Share This Article
Čitao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu školjke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znači da je ovo jezero jedan starac među starcima…Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna šta je tada bilo i kako je bilo – ali da je ovo jezero bilo.
No – na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost – jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne bilježi se – šta više: čini se da je uvijek mlada i da će mladom i ostati… Gledamo je – to jest gledamo pred sobom jezero, i ništa tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila – tu i ostala… Tu i ostala – a došao čovjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio – a i danas to čini, i ribu, i biser.
Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nešto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu – da se u njemu ogleda Ohrid. I tu – u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego liči na nekakav prividan grad – na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode – na jezeru.
Ponekad slika ovog grada na površini jezera – to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obično biva noću – kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno – u staro srebro starih kujundžija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje…
Ima gradova u kojima se ima šta gledati, a Ohrid je jedan od njih, u kojem je sve za gledanje. I dovoljno je učiniti samo jedan korak pa da zastanete, da nešto vidite… Mogu to biti samo neka vrata, neka kapija, neki prozor; vrata kroz koja se dolazi iz nekog davnog vremena u ovonaše vrijeme, prozor kroz koji se gleda u dubinu vremena, kapija kroz koju su prošli vijekovi…
Ima gradova koji nas navode da mislimo na njihovu prošlost: na to kad su nastali, zbog čega su nastali i kako. Ti gradovi su kao kakvi starci – sa godinama, sa borama, sa pričama o sebi. Priča ovog grada duga je! Počinje iz davnih – iz tavnih vremena; tamo negdje iz srednjeg vijeka. I nije mala, nego velika; velika zato što su u ovom gradu napisane prve knjige, islikane prve slike, ispričane historije… Otvorene su tu prve slovenske škole i slovenskom azbukom ispisane slovenske knjige. Hodočašće za umne, pribježište za učene, sastajalište za pismene, radilište za neimare, učionica za đake, zborno mjesto zanesenjaka – sve to, i tome slično, bio je ovaj stari grad u svojim starim godinama… Danas je gotovo nemoguće i zamisliti te daleke – davne vijekove kad je sav ovaj grad Ohrid bio jedna škola, jedan đak! I ko umije da ga gleda, taj će u njemu najprije vidjeti ono što je stvorio ljudski duh: što je ispalo ispod pera, ispod kista, ispod čekića… Čini se da nigdje nije tako lijepo složen kamen na kamen, slika naslikana, knjiga napisana – kao nekad ovdje u Ohridu. Pa je zbog toga i cio grad kao jedna jedina građevina, jedna slika i jedna knjiga… Tako ga i gledamo: i kao sliku, i kao knjigu, i kao građevinu.
Može biti da je to zbog ugodne klime, ili zbog jezera, ili tvrdog grada Samuilovog, ili zbog ravnog i plodnog polja, što je kujundžije, rezbare, zanatlije od svakog zanata, vještake da u drvetu, kamenu, srebru, bakru, zlatu čuda načine, što je sve takve majstore primamilo da ovdje žive. Oprema za junaka: puška, sablja, handžar; oprema za nevjestu: tepeluci, belenzuci, dukati, prstenje; oprema za konje: sedla, aše, bilani, rahte i pafte odavde su išli u svijet, i bilo je dovoljno samo reći da ih je izradio majstor iz Ohrida i da im se mahana ne traži. A to znači: ne samo da je bio lijep grad, nego je bilo lijepo i sve što se u njemu izrađuje. Prema tome: samo majstori od ukusa i ruku vještih mogli su ovdje jesti hljeb. Ko nije bio među najboljim, taj je tražio drugo mjesto. Jer Ohrid je bio za odabrane. Za strpljive radnike, za prste uvježbane. A to je dolazilo otuda što se, tokom dugog vremena, u ovom gradu stvorio ukus za lijepo, što je oko umjelo da gleda, a ruka da mjeri. Ali ne metrom i aršinom, nego osjećajem – a kad se nešto osjećajem mjeri, onda se stvara djelo umjetničko.
I cio je ovaj grad jedno veliko umjetničko djelo. Stvorio ga je njegov građanin, zato što je bio stvaralac. Mjera mu je bila on sam -čovjek, i sve je ovdje stvoreno po ljudskoj mjeri. Zato ništa i nije otišlo u visinu- više nego što treba, a ni u širinu – širu nego što treba; pa otuda utisak da je sve skromno, sve prema čovjeku i za čovjeka. Može biti da je samo tvrđava Samuilova – koja zauzima cio brijeg u Ohridu, iznad svih mjera kojim čovjek mjeri – jer ona je jedna od najvećih u cijeloj zemlji Makedoniji. Velika je kao i mnogo što-šta iz srednjeg vijeka i može se reći – koliko i strah koji je vladao u tome vremenu. Dovoljno je reći da na ovoj tvrđavi zidovi idu u visinu i do cijelih petnaest metara, pa da se odmah zaključi: da je i strah tako išao i da se – u vremenima nesigurnim, zidinama i kulama moralo braniti. A koliko je neprijatelj navaljivao na jedan bogat grad kao što je Ohrid, koji je uz to bio prijestonica cara Samuila, nije potrebno napominjati. Stoga je – živjeti ovdje u zidinama, značilo živjeti na mjestu sigurnu – i za glavu, i za imovinu. Zahvaljujući toj sigurnosti, ovdje su – vrlo rano, i izgrađene, za ono vrijeme vrlo velike, a za sva vremena vrlo skladne crkve: Sveti Kliment u devetom i Sveta Sofija u jedanaestom vijeku. Zahvaljujući svojoj tvrđavi, a i tome što je bio na vrlo prometnom trgovačkom putu, Ohrid je malo kad nazadovao, vrlo rijetko stagnirao, a najčešće napredovao i razvijao se – tako da je, prema putopiscima koji su ga posjećivali drugom polovinom sedamnaestog vijeka, imao šest stotina kuća, puno dućana, magaza, hanova, karavan-saraja i hamama. Kažu, zatim, da je cio grad izgrađen od kamena i cigle – da je skladan, lijep, bogat, pun robe, voća i povrća, ali ipak da je u njemu najviše ribe, koja je stizala čak do Carigrada. Kažu, da se u njemu izrađuju velike količine baruta, i da se njegovi noževi prodaju gotovo na svim trgovima Evrope. Zatim: da gradovi kao Solun, Venecija, Lajpcig, Krim i drugi nisu predstavljali nikakvu daljinu za trgovce iz Ohrida. Odnosili su tamo ono što se ovdje proizvodilo, a i ono što su kupovali na Istoku i prenosili u Evropu. Putujući – oni su vidjeli i Istok i Zapad, i ovdje – u svoj Ohrid, donosili ono što im se tamo najviše svidjelo, a najprije stvari umjetničke – koje su, kasnije, njihovi majstori i sami stvarali. Stvorio se tako, tokom vremena, jedan izvanredan ukus za lijepo – i išlo za tim da sve bude lijepo što se ovdje u Ohridu gradi.
Ostalo je to do dana današnjeg. I cio je grad kao jedna kutija, iskovana od stara srebra, isprana vodama svoga jezera. Ohrid i treba gledati zajedno s jezerom, jer tek onda jedna su cjelina. Jedno bez drugog nezamislivo je. Pa zbog toga i jesu jedno uz drugo. Gradi Jezero. Kao jednom rukom načinjeno oboje. Jednim kistom islikani, jednim perom ispisani.