Sarajevo blues - Semezdin Mehmedinović, "Sarajevo blues", poezija

Autor: Refik Lièina

O Semezdinu Mehmedinoviću i njegovoj knjizi "Sarajevo Blues"


Sredinom aprila mjeseca ove godine (1997), gradska biblioteka u Lundu, univerzitetskom centru Švedske, obogatila je svoj južnoslovenski fond knjiga sa desetak novih primjeraka. Među njima našao sam i knjigu Semezdina Mehmedinovića "Sarajevo blues" koju je, 1995. godine, objavio zagrebački Durieux. U kratkoj bilješci o autoru piše da je prva, kraća verzija ove knjige objavljena u broširanom izdanju Svjetlosti iz Sarajeva 1992.godine, a prijevodi iz nje objavljeni su u brojnim listovima i časopisima u Evropi i SAD.

Piše takođe da je S. Mehmedinović rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle, da je na sveučilištu u Sarajevu diplomirao komparativnu književnost i bibliotekarstvo i da je objavio dvije knjige pjesama: "Modrac" (1984) i "Emigrant" (1990).

U kratkoj bilješci ne piše da je S. Mehmedinović čitav rat proveo u Sarajevu i da je, nakon rata, Sarajevo napustio. To sam na drugom mjestu pročitao i neprestano o tome razmišljam. Vidjeće se zašto.

Dakle uzeo sam knjigu Sarajevo blues, i začas je pročitao. Ima samo 144 strane. Čine je kratke priče, pjesme i zapisi. Pisane su jednostavno, lako, jednom riječju - savršeno.

Premda nije teško dokazati da je ovo jedna od najsnažnije proživljenih i stvorenih knjiga na ex-jugoslovenskom prostoru za posljednjih desetak godina, ja se neću tim baviti. Niti ću o knjizi, kako vole reći kritičari, govoriti dublje.

Baviću se, ovdje, spoljnim utiscima. Onim, što se, po čitanju, dešava sa nama. Jer - valja odmah reći - jednom pročitana, knjiga Sarajevo blues čitaoca više ne napušta. Niti bi joj čitalac takav luksuz dopustio.

Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko stvari.

Prvo: zastrašujuća je količina i sastav Mehmedinovićevog talenta. On nije talentovan, on je blagodarjem naprosto zatrpan. Svijetli svim bojama, kao one ptice tropske. I to na prostoru gdje se jatimice stane gavranovi, vrane i ptice kosovi. Stoga ono razmišljanje sa početka: baš me zanima zbog čega je S. M. napustio Sarajevo.

Drugo: ja sam o agresoru svašta mislio, ali ga nikada nisam žalio. Nikad nisam osjećao takvu tugu i stid zbog užasne bijede ovih ljudi. Ljudska nemoć, ljudsko posrnuće. Zveče, po brdima, ko prazne čahure. Troše dane na urlike. (Čitaoca upućujem na tekstove " Četnički položaj", "Progon", "Lapišnica/Eduard Limo-nov", "Vrapci", itd. )

Treće: Ima li, pitao sam se godinama, među nama starosjedelaca. Ima li potomaka onog silnog adamluka iz bezbrojnih, glasovitih bošnjačkih gradova.

Ako pomenemo ovdje tek šeher Uzice, i njenih stotinu učenjaka, filosofa, mistika i pjesnika, shvatiće se na šta sam mislio.

Grad je mjesto dijaloga. Utočište ideja i knjiga.

Svi oslobodilački ratovi na Balkanu vođeni su protiv gradova. I svi su bili uspješni.

Svi gradovi na Balkanu pretvoreni su u palanke.

Flisofija palanke naša je sudbina.

Ipak, nešto gradsko tinjalo je, i nije se nikad dalo. Pogledajmo, danas, Sarajevo.

Tinja, svijetli, šapuće o nadi.

Čišćenje nije do kraja uspjelo.

Ima još uvijek i gradske gerile.

Knjiga S. Mehmedinovića, lozinka je te gerile. Ona počinje ovako:


ALIFAKOVAC

Na samom istoku Sarajeva
Dječak zatrpan naramkom ruža -

Bajram je i, on, mali trgovac
Ide na groblje zatrpan ružama

Zatrpan stotinom krupnih ruža
Zao grob u danu pokopavanja

Kao grob u danu pokopavanja
Dječak se penje na Alifakovac


Uzvišenost ove pjesme nedostupna je onome koji ne zna šta su ruže, dan pokopavanja, Bajram, Alifakovac i šta znači - znati šta to znači.

Četvrto: doba je opakih, pripravnika i vd vjernika. Onih koji su, kod nas recimo, partijske sastanke, džumom zamijenili. Na nesreću, baza im je često u kulturi. Pa ih pitam: može li musliman biti roker. Jok, nalet ga bilo! A može li roker biti musliman? Može, čitajte S. Mehmedinovića. Ima u ovoj knjizi jedan zapis koji se zove Imam Begove džamije. To je najbolji tekst koji je neko napisao o imamu, Bošnjaku, od kad na tlu Bosne postoje imami. Ili neko možda zna za bolji? Uostalom, knjiga je ova puna tekstova koji se mogu samo jednom napisati. Pa velim sam sebi: M. Selimović i S. Mehmedinović potiču iz istog podneblja. To se vidi iz njihovih rukopisa mnogo bolje no iz njihovih biografskih odrednica i to nije slučajno i to me raduje. Tu prije svega mislim na njihovu unikatnost, a ne što drugo.

Nigdje nismo tako jasni i tako vidljivi, kao u zapisu na stećku, hronostihu na nišanu, na kapiji; u arabeski, u šari na ibriku, grafitu na zidu, itd. Šta nas, osim religije, čini posebnima. Kultura nastala na gradskome tlu. Od Bašeskijedo Mehmedinovića. Ona slavi pojedinca, a ne rulju. I to je ta naša užasna posebnost. Zato nam i nema mjesta na Balkanu, barem dok je srpstvo/hravtstvo tu sve, a jedinka ništa.

Peto: Južnoslovenska književnost uglavnom je "seljačka". Ili, preciznije: književnost koja buja tek pri odsustvu svake discipline. Polupismena/poluusmena. Mislim na tematiku, stil, poruku i na sve ostalo.

I mi tu imamo, naročito u zadnjih trideset godina, "savršenih majstora". Niču gusto, kao gljive. I stvaraju, vele, na "najboljim tekovinama narodne književnosti i narodne kulture."

Ja se bojim takvih tekovina i takve kulture. Deseterci, vika i kuknjava; Jugovići sa rukama odsječenim do ramena. Mjesto radnje: guvno il ledina, a instrument: gusle. Jašta, imalo je tu i par sjajnih epskih ostvarenja. Ali nisu ih stvorili guslari na nekoj utrini podlivenoj krvlju, uoči il poslije "dusmanskog/bratskog boja", već oni u gradskim kahvama, na sećiji, zabavljajući čaršijsku gospodu od iftara do sufura. A to, traži poznavanje i formi i normi. (Vidjeti radove A. B. Lorda o pjevaču A. Međedoviću.) Ovo ne znači da ja mrzim selo i seljane. Naprotiv! Poštujem majstore (pjesmare, kazivare, kosače, orače, i sve ostale), koji drže do umijeća. Koji jesu to što jesu. I to što jesu ne nameću drugom i ne mrze one koji ispunjavaju drugačiju formu. Upućeni nisu drski. O tome govorim.

Ja volim takođe i literaturu o selu. Ali, ponavljam, samo ako je proizvod prvoklasan i rađen po mjeri i normama koje traži tako savršeni zanat kao što je zanat spisateljski. Seljačka književnost insistira na - aljkavošću u zanatu. A aljkavost u zanatu znači i aljkavost u namjeri. I znači, u najboljem slučaju, proizvjesti privid o lijepome, ali ne i lijepo. A svi prividi su opasni. Prividi su nakaze. Primjer: D. Ćosić, M. Bećković. Njihovu aljkavost i njihove "najljepše stranice" platilo je glavom na stotine hiljada nesretnika.

I obično, ne pjevaju sami. U mobi su, podvalama povezani. Njihov čitatelj je - sluđena gomila. Gomila - kao slama po vršidbi -prazna, prem "od žita našeg najboljega, godinama gomilana".

Jedno, kao sve. Jedno, za sve. Svi za jednog. Svi na jednog. Ideologija primitivaca. I put ka vratima naših Akademija i književnih udruženja, tih štenara u kojima "naš Knez" drži najbolje kerove.

Ne znam jesmo li se razumjeli.

Šesto: S. Mehmedinović je pjesnik grada. Jedan od najboljih. Norme koje je Sarajevo bluesom postavio, kolektivnom književničkom duhu apsolutno su nedostupne. Pa, zašto je, baš on, poslije rata, napustio Sarajevo?

Ko nije u safu ( KPJ: ko nije moral- pol. podoban), toga nema.

Istinski vjernici znaju da oni sa ovim safom ničeg zajedničkog nemaju. Oni ne staju u saf pred nedruštveno-političkim bogovima.

Ima Mehmedinović nekoliko prekrasnih zapisa o ovom problemu.

Sedmo: Dugo vremena će proći prije no se utvrdi šta je sve pri dozrijevanju komšijskoga varvarizma nesretni bošnjački narod izgubio. Vrijeme će pokazati i šta je dobio.

Jedan, među ovim dobicima, već sada je vidljiv. Bošnjački narod dobio je jednu generaciju mladih i prekrasnih književnika. U Sarajevu: Damir Uzunović, Asmir Kujović, Mustafa Zvizdić itd., u N. Pazaru: Enes Dazdarević i Samir Hanuša.

Ukoliko i oni, poput Mehmedmovića (i naličnih) budu prisiljeni da rad - "viših, nižih"- razloga iz posljednjih naših gradova "đe goj hoće" odu, onda smo mi doista i te gradove izgubili.

 

(Mak, broj 18-19, Novi Pazar, 1997.)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin