Priča iz 1001 noći

Autor: Æamil Sijariæ

A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen položen i složen, da se njim, po suhu, pređe preko vode.

Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar.

To je ono što bi čovjek čovjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja naša tu su kao dječija pitanja: šta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik će nam doći samo jedna riječ - most! I kod te riječi staćemo svi: i djeca, i zreli; tu će podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijeće se i ići će dalje; tražiće dušu ovog kamena. Tražiće u njemu ljudski san. Šta je sanjao onaj čovjek kad se odlučio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen složi i naniže i uhvati dvije obale. Mora da je pomišljao na mlad Mjesec - onda kada Mjesec liči na srp. Tako nešto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotiče. Da je podjednako i star i mlad, kao što je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepši onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada više kao i da nije most u noći i nad vodom, nego priča "iz hiljadu i jedne noći". Kao da je Seherzada ispričala još jednu priču:

"Veliki care, da ti ispričam: U jednoj zemlji na sjeveru ima više bijela kamena, nego što na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao što su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi došao, veliki care, učinilo bi ti se da je sva ta zemlja načinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveči kamen - kao što u boju zazveči čelik kad se sudari mač sa mačem. Još ti ovo mogu reći, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuče pred nogama okrene, prije nego što će u more ići, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrčala kroz tu zemlju i kao da još trči - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otišao do te vode i do te ćuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da među tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao što je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane.

Došlo mi je u uši, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

A sada ću ti, veliki care, ispričati šta je istina u svemu tome, a šta u tome nije istina. Onaj most ondje, na onoj vodi, nije iz krila nikakve ptice, nego je iz snova njegovog majstora - sanjalice. Došlo mi je u uši, veliki care, a ti mi nemoj vjerovati: da svi koji stanu pred onaj most i sami stanu da sanjaju i zadugo poslije ne trijezne se - od toga čuda. Za ime majstora ne pitaju se - jer o njemu se, veliki care, zna vrlo malo ili ništa. Ostala je o njemu samo jedna priča: kako ni sam nije vjerovao da je načinio ono što je htio. Nikako mu nije išlo u pamet da će se tanki kameni luk održati kad mu skinu skele. Bacio je iz ruku čekić i četiri sahata hoda pobjegao od mosta i vode da ne vidi kako se ruši čemer na mostu kad mu skele skinu. Zario je glavu duboko u zemlju i još u uši udjenuo prste - da ne čuje onu strašnu riječ: srušio se!

Stvari na ovom svijetu, veliki care, nisu pravično uređene. Za veliko je čudo, veliki care, zašto je to tako - da ljudi umiru, a stvari žive! Onaj veliki majstor što je u onoj zemlji na onoj rijeci načinio vječan most, umro je. Svoj kratki put na ovoj zemlji završio je, a njegovo djelo još putuje i kraja svega kao da nema. Stoji i stajaće u onoj zemlji i na onoj vodi za divljenje i za čuđenje. Jedan čovjek od knjige i kalema, koji je došao u onu zemlju da vidi vodu i na njoj ćupriju, zapisao je u svoje listove: 'Vidjeh gdje se duga nebeska spustila na kamen i na vodu! Nešto tako ne vidjeh prije, iako sam bio u trideset zemalja, a neću vidjeti ni poslije.'

Moj care...

Vremena joj nisu mogla nauditi, onoj ćupriji na onoj vodi, a isto tako ni vjetrovi ni kiše, ni silne noge ljudske i hajvanske, koje su prelazile otud ovamo i odovud onamo, po bezbroj puta za jedan dan. A hiljade i hiljade puta za jedan mjesec. A koliko puta za jednu godinu!

A koliko puta za četiri stotine i više godina, koliko ondje stoji ona ćuprija - a mlada i danas kao i onoga prvoga dana kad su sa nje skinuli skele!...

Veliki care!... Ono što je lijepo uvijek je mlado!"

Slično ovome ili baš ovako ispričala bi o ovom mostu Šeherzada. I priča do kraja nikad ne bi došla, jer most u Mostaru jedna je priča beskrajna - kao što je beskrajno i ono stalno proticanje vode ispod njega.

Nekada je na ovom mjestu, gdje je most danas, bila skela. Kasnije je - kažu, došao most koji je visio na lancima. I kao na svim vodama na svijetu, ljudi su se i ovdje prebacivali s jedne obale na drugu plaćajući skeledžiji njegovo, mostaru mostarinu, a caru - carinu, zato što su prešli njegovu vodu. Karavane su se tu rastovarale. Ljudi i konji se odmarali. Priče se pričale u hanovima: o novostima u zemljama turskim i latinskim. I zbog karavana i putnika tu su se vremenom nastanile kiridžije i abadžije, ćebedžije, samardžije i hesabdžije, a prije svega potkivači, nosači i kovači. Mora da se mnogo kovalo, psovalo, preko vode mahalo i dozivalo; molilo, prijetilo i bilo, a i često u vodi davilo.

A vode su dolazile i prolazile... I sa njima vremena i karavane... i sve je bilo kao od iskona - voda, skela, most na lancu koji se ljuljao, strepnja i čežnja da se stane na onu obalu...Iz te stalne čežnje za drugom obalom i rađaju se velika djela!...A ovdje se to veliko djelo rodilo u vrijeme učenika velikoga majstora Sinana Mimara. Jedan od njih kojemu je bilo ime Hajretin izidao je ovdje ćupriju. Ne vidjevši ništa tako na svim putovima kroz zemlje turske i latinske, putnik i namjernik "učio" je molitvu za ovu ćurpiju: da je nikad ni čovjek ni grom ne obori i da lahka bude zemlja onome koji je načinio.

Na njoj se nikad nije klelo krivo. A ni odavalo zlim mislima. Ni pjevalo mnogo, a ni plakalo. Jer čovjek je tu, na tom luku, bio ni na nebu ni na zemlji. Na tanjoj dasci, na burnijoj vodi, na većoj visini, na praznijoj praznini kao da se čovjek nikad nije nalazio.

S usta na usta, ime ove ćuprije pošlo je po svijetu; pričalo se o mostu u Mostaru kao o još jednom, o osmom čudu svijeta. Vjernici su govorili da se ovo čudo samom Božijom voljom održalo na vodi - kao "kudret-ćemer", što bi značilo moćan svod, svod iz mašte, svod nestvaran. A sve je to dolazilo otuda što je njegov graditelj bio pjesnik, zlatnim perom ispisao je ovdje na Neretvi pjesmu u kamenu; od kamena je načinio metaforu, mlad Mjesec na nebu poslužio mu je kao urnek. Na pjesmu je stavio godinu 1566. i svoje ime - Hajretin. A upravo tose jedva čita. I kao da nije ni napisano da se čita. Neka gore prolaze ljudi, neka dolje protiču vode, i to je dovoljno.

Tako je bilo - i kad su već mogli da prolaze preko vode tamo i ovamo, ljudi su se uz nju i nastanili, nagomilali su uz nju dućančiće, aščinice, konačišta i magaze. I svak je tu htio da nešto pazari - da nekome nešto izbije iz ruku ili nešto utisne u ruke, a poslije neka gazi ćupriju kud mu drago.

Ponekad se s mosta i glavom plaćalo. Stvoren da kuša ljudske hrabrosti, on je mamio mladiće da prošetaju njegovom ogradom. Tim je oštrim rubom prošlo mnogo tabana. Prolazili su kao po konopcu, zategnutom s jedne na drugu obalu. Napetih pogleda i uzbuđen od ludila, svijet ih je gledao.

Jednog dana - priča se u priči - svijet je gledao nekog mladića.

Bio je jedinac u majke.

U ruci je nosio ručak svome majstoru i sa činijama šetao ogradom. Priča kaže da je svoje činije bio digao do prema glavi i da se s najviše tačke ćuprije, zajedno sa svojim činijama, stropoštao dolje u vodu. Priča dalje kaže da je majka njegova prodala iz kuće sve što je imala i na ogradi načinila šipke od željeza - da nijedan jedinac u majke više tuda ne prošeta i ne padne. Niko ne zna kad je to bilo, a ni to je li bilo kako se priča. Ali ona koplja od željeza i sad su ondje.

I ondje - u Mostaru, i sad je most.

Gore nad njim nadnese se Mjesec pa se gledaju.

 

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin