Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Bunar - Bosnjaci

Bunar

Autor: �amil Sijariæ

 

   Voda je sva krenula naprijed, zatalasala se - bistra, široka, i u njoj se zaljuljao crven mjesec, i kraj njega zvijezde, crvene i one, duboke. Vjetar je duvao kroz travuljine, širok i blag, povijao ih tu nad vodom, meðu njima jedan cvijet, bijel, pod zvijezdom. Zabodeno u toj vodi, golo i samo, i nekako strašno u pustoj noæi i tim travama, ono isto dijete koje se Džimširu i prije javljalo, ovako u snu, stajalo je i sada sa šipkom u ruci, i prijetilo: ne da ono vodu, do samo ovako, u snu, da je vidi pod tom travuljinom. Jedan talas, velik, zasukao se pravo od toga djeteta, ispod šipke njegove, i sav plav, od zvijezda, skoèio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noæi punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet - bijel. On je stigao da èuje samo smijeh djeteta, i da vidi njegove oèi - strašne od sjaja, i velike kako ga gledaju kroz taj smijeh i kroz tu vodu, dignutu svu gore - i skoèio iza sna, sav prestravljen i mokar od znoja. Gledao je u mrak i vidio ženinu bijelu košulju, crnu glavu ženinu na jastuku, do nje djecu, i dolje, u æošku, šaren ženin sanduk, i kroz prozor granu drveta. Drhtao je, jer talas vode i sada je, dok on sjedi tu, budan, na dušeku, oèiju širom otvorenih, jednako išao pravo na njega, i da nije vidio tu ženinu glavu i taj sanduk, on bi ciknuo, vrisnuo bi iz glasa, od te strašne vode i djeteta u njoj, a ovako stišao se, držao se rukama za èelo, slušao konjsko grickanje zobi, dolje u izbi, pod patosom koje ga sasvim rastrijezni od sna.
   Sjedio je skrštenih nogu, glave oborene i teške, i sad, u tišini, uz to konjsko grickanje zobi, mogao sasvim dobro da èuje kako tamo, u drugoj sobi, njegov brat Sejdul broji pare, i da dobro vidi kako te pare propadaju nekud izmeðu prstiju, bježe, i više ih nema, ostaje samo pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do èega Džimširu više nije bilo - ni do kuæe, ni do trgovine, ni do te crne ženine glave, potonule u bijeli jastuk tu pokraj djece - jer snovi o vodi odronili su ga, izjeli sasvim, i legne li samo, spusti li samo glavu na jastuk, na torbu, na tra­vu, ona je tu, valovita, omeðena travom, u njoj dolje nebo i zvijezde, na njima cvijet - bijel.
   Leži ta voda negdje pod zemljom, a gdje - to se Džimšir pitao stalno od kad mu se poèela da javlja, ovako u snu, i od tada on nema mira, ni pameti, niti zna za kuæu i za ženu, zna samo za svoju karavanu, žednu, umornu, koja stalno gazi kroz suhu Pešter, i kojoj se on vezao za rep još onda kad je bio momèetom. Išao je on tako za konjima, mrtvim od žeði, po cio dan ljetni - žedan i sam, i svi bi, i on, Džimšir, i ti konji pred njim, plazili suhe, krvave jezike, kroz cijelo Ugljansko i Melajsko polje. I zna za tu vodu što je gleda u snu, negdje pod zemljom u suhim poljima, niz koja ga stalno vuèe karavana.
   Jednom je, tako, za karavanom, noæio u suhom Melajskom polju, u tvrdoj travi, pod divizmom, i noæu èuo pod zemljom vodu, kako klokoæe, javlja mu se jasno: evo me, tu, duboko dolje ispod ove suše - ili je to bio sam san jedan. Od tada ga ti snovi stalno muèe i stalno vodi jedna misao: da kopa zemlju, da vodu traži, dok ne umre. Našao je vještake, dao im pare, prošli oni svud Melajskim poljem, gledali zemlju, mrvili je prstima, kidali travke i žvakali, i najzad rekli: sve je uzalud, nema vode tu nigdje, ne traži je. A vode su u snu stalno dolazile, i u njima to golo dijete, i taj cvijet - bijel, plašile ga svojim talasima, velikim, koji su išli pravo na njega, na njegova prsa, da ga potope.
   Išao je od tada kao sjenka - zanesen tom vodom. Njegova snaga poèela je da kopni od tog stalnog suhog lutanja sa karavanom kroz ta duga polja - Ugljansko polje i Melajsko polje, i od tih stalnih snova o vodama, i danju i noæu, èim glavu spusti na jastuk, na torbu, na travu.
   Nije vjerovao vještacima. Ni svome bratu, koji mu se smijao i bojao se da on ne poludi od tih snova i te karavane, žedne, pred njim, niz polje. Ležao bi tako nasred trave, s uhom privijenim uz suhu zemlju, i slušao - ali se voda nigdje nije èula, do ono jednom, kad je ležao pod divdzmom, noæu, s mjesecom gore na vrhu neba, s karavanom privezanom za plot. On je razmišljao: voda bi se tu morala naæi, duboko, pod zemljom, jer cio ovaj kraj pešterski nema nijedne tekuæe vode, do izvor pokoji, i to malen, iz kamena, koji ljeti ispije sunce, isuše vjetrovi. Pobjegnu tada odatle ptice, i na suh pijesak, ispeèen suncem, popadaju mrtvi leptirovi. Karavana tu ipak zastane, kraj suha izvora, i dvori - oèi konjske gledaju suho, gubice dotièu suhu ploèu, znojava, tijela od nešta zadrhte, osjete studen od vruæe žeði, od znoja izgube snagu sasvim, u tim poljima. Da je mogao, on bi nekud pobjegao, iz tih polja, u kraj drugi, vodan, zajedno s bratom i djecom, da ne gleda ta muèenja konjska, na tim golim suhim ledinama, da svemu tome jednom kaže: idi, bijedo. Ali ne može, jer ne daju mu ti snovi o vodi, i odluka što ga svega šèepa, za gušu, za prsa, za živac svaki - da traži vodu u tim poljima, da kopa zemlju, duboko, dok ne umre. Naðe li je - on æe biti sreæan: karavana više neæe žednjeti, ni on, ni putnik, ni ptica. Od tada ga snovi hvataju sve èešæe.
   Tako, u snu, najednom, nasred polja izraste žena, pravo iz zemlje, bijela sva, visoka, diže se gore i sve je tanja, i dok je on zaèuðen gleda, ona se obrete sva u vodu, u bistar mlaz vode, pjenušav, visok, koji poslije otièe poljem, niz divlje trave, pod suncem. Stane karavana pa pije tu vodu, i on je pije, i pije je ptica, i vuk. Da poludi. I on i oni kojima to prièa. Osvanuo je tako sjedeæi, kraj ženine glave na jastuku, i glava djeèijih, gledajuæi u sanduk i slušajuæi kako dolje u izbi zoblju konji. Cijelo vrijeme on je razmišljao gdje da kopa zemlju i traži vodu, koliko duboko i kojim parama, jer pare su bile sve u brata. On ustade i poðe k njemu, u drugu sobu, da mu isprièa šta je naumio i da se isvaða sa svojim bratom, koji je bio škrt na pari. Prolazeæi uskim hodnikom, koji je dijelio dvije sobe, i iz kojega se, kroz otvoren prozor, mogao da vidi cio Novi Pazar, on èu kako dolje šumi voda, kraj vodenice, i još jednom se zareèe u sebi da neæe bratu popustiti, nego æe još danas kopati zemlju, tražiæe vodu. Njegov brat Sejdul još je spavao. Otvarajuæi lijeno oèi, koje su svu noæ gledale u pare, i taruæi ih blijedim prstima, koji su svu noæ te pare brojili, on odmah pomisli da æe i sad Džimšir da mu prièa svoje lude snove, i jutros htjede da ga otjera. Ali on ne poèe jutros o snovima, nego o novcu, i prièa ispade tako strašna, da Sejdul skoèi pravo na noge i zagleda se bratu u lice kao da hoæe da ga oplaèe, jer je poludio. Džimšir je stajao sasvim mirno, zagledan tamo, preko brata, u ono dijete i onu vodu, i u vodi silnu travuljinu, i odluèi da ne popusti, ma koliko Sejdul kukao za novcem. To što je Džimšir rekao bratu, znaèilo je propast trgovini koju su dotada zajedno vodili - stariji Sejdul držao duæan, a mlaði Džimšir išao s konjima, vodio kroz Pešter karavanu, dvaput u nedjelji, otud i odovud, i uvijek žednu. Iako mlaði, Džimšir je od brata izgledao stariji - hodio je tromo, korakom odnekud uvijek jednakim, gledao u zemlju i preda se i onda kad hodi tu po gradu, jer se nauèio tako za konjima. Brijao se rijetko, i to samo onda kad ga, tako ponekad, natjera žena - da takav, èupav kao jarac, ne izlazi na pazarski sokak, meðu svijet i prijatelje. Jutros je pred bratom stajao èupav, i njemu ga od srca doðe žao, gledajuæi ga tako jadna, i sada, eto bez pameti. I malo, pa se sva kuæa dade u kuknjavu, jer æe se braæa dijeliti, i jer karavana, i Džimšir za njom, više neæe gaziti kroz Pešter niti sa Bihorom trgovati. Žena Džimširova bila je najgora. Udata za njega prije deset godina, ona je bila željena svoga muža, jer zbog toga njegova lutanja ona je rijetko bivala sa njim - onda samo kad se vrati s puta, kaljav i umoran, i uvijek èupav, da prenoæi samo i rijetko dani, nemajuæi vremena ni toliko da se ispava i raèune svidi. Ona mu je zborila da æe pobjeæi i da æe mu kuæu ostaviti, i djecu, jer je ovako kao i bez muža, a jutros se na to i zaklela, kroz plaè i vrisak, ako se samo odvoji od brata i zakopa gore u ta suha polja, gdje æe izgubiti sve što ima, imanje svoje i svoj život, da najzad gladan poðe po svijetu, i on i djeca mu. A on je vidio samo vodu, i samo mokru travuljinu, i nad njom cvijet - bijel. I samo je jednu rijeè rekao, i to bratu: da se podijele ako ne da pare.
   Tri je dana kuæa Sejdulova bila tužna kao da je iz nje ispraæen mrtvac. Bio je tužan i sam Džimšir, i ni s kim nije govorio, do sa svojom djecom, držao ih je stalno na koljenu i prièao im o Duridanu, a pri tome mislio na vodu, veliku, negdje pod zemljom, gore u suhom Melajskom polju, kud provodi žednu karavanu. Od nje mu je ostala samo polovina, od karavane; petoro konja, i prazni sanduci, i džepovi puni para. Za njim je kroz grad trèala žena onda kad je kupio ljude da mu u polju kopaju bunar, i da je samo po neèem smjela, ona bi glasno zapomagala da se ljudi ne primaju posla, jer njen je muž sasvim poludio, ali je oèaj ipak odavala mahanjem ruku i èupanjem ruha, javno, na èaršiji, pred tolikim svijetom. Oni što su èuli koliko plaæa, i šta æe imati da se radi ostali su na mjestu kao ukopani, i samo svoje beèili oèi, od èuda dvostruka, jedno zbog nadnice koja je velika, a drugo zbog posla koji je lud. Gledajuæi ga i slušajuæi, onako èupava i zanesena, tu pod jablanom, na èaršiji, mnogi su mu u sebi otpjevali pjesmu sa žaljenjem: zbogom, tugo. A Džimšir ih je jednako zvao, i dvostruko digao nadnice, ostavljajuæi utisak oèajan: da moli ljude da se prime posla koji mu se i samom èini mahnit i lud. A kad su se ljudi stali da javljaju da æe mu ipak kopati tu zemlju, i to ne zbog toga što æe naæi vodu, jer u to niko vjerovao nije, nego zbog toga što dobro plaæa i što æe se u njemu nešto popraviti kad ostane bez para i vidi propast, on je opet, tu nasred èaršije, vidio ono golo dijete, zabodeno tako u vodu, a oko njega mokru travuljinu i cvijet - bijel.
   Kuæa ga je s kuknjavom ispratila - pred tim radnicima, koji su se smijali, pred lopatama i trnokopima, pred svojim konjima s tovarima hrane - na èijem je èelu, jašuæi danas prvi put na sedlu, išao Džimšir, mahnit od radosti, kao da za sobom vodi jaz vode. Kroz tupu jeku kopita, i muklo rezanje trnokopa, privezanih za konjske samare, on nije èuo kletvu svoje žene da æe otiæi svojoj braæi, i kuæu njegovu ostaviti mu do propadne, i pri tome plakala uz zvek željeza na samarima. Tako je te sušne godine, prije no što æe balkanski ratovi, po ljetnjem danu i prašini, Džimšir Tuhovac, iz Novog Pazara, izašao u Pešter da traži vodu, u sušnu polju gdje niko pametan nije držao da ima vode. Radilici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir ih plaæao, nimalo tužan što pare troši i što od toga koristi nema, jer još ima i polja i para, i jer se još u snu pojavljuju vode, i oko njih guste travuljine, i nad njima - cvijet - bijel. Melajsko se polje obrete u džombe. Sve jednu rupu iskopaju - duboku, široku, crnu, pa je opet zagrnu zemljom, i poènu drugu tamo gdje Džimšira odsijeèe pamet da bi tu voda morala biti, jer je baš te trave vidio u snu, i baš tako dolinasto mjesto. A trava mnogo, i dolina mnogo, i on po njima hodi izgubljeno, i èini se nigdje neæe stati dok ne naniže bunar do bunara, ili ne naiðe na živu vodu, iznenada, kao u snu. Za njim se pomjera i sva ta gungula: radnièke staje i kuhinje, i ona muèna dosada ljudi koji rade posao glup, i u kojem ne vide smisla, sem to jedino što primaju nadnice, i to uredno, na vrijeme, svakog petka èim izgrije sunce. Džimšir je pare davao od srca, i samo da bi se tada osmjehnuo kad ih stavlja radniku na ruku. To bi radnike pomalo zbunilo, jer su zbog neèega vjerovali da para data slatko i veselo, neæe nikad otiæi uzalud, i trunka nade, baš u tu vodu, prosjala bi negdje u dnu duše, i s kopanjem veæ se ugasila. Postajao im je taj èovjek èudan, i sve èudniji što više blijedi, što èili, polako a stalno, kao da ga jede sama ta zemlja koju kopa. On se nekako saživio s tom zemljom, tako crnom i suhom, on žut sav, lak, ona golema, teška, bez kraja. Leži on po njoj, sjedi, privija uho dolje meðu trave, ili noæu gleda u nebesa, u zvijezde, a u stvari vidi opet zemlju, tu pod leðima, pod travama. Zborio je malo - samo s ljudima kad se pozdravlja, i èinilo se da nema ni kad od tog stalnog gledanja u zemlju.
   Svako kopanje novog bunara unosilo je u njega radost. A zatrpavanje veæ iskopanog nije ga mnogo žalostilo. Nikad nije postao oèajan, niti mu je posao dojadio. I èinilo se upravo tako kao da drugog posla i nema i nikad ga ni imati neæe - do to kopanje crne tvrde zemlje, tu pokraj džade karavanske, na èemu æe ostati do smrti. Tako su zborili svi tamo na džadi kad bi zastali da vide radove. Ljudi su ga žalili. A žena njegova, u Novom Pazaru, nije prestala da sanja snove - u kojima joj njen muž Džimšir, lud potpuno i mokar sav, gologlav i bos, i raspasan, izlazi pred oèi i ruga joj se što nije otišla svojoj braæi. Zanesen traženjem vode po poljima, on je rijetko silazio kod nje, a kad bi sašao, bio je šutljiv i izgubljen, kao da više nikom ne pripada, ni toj ženi ni toj njenoj djeci, do samo gore tim poljima, i tim radnicima što ih kopaju. Sada je bivao još èudniji, i sav je zemljom mirisao i nekim travama teška zadaha, koji bi dugo ostao u kuæi, u postelji njegovoj i kosi djeèijoj. I gledao je samo dolje, u šaren èilim i djeèje noge, i vidio samo ono golo dijete, oko njega vode i travuljine, i nad njima cvijet - bijel. U èaršiju nije izlazio, jer bi mu se rugali i smijali - a prijatelji njegovi žalili ga i odvraæali od luda posla, koji æe ga dovesti do prosjaka, i njega, i ženu mu, i dje­cu. Uzeo bi pare i vratio se - da opet sjeda meðu trave, sve žuæi, bljeði, sam i nijem. Jednom je i Sejdul izašao da vidi šta li mu to brat gore radi. Jašuæi na konju i vrteæi glavom, on je obišao redom sve jame, one otvorene i veæ zatrpane, i za bratom plakao kao da je mrtav. Vidio je svu njegovu propast. U razmacima, ne rijetkim, svuda tamo gdje je kopana zemlja, crnjeli su se krupni lišajevi, na inaèe zelenoj ledini, kao da je neko, džinovskim stopama, gazio tuda po tvrdom polju, i još mnogo ima da gazi, i da za sobom ostavlja stope - uvijek suhe. Prišao je bratu pod slamnu staju, u kojoj je ležao i sjedio, na krevetiæu spletenu od pruæa, i šutio sa njim dugo, gledajuæi u svoju obuæu a Džimšir u zemlju. Prvi je gledao u strašnu bijedu koja æe mu brata zadesiti, a drugi, Džimšir, ono golo dijete, i one mokre travuljine, i nad njima cvijet - bijel. Nijesu imali ništa da zbore, ništa da jedan drugome požele, sem toliko samo da uzgred vide, ovako šuteæi gledajuæi preda se. Zborili mnogo nijesu ni prije, sem toliko dok svide raèune, a danas nemaju ni tih raèuna, nego svaki ima svoj posao, jedan da u gradu vodi trgovinu, drugi da ovdje prevræe zemlju. Ipak mu je Sejdul najzad rekao da mu je posao sav uzaludan, i da je vidio da tu vode nema - zalud troši i sebe i ljude, a on mu kratko odvratio da mu na konju nije stegnut kolan, neka to vidi, preèe mu je. Na tome im se i svršio susret, prvi poslije njihove diobe, i brzo pao u gluh zaborav, kao da se nijesu ni sastajali. Posljedica toga ipak je bilo, i to loših, koje Džimšir, uz svu upornost i nastojanje, nije mogao da otkloni - naime, radnici, videæi da u rad koji radi, ne vjeruje ni sam brat Džimširov, i sve to kopanje, dosadno i muèno i onako, postade im sada odvratno, i u njemu oni sami glupi i smiješni, jer èine ono što mudar ne èini - idu za pameæu jednoga èovjeka za koga svak veli da je poludio. Neki odmah pukupiše alat i odoše kuæama, pošto u petak, po izgrevu sunca, primiše isplatu Džimširovu, uz onaj njegov veseli osmijeh, koji se jedino mogao da vidi tada, u petak, kad radnicima izdaje nadnice. Druge on zadrža - time što im povisi nadnice, i iznajmi nove radnike. Ova stvar ga - odlazak radnika, nimalo ne zbuni i ne uplaši, jer Džimšir Tuhovac je ovaj posao gledao kao i karavanu - iæi æe on za njim polagano, korakom jednakim ali stalnim, kao što ide za karavanom, koja nikad nije zastala niti ikad put promijenila otkad joj se on svezao za rep. On se navikao da na kraju puta, koji se ponekad èinio beskrajan, osjeti sreæu pobjednièku, i dolje u grad, noæu ili danju, po zimskom mrazu ili ljetnoj žezi, uplovi sa svojim teškim tovarima, koje je vodila njegova ruka. I sa ovim kopanjem stiæi æe na kraj - tvrdo je u to vjerovao Džimšir, a kraj, taj æe biti samo voda, treba joj iæi, duboko, pod zemlju. I Džimšir Tuhovac je išao tim putem, i za njim su stope ostajale: crni, veliki lišajevi uz polje, kao guvna. Strast mu postade to traženje vode, i uživanje neko tiho, onako kao kad èovjek hodi, sam, polako, i zna kud ide ima cilj svoj, i sve mu je bliži. Pri tome on na sve zaboravi, dolje u gradu na ženu i kuæu, a prije toga na samog sebe - i zapusti se nekako strašno, sav zakosmati, uzeleni od trava, ucrni od zemlje. Takav je gazio po ledinama, takav ležao u travama - uoèljiv samo onda kada stoji, jer je bio sav kao trava, kao zemlja. Svi su mislili da ti glupi radovi neæe trajati dalje od jeseni - srešæe se do tada Džimšir s pameæu. A on baš tada, u tu jesen, smisli nova i dublja kopanja, i nadnicu nimalo ne smanji, iako su dani bili kraæi. Radove su prekinule jesenje kiše, i Džimšir se, sav kaljav i èupav, vratio u grad s radnicima, naoko ni tužan ni uznemiren, što nije uspio da izvadi vodu. Kao da je na vojni bio - takav je Džimšir izgledao po povratku sa pešterskih polja: zelen i blijed, i mršav, strven brigama i lošim življenjem, ali neveseo nije bio, ni tužan, no nekako upravo onakav kao kad se vraæao s puta sa svojom umornom karavanom - to jest æutljiv, i neèim zanesen; tom vodom i travom, svom mokrom, nad kojom se dizao cvijet - bijel.
   On takav ostade cijele zime. Ali više niko nije držao da je on æutljiv i zanesen zbog toga što vodu nije našao, nego što je sad sasvim propao - ostao bez novca. Bila je ta zima snjegovita. Planinom se nije putovalo. A s karavanom baš nikako. Pa ipak se Džimšir usudio i jednoga dana pošao s konjima, ali se vratio sav premrzao, slomljen i bolestan, i zatim dugo bolovao sa izgledima kao da se neæe više ni diæi na svoje noge. I baš tada, dok je bio u vatri, najviše su ga morili snovi - sve neke vode, velike vode, potekle iz svakog njegovog bunara, i sve neke trave, mokre trave, i nad njima cvijet - bijel. Budan opet, on je oèima, zabodenim u tavan od šašovaca, gledao sebe i karavanu, tu, pred sobom niz tvrdo polje, i u tom polju on skreæe nadesno, ne mnogo, jedva jednu stotinu koraka, i tu na èesmama poji karavanu, i voda mu sve teèe oko nogu, sve po nekom bijelom kamenju, nad kojim se roje leptirovi. Brat Sejdul mu je dolazio èesto, i šutio dugo uz njegov dušek. Pošto bi se nagledao brata, i brat njegov gore šašovaca, on je odlazio. Jednom je ipak pitao Džimšira ne sanja li više o vodama, a on mu nije htio da kaže da æe na proljeæe opet kopati. I s prvim proljeænim maglama nad gradom, žut od bolovanja i iscrpljen, Džimšir je opet stao da sakuplja ljude, a žena njegova stala da kuka pred bijedom u koju je vodi muž. I kad bi to išlo, i kad bi to smjela, ona bi onakva - grlata i jaka, stala na èaršiju, odmah kraj jablana, i vriskala bi, zapomagala da što je muško i što nju èuje skoèi i uhvati njenoga muža, jer sasvim je skrenuo s uma, prevræe polja i ledine, i kuæu svoju hoæe da uništi - aman. Ovako, ona se samo jela u sebi, i kukala u šake, i noæ cijelu plakala nad djecom, kraj jastuka, na koji joj glava nije padala, ni u dvije noæi. Njemu nije smjela ništa da kaže otkad mu je ono kazala lani: da æe mu kuæu ostaviti, i djecu da æe mu ostaviti, i braæi otiæi, pa slagala. Otkad je poèeo da raèuna troškove, i brigu brine otkad æe i kako uèiniti tolike pare, on je èesto gledao u njen fes na glavi, opšiven do pola dukatima. Džimšir Tuhovac prodade konja, uštavljene kože i grdan vosak što ga pripade pri diobi s bratom, i ne rasu ženine dukate. Za sada se svršilo sve na tome što ih je Džimšir samo prebrojao i pitao u gradu koja im je cijena. Pred put svoj gore u pešterska polja, on pregleda sve po svojoj kuæi i više ne naðe ništa vrijedno za što bi se mogla otkinuti para. Ni za èim nije zažalio - jer sve su to bile smrtne stvari, vijeka kratka i ništavna, a vjeèan je samo put pešterski i karavana koja njima gazi - i vjeèna æe biti ta njegova voda, a ona mu se i sada u snu javlja, i sve neke mokre travuljine, i nad njima cvijet - bijel.
   Kopanje je poèeo uz te magle proljeæne, kroz koje Džimšir izaðe tajke, tako da ga u gradu niko ne opazi, i ne isprati, do jedino njegova žena svojim kukanjima, sad nešto glasnijim, jer je bila magla. Na polju pustu, presjeèenu putem s kraja na kraj, po kojem su rasle prve trave i prvo cvijeæe, i èuèale magle nedjeljama - desno od puta, više jama zatrpanih lani, izrastoše iz zemlje crne staje, sa dimom gore, i opet se zacrnje prevrnuta zemlja, na ledini što se zelenjela. Kopalo se lijeno, kao iz bijede, i umaralo vrlo brzo, jer niko ne shvaæa to što radi, niti u tome vidi kakva smisla. Liježuæi po mokroj zemlji, i ostajuæi dugo s uhom u travi, Džimšir se prokašlja, i slab i onako od zimušnje bolesti, požutje brzo i ucrnje, gore nego lani. Slušajuæi ga kako kašlje, i gledajuæi ga kako žuti i crni, radnicima se on, i posao njegov uèini tužan i žalostan, i da svim tim sam ðavo upravlja. Sada je mogao svak da vidi da se i život Džimšira Tuhovca, i kesa njegova u njedrima, brzo svode na sve tanju žicu, i da dugo nijedna neæe istrajati i èim se prekine samo jedno - prekinuæe se i glupi radovi, i ostade o njima samo prièa.
   Zapadno od polja Melajskoga crne se šume. Na vrhu planine, prema nebu, te šume se èine kao èešalj. Tamo su se prvo išèešljale magle, pa niski oblaci tjerani vjetrom, pa najzad poèele guste kiše s tamom, tjerajuæi niz polje putnike kao prutom. Ta kiša potraja cijelu nedjelju, i voda ispuni iskopane jame, prekinu radove. Staje i busare prokapaše, ljudi se nagrèiše oko vatre, nažmirkaše u ljutu dimu. Sa svoga kreveta, ispletena od pruæa i dignuta visoko od zemlje, savijen u klupko i umotan u jorgan, Džimšir bi dugo gledao u kišu ne misleæi ništa i ne ljuteæi se što ta kiša nikako ne prestaje - i tako bi, u stavu sjedeæem i sav u jorganu, i zaspao, oèiju napola otvorenih - snom zeèijim, da je teško bilo pogoditi kada spava a kad je budan. Ustao bi samo kad je obrok - i radnici bi tada vidjeli da on na tom pruæu i u tom jorganu spava obuèen i obuven, da mu je glava sva zaèupavila i krv iz lica sasvim pobjegla, pa postao bijel i providan kao džam. Vlaga ozdo i kiša ozgo - jer busara je prokišnjavala, ispiše iz njega svu snagu i zdravlje i naèiniše ga pravim bolesnikom, kojem su dani odbrojani. Pa i takav, kroz rosu na travi i kroz maglu, kašljuæi stalno i kišuæi, on bi poslije svakoga ruèka obišao jame i gledao koliko se u njima napunilo vode. Ono što je Džimširu Tuhovcu, još kod prve kiše palo u oèi, bilo je da zemlja nije svud jednaka, da neke jame dobro drže vodu, a neke je sasvim propuštaju, iako se zemlja, kad se okom gleda, èinila svuda jednaka i ista. To ga je zbunilo. Dugo bi stajao nad tim praznim jamama i razmišljao otkud je to - i sam sebi davao odgovor: tu je zemlja rjeða, tamo je tvrða - drugo ništa ne može da bude. Tamo, preko brda i planina, lomili su se polako oblaci, otvarali bunarevi vedra neba, i kroz njih se probilo sunce. A sutra je osvanuo dan èist, nad poljem koje je bilo sve mokro, bijelim maglama poprskano. Lijeno i bezvoljno radnici su opet stali oko jama, stajali su dugo, grijuæi se sunca poslije kiša, pod kojima se sa trava dizala para, vruæa i slatka.

Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim