Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Tegobni život maèka Tufa - Bosnjaci

Tegobni život maèka Tufa

Autor: Refik Lièina

 

1.

Prvo smo maèku dobavili. Bilo je to ustvari maèe i kada smo ga donijeli kuæi otkrili smo da je muško i dali smo mu ime Tufo. Ne sjeæam se više zašto smo mu ovo ime odabrali.
Nije ga teško opisati. Bio je žuto-bijel i sitan poput igraèke. Tek što je bio progledao. Pri hodu je podizao uvis šapice kao da gazi po vreloj podlozi. I uvijek je slinavio.

- Tako mi boga, lipsaæe vam - tvrdila je mama. - Vidi kolišno je. Mora da ste ga uzeli ispod maèke.

E pa, nismo ga uzeli ispod maèke. Išli smo starim putem ka zadruzi. Put je uvijao strminom povrh niskih, sramežljivih krovova seoskih kuæa i mi smo pozdravljali seljane koji su radili u svojim bašèama. Bila je sredina aprila, kitilo se drvo liskom i beharom i u bašèama su uveliko gradili lijehe i rasaðivali rano povræe i cvijeæe.
U jednoj ogradi takve bašèe opazili smo maèe. Isprva ga nismo vidjeli ali smo èuli njegovo otegnuto, bolno mjaukanje. Hamza ga je prvi ugledao. Ležalo je u šuškoru ispod grmlja gloga i šipurka i jedva smo ga dohvatili.

- A, nemate maèku? - upita nas jedna stara žena koja je u bašèi komišala glavice bijelog luka i spremala èešnjake za sadnju.

- Nemamo, nano.

- Uzmite to maèe, neæete se pokajati. Od moje je maèke. Ona vam je takav lovac kakvog nema na bijelome dunjaluku. Mi vam, djeco, veæ treæu godinu nismo miša opazili! Troje maèadi po selu smo razdijelili, a troje smo bacili. Eto, to imalo vijeka i preteklo. Zar mu bilo zapisano da ga vi naðete.

I tako je gospodin Tufo ojaèao naše redove.

 

2.

Rastao je slabo i naporno.
Prvih dana hranili smo ga hljebnim koricama, natopljenih mlijekom. Meso nije volio. Premda mi je neprijatno, moram kazati da se pri vršenju nužde baš i nije pokazao odgovornim. Kakio se i piškio gdje stigne. Najèešæe pod Azinim krevetom, pod sofom, a nije zaobilazio ni vuneni æilim ispod radnog stola u mojoj sobici.

Pokušavali smo redu da ga nauèimo. Mama ga je nekoliko puta istukla brezovom metlom tako da je od nje uhvatio plahog straha i nije je volio. Nekoliko puta mu je i njuškicu u govance gurnula. Uzaludno. Smradne kupe mogle su se i dalje nagaziti svuda.

- Kuku, opet! - viknula bi mama, a Tufo bi kao strijela napolje zaždio. - Ubiæu to maèe! Sada æu ga u kazan baciti! Ovo si samo ti mogao dobaviti...

I onda bih, bogme, ja propisno nadrljao.
Kada je imao èetiri mjeseca, izgledao je kao da ima mjesec dana. Usukan, mršav i malko naveden, nije lièio ni na šta.

- Samo što nije crkao - tvrdila je mama. - Ostaje mu prije toga još da se olinja.

Nekako ga nismo ni žalili. Svikli smo na tu njegovu èudnu boljku, na njegovo krhko tijelo i jedva èujno i rijetko mjaukanje. Skoro da ga nismo opažali. Uobièavao se zavuæi u krevet kod Aze i vazdan bi onde zajedno drijemali. Aza mu je bila vrlo slièna. I ona bi, katkad, tiho zaplakala i onda se tim svojim plaèem uspavala.

Išlo je to tako do septembra.

 

3.

Skonèavali su ljetnji seoski radovi. Detelina je bila pokošena, pšenica i jeèam ovršeni i žito uneseno u hambare. Ostalo je još da kukuruz uzrene i napuni dukatima svoje bradate džepove. I da se njive pougare i prireme za jesenju sjetvu. Dozrijevale su kruške jerebasme i žutaèe. Dozrijevale su jabuke ðule. Stara zejtinka ispod kuæe klatila je plodove krupnije i teže od ðuladi. Noæu se moglo èuti kako plodovi padaju kroz lišæe i tupo prskaju o dašèanu nadstrešicu pod kojom su æurke spavale. Moglo se zatim èuti kako se æurke dugo ljute i krilima lupetaju dok se namještaju da ponovo zaspu.

Bili su to èisti, mirni i veseli dani. Tek u deset sati uveèe po prvi put bi se u kuæu ulazilo. Mama se vrzmala po terasi i avliji, a mi u vrtovima oko rijeke Aje. Zalivali smo povræe, kupali se, pecali. Za to vrijeme, gospodin Tufo i princeza Aza blaženo su dremuckali.

Onda su se pojavili miševi. Stizali su noæu, u èoporima. Nisu nam dali oka zaklopiti. Njihove kolone rastrèavale bi se niz tavane soba i svu noæ bi gore bubotalo kao kad se ruèe orasi u džakove. Mogli su se svuda naæi. I to nisu bili oni mali, sobni sivkasti miševi. O, ne! Ovi su bili mrki, spretni i snažni poljski miševi. Proždirali su sve što bi im se našlo na putu. Nabavili smo nekoliko vreæica otrova i oni su im, vrlo brzo, predstavljali pravu poslasticu. Kad smo jednog jutra pod Hamzinim jastukom zatekli jednu krupnu mrcinu, bili smo spremni za predaju.ð

- Poješæe nam noæu uši! - strepila je mama. - Djecu æe nam nagrditi! Još koliko danas da si pozvao Agatona da nam tjera stvari u èaršiju.

Nešto se moralo uraditi. Ta neæe nas valjda najuriti iz kuæe ti poljski miševi?

 

4.

Sjedeli smo u hladu trešanja u avliji. Krunili smo grah. Tukli smo po suhim vrezama graha ljeskovim motkama a mama je kupila u kofu bijelo i pjegavo zrnje. Kao jezik kravlji grube i dugaèke, žutozelene liske graha lijepile su nam se za tijela i hmilile uz rukave.

- Gledaj, mama! - èudio se Hamza, - ovo lišæe hmili, kao da je živo!

Naboravši lice kao da æe povratiti, mama je, meðutim, u nešto drugo gledala. Pogledali smo i mi u tom pravcu. Pred kuænim vratima stajala je Aza. Prem je davno prohodala, još uvijek se pri hodu nesigurno klatarila i podizala uvis ruke. I nešto je imala u njima. O, bila su to dva miša. Visili su naopaèke, jer ih je Aza držala za duge repove.

- Baci to sreæo, baci to, baci to! - vikala je mama.

- Neæu - uzvratila je mirno Aza.

- Doði kod mene. Daj ih meni - pokušao sam da je prevarim na lijepo. - De, daj meni...

- Ne dam! To je meni Tufo dao.

Ali mi smo prišli, oteli joj miševe i bacili ih kokoškama. Aza je ljutito zaplakala, legla na zemlju, udarala bijesno nožicama. Nije bilo sile da je umirimo. E pa, ona je roðena u znaku jarca i njena je tvdoglavost èvršæa od èelika. Kad je vidjela da od njenih miševa nema ništa, podigla se i potrèala prema kuæi.

- Tufo, Tufo! - u trku je dozivala.

Malo kasnije i mi smo krenuli unutra.

Aza je sjedela na sred sobe, sa rukama u krilu. Ispod njih je virila mišja njuškica poprskana kapljicama krvi. Aza na to nije obraæala pažnju veæ je gledala udno sobe, ka ostavi i šporetu. Ondje je Tufo sjedeo na zadnjim šapama i takoðe netremice blehnuo u nešto. I onda smo vidjeli - ili nam se samo uèinilo da vidimo - kako je kroz zrak sijevnula njegova šapica. I vidjeli smo, sad veæ isuviše stvarno, kako se meðu njegovim zubima miš koprca.

Tufo ga je spustio meðu šape, okretao ga kao loptu, bacao uvis i dopuštao mu, u maskari, da pokuša s bjekstvom i u trenu kad bi miš tako nešto pokušao, vješto bi mu repiæ prièepio i ovlaš ga šapom po njuškici ošinuo. Kada mu je igra dosadila - ah, šta æemo, tako je priroda stvari uredila - Tufo je ubijao miša i onda ga prinosio Azi i spuštao u njeno krilo. To im je bilo zajednièko skladište.

I narednih desetinu dana sa miševima u našoj kuæi nešto se strašno dešavalo. Više se nisu mogli vidjeti ni èuti. Gospodin Tufo je po vazdan lunjao po izbama i tavanu, zagledao svaki tamni kutak, prevrtao svaku sumnjivu stvar, svaku posudu, bure, džak, staru krpu. Tek sada smo primjetili kako je ojaèao i stekao gracioznu, lovaèku linju. Ali je i dalje krmeljao i vlažio suzom oèi, kao da boluje kihavicu. Kad nije lovio, drijemao je negdje oko Aze i bio potpuno nezaintersovan za bilo šta drugo. Samo je drijemao i drijemao.

 

5.

Negdje s prvim snijegom i prvu je pticu u kuæu unio. Bila je to jedna podebela svraka. Poslije su zareðale èavke, žunje, vrapci i štiglici. Jednom smo mu oteli poluživu kuæaricu sovu. Lijeèili smo je nekoliko dana ali nam je ipak uginula.

Ali ono što æe Tufa uèiniti carem svih maèaka u èitavoj Župi, biæe njegov dvoboj s pacovima. Pojavili su se na poèetku zime, kada ih je jaka studen nagnala u štalu. Veæ smo imali kravu Nonu i nekoliko koza. U štali je bilo toplo, imalo je hrane i pacovèine su uživale. Krstarili su po jaslama, bièevali repovima po vreloj balezi i proždirali kukuruzno zrnje koje su tamo nalazili. Dok bi dobra Nona ležala, oni su joj se peli na hrbat i onde po vazdan odmarali.

Maèke se užasno boje pacovèina. Oni su veoma inteligentne i lukave životinje. Možda poslije èovjeka i najinteligentnije. Kada maèku ugledaju, napadnu je u gomili. Obièno to èini pet-šest mladih i silovnih mužjaka. Napadaju iznenadno i nemilosrdno. Maèka, koja je nauèila da napada, uplaši se napada i utekne. Kad bih ušao u štalu, pacovi bi se povukli na tavanske grede i odozgo me zlokobno merkali. Izgledali su tako kao da smišljaju naèin na koji æe me napasti i samo vrebaju pravi èas. Uopšte me se nisu bojali. Sasvim sam dobro razumio maèke.

Meðutim Tufo je bio nešto drugo. Prva njegova borba s pacovima odigrala se u jednom praznom buretu u kojem smo držali jeèmenu prekrupu. Nekoliko pacova ušlo je u bure i sa njegovog dna strugalo slatko brašno. Odjednom se otud èulo grozno cijukanje i lupanje. Kao da je grmjelo. Dosjetio sam se šta bi moglo biti i odmah sam u izbu utrèao.

Bilo je mraèno i pacovi su, poput sjenki, niz kamene zidove promicali. Prevrnuo sam bure naopako i upalio sijalicu. Pred buretom je sjedeo Tufo, vitlao je snažno repom tamo-amo, držeæi meðu zubima ogromnu, živu pacovèinu.

- Bravo Tule - vikao je Hamza s praga. - Azo doði! Doði Azo.

I Aza se pojavila.

- Daj ovamo - naredila je, ispruživši ruke ka hrabrom macanu.

I od toga dana, pacovèina više nije bilo.

Dodajem, ne bez poštovanja i divljenja, da se njegov lovni repertoar u proljeæe naroèito razgranao. Uz svakojake glodare i ptice, gospodin Tufo vraæao se iz svojih jutarnjih akcija i sa zmijama u zubima. Bili su to oni lijenji i debeli metalnomrki smukovi ili vitke i dugaèke zmije bjelouške.

 

6.

Upravo je svršavala naša druga šavaèka godina. Kako bi rekli seljani, nafaka je plaho doticala. Stali smo bili na svoje noge. Naše ekonomsko stanje izgledalo je ovako:

a) Stara kuæa èatmarica: omalterisana, pokrivena novim crijepom, okreèena, vrata i prozori omalani rumenkasto-mrkom farbom, terasa dozidana sa istoène strane, prvim ruèicama okiæena. Gledana izdaleka, na toj uzvisini, na èardak je nalièila. Ljudi su je zavoljeli. Noæu smo, zbog putnika namjernika, držali sijalice na terasi upaljene. Bili smo im u mrklini pouzdani svjetionik;

b) dvije sobe: neophodnim stvarima napunjene. Izdvajam namještaj u maminoj dnevnoj sobi, debeli, vunjeni tepih boje pepela, grubo tesani kuhinjski sto od trešnjina drveta sa šest visokih, stabilnih stolica, kao i pisaæe stolove u Hamzinoj i mojoj radnoj sobi. Ova je soba bila sva u drvetu, a šašovci na tavanu, s harfovima i šarama, predstavljali su pravo remek-djelo. Imali smo par polica i na njima par stotina sjajnih i probranih knjiga;

c) alatke: sve, osim traktora. Sanjali smo da kupimo malog "T. Vinkoviæa" od 32 konjske snage, i bili smo blizu cilja;

d) životinje: dvije krave, tele, tri koze i sedam jariæa. Pedesetak kokošaka nosilja - rase leghorn i talijanska jarebièasta kokica, pet æurki i bundžija, æuran Ljutko i, naravno, maèak Tufo;

e) zemlja: 4 hektara na brijegu, 1 hektar u dolini, s desne strane rijeke Aje. Obradiva površina: 2,5 hektara; šuma: 1 hektar; livade, pašnjaci: 1,5 hektar.

Imali smo i tri sijena, pun hambar pšenice, imali smo dvogodišnje zalihe jeèma, kukuruza, graha i veæ se osjeæalo da nas zemlja voli i da nam se potpuno otvara. Ovdje, drago dijete, završava sretni dio naše prièe. U pozno ljeto te godine, morali smo napustiti naš maleni posjed, jer su seljani govorili kako su se zakrvile zvijezde i kako se ištetila ljudska pamet i kako se, avaj, spremaju ratovi.

I nisu se prevarili.

Pod prvim jesenjim kišama, niz uske i pospane sandžaèke kotline prvi su tenkovi zagrmjeli. Mama je s djecom otišla kod oca u Nemaèku. Neke smo životinje prodali, neke poklonili. Ja sam se vratio u grad slomljene duše, a naš Tufo, s istom takvom dušom, otišao (u grabovu šumu ispod kuæe) u "hajduke". O bila je to strašna i samotna zima, èeznulo se, veremilo i, poèesto, plakalo. I zivkalo, stalno, telefonom. Djeca bi me uvijek upitala: gdje je Tufo?

Nisam znao gdje je Tufo. Doduše, svakog sam vikenda izlazio na imanje, zavirivao oko naše tužne, napuštene kuæe. Tufa nije bilo. Zavirivao sam i oko drugih seoskih kuæa, uzaludno, uzaludno. Bilo je maèaka, ali nije bilo Tufa.

 

7.

Ne znam kako smo preživjeli te dugaèke i èežnjive zime, pogotovu onu treæu koja je stigla gola, propuhana mraznim vjetrovima. Zgužvala je brežja ko staru hartiju, ostrugala polja i tek tamo, iz januara, zasula ih sniježnim prahom, modrikastim, krupnim poput one stoène soli koju smo kupovali u zadruzi kod Šemana Bronje. I upravo kad je ona odlazila, djeca su se vratila iz tuðine. Jedva sam ih prepoznao. Hamza je veæ bio momèina i po, a i Aza se silno izdužila. Toliko je bila lijepa da se nije mogla golim okom pogledati. Sreæom, mama mi je donijela one glupe, preširoke naoèari koje je Aza nazvala «babovi prozori.»

Izdržali smo u èaršiji još mjesec-dva. Onda više nismo mogli izdržati. Patili smo za imanjem, patili smo za slobodom, sanjali smo našu kuæu, naše voæke, našu rijeku Aju. Sanjali smo Tufa neprestano. Aza je bila ubijeðena da se «Tufo sunèa na terasi i èuva kuæu od lopova!»

Bio je veæ maj mjesec kad smo jednog jutra pješke krenuli k Šavcima, otkljuèali vrata naše uscrnjele kuæe, izbacili hrpe uginulih miševa, mišjeg izmeta, spužinjaka i sliènih dokaza samštine i tuge. Zatim smo pozvali starog Agatona. Imao je novog konja, mladog i azginog vranca.

- Sa l mi reci, vraæas li se? - pitao je. - De, dina ti, obraduj me...

- Vraæam - rekao sam i on je odmah konja upregao. U èetiri sata poslije podne, naša je kuæa opet bila puna. Agaton nam prijevoz stvari nije htio naplatiti.

- Pokupite malo suha granja, naložite vatru nek obasja briježja i nek vidi narod da je kuæa srce napunila...

 

8.

A Tufa smo krajem juna opazili. Išli smo po vodu na izvor i po povratku, na stanici za drugi odmor, na samom izlasku iz šumarka, kad se doðe na zaravan ispod drijena Šljivka (tako ga je Hamza nazvao, zbog krupnih plodova koji su, kad ugnjile i opanu, na ranice šljive podsjeæali), spustili smo kofe i gledali, dole, u ravnice oko Aje. Nešto je za drijenom zašuštalo. Pseto neko, mislili smo, ili ciganin-siromašak koji skuplja suho granje. Ili, možda, fazan. Tih dana smo mlade fazane viðali.

- Tufo... - šapnula je Aza.

Šuškanje je najednom prestalo.

Odnijeli smo vodu kuæi, vratili se, posijedali uz ivicu šume i uglas stali dozivati: Tufo! Tufo! O Tufoo!
Ali tog se dana Tufo nije pojavio.

Narednoga jutra, odmah po buðenju, krenuli smo u potragu. I veæ sa terase ugledali gospodina. Bio se primakao blizu kuæe i kad nas je opazio, šmugnuo je niz strminu. Ali, veæ je bilo kasno! Aza se za njim u trku nadala. I onda se dugo nije ništa èulo. S desne strane terase, nakon dvadesetak metara, poèinjala je oštra kosina, koja se, pokrivena sitnom lozicom i grmljem, survavala skoro vertikalno u bašèe i vrtove oko rijeke Aje.

Mama je izašla za nama i odmah digla grdnu buku:

- Vidite šta je s djetetom, otiæi æe na litice, survaæe se!

Krenuli smo niz puteljak i meðu prvim lijeskama Azu ugledali. Bila je pognuta, grdila je nekog iz sveg glasa i, kada smo prišli bliže, vidjeli smo kako s obje ruke drži za rep Tufa.

- Pogledaj šta si mi uradio! - dernjala se Aza. - Pogledaj šta si mi uradio! Cio si podivljao.

Dlanovi su joj bili izgrebani i krvavi. Tufo se, izgleda, junaèki branio.
Prvih dana je bježao od kuæe, ali se obnoæ primicao. I tako, dan za danom. A onda je, jednog vrelog popodneva, blizu Aze zadrijemao. I bilo je sve gotovo. Bio je, opet, onaj stari.
Više nije slinavio i nije se u sobama poganio. Što je mamu radovalo.

- Divljina ga je uèinila gospodinom - zakljuèila je zadovoljno.

Njihovo je neprijateljstvo jenjavalo i njihova srca osvajala neka èudna ljubav, snažnija i gušæa od vrtnog korova.

 

sanoptikum
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim