Daždevnjaci

Autor: Refik Lièina

1.

Kad se svuče behar sa voćaka, Šavčani počnu sa strižom ovaca. Avlije se zabijele kao usred zime i napune maskarom i smijehom. Samo ovce tužno bleje. Stoje začuđene uz plotove ili trče gore-dole, dozivajuć jedna drugu jer se, ošišane, ne mogu poznati.

Nekoliko dana iza toga zabijeli se grmlje uz obale rijeke Aje. Žene peru vunu i ređaju bale preko grmlja na lijevoj obali koje je vazdan okrenuto k suncu.

Osušene bale raširiće opet niz avlije oko kuća, vlačiti ih dugo i drndati, sve dok vuna ne bude mekana i nježna poput magle. I započnu prela - najljepši mahalski praznici. Svake večeri žene se skupe u jednoj kući, zabrundaju u vrtlogu motovila i vretena, jeknu pjesme o ašiku i veremu, zamirišu masne pite, masne halve i cicvare.

Predivo se, krajem juna, nosi na bojenje, grade se razboji i oštre kirkiti, a najbolje tkalje silaze do Pembe s darovima i sa molbom da im nađe lijepa daždevnjaka.

Isprva se Pemba nećka i brani pričom da je ostarala, da ne vidi i da je noge više ne slušaju. Ali tkalje navaljuju i kunu se kako će je, što se primi šara - nagraditi ovcom il jednim ćilimom. Šavački su ćilimi na visokom gledu, jer njihove šare niko, osim naših tkalja, ne umije uhvatiti i na potku prenijeti. Pazarski trgovci ne pitaju za cijenu, kupuju ih «na đuture» i zatim ih preprodaju na velikim bazarima u velikim gradovima Istanbulu, Dubrovniku, Beču, Veneciji.

I Pemba će, ipak, na kraju pristati.

2.

Idemo puteljkom uz obalu rijeke, pokisli i ljuti. Aza puha u ručice, ja otresam mokro granje lijska da je ne zalije i namještam kaiševe ranca jer se svlače i gule mi kožu sa ramena. Pemba psuje kišu, torbu, granje, svoju starost i blesave tkalje iz Šavaca koje ne vjeruju svojim očima i prstima, već poganoj koži daždevnjaka. A njih nigdje nema. Obili smo svaki zaton, prevrnuli svak lisnik, naboj i plavinu, pretražili sve ledine uz obalu i vidjeli silu puževa kućaša i puževa golaća, mišinjaka i miševa, ali ni jednoga daždevnjaka.

Nekoliko dana pljuštale su kiše a jutros se nebo malo iscijedilo, pa je Pemba bila ubijeđenja kako će se daždevnjaci pojaviti.

Ispod jednog staroga lisnika, opažamo dva prmijerka. Izgledaju robusno i strašno. Pemba se saginje, priteže im vretenasta tijela štapom, zagleda im znamenja i zivjezde na masnoj, kao katran crnoj koži.

- Ne valjaju - kaže.- Mladi.

- Kako ne valjaju? - pitam. - Baš su krasni.

- Ama, dijete, gledaj šare. Još se nisu rascvjetale kako treba i tkalje bi urnek pobrkale. Neka ovih, hajmo dalje.

Odgrćemo lese lišća i lese korova, zagledamo.

- Evo jednog - šapće Aza. - O, koliku ima glavu!.

Pemba ga prevrće vrhom čizme i zagleda sa svih strana, a daždevnjak, hujevit i snažan, vraća se na trbuh, hmili naprijed, zadižući prednje noge lijenjo i sigurno kao dobar plivač, premda Pemba s obje ruke pritiska štap o njegovo vretenasto truplo.

- Probaj - kaže.

Uzimam štap, pritiskam ga blago i osjećam pod prstima čudesnu snagu ove životinje. Daždevnjak je valjuškast i dug desetak santimetara, ali još uvijek čuva svojstva i žestinu prapočetka, božanske iskoni. Posmatram ga, i divim se: On se ne trza, ne mlati nožicama kao svaka druga zarobljena životnija - savršeno miran, vuče naprijed. U tome ga, čini se, ništa ne može spriječiti. Glava mu je malko podignuta iznad tijela, kao da osmatra; oči, zagasito-modre i duboke, kao oči u bivola.

- Ovaj valja, nosi lijepe šare - kaže Pemba i otrže me čaroliji. I ja onda zagledam te šare. Imaju oblik i boju tikvinih cvijetova.

- Ne diraj ga Azo - viče Pemba i hvata rukom Azinu ručicu. - Peče, grđe od kopriva.

- Peče?

- Peče, sine. Vatra živa...

Pemba odmahuje glavom, sklapa oči i počinje sa bajanjem. Pri tom često zijeva. Zatim vadi iz pojasa grubu prtenu mahramu, baca je preko daždevnjaka i zatim ga spretno uvija u nju, pa u jednu drugu, od crvene vune, i meće taj povoj u torbicu.

3.

Tkalje se pomaljaju iz mrkline, ulaze tiho u avliju i penju se k nama na terasu bez ijedne riječi. Ima ih sedam i Pemba ih pita:

- Čekamo li još koju, ili da mećemo?

- Da mećemo - šapću taklje i sijedaju oko velike (i prazne) bakrene tepsije, koja ljeska kao voda, na mrkoj prostirci. Tkalje spuštaju desnu ruku u tepsiju, ređaju ih u krug, okrećući dlanove nagore. Pemba vadi povoj iz torbice, stavlja ga u sredinu kruga i drhtavim prstima mahrame odvija.

Daždevnjak stoji nepomično. Njegove su šare, s prva, mutne, pa bivaju svjetlije i žuće. Kao da se budi iz sna, polagano diže glavu i posmatra blijede podlaktice ispruženih ruku. I dvoji se uz koju da krene.

Lica tkalja, damarima išarana, kao maske izgledaju, u njihovim očima iskre gomilice straha. Uprte su u božansku jakost bića koje im taji između dlanova. Koje se naginje u stranu, podiže jednu od prednjih nožica i drži je podugo u zraku, dvojeći se gdje će je spustiti. Čuje se tek suho disanje tkalja, pucketanje daske na vratima i zujanje poznih muha.

Daždevnjak, napokon, spušta nožicu i podiže, lijenjo, drugu. Oslanja je o ivicu jednog dlana i posmatra lice tkalje uz čiju ce ruku zahmileti. Zagledaju jedno drugo i priježu se; nečiji pogled mora popustiti. Ne vidim odavde lice tkalje, vidim samo daždevnjaka i bijelu podlakticu uz koju se penje.

- E, hajirli, Nurka! - kaže Pemba. - Obrni ga, šćeri, dok te nije ištetio... Nurka se podiže na koljena i ispruža desnu ruku, na kojoj, pod samom ivicom rukava, taji tijelo daždevnjaka. Obrće ruku tri put oko svoje glave a zatim i oko glava drugih tkalja. One žmure i krupne im graške znoja, cakle pod korijenom kose, podočnjaka, nausnica.

Nurka zatim spušta ruku u tepsiju. Daždevnjak se ne pomjera. Stoji. Čeka. I čudi se. Nurka, nenadano, trzne ruku i daždevnjak trupne o metalnu podlogu. Okreće se i zagleda lica tkalja kao da traži lice one koja ga je prevarila. U tom času Pemba baca preko njega jednu od svojih mahrama.

Tkalje ustaju, bacaju sitan novac u tepsiju, i mirno odlaze.

- Eto, Azo - kaže Pemba. - Daždevnjak je pokazao čija će ruka započeti šaru na ćilimu. Darivo je Nurku, dobru tkalju. Ih kakve je, lani, otkala ćilime!

Zatim diže iz tepsije povoj s daždevnjakom. Sada će ga iznijeti u avliju i ubiti kakvom krljom ili stijenom, kako ne bi nekom drugom pokazao tajnovitu šaru.

sanoptikum
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin