Romaneskni opus Ćamila Sijarića

Autor: Samir Hanuša

I

Ćamil Sijarić (1913.-1989.) spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Potekavši iz crnogorskog dijela Sandžaka, iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom i živom usmenom riječju, Sijarić je još kao dječak bio u prilici da upije u sebe pulsirajuću mozaičku sliku rodnog kraja. Priče i legende, vjerovanja i praznovjerice, običaji, anegdote, jezik, sve se je to akumuliralo u pamćenju mladog Sijarića, rođenog pripovjedača, da bi u plodnim kreativnim godinama koje su mu predstojale eksplodiralo u vidu obimnog i relevantnog književnog djela. Bezmalo cjelokupno Sijarićevo pripovijedanje isticalo je iz tog magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg je on izvlačio žive i čudesne slike, sinestezirane zvuke, mirise i boje, da bi ih umjetnički subliminirane pohranio u jednu drugu vrstu pamćenja - u knjige.

Ovdje počinje i završava se suštinska veza između piščevog života i djela. Gimnazija u Skoplju (nastavnici su mu bili Vido Latković, Pero Slijepčević, Anica Savić-Rebac), svršetak gimnazije u Vranju, studij u Beogradu, potom drugi svjetski rat, Banja Luka i, na kraju, Sarajevo, destinacije su koje, zajedno sa ljudima i datumima, čine Sijarićev život. Ipak, sva ta događajnost koja je došla poslije dječaštva provedenog u rodnom Sandžaku nije uspjela da izbriše iz njegovog sjećanja duboko urezanu prasliku zavičaja. Cijeli taj docniji život za Ćamila Sijarića, pričaoca i pisca, predstavljao je, usuđujem se reći, jedva vidljive znakove pored puta namijenjene putniku koji je vrlo dobro poznavao svoj put.


II

Iako se na samom početku svog literarnog djelovanja javio pjesmama, punu kreativnu ostvarenost i književnu afirmiranost Ćamil Sijarić je doživio tek u svojim pripovijetkama i romanima. Već u prvim njegovim pjesmama prisutne su one motivsko-tematske i jezičko-stilske specifičnosti koje će trajno obilježiti njegovo buduće književno djelovanje. Sijarićevo rano pjesništvo karakterizira lapidarnost izraza, sažetost i konciznost pjesničkih slika, melanholično poimanje svijeta i života, sjetna uronjenost u prošlost, kao i osebujan, arhaičan i živ jezik. Sve ove odlike Sijarićeve rane lirike uliće se u njegov kasniji, originalni i lahko prepoznatljivi književno-jezički stil koji će on njegovati i usavršavati do kraja svoga života.

U svom raznovrsnom i po značenju i obimu velikom pripovjedačkom i romansijerskom opusu Ćamil Sijarić je reanimirao i literarno zauvijek fiksirao vremenski i prostorno daleki i zagubljeni teritorij Sandžaka: njegove ljude i njihove čudne i neuhvatljive sudbine, njegovu historiju i legende, nacionalnu i vjersku isprepletenost i suprostavljenost, veličanstvene slike zavodljive i surove prirode, običaje, jezik. Njegovo književno djelo je, kako to primjećuje Dejan Đuričković: ''... svojom reprezentativnošću postalo sinonim Sandžaka, enciklopedija njegovog duhovnog i istorijskog života, književni rezime njegovih iskustava, obuhvatna, epska slika njegove narodne duše ''1. Nakon iščitavanja Sijarićevih pripovijedaka i romana ne možemo se oteti utisku da je on svjesno htio i, u dobroj mjeri, uspio da stvori enciklopediju duhovnog i istorijskog života Sandžaka, da širokim epskim zamahom obuhvati sve vidove ispoljavanja života njegovog rodnog kraja, da uoči bezbrojne i nevidljive spone između čovjeka i prirode, čovjeka i petrificirane patrijarhalne zajednice, čovjeka i historije koja odnekud izdaleka sa sobom dovlači u njihovu nigdinu velike potrese i promjene, i, na koncu, da otkrije i iznese na svjetlo dana one duševne prijelome koji razdiru njegove raspolućene junake. Cjelokupno književno djelo Ćamila Sijarića nudi nam homerovski sveobuhvatnu sliku jedne introvertne društvene zajednice. Osim nesumnjive estetske vrijednosti, njegove pjesme, pripovijetke, romani i putopisi predstavljaju obimnu i vrlo značajnu kulturološku, antropološku, sociološku, etnološku i inu građu, i nezaobilazna su literatura za sve buduće istraživače ovog izumirućeg dijela Balkana.

Taj davno iščezli svijet Sandžaka i ljudi koji ga naseljavaju postoji još samo u djelima Ćamila Sijarića, u kojima: ''... živi danas u punoj isprepletenosti svojih civilizacijskih, vjerskih i nacionalnih tradicija, u svojoj živopisnoj patrijarhalnoj egzotičnosti, jednostavnoj duhovnoj dubini i intezitetu doživljaja, moralnoj postojanosti i konzervatizmu, folklorno-obrednom šarenilu i izvornoj imaginacijskoj snazi. Vidove sandžačkog života Sijarić je u svome djelu sažeo u jedinstveno orkestriranu projekciju cjelokupne njegove istorijske i legendarne, psihološke i etničke, folklorne, moralne i socijalne biti''2.

Iako je Sijarićeva naracija epski široka i razgranata, ona nije lišena lirskih naplavina koje njegovom proznom djelu obezbjeđuju jedan novi estetski kvalitet i dodatno ga strukturno i semantički produbljuju. Lirizam u njegovom pripovjedačkom i, posebice, romanesknom opusu predstavlja sredstvo pomoću kojeg on želi da epsku sveobuhvatnost i historijsku lociranost svoje proze potisne u drugi plan, stavljajući nam time do znanja da je centar njegovih interesovanja ne čovjek u zajednici i historiji, već način na koji se zajednica i historija prelamaju i projektuju u svijesti čovjeka (korespondirajući time sa Ljermontovom koji na jednom mjestu kaže da je historija duše samo jednog čovjeka zanimljivija od historije cijelog svijeta). Tako lirizam, koji je, kao i pričanje, imanentan Sijarićevom duhu, vrši višestruko djejstvo na njegov tekst: sa jedne strane podriva i u dobroj mjeri ruši žanr tradicionalnog historijskog romana kojem on tako rado naginje, dok mu, sa druge strane, daje mogućnost da svoje junake jasno osvijetli iznutra, da otkrije sve one niti kojima su oni povezani sa društvom, prirodom, zavičajem, i da, na koncu, saopći neke dublje istine o svijetu i životu. Ovu Sijarićevu opsjedutnost lirizmom ponajbolje je, čini mi se, uočio Dejan Đuričković, koji kaže: ''Duža proza ne podnosi lirski ton, ona u njemu, i kad ga prihvati, ne istrajava, brzo ga napušta ili mu ostaje nedosljedna. Malo je tako jakih poetskih priroda koje se u prozi brzo ne ohlade, ne smire, koje proza fabuliranja ne otrijezni i ne ublaži im povišen, emotivan ton. Ćamil Sijarić je taj rijetki, iznimni, kićeni lirski glas u našoj pripovijeci, koji priča a dušom treperi, prigušeno elegično pjevuši u njedra... Sjajan slikar ljudske čežnje, neodredivih, spiritualnih drhtaja, fluidnih emocija, simbolist ('' važnije je ono što iza stvari ostaje, nego same stvari''), artist, majstor, jezički kujundžija, on ima svoj osoben tempo, svoj ritam, dah, souffle du genie, kako kažu Francuzi, koji nosi i uznosi priču iznad vremena i iznad miljea u kom se odvija''3.


III

Romani Ćamila Sijarića svojim kvalitativno-kvantitativnim značenjem i opsegom zauzimaju jedno od istaknutijih mjesta u bosanskoj književnosti, u kojoj ostvaruju: "... samosvojnu simboličku literarnu topografiju i potvrđuju izrazite mogućnosti transformiranja epske situacije ritualnosti pričanja i njenog pretakanja u složen i vanredan lirski i lirsko-simbolički prozni iskaz"4. Iako je ranija književna kritika često znala romaneskni opus Ćamila Sijarića okarakterizirati kao tradicionalistički, naknadnim analitičkim uvidom u tekst može se doći do saznanja da njegova proza predstavlja transformiranje tradicionalnog pripovjedačkog postupka u jedan sasvim modernistički iskaz obremenjen lirskim nanosima i simboličkom projekcijom svijeta i života. Zbog uronjenosti u historiju, epski sveobuhvatne naracije, mitova, legendi, folklora, zbog panteističkog doživljaja prirode, organske sraslosti njegovih junaka za zemlju i arhaičnog jezika, njegovi romani odišu aromom drevnosti i neopreznom čitaocu mogu zazvučati tek kao putopis o nekoj davno nestaloj zemlji. Međutim, iza te prividne tradicionalnosti, romani Ćamila Sijarića predstavljaju složene strukture koje u sebi nose sve odlike modernističkog književnog iskaza. Modernost njegovih romana vidljiva je i u načinu na koji se on odnosi prema poziciji pripovjedača u tekstu, u načinu na koji se tretira zvanična historija i književno eksploatira historijska građa, u prožimanju epskog i lirskog, u filozofskim, etičkim i ideološkim signalima koji iz mračnih dubina prošlosti dopiru do nas, univerzalni i aktuelni i danas.

Razmatrajući položaj pripovjedača u romanima Ćamila Sijarića, Enver Kazaz kaže: "To istodobno znači da se tradicionalni neutralni pripovjedač u Sijarićevom proznom postupku razložio u niz novih uloga koje su njegovu neutralnost zamijenile ponekad veoma naglašenim prisustvom u tekstu. Pripovjedačeva naglašena prisutnost u tekstu nije, sem u Konaku (1971) i Carskoj vojsci (1976), eksplikativnog karaktera. On ne intervenira u romanu komentirajući njegovu priču i organizaciju ili zbivanja koja iznosi, niti to čini zauzimanjem vrijednosnog stava u odnosu na događaje, nego nizom stilskih rješenja koja pričanje pretvaraju u lirsko sugeriranje a puku epsku događajnost preoblikuje u poetsku doživljajnost. Time je Sijarićev pripovjedač očuvao privid neutralnosti na fonu sveznajućeg naratora, pri čemu njegovo pričanje nije neutralno izvještavanje, epsko kazivanje o minulim događajima, nego svojevrsno dramatsko prikazivanje i događaja i doživljaja, dakle, neka vrsta lirsko-psihološkog analitičkog zahvata u zbivanja koja se predočavaju u romanesknoj priči"5.

Zahvaljujući vještom odabiru i korištenju stilskih rješenja u stvaralačkom postupku, Sijarić uspijeva da izbjegne zamke koje ispred njega postavlja forma tradicionalnog historijskog i društvenog romana. Labavom pozicijom pripovjedača u proznom tekstu, koji svoju neutralnost zna ponekad zamijeniti i veoma naglašenim prisustvom u tekstu, Sijarić stvara prividno neutralnog naratora koji je zastupljen u svim njegovim romanima, osim u Konaku i Carskoj vojsci koji se temelje na ispovijesti lika kao svjedoka I učesnika radnje predstavljene u djelu. Na ovaj način Ćamil Sijarić je iz temelja preobrazio tradicionalistički način pripovijedanja u modernističko iskazivanje.

Sijarićeva opsjednutost historijom, čije je specifično prisustvo već evidentirano u pripovijetkama, došla je do punog izražaja tek u njegovom romanesknom opusu. Sa svakim narednim objavljenim romanom (ima ih ukupno šest) Sijarić je silazio sve dublje i dublje u mračne predjele naše povijesti. Radnja dva prva njegova romana - Bihorci (1955) i Kuću kućom čine lastavice (1962) - smještena je u periodu između dva svjetska rata; sa Mojkovačkom bitkom (1968) silazi za stepenik niže i opisuje događaje iz Prvog svjetskog rata, dok naredna dva romana obrađuju događaje iz devetnaestoga vijeka: Carska vojska (1976) tursko-ruski rat iz 1877-1878., a Konak (1971) vrijeme u poslijeustaničkoj Srbiji. Svojim posljednjim romanom, Raškom zemljom Rascijom (1979), spušta se do najniže historijske tačke i slika događaje iz austrijsko-turskog rata s kraja sedamnaestoga vijeka.

Mada je svijet koji naseljava predjele Sijarićevih romana lociran u historijski prepoznatljiv kontekst i, shodno tome, precizno određen geografskim i vremenskim koordinatama, naprosto je nemoguće oteti se utisku vanvremenosti i eksteritorijalnosti koji zrači iz bezmalo cjelokupnog njegovog romansijerskog djela. Taj zatvoreni svijet sagrađen od arhetipskih simbola, mitologije, praslika, istrajava u nekom svom vremenu i prostoru, gotovo nezainteresiran za historiju i njenu razornu periodiku ponavljanja, njene zvučne datume i događaje. Vječiti zakoni prirode i naslijeđeni patrijarhalni uzusi jedina su paradigma egzistencije koju poznaju junaci Sijarićevih romana, i svaki pokušaj podrivanja tog okoštalog društvenog miljea nužno rezultira tragičnim svršetkom pobunjene individue.

Iako voli historiju, Ćamil Sijarić joj prilazi na jedan posve drugačiji način od onog koji zatičemo u tradicionalnim historijskim romanima. Zapravo, njegov cjelokupni pripovjedački i romaneskni opus u osnovi sadrži dva velika i dominantna tematska plana. On, kako to zapaža Nikola Kovač: "... modeluje svoju prozu u dva različita - mada međusobno povezana i uslovljena - tematska područja: svijet čovjekove intime i drama bića u prostorima istorije"6. Samim time što je fokusirao pažnju na unutarnji svijet svojih junaka i tragizam njihovog bitisanja u vrtlogu velikih svjetskih lomova, Sijarić je potisnuo historiju u drugi plan. Tako tretirana historija, koja je istodobno i konkretna i apstraktna, u svijesti njegovih junaka predstavlja neku

višu silu kojoj se oni, ni sami ne znajući zašto, rezignirano prepuštaju. Zakoni historije su, kao i zakoni prirode, za njih neminovni i neshvatljivi, pa je svako suprostavljanje tom iskonskom cikličkom kretanju prirode i civilizacije unaprijed osuđeno na propast. Neprepoznavanje suštinskih principa na kojima funkcionira globalna historija, koja do njih dopire kao eho dalekih događaja i koju oni više osjećaju nego što razumiju, uzrok je njihove zbunjenosti i izgubljenosti, uzrok čija je posljedica jedan uplašeni narod koji besciljno luta po marginama svijeta. Razmatrajući kompleks odnosa koji je uspostavljen između junaka Sijarićevih romana i historije u čijim se okvirima oni kreću, Nikola Kovač konstantira sljedeće: "Sijarićevi književni likovi nose stigmate istorije i svoje učešće u istoriji doživljavaju kao zarobljenost u svijetu u kome je sva zemlja carska svi putevi po njoj. Međutim, kao što istorija u Sijarićevoj viziji života i svijeta nema karakter emancipatorskog zanosa, ona nema ni snagu presudnog određenja ljudskih postupaka niti služi kao neopoziv kriterij čovjekovog kruga vrijednosti. Sijarićevi junaci učestvuju u istorijskim zbivanjima, ali njihov istinski život odvija se izvan istorije i, reklo bi se, uprkos istoriji"7.

Historijski okvir Sijarićevih romana književna kritika je poodavno uočila i proglasila jednim od osnovnih obilježja cjelokupnog njegovog proznog djela. Također je evidentna i njegova istinska preokupiranost historijom, kako zvaničnom, tako i onom ispuštenom, koja je rasla sa svakim novim napisanim romanom. Ipak, romani Ćamila Sijarića rezultat su neobične umjetničke alhemije u kojoj se historijska osnova djela svjesno razbijala pod udarima epike, lirizma i humora. Ponirući sve dublje u prošlost, Sijarić je uspio da svom filozofskom, etičkom i ideološkom sistemu promišljanja doda notu drevnosti i da ga, oplemenjenog iskustvima prošlih vijekova, iznese na vidjelo sadašnjosti. Otuda nerijetko stičemo utisak kako iz njegovih romana, nastalih u drugoj polovici dvadesetog vijeka, isijava neka davna i daleka mudrost.


IV

Ćamil Sijarić iznevjerava žanr tradicionalnog historijskog romana na taj način što ruši neke od njegovih osnovnih postulata. Starija književna kritika ili nije uočavala, ili je olako prelazila preko elemenata modernizma u prozi Ćamila Sijarića, tako da je njegovo pripovjedačko i romaneskno djelo u tom kontekstu ostalo nedovoljno rasvijetljeno. U dosadašnjem dijelu teksta već je bilo riječi o određenim književnim postupcima i stilskim rješenjima kojima se Sijarić služio prilikom kreiranja svojih romana, pa smo pomenuli poziciju prividno neutralnog naratora koju on suprostavlja tradicionalnom sveznajućem neutralnom naratoru. Također je bilo riječi i o specifičnom tretmanu historije u njegovim romanima, u kojima je ona, zahvaljujući lirskim, folklornim i humornim nanosima, dovedena do granice pseudohistorije. U atmosferi magijskog realizma koji kola bespućima Sijarićevih romana, zvanična historija se naprosto rasplinjava i pretvara u izmaglicu od mitova i legendi, snova i uzaludnog rasipanja životnih snaga.

U kontekstu Sijarićevog restrukturiranja tradicionalnog historijskog romana, zanimljiv je i način na koji se on odnosi prema epskoj slici historije. Prepoznavši vezu između epa i historije u romanima Ćamila Sijarića, to jest, uokvirenost historije epom, Dejan Đuričković zaključuje: "Sijarićev roman postavljen je kao epska evokacija istorije. Ali epski mirna, usporena retoričnost njegove naracije često odjednom prelazi u lirski trepet emocije, u izvjesnu poetsku stilizaciju, elokventnu lirsku sugestiju, u elegičan pripovjedački ton kojim se postiže izvjestan patos poetske vizije više nego karakter istorijsko-realističke rekonstrukcije, distanciranog, tzv. objektivnog opisivanja. Po tome je on u romanu, kao i u pripovijeci, pjesnik narator, epski liričar"8. Međutim, epska slika svijeta u romanima Ćamila Sijarića nije data u svom izvornom obliku, barem ne u onom koji poznajemo iz naše narodne epske književnosti. Način na koji se on odnosi prema epu i epskom u svojim romanima sličan je načinu na koji tretira historiju i historijsku građu. Ta opsjednutost historijom i epom, kao i njihovo obilato eksploatiranje u proznom djelu Ćamila Sijarića samo je raskošna scenografija na kojoj se odigrava intimna drama njegovih junaka. I historiju i ep Sijarić uvodi u svoje romane kao sirovu literarnu građu koju , provučenu kroz psihu svojih junaka i kolektivnu svijest čitavog naroda, preobražava u strukturno i semantički kompleksno književno djelo. On nam u svojim romanima nudi sliku razgrađenog epskog svijeta, sliku lišenu simlificiranih crno-bijelih karakterizacija likova i monolitnosti petrificirane patrijarhalne zajednice.

Analizirajući vidove Sijarićevog dekomponiranja epski projicirane slike svijeta, Enver Kazaz ukazuje na neke sasvim nove momente u romanima Ćamila Sijarića: "Epsku evokaciju historije, međutim, ovdje valja promatrati isključivo kao narativni, a nipošto ne kao ukupan poetički okvir romana. Za razliku od epskog svijeta ahistorijski pouzdanih, nepromjenjivih idealnih mjera i veličina koje unaprijed iz aspekta nadsvođenosti individue kolektivnom normom definiraju individualnu sudbinu određujući sve vidove njenog ispoljavanja, Sijarićevi romani utemeljuju potpuno nepouzdan svijet vrijednosti, čak svijet koji se osipa i raspada, a individua unutar okvira te nepouzdanosti ne uspijeva osmisliti ni sopstvenu akciju, a ni egzistenciju u cjelini. Nadalje, u pouzdanom kontekstu epskog svijeta podrazumijeva se obrnuta mimetičnost iz aspekta nadsvođenosti individue kolektivnim sistemom mjera i vrijednosti; tu je individua potpuno podređena kolektivu, njime apriorno definirana, dok se Sijarićevi junaci kreću na lahko pomjerljivoj granici između kolektivne i lične tragičnosti, tek sluteći obrise ličnog smisla. A to znači da su primarne veze pojedinca i kolektiva pokidane i da oni tek uslovno dijele istu tragičnu sudbinu, čak i onda kada Sijarić, kao npr. u romanu Mojkovačka bitka (1968), daje panoramski širok snimak tragičnih formi ispoljavanja historije i sliku ratnog užasa. Otud su junaci Sijarićevog romana transcedentalni beskućnici, koji i s ruba ali i iz središta društvene zajednice oprobavaju održivost kolektivne norme i patrijarhalne kulture ili, pak, trpe kob besmislenog historijskog lanca haosa"9.

Navedenom nizu stilskih rješenja, kojima Sijarić tradicionalni historijski i društveni roman realističkog tipa preobražava u modernistički, svakako treba pridodati i humor. Mada bi se o humoru u pripovjetkama i romanima Ćamila Sijarića mogao napisati čitav jedan esej, ovdje ćemo, u kratkim crtama, ukazati na samo neke njegove osobitosti. Pridodavši tragizmu individue i kolektiva elemente humora i ironije, on dodatno usložnjavaju ionako već složenu strukturu svojih romana, dajući im pri tom jedan novi kvalitet i bespovratno ih udaljavajući od koncepta tradicionalnog historijskog romana. Analizirajući Sijarićev humor, Nikola Kovač kaže: "... izvore humorističkih situacija Sijarić nalazi u ljudskoj lakovjernosti, naivnosti i odsustvu smisla za realnost; humoristički likovi su ili nesporazumom dovedeni u smiješnu situaciju ili su naivčine koje su se kao objekti poruge prepustile matici događaja pa se humor rađa iz njihovog bukvalnog poimanja okolnosti za koje svi znaju da su lišene logike i zdravog razuma"10. Kroz prizmu humora možemo sagledati veliki i nježni Sijarićev humanizam u kojem se, ispod naslaga komike i ironije, satire i crnog humora, kriju, zapravo, tuga i briga za zlosretni svijet koji skita surovim prostranstvima njegovih romana (sjetimo se, na primjer, Zemka iz Bihoraca, ili bedela iz Carske vojske). Ono što je zajedničko za sve humorom obojene likove Sijarićeve proze jeste to da se njihova životna komedija, koja je proizišla iz tragizma njihovih života, nužno završava tragedijom.

Romani Ćamila Sijarića struktuirani su kao slojevite i višeznačne cjeline u kojima se gusto prepliću historija i mitologija, epika i lirizam, tragedija i komedija, drama individue i drama kolektiva. Pridodamo li svemu ovome kulturološke, antropološke i sociološke nanose, kao i svojevrsni rječnik jednog skoro izumrlog jezika, postaje nam jasna složenost i važnost Sijarićevog romanesknog opusa. I svako svođenje njegovih romana na epsku evokaciju istorije, na tradicionalni historijski roman, znači, istovremeno, i zanemarivanje svih onih dodatnih kvaliteta koje oni nose u sebi.

Stoga bi bilo korisno, na kraju prvog dijela ovoga teksta, navesti žanrovsku klasifikaciju Sijarićevih romana iz već pomenutog eseja Envera Kazaza: "Ako se imaju u vidu ovi oblici preslojavanja tradicionalnih narativnih obrazaca u Sijarićevim romanima, postaje jasno u kojoj mjeri griješi tradicionalna književna kritika koja njegove romane određuje kao epsku evokaciju historije. Zapravo, Sijarićevi romani u cjelini, s napomenom da to u nešto manjoj mjeri čini Mojkovačka bitka, dekomponiraju epski normativnu sliku historije, da bi na bazi iskustava historijskog romana realizirali društveni roman u čijoj osnovi je narativni model porodične hronike (Kuću kućom čine lastavice /1962/), ili hronike mjesta (Bihorci /1955/) u kojima se prevashodno istražuju primarni oblici patrijarhalne kulture u osipanju i procesi razgradnje kohezionih sila patrijarhalnog društva na pozadini historijskih promjena. Na drugoj strani, u onim romanima gdje je historija data u formi osnovne tematske preokupacije (Konak, Carska vojska, Mojkovačka bitka, Raška zemlja rascija /1979/) zbiva se prestrukturiranje jednodimenzionalnog klasičnog historijskog romana u polifonijski strukturiranu romanesknu priču"11.

 

V

Kada se 1955. godine pojavio roman Bihorci, napravio je pravu senzaciju na ondašnjoj književnoj sceni i svom je autoru, koji je tada dobio i nagradu za najbolji roman godine u bivšoj Jugoslaviji, omogućio da se meteorski vine u sami vrh tadašnje književnosti. Potpuno izvan dominantnih literarnih strujanja svoga vremena koja su preferirala i nerijetko nalagala ideologizirani soc-realistički model knjževnosti izrađen crno-bijelom tehnikom, Ćamil Sijarić je krenuo svojim putem i stvorio roman koji je predstavljao novinu na prostorima južnoslavenskog govornog područja. Imajući u vidu njegovu zaljubljenost u priču i pričanje, njegov nježni lirizam i tužni humor, mišljenja sam da on, zapravo, istinski i nije znao da piše na način drugačiji od onoga kojim je pisao. Njegov melanholični duh, koji prepoznajemo u njegovim knjigama, sasvim je suprotan aktivizmu i radikalizmu koji izbija iz tadašnje soc-realističke književnosti. Ukazujući na izvantrendovsku obilježenost rane faze Sijarićevog književnog stvaralaštva, Dejan Đuričković kaže: "Prve Sijarićeve knjige bile su neobična prinova u našoj književnosti: javile su se u vrijeme dominirajućih revolucionarnih i ratnih tema, tema herojstva, moralnog asketizma, povišenih patriotskih emocija, edukativno-prosvjetiteljskih ambicija, idejnog osvješćivanja izravnom tendencijom, itd. Sijarićeve knjige, međutim, prikazivale su jedan, po mentalitetu i stilu života skoro medijevalni svijet koji tavori daleko od svega toga, nedotaknut time. I to je bio svojevrstan kuriozitet: da se jedan nov pisac, koji tek ulazi u književnost, drži po strani od opšteg "trenda", da se bavi jednim svijetom čiju tešku duhovnu tromost, izolovanost, opasanost debelim zidom patrijarhalne zaostalosti i neznanja, ideje progresa ne probijaju, čak ne dodiruju"12.

Iako je radnja romana Bihorci smještena u relativno blisku historijsku prošlost (preiod između dva svjetska rata), on, ipak, ne pripada žanru klasičnog historijskog romana. Bihorci predstavljaju društveni roman iznikao na temeljima iskustava historijskog romana koji, u formi hronike mjesta, osvjetljava uzroke i posljedice raspada patrijarhalnog modela društvene zajednice. Historijska uokvirenost romana Bihorci poslužila je Ćamilu Sijariću da prostorno i vremenski locira kritični momenat tog raspada, a, također, i da ukaže na način na koji i sama historija doprinosi tom raspadu, direktno sudjelujući u dezintegraciji već spomenute patrijarhalne zajednice. Tom historijskom (političko-ideološkom) faktoru raspada sistema tradicionalnog patrijarhalnog društva, koji dolazi iz vana i na koji se ne može bitno uticati, treba pridodati i onaj unutarnji, proistekao iz kidanja vijekovnih moralnih veza među članovima zajednice. Dvostrano destruktivno djejstavo kojim se ruši homogenost patrijarhalnog društva otjelovljenog u malom sandžačkom selu Rašlje (u kojem se odigrava radnja romana) ogleda se, dakle, u udarima historije oličenim u politici režima kraljevske Jugoslavije i njene ideološke i nacionalističke propagande koja uzrokuje iseljavanje bošnjačkog stanovništva u daleku Tursku, sa jedne strane, i totalnim raspadom etičkog sistema, sa druke strane. Spoljašnji faktor dezintegracije patrijarhalnog društva inicirao je stvaranje unutarnjeg dezintegracionog faktora, što, konkretno u romanu Bihorci, znači da je perfidna nacionalistička politika kraljevske Jugoslavije na indirektan način uzrokovala nastanak likova kao što su Zemko i Halimača. Zemko je žrtva dvostruke prevare: one koja je došla iz vana, u obliku surove historije, kao i one koja je, kao derivat te iste historije, došla iznutra, otjelovljena u moralno izobličenom Halimači. Stiješnjen između dvije razarajuće sile Zemko, koji predstavlja simbol tog primitivnog svijeta u nestajanju i, kao takav, najdraži piscu, osuđen je na propast. Suština složenog procesa dvostruke razgradnje sandžačkog patrijarhalnog društva osnovni je predmet istraživanja koje Ćamil Sijarić sprovodi u romanu Bihorci, gdje ga prvenstveno zanimaju uzroci razgradnje tradicionalnog obrazaca egzistencije, kao i djelovanje posljedica tog raspada na individuu.

U Bihorcima je Ćamil Sijarić, u formi kratke hronike, opisao dešavanja u malom bihorskom selu Rašlje. Radnja romana obuhvata period od nepune godine (koliko traje hodžin boravak u selu) i prati splet događaja i likova proizišao iz neobične relacije koja je uspostavljena između seoskog poglavara Halimače i imama Hadžije. Plod veze između Halimače, pohlepnog i lukavog gorštaka organski sraslog sa prirodom, i Hadžije, lakomog svećenika odrođenog od Boga i prirode, jeste lanac prevara koji oni izvode. Jedno od općih mjesta znatnog dijela Sijarićeve proze jeste kult prirode i odnos čovjeka prema njoj. Ta panteistička vizija svijeta i života usađena je u podsvijest junaka i suštinski utiče na njihove sudbine. Na surovim bihorskim planinama ritam prirode je, zapravo, ritam života ljudi, i svako iskakanje iz tog iskonskog prirodnog ritma znači istovremeno i propast Oprirođenost ili neoprirođenost junaka osnovni je preduslov njihovog opstanka u miljeu u kojem su zakoni društva često zamijenjeni zakonima prirode oličenim u surovoj borbi za opstanak.

U Bihorcima je Ćamil Sijarić dao galeriju karaktera koji će postati tipični za cijelo njegovo docnije stvaralaštvo. To mnoštvo raznorodnih likova koji naseljavaju regione Sijarićevih romana može se, s obzirom na "čovjekovu udaljenost ili blizinu prirodi"13 razvrstati u dvije velike skupine. Prvoj skupini pripadaju likovi koji osluškuju ritam prirode i povinuju mu se, koji su prožeti njom i : "sve svoje postupke poduzimaju u dosluhu sa prirodnim sistemom energija"14. Glavni poprirođeni lik romana je Halimača, vitalni planinac iznikao iz majke zemlje, koji u jednom trenutku kaže: "Uhvati nas za rame, povuci nas - zemlja će se s nama zaljuljati", objašnjavajući nam time na najslikovitiji način dubinu svoje povezanosti sa zemljom i prirodom. Njegovo biće je kompletno uronjeno u prirodu, i sve misli koje kolaju njegovom glavom plod su prirodnog impulsa koji, shodno tome, usmjerava i svu njegovu djelatnost. Međutim, surovi zakoni prirode često znaju biti u koliziji sa humanističkim zakonima društva. Poprirođeni Halimača priznaje samo zakon prirodne selekcije u kojem ostaju najjači, dok oni slabiji bivaju osuđeni na propast i nestanajanje. Moralni kodeks, kao jedan od temeljnih zakona društva, za njega ne postoji, pa ga, shodno tome, i ne sprečava da, gazeći sve pred sobom, uvijek stigne do svog cilja. Način njegovog životnog egzistiranja gotovo je identičan načinu na koji životinje u svijetu flore i faune preživljavaju. Beskrupuloznost Halimačinog preživljavanja dovela je do toga da je on: "evolutivnu zakonitost prirode preveo na sistem etičke norme"15 i tako izrastao u svojevrsnu moralnu nakazu.

Hatka predstavlja jedan od najoriginalnijih ženskih likova cjelokupne bosanske književnosti. Sa likom Hatke Ćamil Sijarić je u Bihorcima uveo prototip žene koji će se, blago variran, pojavljivati u mnogim njegovim docnijim romanima. Lik Hatke je vrlo inspirativno i sa puno ljubavi predočio Radovan Vučković, koji kaže: "Ona (to jest Hatka, prim. aut.) je vegetalno biće, gotovo bez misli: klija kao biljka, upija nemo plodove što se razvijaju u njenom telu, bez glasa je i zvuka - cela svedena na totalno čulno ćutanje, bez znakova istinske svesti. Hatka je primer takvog vegetalnog i čulnog ženskog bića. Ona je detinjasta, troma, pitoma, meka i sva kao biljka. Čak pisac naglašava na početku dela da je nagluva i glupa. Međutim, u tom bučvaru nerazvijenog mentalnog života cveta ogromna snaga čulnosti, gluha moć da upije seme i sebe da oseti jedino kao deo zemlje ili zemlju samu"16. I Hatka, poput Halimače, pripada oprirođenim likovima romana, onima koji žive u suglasju sa prirodom. Međutim, za razliku od Halimače koji, slijedeći zakone preživljavanja, uništava sve oko sebe i predstavlja otjelotvorenje tanatosa, Hatka je čisti eros, životni princip koji traži svoju potvrdu u vječitom obnavljanju života, po uzoru na prirodne cikluse. Kulminacija njene totalne identifikacije sa prirodom nastaje u činu seksualnog sjedinjena sa muškarcem, u ekstazi stvaranja novog života, kada ona gubi i ono malo ljudske svijesti i postaje jednim od četiri praelementa prirode: "... de, de, uđi zemljo sva u mene, uđi zemljo kletnice, ima u njedrima i zemlje i stoke, navali se zemljo li teška, zemlja sam i sama, pitoma zemlja - zasijana".

Hadžija pripada grupi Sijarićevih likova koji su odvojeni od prirode, pa samim tim i lišeni njenog sistema energija. On predstavlja čistu metaforu emotivne, intelektualne i tjelesne jalovosti i kao takav nesposoban je da se na bilo koji način ostvari. Odrođen od Boga i prirode, niskog intelektualnog i moralnog nivoa, impotentan i krhke tjelesne konstitucije, Hadžija ne može da pusti korijenje na tvrdoj bihorskoj zemlji, na kojoj uspijevaju samo endemični oblici života oličeni u Halimači i Hatki.

I Zemko je prototip lika koji je stvoren u Bihorcima i koji će se pojavljivati u nekim od narednih Sijarićevih romana. Razapet između ostanka u zavičaju ili odlaska u daleku Tursku, Zemko kao da sve vrijeme lebdi nad krajolicima romana, gotovo nezainteresiran za dešavanja koja se tiču njegove egzistencije. Nježan i plačljiv, liričan, naivan, nemoćan da se izbori sa samim sobom on: "... oseća tragiku svog položaja, ali način na koji traži izlaz nije akcija već lirska kontemplacija, - žalosna pesma i bolno podvajanje"17. Pasivan i poetičan, u surovim uslovima bihorskih planina Zemko je osuđen na propast, koja će na kraju i doći.

Dat u formi društvenog romana koji u narativnom postupku obrađuje kratku hroniku malog sandžačkog sela, roman Bihorci uspijeva da objedini mnoštvo likova i naizgled nepovezanih radnji, historijskih fakata, mitova i legendi, lirskih pasaža i humornih praskova, u jednu harmonično složenu mozaičku sliku.


VI

Kuću kućom čine lastavice (1962) je društveni roman izrastao na osnovama klasičnog historijskog romana u kom se hroničarski prati rasulo jedne sandžačke patrijarhalne porodice. Analizirajući način na koji Ćamil Sijarić u Kuću kućom čine lastavice dekomponira tradicionalni historijski roman, Enver Kazaz kaže: "Težeći da analitički obuhvati historijski trenutak u kojemu se individua emancipirala od kolektiva, Sijarić priči klasičnog historijskog romana pridodaje kulturološke aspekte, preobražavajući na toj osnovi ne samo epsku tradiciju pripovijedanja i svijet usmenosti koji se odražava u njegovom rodnom Sandžaku nego i nasljeđe žanrovskih konvencija historiskog romana u evropskom poetičkom obzoru"18. Uzroci raspada seljačke porodice Sejdića, a samim tim i modela patrijarhalno organizirane društvene zajednice, i u ovom romanu, kao i u Bihorcima, dolaze istovremeno spolja i iznutra. Razorni uticaj historije, oličen u ratovima koji ne mimoilaze niti jednu generaciju muške strane porodice Sejdića, na jednoj strani, i proces mučnog oslobađanja jedinke od okova patrijarhalne porodice i učahurene društvene zajednice, na drugoj strani, razlozi su koji neminovno dovode do urušavanja ovog anahronog svijeta.

Uticaj historijskih zbivanja na raspadanje sandžačke seljačke porodice a, također, i patrijarhalne zajednice čiji su oni integralni dio, u romanu Kuću kućom čine lastavice ogleda se u kontinuiranom stradanju članova te iste porodice u ratnim vihorima. Roman počinje i završava se ratom: dio prve generacije muških glava porodice Sejdića nastradao je u Prvom svjetskom ratu, dok je druga generacija regrutovana da se bori (i strada) u Drugom svjetskom ratu. Smjestivši radnju romana između dva svjetska rata, Sijarić je htio da ukaže na ta dva sudbinska momenta u genezi ove porodice, gdje Prvi svjetski rat znači početak fizičkog osipanja porodice, a Drugi svjetski rat i konačni nestanak.

Istovremeno sa spoljašnjim faktorom dezintegracije patrijarhalne porodice i zajednice oličenom u ratnim stradanjima, djeluje i unutarnji dezintegracioni faktor. Novo vrijeme produkuje i nove ljude, pa tako Saltan, Amar i Ruška, unuci starog Agana, grčevito i teško pokušavaju da se, svako na svoj način, oslobode čvrstih okova kojima ih tradicionalna porodica sputava, da prekrše naslijeđene moralne uzuse i potvrde se kao individue. Taj proces individualizacije i emancipacije u patrijarhalnoj zajednici sa sobom donosi teške posljedice, koliko po zajednicu, toliko i po pojedinca koji nastoji preći okvire unaprijed određene sudbine, i nužno rezultira totalnim raspadom tradicionalnog modela porodice i društvene zajednice. No, zajedno sa porodicom i zajednicom propadaju i Saltan, Amar i Ruška, kao akteri novog vremena koje im, zapravo, ništa dobroga nije donijelo. Zatvoreni u sebe i sami sebi dovoljni, puni neostvarenih snova, nezaokruženi, razočarani, skrhani, oni poput kakvih olupina besciljno hodaju kroz život. Saltan nakon dolaska iz Grčke ne može da se uklopi u porodicu te se odaje alkoholu i sumnjivim ženama, dugim noćnim lutanjima po okolnim selima iz kojih dolazi pijan i blatnjav. Amar je student koji je više sklon pasivizmu nego aktivizmu, melanholičan, pjesnička duša, i njegova je otuđenost od porodice i tradicije intelektualne prirode. Kao Saltan i Amar, i Ruška odlazi iz kuće i otuđuje se, postaje strancem u svojoj kući. Njen grčeviti pokušaj da zatrudni i dobije dijete, bez obzira stroge moralne norme, posljednji je i najveći udarac zadan patrijarhalnoj porodici Sejdića. Međutim, i Ruškin pokušaj emancipacije završava se nesretno.

I ovaj Sijarićev roman, kao i Bihorci, a i cijeli niz pripovjedaka, zasniva se na priči o prirodnom čovjeku i prirodnoj kulturi. I ovdje je priroda ta koja diktira ritam življenja ljudi, utiče na njihove misli i postupke, na njihovu duhovnost, etiku, određuje im, na koncu, sudbine. Iako je sa romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice bio tematski izvan trenda koji je diktirala ondašnja soc-realistička književnost, na jednom drugom planu Sijarić je bio u toku sa evropskim i svjetskim trendom: "Slučaj Ćamila Sijarića mogao bi se, u tom smislu, uporediti s onim što su, tih godina, moderni svjetski antropolozi (Klod Levi- Stros, Margaret Mid, na primjer) svojim naučnim ispitivanjem primitivnih naroda Australije, Novog Zelanda, Južne Amerike, izvršili u oblasti nauke o društvu: Sijarićeva djela označila su, otprilike, slično otkriće: ona su ponudila književnu viziju jednog egzotičnog, izvornog, iskonski čednog, modernim predstavama života nepomućenog svijeta, naivnog svijeta koji siše grudi prirode"19.

I Bihorci iKuću kućom čine lastavice, kako smo u dosadašnjem dijelu teksta već naglasili, pripadaju žanru društvenog romana sagrađenog na osnovama tradicionalnog historijskog romana, i, osim nesumnjivih književnih kvaliteta, sadrže u sebi neprocjenjivu kulturološku građu jedne nestale društvene zajednice. Uviđajući tu i takvu slojevitost Sijarićevih romana Bihorci i Kuću kućom čine lastavice, Enver Kazaz zaključuje: "Sijarićevi romani, dakle, baštine koliko epski, toliko i lirski i baladeskni narativ, zadobijajući uz to osobenosti esejističkog, analitički detaljnog ispisa kulture i običaja patrijarhalne zajednice. Sijarić je, zapravo, romanima Bihorci i Kuću kućom čine lastavice najavio kasniji kulturološki novohistorijski roman koji u južnoslavenskim literaturama dominira sedamdesetih i osamdesetih godina, a u bošnjačkoj romanesknoj praksi u jednom trenutku uspostavlja se za najdominantniji tok"20.


VII

Sijarićeva zaokupiranost zvaničnom historijom, kao i eksploatiranje i književno transponovanje građe proistekle iz te i takve historije, svoj najviši stupanj doseže u romanu Mojkovačka bitka (1968). Sa svakim novim romanom Sijarić je silazio sve dublje i dublje u mračne i nedovoljno ispitane predjele naše prošlosti, da bi se sa Mojkovačkom bitkom spustio do vremena Prvog svjetskog rata. Ovim romanom Sijarić je započeo ispisivanje čitavog niza, uslovno rečeno, historijskih djela u kojima je na jedan specifičan i žanrovski atipičan način pristupio obradi historijske građe.

Mojkovačka bitka je roman kojim je Ćamila Sijarić najviše prišao konceptu klasičnog historijskog romana realističkog tipa. Za osnovnu temu romana uzeo je poznati historijski događaj koji ušao u epsku tradiciju i legendu i opisao ratna dešavanja uzrokovana sukobom crnogorske i austro-ugarske vojske na Ćehotini i Limu početkom 1916. godine. U romanu je data sveobuhvatna panoramska slika jednog kriznog historijskog trenutka oličenog u čuvenoj Mojkovačkoj bitki, gdje je epski širokim zamasima i mozaički strukturiranom kompozicijom prikazano svo ratno stradalaštvo kolektiva i individue. Ipak, u Mojkovačkoj bitki Sijarić je čvrstu formu klasičnog historijskog romana realističkog tipa razgradio tako što je ratnu temu prepleo sa ljubavnom i na taj način preusmjerio narativni tok romana, unutar kojeg ljubavna priča o seoskom učitelju Radiču Memiću i djevojci Umki Kardašić postaje dominantnom. Ovakvim preusmjeravanjem narativnog toka romana Sijarić je težište svojeg interesovanja sa tragizma kolektiva prebacio na tragizam individua koji se, u slučaju Umke i Radiča, ogleda u nemogućnosti ostvarenja njihove ljubavne veze. Razlozi koji sprečavaju ljubav dvoje mladih su, sa jedne strane, rat i bezumlje koje on nosi sa sobom, a, sa druge strane, pripadnost različitim nacionalnim i vjerskim grupacijama. Stiješnjena između ratnih užasa i strogih zabrana patrijarhalne zajednice, ovakva ljubavna veza je unaprijed osuđena na propast, a njeni akteri svoj pokušaj pobune protiv nepisanih normativa učahurenih zajednica kojima pripadaju završavaju smrću. I u ovom romanu Sijarić razbija epski normiranu sliku historije tako što nam, na planu ratnih zbivanja, nudi priču o teškom i često tragičnom procesu emancipiranja individue od kolektiva.

Mada je od svih romana Ćamila Sijarića Mojkovačka bitka najbliža žanru tradicionalnog historijskog romana, ipak, ni ovo romaneskno ostvarenje ne možemo okarakterisati kao epsku evokaciju historije. Dekomponiranje epske slike svijeta ovdje se realizira na taj način što se, kako smo već naglasili, težište piščevog istraživanja prebacuje sa kolektiva na individuu, pa u tom kontekstu ovaj roman predstavlja mozaički ostvarenu kompoziciju sastavljenu od niza kratkih priča u kojima je Sijarić apostrofirao, kako kaže Radovan Vučković: "... kritične momente ljudskog protivstavljene etičkoj normi i tradicionalnoj predstavi o viteštvu"21. Razbijanje epski normirane slike historije ogleda se i u kratkim epizodama romana u kojima je data nesravnjivost koja postoji između idealiziranog epskog kodeksa ponašanja, na jednoj, i nemogućnosti njegove konkretne, životne primjene uslovljene tipično ljudskim slabostima, na drugoj strani. Uočavajući tu nesrazmjernost, kao i posljedice koje ona ima po sudbine nekih Sijarićevih junaka, Radovan Vučković zaključuje: "Brojne su sudbine u Sijarićevom romanu u kojima se otkrivala tragična ili tragikomična diskrepancija između epskog modela i čovekovih subjektivnih slabosti. Već u zavisnosti od toga šta je više naglašeno (tragično ili komično), Sijarić je modulirao priče u Mojkovačkoj bitki kao viteške poeme o stradanju i nesreći čoveka u ratu ili kao humorističke novele o sitnim nesporazumima malih ljudi zahvaćenih velikim vihorima."22.

U Mojkovačkoj bici Ćamil Sijarić je uspio da predoči jednu narativno skladnu i sugestivnu panoramsku sliku ratnih užasa promatranih kroz optiku niza individua. Junaci njegovog romana, satrveni ratom i strogim patrijarhalnim normama, otuđeni od sebe i kolektiva, prestali su da traže "ono što se zove zvijezdom u čovjeku a što se ne zna šta je".

Za kraj ovog dijela teksta korisno je ukazati na poetički kontekst vremena u kojem je nastao Sijarićev roman Mojkovačka bitka, a za koji Enver Kazaz kaže sljedeće: "Mojkovačka bitka nastaje u sasma izmijenjenim poetičkim okolnostima romana unutar južnoslavenskih književnosti. Nju u tom pogledu obilježava onaj književni val koji je nošen pojačanim interesom za temu prošlosti, ali val sa humanističkim i individualnim filterom u prezentaciji slike prošlosti, za razliku od klasičnog historijskog romana južnoslavenskog govornog područja koji u okviru uljepšanog realizma filter svoga fokusa ima u ideji ideologije i konstrukcije identiteta etnikuma"23. Ukazujući na modernističke nagovještaje koje u sebi sadrži Mojkovačka bitka, Enver Kazaz u nastavku teksta kaže: " Sijarićeva Mojkovačka bitka i njegova verzija priče o historiji već su u dosluhu sa modernističkom idejom individualnosti ali i u dosluhu sa isijavanjima egzistencijalističke filozofije u južnoslavenske literature. Pojedinac koji trpi historijski usud zagledan u raspadajuću kolektivnu normu, odan stajalištu ličnog, a ne kolektivnog identiteta, opterećen pitanjem vlastitog, a ne kolektivnog smisla postojanja - suvereno se, kao temeljna vrijednosna struktura priče u kojoj se psihemska i ontemska narativna figura razdružuju od sociemske, uzdigao na razinu centralnog mjesta i smisaone funkcije ukupne romaneskne strukture u Mojkovačkoj bitki. U tom smislu polifonijski baziranim romanom dominira ljubavna priča; ona potiskuje one druge, ratnu i historijsku, koje joj, zapravo, služe kao neka vrsta hronotopskog uporišta"24.


VIII

Smjestivši radnju romana Konak (1971) u vrijeme poslijeustaničke Srbije i prve godine vladavine kneza Miloša, Ćamil Sijarić je svoje zanimanje za historiju pomjerio još dublje u prošlost. Mada historijska događajnost koju u Konaku obrađuje Sijarić ima vrlo precizno određene prostorno-vremenske koordinate, ovaj roman je najmanje historijski od svih njegovih romana i, shodno tome, označava najveće odstupanje od žanra klasičnog historijskog romana realističkog tipa. Konstatirali smo već da je Sijarić sa svakim svojim narednim romanom silazio sve dublju u historiju, ali je, istovremeno, i sazrijevao kao pisac modernističke orijentacije. Primjećujući tu neobičnost geneze Ćamila Sijarića kao romanopisca, Enver Kazaz kaže: "Paradoksalno, ali što je više sa pričom odlazio u prošlost, to je Sijarić više tragao za izdvojenikom iz kolektiva i sve se više približavao modernističkom obrascu romana, da bi sa metatekstualnom dimenzijom, u obraćanju naratora svom davnom uzoru Šer-Anu, u Konaku od referencijalnosti priče došao do njene autoreferencijalnosti, a samim tim od modernističke inovativnosti kao osnove narativnog postupka do postmoderne intertekstualnosti i metanarativnosti kao temelja narativne strukture"25.

Sijarićev iskorak iz modernistički koncipiranog romana, diskretno najavljivan u njegovim prethodnim romanesknim ostvarenjima, konačno je načinjen u Konaku, gdje je proces emancipacije individue od kolektiva priveden kraju, a tradicionalni sveznajući narator zamijenjen individualiziranim pripovjedačem koji sada ne samo da razmišlja o zakonitostima historije i sopstvenom usudu, već i o smislu vlastitog ispovijedanja realiziranog u formi ličnog dnevnika.

Radnja romana Konak odigrava se u vrijeme vladavine kneza Miloša i turskog povlačenja iz Srbije. Međutim, taj burni historijski period prvih godina poslijeustaničke Srbije u romanu je dat na jedan indirektan način, prelomljen kroz prizmu naratora evnuha Alije, koji ujedno predstavlja i centralnu figuru romana. Ostarjeli hadum Alija krenuo je iz Stambola u svoj zavičaj, u selo Akovo, da tamo posljednji put vidi "jednu goru i jednu vodu" i umre. Zbog nesigurnosti putovanja kroz Srbiju on je prisiljen da na neko vrijeme bude čuvar harema beogradskog spahije Lemeš-age, nekadašnjeg ratnika i osvajača, osiromašenog i zatočenog u svom konaku. Stiješnjen između srpske i turske vlasti i prisiljen na ostanak u Beogradu, Lemeš-aga, zajedno sa odlazećom turskom carevinom, otrajava posljednje dane svog boravka na prostorima Srbije. Međutim, Sijarića ne zanimaju historijski lomovi oličeni u ustancima i prevratima, smjenama carevina i vlastodržaca. On svoju pažnju ne fokusira na totalitet društvenih i historijskih zbivanja, već na jedan mali segment te globalne događajnosti - beogradski harem-konak i njegove zlosretne zatočenike. Ukazujući na Sijarićevo minimiziranje i(li) ignoriranje historijske događajnosti u Konaku, Dejan Đuričković primjećuje: "Roman, dakle, opisuje događaje iz faze dekadencije Turskog Carstva i sav je natopljen filozofijom i osjećanjima dekadencije. Sijarića ne zanimaju široki zahvati u društveni život, rekonstrukcija istorijskih događaja: konak nije prizma kroz koju bi se otvarao pogled na istorijsku epohu, na njene dominantne duhovne i materijalne sile, opisivali junaci i tragične žrtve društvenih potresa, analizirali moralni principi jednog svijeta, slabost ili snaga karaktera koji na njima počivaju. Pogled pisca nije uprt u maticu istorije, već u jednu tačku, u taj konak, to ostrvo, s kojeg nikakvog mosta nema da se ode, a erozija s njega odnosi grumen po grumen tla pod nogama, dok ga konačno voda ne potopi nestane bez glasa"26.

Usred tih praskavih historijsko-političkih lomova, skoro nezainteresiran za njih, dotrajava svijet Lemeš-aginog konaka. Izolovan i zatvoren, tih i polumračan, konak je dat kao kontrast vanjskom svijetu koji je bučan i sav u blještavom svjetlu, sirov i surov, i koji ruši sve pred sobom. Cjelokupna radnja romana Konak dešava se na tom malom i skučenom prostoru Lemeš-aginog harem-konaka, u kojem se, gledano kroz optiku naratora haduma Alije, pred očima čitaoca odvija tiha drama konačnog razrešenja ukletih sudbina njegovih stanara.

Glavni junak romana Konak je hadum Alija, lirski izgrađen lik koji je neprestano zagledan u sebe i u svoje knjige, a posebno u pisca Šer-Ana, kojeg konstantno čita i sa kojim vodi duge unutarnje razgovore. Zbog svoje prirodne obilježenosti oličenoj u hermafroditstvu, hadum Alija je lišen svake strasti, svake erotske i tjelesne determiniranosti, i, kao takav, okrenut duhovnom svijetu svog unutarnjeg bića i obilja knjiga koje vuče sa sobom od Istambula do Akova. Njegova "bestjelesnost" uzrok je njegovog duševnog spokoja, kojem, da bi bio apsolutan, na kraju treba samo pridodati "jednu vodu i jednu gori". Uočivši svu složenost i iznijansiranost lika haduma Alije, Radovan Vučković kaže: "Bez erotičke drame i životnih napona, on može tek da se melanholične greje na tuđem životu i napaja mislima drugoga. Njegove dileme su rešene već time što je oslobođen erosa i stavljen u položaj onoga koji nema pravih strasti. Hadumova hermafroditna raspolućenost, pošto je pasivna, ne može biti dramatična i dramski napeta: određeno joj je unapred da lirski tinja u ganutljivim težnjama za daljinom i detinjestvom"27. Lemeš-aga je spahija i bivši ratnik kojeg nam Sijarić daje na zalasku njegove moći i njegovog života. Ostario i odbačen, lišen svih svojih moći, njemu jedino preostaje da se oda tjelesnim užicima koje nudi njegov harem, i čeka svoj skorašnji kraj. Lik Lemeš-age predstavlja totalni antipod hadumu Aliji. Pasivnom životnom konceptu haduma Alije oličenom u duhovnosti i knjigama, Sijarić suprostavlja aktivistički koncept Lemeš-age koji se zasniva na zakonitostima historije i mača. Lemeš-aga ne priznaje riječi, već sama djela, ne priznaje priču, već sablju koja je jedino sredstvo i put kojim se može ići naprijed. Sukob filozofskih, ideoloških i životnih koncepcija koji Sijarić uspostavlja između haduma Alije i spahije Lemeš-age stvara prostor za dramsko suprostavljanje ova dva konfrontirana stava: Lemeš-aginog, koji zastupa moć sablje kao osnovne historijske i ljudske snage, naspram stava haduma Alije, koji zastupa moć knjige kao nosioca estetske, antropološke i univerzalne istine.

Ovdje, svakako, treba pomenuti i lik Kulaša, policajca i silnika koji simbolizira novu vlast i novo vrijeme koje naprasno prodire u konak. Žene u Konaku predstavljaju likove koje je Sijarić sa posebnom pažnjom nijansirao. Lirične i pasivne, one u romanu traju nekako postranice, i svaki njihov pokušaj djelovanja ili emancipacije završava se kobno po njih, kao u slučajevima Eme-hanume, Dženete i Urfe.

Ćamil Sijarić je romanom Konak uspio da razbije okoštalu formu klasičnog historijskog romana realističkog tipa i u dobroj mjeri prevaziđe modernistički način pripovijedanja. Koristeći se u romanu metatekstualnošću označenoj hadumovim "pisanjem i brisanjem" pri obraćanju uzoritom Šer-Anu, kao i intertekstualnošću očitovanoj u eksploatiranju mnoštva lirskih ponavljanja, aluzija, citata i pseudocitata Ku´rana, Ćamil Sijarić je uspio da se približi konceptu postmodernističkog romana.

 

IX

Carska vojska (1976) je roman kojim Ćamil Sijarić nastavlja sondiranje naše dalje i dublje historije. Svoje zanimanje za konkretnu historijsku događajnost, iskazano u prethodnim romanesknim ostvarenjima, Sijarić pokazuje i u Carskoj vojsci, s tim da sada silazi još dublje u prošlost. Radnja romana Carska vojska smještena je u konkretni historijski okvir i obrađuje, kao i prethodni Sijarićev roman Konak, vrijeme dekadencije moćnog Turskog carstva. Za razliku od Konaka koji propadanje Turske carevine promatra iz perspektive lirskog naratora haduma Alije smještenog u Beogradu, u Carskoj vojsci slom Otomanske imperije također je dat kroz vizuru lirskog naratora, melanholičnog intelektualca i nižeg oficira Tahira, ali je sada smješten u malo sandžačko selo Akovo, u vrijeme rusko-turskog rata 1877-1878. Niži oficir Tahir dobija zadatak da sakupi bedele, sirotinju i fukaru kojoj su akovski begovi i age platili da umjesto njihovih sinova ide u rat i gine za Cara i Carevinu, i povede ih u Jedrene a potom na Dunav, gdje će se boriti protiv Rusa. Po "carskom drumu" koji je, zapravo, obična kozija staza, razastrtom od Akova do Dunava, vuče se "carska vojska" sastavljena od zbunjenih i isprepadanih bedela odjevenih u pocijepana seljačka odijela umjesto u uniforme. Na tom dugom i teškom putu, praćeni svojim upornim i sluđenim ženama, oni će se susresti sa velikim svijetom koji će u njima izazivati naivno čuđenje. Na Dunavu će većina njih, seljaka nevičnih ratovanju, ostaviti svoje kosti zarad propale Carevine, a ono malo preostalih živih krenuće nazad svojim kućama i ženama koje su, a da toga nisu ni svjesni, izgubili još onda kada su krenuli iz Akova.

Historijski momenat je i ovdje, kao u ostalim romanima Ćamila Sijarića, potisnut u drugi plan. Konkretna historija književno transponovana u Carskoj vojsci poslužila je kao pozornica sa koje nam pisac želi odaslati univerzalne i svevremene poruke o apsurdnosti i besmislenosti svakog rata koji se vodi daleko od svoje domovine i za tuđ račun. Ispričana od strane lirskog naratora Tahira, bivšeg ratnika zgađenog ratovima, tragikomična odiseja akovskih bedela gubi svaku konkretizaciju proizišlu iz prostorne i vremenske određenosti i prerasta u čisti antiratni simbol. Antiratna i humanistička poruka odaslana putem romana Carska vojska dobija na jačini ne samo zbog svoje univerzalnosti proistekle iz svevremenosti i eksteritorijalnosti, već i zbog svog ironijskog odnosa prema ratu u kojem su zbunjeni i goli seljaci transformirani u dičnu "carsku vojsku". Promatran sa aspekta žanrovske opredijeljenosti, Sijarićev roman Carska vojska predstavlja sintezu klasičnog historijskog i avanturističkog romana, ali je, istovremeno i parodija na ova dva tradicionalna romaneskna obrasca. U vezi sa tim, Enver Kazaz kaže: "Iz ovog parodičnog svojstva romana, pri čemu se parodiraju konvencije avanturističkog i klasičnog historijskog romana, težnja da se obuhvati smisao historije, ali i apsurdno ratovanje carske vojske postaje na kraju tragikomičan pokušaj budući da se za temeljnu sadržinu historije izdaje najobičnija groteska. Ako je u romanu Mojkovačka bitka i bilo mogućnosti žrtve za kolektiv, u Carskoj vojsci ta mogućnost je potpuno ukinuta, a nadvremena suština historije ukazala se u izrazito grotesknoj viziji. Ta groteskna vizija dostiže svoj vrhunac u trenutku kad je Tahir doveo svoje bedele na cilj, u bitku na rijeci Dunav. Oficirska dužnost tada traži od njega da izrekne posljednje naređenje, dok se tom naređenju i njegovom izricanju suprostavlja Tahirova intelektualna i ljudska suština. Uviđajući krajnji apsurd okolnosti u kojima se zatekao Tahir ne može preko usta prevaliti naređenje svojim bedelima: "Zaplivajte u krv za cara. Platiće vam to i car i Bog. Car na ovom svijetu ako ne poginete, a Bog na onom ako poginete"28.

Lik nižeg oficira Tahira po nekim karakteristikama umnogome podsjeća na lik haduma Alije iz romana Konak. I jedan i drugi u strukturama svojih romana vrše funkcije lirskih naratora, a, također, obojica predstavljaju nemoćne i pasivne rezonere pred čijim se očima urušava jedan dotrajali model društvene i političke zajednice nužno povlačeći za sobom mnoge nedužne žrtve. Tahir je meditativna ličnost, bolešljiva i samoći i poeziji sklona duša koja je igrom mnogih nesretnih slučajeva završila u uniformi otomanske vojske. Njegovo putovanje sa bedelima do Dunava i nazad, njegovo nijemo promatranje njihove apsolutno bespotrebne propasti, samo je učvrstilo u njemu već odavno stvoreno uvjerenje o apsurdnosti rata. Na drugoj strani bedeli simboliziraju ne samo stradanje naroda Sandžaka u ratnim igrama velikih sila, već i stradanje nevinih ljudi u ratovima uopće, bilo kada i bilo gdje u svijetu. Shodno tome bedeli i predstavljaju autentičnog i jedinog glavnog junaka romana, junaka koji na svojim leđima iznosi svu tragiku i komiku tegobnog svijeta i života sadržanog u romanu Carska vojska. Stoga i ne čudi ogromna i bolećiva ljubav koju je, kao nigdje drugdje u svojim pripovijetkama i romanoma, Ćamil Sijarić iskazao prema jednom dijelu svog naroda - tužnim i smiješnim bedelima.


X

Svojim posljednjim romansijerskim ostvarenjem, Raškom zemljom Rascijom (1979), Ćamil Sijarić je u istraživanju naše mutne i kompleksne historije stigao do najniže vremenske tačke. Kao i većina njegovih prethodnih romana, i Raška zemlja rascija smještena je u kontekst konkretnih historijskih zbivanja. Radnja romana se odigrava u Sandžaku, krajem sedamnaestog vijeka, u vrijeme kada je Austrija objavila rat Turskoj i samim tim dala povod srpskom življu da povjeruje u mogućnost konačnog oslobođenja. Međutim, kada shvate da su u očima velikih sila samo sredstvo za njihovo međusobno raskusuravanje, nade u moguće oslobođenje raspršuju se obliku dima i sve se završava velikom seobom Srba u daleke krajeve pod vodstvom Arsenija Čarnojevića. Ova historijska zbivanja predstavljaju samo prostorno-vremenski okvir unutar kojeg se odvija složena drama rasula porodice boljarskog kneza Avrama.

Raška zemlja Rascija je roman koji predstavlja posljednju etapu Sijarićevog romansijerskog puta na kojoj on, kao i u prethodnim, nastavlja da istražuje načine i mogućnosti transformiranja klasičnog historijskog romana. I u ovom romanu, kao u Konaku i Carskoj vojsci, Ćamil Sijarić koristi konkretan historijski događaj kao vrelo obimne i zahvalne građe, ali ne zato da bi nam samo realistički vjerno predočio stravične slike ratnih užasa, već i zbog toga što želi da jednom dubinskom analizom uoči i objasni posljedice koje taj isti rat ostavlja kako na kolektiv, tako i na individuu kao integralni dio kolektiva. Uočivši sličnosti i razlike koje, na strukturnom planu, postoje između, na jednoj strani, Konaka i Carske vojske, i, na drugoj, Raške zemlje Rascije, Dejan Đuričković kaže: "Ali ovaj roman (Raška zemlja Rascija, op. aut.) nije intimistička evokacija jedne istorijske epohe, data u formi ispovijesti jedne osjetljive svijesti, kao što je to slučaj u Konaku i Carskoj vojsci, već slika postignuta na izgled objektivnim epskim zahvatom u splet događaja, u kojem se, međutim, ne zapostavlja projekcija intimnog svijeta ljudskih sudbina, dilema i osjećajnih ispoljenja - naprotiv, ta dva plana data su naporedo, u spoju epsko-narativnog i intimno-lirskog tona, u kojem se istorijsko-društvena i privatna sfera događaja neprestano smjenjuju, ukrštaju i uzajamno osvjetljavaju"29. U Raškoj zemlji Rasciji, dakle, ne postoji lirski narator, kao što je to slučaj u prethodna dva Sijarićeva romana, koji kritične historijske momente i individualne lomove projektuje kroz svoju svijest, dajući im, pri tome, krajnje subjektivni karakter, već je tu ulogu preuzeo sveznajući narator koji prividno objektivno izlaže slijed događaja. Taj objektivni i široki epski zahvat u život i svijet Ćamil Sijarić podriva svojim već oprobanim stilskim rješenjima oličenim u lirskim i humornim elementima. Epski, lirski i humorni momenti prepliću se u ovom romanu skladno, čineći, pri tome, organsku cjelinu. Estetsko-funkcionalnu isprepletenost ovih triju elemenata posebno akcentuje Radovan Vučković: "Uspeh romana može se objasniti veštom sinhronizacijom epskog, lirskog i humorističkog. Nedostatak istorijske fakture učinio bi da lirske piruete pojedinačnih sudbina lebde u vazduhu poput finih apstrakcija koje će se rasuti same od sebe. Samo epska podloga svela bi roman na istorijsku ljušturu bez topline, a bez humorističke distance pričanje bi se pretvorilo u nekritičko uzdizanje i apoteoze koje je nemoguće sravniti sa istorijskom istinom"30.

Tom veštom sinhronizacijom epskog, lirskog i humorističkog u romanu Raška zemlja Rascija Ćamil Sijarić je uspio da izbjegne zamke koje forma klasičnog historijskog romana postavlja pred pisca, a koje se ogledaju u suhoparnosti i hladnoj objektivnosti, i stvori djelo mozaičke strukture sastavljeno od mnoštva lirskih i lirsko-simboličkih slika. Zapravo, ovaj lirsko-simbolički učinak u romanu Ćamila Sijarića Raška zemlja Rascija i čini spiritus movens njegovog cjelokupnog djela. O tome Radovan Vučković kaža sljedeće: "... ako bi se tražilo izvorište fascinacije Sijarićevog djela, ono bi se našlo u lirskoj evokaciji opšte čovekove drame. U onome u čemu je Sijarić majstor u pripoveci: da lako otkrije rascep u ljudskom biću i opeva nespojivost pukotina u njemu kad se čini da postoji neka zlatna pređa u nečem dalekom koja će da premreži razdvojene organske delove. Zato se uvek traže dva bića. Izgleda kao da sebe sama pronalaze u drugome. A to je trenutak iluzije i varke. Drugim rečima, Sijarić, govoreći lirski o ljudima, mladim ili starim, svejedno, produžava pesmu, baladu narodnog pesnika o nesrećnoj ljubavi mladih, o ponesenosti ljudi nekom iluzijom koja ga odaljava od stvarnosti i života, o slutnji smrti starih koji se hvataju svakog daška života. U ovom romanu, tipičnoj Sijarićevskoj seriji slika, bez dramske progresivnosti i intelektualne psihološke analitičnosti, složeno je više lirski otvorenih sudbina, čija ranjivost daje povod za čudnovate ljubavi i zaplete koji uviru u jednu zajedničku pesmu o ljubavi i smrti. Motivi njihove nesreće nisu u istoriji, nisu čak ni u objašnjivim predačkim poremećajima, niti u zloj i demonskoj stihiji krvi što se ne da savladati. Pre izviru iz same sudbine bića, iz njegove blizine nekom nebeskom proplankučiji sjaj zatamnjuje sve prolazno kao materijalne prohteve. Po tome je Sijarićev roman, na nivou privatne istorije, delo u maniru simbolističke proze: tajanstvene regije čovekovog bića povod su za evokacije mitskih toposa i simbolističkih koincidencija"31. Zbog svega toga Raška zemlja Rascija jeste roman koji nadilazi puko epsko kazivanje o historiji i prerasta u univerzalni simbol čovjekovog sudbinskog stradanja u svijetu i životu, što, na kraju, "... znači da je Sijarić uspio transformirati priču baziranu na žanrovskim konvencijama historijskog romana u neosimbolističku lirsku sugestiju niza slika koje su istodobno i mitski ukorijenjene i simbolički cjelovite"32.


XI

Sam za sebe, svaki roman Ćamila Sijarića predstavlja posebnu etapu u njegovom istraživanju mogućnosti dekomponiranja i preslojavanja romaneskne forme. Prateći njegov romansijerski rad od Bihoraca pa sve do Raške zemlje Rascije uočićemo težnju ka prevazilaženju normi klasičnog historijskog romana realističkog tipa te kreiranju žanrovski slojevitog i semantički polivalentnog romanesknog ostvarenja. U dobroj mjeri Sijarić je u tome i uspio, pa mu stoga u književnosti pisanoj na južnoslavenskim jezicima pripada jedno od najistaknutijih mjesta. Sa druge strane, romaneskni opus Ćamila Sijarića, zajedno sa pripovjetkama i pjesmama, čini jednu veliku i enciklopedijski sveobuhvatnu knjigu o mitskom Sandžaku: o ljudima i njihovim neuhvatljivim sudbinama, o historiji i ratovima, mitovima i legendama, običajima, vjerovanjima i praznovjericama. Ako se složimo sa konstatacijom Ćamila Sijarića da: "Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama", onda njegovo knjževno djelo, inspirisano konkretnom lokalnom događajnošću, neumitno poprima karakteristike univerzalnog.

 

Literatura

1 Dejan Đuričković: Pripovjedač i romansijer Ćamil Sijarić, u: Ćamil Sijarić: Pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo, 1984./1985.,str. 5-21; (Savremena knjievnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, knj. 20).

2 Isto, str. 5.

3 Isto, str. 11.

4 Enver Kazaz: Romani Ćamila Sijarića, Život, XLVII/2000., str. 82.

5 Isto, str. 82-83.

6 Nikola Kovač: Ćamil Sijarić kao pripovjedač, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, 1983., str. 60.

7 Isto, str. 66.

8 Dejan Đuričković, nav. djelo, str. 20.

9 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 84.

10 Nikola Kovač, nav. djelo, str. 57.

11 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 85.

12 Dejan Đuričković, nav. djelo, str. 6.

13 Radovan Vučković: Pripovedači i romansijer Ćamil Sijarić, u: Ćamil Sijarić: Naša snaha i mi momci, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981., str. 234; (Izabrana djela Ćamila Sijarića, knjiga deseta).

14 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 87.

15 Isto, str. 87.

16 Radovan Vučković, nav. djelo, str. 235.

17 Isto, str. 235

18 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 85-86.

19 Dejan Đuričković, nav. djelo, str. 6.

20 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 88-89.

21 Radovan Vučković, nav. djelo, str. 238.

22 Isto, str. 238

23 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 90.

24 Isto, str. 90.

25 Isto, str. 90.

26 Dejan Đuričković, nav. djelo, str. 14-15.

27 Radovan Vučković, nav. djelo, str. 240

28 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 92-93.

29 Dejan Đuričković, nav. djelo, str. 17-18.

30 Radovan Vučković, nav. djelo, str. 243.

31 Isto, str. 243-244.

32 Enver Kazaz, nav. djelo, str. 94

 

Sanoptikum
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin