi svetiljku u pusti dom
Može te opeći iskon gorčine
Može mrtvi leptir iznenada
Poremetiti sklad

(Dom)

Unutarnje biće treperi, zrači, ne miruje. Pokreće ga intuicija, saznanje života i smrti, patnja i bol. Transparentno biće - koje je uvijek na nišanu stvarnosti, vizije, fantastike i opsesije o progonjenju, napreže se - pjesmom postiže sreću, reda njene slike i ritam kao ravnotežu govorenja.

Pjev sve tišeg srca Džemaludina Alića, možda, najbolje određuje pjesnika prve faze, upravo, pjesmom Sanjar u svetom obilju. On je, kao i u slavnog Tina Ujevića, patnik, lutalica koja traži "načelo svoje samoće", sanjar i mudrac. Njegov duh, misli i emocije stalno su u pokretu, u stvaralačkom naponu i gonetanju. Sanjar - pisac iznova stvara svijet i ponaša se kao božanstvo: "Izlazi iz sebe, naseljava vrijeme, osvaja svemir". Oko njega je uvijek smrt kao "krik čežnje kojoj sve pripada". U njemu je istinska ljubav prema zemlji, njenim napaćenim i omalovažavanim ljudima - nešto što humanizmom zrači iz većine pjesama knjige Pjev sve tišeg srca. Osim toga, prisutni su ukleti, umorni i svijetli pejzaži, raskršća i bespuća - pjesnikovo nastojanje da ništa preraste u sve, u jedno neuništivo jezgro univerzalnosti, blagosti i impresivnosti koja se, razumije se, ispoljava i u ostalim Alićevim pjesničkim knjigama. Dakako, pjesnik svoj stvaralački postupak u Pjevu sve tišeg srca zasniva na slikama skladnih ili polovičnih tonova - na apatiji i rezignaciji kao temelju lirske misli, na unutarnjem previranju - nečem što podsjeća na monolog, zapis, hvalospjev ili odu zemlji.

Iskazivanje u ironičnom tonu, u izlomljenom ili slobodnom stihu, u bizarnijim slikama i natuknicama, "iznenadnim" pitanjima i odgovorima o načinu života i istrajavanja, učini se, glavne su odlike Alićeve zbirke pjesama Sezona lova. Jedna bespretencioznost saopćavanja i oblikovanja pjesme, spontanost i britkost riječi - dovede do prijatnog i nenadanog obrta, do nečega što nismo očekivali, ali čime smo misaono stimulirani:

Ušao sam u samoću podneva
sat na kuli izbija
ušao sam u vrijeme
jedne travke
sagnuo se
bio mrtav

(Pjesme duha)

Međutim, i ovdje pjesnika prvenstveno zanima vrijeme i čovjek kao dio travke koja simbolizira grob. Bori se, hrli prema vremenu, osvaja ga intelektualno-ironičnim darom. I ne samo to. Alić i prosuđuje, ali na taj način što sve više gleda u sebe, što se riječima i stihovima služi kao jedinim zakonima spoznaje, oblikovanja bića i nebića. Podignuti govor ironije, njena svečana nježnost i mirnoća, dominira Sezonom lova. A blagi sarkazam povećava draž, saopćavanje koje se, pored ostalog, gradacijom podiže i postaje neobičnije u svojoj običnosti. Možda je za tu tvrdnju najilustrativnija pjesma Romantika:

Do sjećanja vode nepregledni putevi
psi grizu grobove jorgovan cvate
na ularu goveče glavinja

da li da udahnem vazduh pun studi
ili prazan prostor

Pjesma preobrazi ono što bi bez nje bilo banalno, opterećeno i razoreno živom istinom koja je najpogubnija za umjetničko djelo. To navodi i na konstataciju o metamorfozi, ljepoti, svježini i ironiji - na drugu Alićevu pjesničku fazu koju čini Sezona lova - knjiga veoma ironičnog naslova, eksklamativnih stihova i ironične note koja se razvija već od početka samog naslova. No, kao i u Razbijanju površine, Tamnom kristalu, Pjevu sve tišeg srca, ni Sezona lova ipak nije lišena, reklo bi se, alićevske meditativnosti, patetike, naracije i disharmoničnosti.

Knjiga poezije Nesanica ima naslov koji je primjereniji nekoj psihološkoj ili medicinskoj raspravi o nesanici i mukama koje progone bolesnika. Međutim, ovoj zbirci, gdje se poema oslanja na poemu, a sve zajedno čine stihovan roman o samoći, ranjivosti savremenog čovjeka unutar tehnicizma i zagušljivog gradskog dima i zraka - kada je očevima i sinovima život ispunjen "iskrama i trnjem" - fenomen nesanice manifestira se kao gubljenje kontrole nad sobom i svojim razumom, nad vremenom i prostorom. Nesanica je, pored toga, bolest današnjeg vijeka i njegovog tragičnog čovjeka duž kontinenata. On strepi pred inflacijama, devalvacijama i ratom. Sam je, ukleto stoji pred svojim Sudnjim danom odakle dobuju "mrtvi impulsi ljubavi", a dolaze "nijemi svjedoci smrti". Bitke i ratovi su ovdje izmiješani - pjesnikova vizija sve to donosi kao jedno: zlo, kataklizma, kulminacija o smaknuću čovječanstva i zemaljske kugle uopće. Nesanica prijeti, uzima, lomi, satire - ništa ne daje. Najgora je bolest koja bi zemlju mogla srušiti - do temelja razoriti.

I kad je nesretni čovjek kažnjenički i izgnanički raspet između sadašnjosti i budućnosti, između zemlje i neba, volje i nagona osionih i naprasitih, suludih i moćnih, kad nema lijeka nesanici, depresiji i strahu od bolesti i ratova, tragičnom pjesniku ostaje da se naruga sebi i drugima. Putevi prema budućnostise zatvaraju i kidaju. Izlaza je sve manje, a pjesnik se "miri" sa smrću, zaziva je i imenuje draganom, kišom, travom u vrtu, gošćom - dobrim danom, historijom i prilikom da se nestane. Osim toga, obraćajući se meditativno, zabrinuto i zamišljeno ženi u Hasanaginici on se, upravo, ispovijeda i žali svojoj majci kao najpametnijem i sveznajućem biću. I tako - ne samo u poeziji, nego i u prozi, izuzimajući Kanitu iz romana I smrt će proći koja je zapala i u kupleraj, Alićeva žena je nježna, topla, mehka i blaga poput Hasanaginice, zamorena, pritisnuta vječnom sirotinjom i neimaštinom. A pjesnik ispovijeda provincijsku čamotinju, zagušljivost i propast koja se primiče:

Dišemo teško i kašalj je odasvud
prema podacima nekih uvaženih službi
u našim plućima ima viška desetak procenata antracita
ali uz pomoć pošumljavanja i deratizacije
pacovi će biti odagnani prema rijeci
gdje trunu leševi mladih ljubavnika

Tako se i Nesanicom provlači protest, ironija i sarkazam. A ona postaje duga i protestna tužbalica - kletva, pobuna protiv zla i prokletstva koje čovjeka vreba na svakom koraku. Pjesnik unosi jednu novu svježinu humanističkog zahvata za trajanje poezije i čovjeka - postaje i na taj način veoma istaknut predstavnik mlađe generacije pjesnika naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Njega u prvom redu krasi moderan izraz, misaonost, satiričan poriv, intelektualni i meditativni govor koji srećemo i u najzrelijoj knjizi pjesama Put u iskon, koji sa Nesanicom čini treću pjesničku fazu Džemaludina Alića.

Put u iskon više je za filozofski negoli pjesnički naslov, više za neku Hajdegerovu raspravu negoli za pjesničku zbirku Džemaludina Alića. A i sarajevski filozof Abdulah Šarčević ima obimnu i vrijednu studiju Iskon i smisao (Svjetlost, Sarajevo, 1971.). Međutim, to uopće ne umanjuje njenu vrijednost, jer su pjesme ove knjige obojene snažnim intelektualnim i lirskim elementima, odišu svježinom i tokovima u nepoznatom i iskonskom - onim što je "iskon i smisao". To je filozofsko-lirski spjev, traktat, razmišljanje o vječnim i prolaznim vrijednostima. Istina, u knjizi Put u iskon čovjek je dio kosmosa, oslonac, iskon i praiskon - vječno trajanje i umiranje. Da nije čovjeka, kosmos bi postao nepoznanica - pusta i hladna šupljina, čudovište koje ništa o sebi ne zna. Pa ipak, sve je uzaludno i tragično, jer čovjek nije čovjek dok ne spozna i ne nađe oslonac u sebi samom:

Kad se nasloniš na sama sebe,
Čovječe,
ti si naslonjen
o srž Svemira

(Čovjek)

Alićeva pjesma ima nešto mitsko, biblijsko i apokrifno, iako nije uvijek ujednačena. Međutim, u ciklusu Apokrifi više je cjelovitosti, ujednačenosti, snage i temperature. I ne samo u Apokrifima, nego i u Fusnotama o užasu, kao i u cijeloj knjizi, vidljiva je prožetost lirskog i narativnog govora - suptilnosti, modernosti misli i izraza. Ovdje, u Putu u iskon - pjesnik istovremeno imenuje, sudi, definira, iskoračuje prema iskonu, kreće po njegovom putu, posjeduje čar jednostavnog, ali dubokog govora koji u nama izaziva asocijacije. I nema dilema: Alić je najzreliji u ovoj knjizi pjesama, koja se otvara kao pjesma univerzuma, vremena, našeg življenja, trajanja i nestajanja. Na radost, riječi imaju svoju semantičku mudrost, ton, boju, duboki korijen iz kojeg, osjeti se, imaginarno izrasta u stvarnost - u realnost, u radost, vječnu patnju - u vrijeme i prostor koji ispunjavaju ljudske sudbine.

 

(U: Mubera Pašić, Džemaludin Alić, Mile Pešorda, Suvremena književnost naroda i narodnosti BiH, knj. 43, Sarajevo, 1984./85., str. 101-108.)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin