Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Prièa ''iz hiljadu i jedne noæi'' - Bosnjaci

Prièa ''iz hiljadu i jedne noæi''

Autor: �amil Sijariæ

 

A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen položen i složen, da se njim, po suhu, preðe preko vode.
Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar.

To je ono što bi èovjek èovjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja naša tu su kao djeèija pitanja: Šta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik æe nam doæi samo jedna rijeè - most! I kod te rijeèi staæemo svi: i djeca, i zreli; tu æe podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijeæe se i iæi æe dalje; tražiæe dušu ovog kamena. Tražiæe u njemu ljudski san. Šta je sanjao onaj èovjek kad se odluèio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen složi i naniže i uhvati dvije obale. Mora da je pomišljao na mlad Mjesec - onda kada Mjesec lièi na srp. Tako nešto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotièe. Da je podjednako i star i mlad, kao što je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepši onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada više kao i da nije most u noæi i nad vodom, nego prièa "iz hiljadu i jedne noæi". Kao da je Šeherzada isprièala još jednu prièu:

"Veliki care, da ti isprièam: U jednoj zemlji na sjeveru, ima više bijela kamena nego što na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao što su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi došao, veliki care, uèinilo bi ti se da je sva ta zemlja naèinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveèi kamen - kao što u boju zazveèi èelik kad se sudari maè sa maèem. Još ti ovo mogu reæi, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera na jug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuèe pred nogama okrene, prije nego što æe u more iæi, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrèala kroz tu zemlju i kao da još trèi - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otišao do te vode i do te æuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da meðu tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao što je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Došlo mi je u uši, ali mi nemoj vjerovati: da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

A sada æu ti, veliki care, isprièati šta je istina u svemu tome, a šta u tome nije istina. Onaj most ondje, na onoj vodi, nije iz krila nikakve ptice, nego je iz snova njegovog majstora - sanjalice. Došlo mi je u uši, veliki care, a ti mi nemoj vjerovati: da svi koji stanu pred onaj most i sami stanu da sanjaju i zadugo poslije ne trijezne se - od toga èuda. Za ime majstora ne pitaju se - jer o njemu se, veliki care, zna vrlo malo ili ništa. Ostala je o njemu samo jedna prièa: kako ni sam nije vjerovao da je naèinio ono što je htio. Nikako mu nije išlo u pamet da æe se tanki kameni luk održati kad mu skinu skele. Bacio je iz ruku èekiæ i èetiri sahata hoda pobjegao od mosta i vode da ne vidi kako se ruši èemer na mostu kad mu skele skinu. Zario je glavu duboko u zemlju i još u uši udjenuo prste - da ne èuje onu strašnu rijeè: srušio se!

Stvari na ovom svijetu, veliki care, nisu pravièno ureðene. Za veliko je èudo, veliki care, zašto je to tako - da ljudi umiru, a stvari žive! Onaj veliki majstor što je u onoj zemlji na onoj rijeci naèinio vjeèan most, umro je. Svoj kratki put na ovoj zemlji završio je, a njegovo djelo još putuje i kraja svega kao da nema. Stoji i stajaæe u onoj zemlji i na onoj vodi za divljenje i za èuðenje. Jedan èovjek od knjige i kalema, koji je došao u onu zemlju da vidi vodu i na njoj æupriju, zapisao je u svoje listove: 'Vidjeh gdje se duga nebeska spustila na kamen i na vodu! Nešto tako ne vidjeh prije, iako sam bio u trideset zemalja, a neæu vidjeti ni poslije'.
Moj care...
Vremena joj nisu mogla nauditi, onoj æupriji na onoj vodi, a isto tako ni vjetrovi ni kiše, ni silne noge ljudske i hajvanske, koje su prelazile otud ovamo i odovud onamo, po bezbroj puta za jedan dan. A hiljade i hiljade puta za jedan mjesec. A koliko puta za jednu godinu! A koliko puta za èetiri stotine i više godina, koliko ondje stoji ona æuprija - a mlada i danas kao i onoga prvoga dana kad su sa nje skinuli skele!...
Veliki care!... Ono što je lijepo uvijek je mlado!"

Slièno ovome ili baš ovako isprièala bi o ovom mostu Šeherzada. I prièa do kraja nikad ne bi došla, jer most u Mostaru jedna je prièa beskrajna - kao što je beskrajno i ono stalno proticanje vode ispod njega. Nekada je na ovom mjestu, gdje je most danas, bila skela. Kasnije je - kažu, došao most koji je visio na lancima. I kao na svim vodama na svijetu, ljudi su se i ovdje prebacivali s jedne obale na drugu plaæajuæi skeledžiji njegovo, mostaru mostarinu, a caru - carinu, zato što su prešli njegovu vodu. Karavane su se tu rastovarale. Ljudi i konji se odmarali. Prièe se prièale u hanovima: o novostima u zemljama turskim i latinskim. I zbog karavana i putnika tu su se vremenom nastanile kiridžije i abadžije, æebedžije, samardžije i hesabdžije, a prije svega potkivaèi, nosaèi i kovaèi. Mora da se mnogo kovalo, psovalo, preko vode mahalo i dozivalo; molilo, prijetilo i bilo, a i èesto u vodi davilo. A vode su dolazile i prolazile... I sa njima vremena i karavane... i sve je bilo kao od iskona - voda, skela, most na lancu koji se ljuljao, strepnja i èežnja da se stane na onu obalu...Iz te stalne èežnje za drugom obalom i raðaju se velika djela!...A ovdje se to veliko djelo rodilo u vrijeme uèenika velikoga majstora Sinana Mimara. Jedan od njih kojemu je bilo ime Hajretin izidao je ovdje æupriju.

Ne vidjevši ništa tako na svim putovima kroz zemlje turske i latinske, putnik i namjernik "uèio" je molitvu za ovu æurpiju: da je nikad ni èovjek ni grom ne obori i da lahka bude zemlja onome koji je naèinio. Na njoj se nikad nije klelo krivo. A ni odavalo zlim mislima. Ni pjevalo mnogo, a ni plakalo. Jer èovjek je tu, na tom luku, bio ni na nebu ni na zemlji. Na tanjoj dasci, na burnijoj vodi, na veæoj visini, na praznijoj praznini kao da se èovjek nikad nije nalazio.

S usta na usta, ime ove æuprije pošlo je po svijetu; prièalo se o mostu u Mostaru kao o još jednom, o osmom èudu svijeta. Vjernici su govorili da se ovo èudo samom Božijom voljom održalo na vodi - kao "kudret-æemer", što bi znaèilo moæan svod, svod iz mašte, svod nestvaran. A sve je to dolazilo otuda što je njegov graditelj bio pjesnik, zlatnim perom ispisao je ovdje na Neretvi pjesmu u kamenu; od kamena je naèinio metaforu, mlad Mjesec na nebu poslužio mu je kao urnek. Na pjesmu je stavio godinu 1566. i svoje ime - Hajretin. A upravo to se jedva èita. I kao da nije ni napisano da se èita. Neka gore prolaze ljudi, neka dolje protièu vode, i to je dovoljno.

Tako je bilo - i kad su veæ mogli da prolaze preko vode tamo i ovamo, ljudi su se uz nju i nastanili, nagomilali su uz nju duæanèiæe, ašèinice, konaèišta i magaze. I svak je tu htio da nešto pazari - da nekome nešto izbije iz ruku ili nešto utisne u ruke, a poslije neka gazi æupriju kud mu drago. Ponekad se s mosta i glavom plaæalo. Stvoren da kuša ljudske hrabrosti, on je mamio mladiæe da prošetaju njegovom ogradom. Tim je oštrim rubom prošlo mnogo tabana. Prolazili su kao po konopcu, zategnutom s jedne na drugu obalu. Napetih pogleda i uzbuðen od ludila, svijet ih je gledao.

Jednog dana - prièa se u prièi - svijet je gledao nekog mladiæa.
Bio je jedinac u majke. U ruci je nosio ruèak svome majstoru i sa èinijama šetao ogradom. Prièa kaže da je svoje èinije bio digao do prema glavi i da se s najviše taèke æuprije, zajedno sa svojim èinijama, stropoštao dolje u vodu. Prièa dalje kaže da je majka njegova prodala iz kuæe sve što je imala i na ogradi naèinila šipke od željeza - da nijedan jedinac u majke više tuda ne prošeta i ne padne. Niko ne zna kad je to bilo, a ni to je li bilo kako se prièa. Ali ona koplja od željeza i sad su ondje.

I ondje - u Mostaru, i sad je most.

Gore nad njim nadnese se Mjesec pa se gledaju.

 

 

 

Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim