Autor: Refik Ličina
1.
Kad se svuče behar sa voćaka, Šavčani počnu sa strižom ovaca. Avlije se zabijele kao usred zime i napune maskarom i smijehom. Samo ovce tužno bleje. Stoje začuđene uz plotove ili trče gore-dole, dozivajuć jedna drugu jer se, ošišane, ne mogu poznati.
Nekoliko dana iza toga zabijeli se grmlje uz obale rijeke Aje. Žene peru vunu i ređaju bale preko grmlja na lijevoj obali koje je vazdan okrenuto k suncu.
Osušene bale raširiće opet niz avlije oko kuća, vlačiti ih dugo i drndati, sve dok vuna ne bude mekana i nježna poput magle. I započnu prela - najljepši mahalski praznici. Svake večeri žene se skupe u jednoj kući, zabrundaju u vrtlogu motovila i vretena, jeknu pjesme o ašiku i veremu, zamirišu masne pite, masne halve i cicvare.
Predivo se, krajem juna, nosi na bojenje, grade se razboji i oštre kirkiti, a najbolje tkalje silaze do Pembe s darovima i sa molbom da im nađe lijepa daždevnjaka.
Isprva se Pemba nećka i brani pričom da je ostarala, da ne vidi i da je noge više ne slušaju. Ali tkalje navaljuju i kunu se kako će je, što se primi šara - nagraditi ovcom il jednim ćilimom. Šavački su ćilimi na visokom gledu, jer njihove šare niko, osim naših tkalja, ne umije uhvatiti i na potku prenijeti. Pazarski trgovci ne pitaju za cijenu, kupuju ih «na đuture» i zatim ih preprodaju na velikim bazarima u velikim gradovima Istanbulu, Dubrovniku, Beču, Veneciji.
I Pemba će, ipak, na kraju pristati.
2.
Idemo puteljkom uz obalu rijeke, pokisli i ljuti. Aza puha u ručice, ja otresam mokro granje lijska da je ne zalije i namještam kaiševe ranca jer se svlače i gule mi kožu sa ramena. Pemba psuje kišu, torbu, granje, svoju starost i blesave tkalje iz Šavaca koje ne vjeruju svojim očima i prstima, već poganoj koži daždevnjaka. A njih nigdje nema. Obili smo svaki zaton, prevrnuli svak lisnik, naboj i plavinu, pretražili sve ledine uz obalu i vidjeli silu puževa kućaša i puževa golaća, mišinjaka i miševa, ali ni jednoga daždevnjaka.
Nekoliko dana pljuštale su kiše a jutros se nebo malo iscijedilo, pa je Pemba bila ubijeđenja kako će se daždevnjaci pojaviti.
Ispod jednog staroga lisnika, opažamo dva prmijerka. Izgledaju robusno i strašno. Pemba se saginje, priteže im vretenasta tijela štapom, zagleda im znamenja i zivjezde na masnoj, kao katran crnoj koži.
- Ne valjaju - kaže.- Mladi.
- Kako ne valjaju? - pitam. - Baš su krasni.
- Ama, dijete, gledaj šare. Još se nisu rascvjetale kako treba i tkalje bi urnek pobrkale. Neka ovih, hajmo dalje.
Odgrćemo lese lišća i lese korova, zagledamo.
- Evo jednog - šapće Aza. - O, koliku ima glavu!.
Pemba ga prevrće vrhom čizme i zagleda sa svih strana, a daždevnjak, hujevit i snažan, vraća se na trbuh, hmili naprijed, zadižući prednje noge lijenjo i sigurno kao dobar plivač, premda Pemba s obje ruke pritiska štap o njegovo vretenasto truplo.
- Probaj - kaže.
Uzimam štap, pritiskam ga blago i osjećam pod prstima čudesnu snagu ove životinje. Daždevnjak je valjuškast i dug desetak santimetara, ali još uvijek čuva svojstva i žestinu prapočetka, božanske iskoni. Posmatram ga, i divim se: On se ne trza, ne mlati nožicama kao svaka druga zarobljena životnija - savršeno miran, vuče naprijed. U tome ga, čini se, ništa ne može spriječiti. Glava mu je malko podignuta iznad tijela, kao da osmatra; oči, zagasito-modre i duboke, kao oči u bivola.
- Ovaj valja, nosi lijepe šare - kaže Pemba i otrže me čaroliji. I ja onda zagledam te šare. Imaju oblik i boju tikvinih cvijetova.
- Ne diraj ga Azo - viče Pemba i hvata rukom Azinu ručicu. - Peče, grđe od kopriva.
- Peče?
- Peče, sine. Vatra živa...
Pemba odmahuje glavom, sklapa oči i počinje sa bajanjem. Pri tom često zijeva. Zatim vadi iz pojasa grubu prtenu mahramu, baca je preko daždevnjaka i zatim ga spretno uvija u nju, pa u jednu drugu, od crvene vune, i meće taj povoj u torbicu.
3.
Tkalje se pomaljaju iz mrkline, ulaze tiho u avliju i penju se k nama na terasu bez ijedne riječi. Ima ih sedam i Pemba ih pita:
- Čekamo li još koju, ili da mećemo?
- Da mećemo - šapću taklje i sijedaju oko velike (i prazne) bakrene tepsije, koja ljeska kao voda, na mrkoj prostirci. Tkalje spuštaju desnu ruku u tepsiju, ređaju ih u krug, okrećući dlanove nagore. Pemba vadi povoj iz torbice, stavlja ga u sredinu kruga i drhtavim prstima mahrame odvija.
Daždevnjak stoji nepomično. Njegove su šare, s prva, mutne, pa bivaju svjetlije i žuće. Kao da se budi iz sna, polagano diže glavu i posmatra blijede podlaktice ispruženih ruku. I dvoji se uz koju da krene.
Lica tkalja, damarima išarana, kao maske izgledaju, u njihovim očima iskre gomilice straha. Uprte su u božansku jakost bića koje im taji između dlanova. Koje se naginje u stranu, podiže jednu od prednjih nožica i drži je podugo u zraku, dvojeći se gdje će je spustiti. Čuje se tek suho disanje tkalja, pucketanje daske na vratima i zujanje poznih muha.
Daždevnjak, napokon, spušta nožicu i podiže, lijenjo, drugu. Oslanja je o ivicu jednog dlana i posmatra lice tkalje uz čiju ce ruku zahmileti. Zagledaju jedno drugo i priježu se; nečiji pogled mora popustiti. Ne vidim odavde lice tkalje, vidim samo daždevnjaka i bijelu podlakticu uz koju se penje.
- E, hajirli, Nurka! - kaže Pemba. - Obrni ga, šćeri, dok te nije ištetio... Nurka se podiže na koljena i ispruža desnu ruku, na kojoj, pod samom ivicom rukava, taji tijelo daždevnjaka. Obrće ruku tri put oko svoje glave a zatim i oko glava drugih tkalja. One žmure i krupne im graške znoja, cakle pod korijenom kose, podočnjaka, nausnica.
Nurka zatim spušta ruku u tepsiju. Daždevnjak se ne pomjera. Stoji. Čeka. I čudi se. Nurka, nenadano, trzne ruku i daždevnjak trupne o metalnu podlogu. Okreće se i zagleda lica tkalja kao da traži lice one koja ga je prevarila. U tom času Pemba baca preko njega jednu od svojih mahrama.
Tkalje ustaju, bacaju sitan novac u tepsiju, i mirno odlaze.
- Eto, Azo - kaže Pemba. - Daždevnjak je pokazao čija će ruka započeti šaru na ćilimu. Darivo je Nurku, dobru tkalju. Ih kakve je, lani, otkala ćilime!
Zatim diže iz tepsije povoj s daždevnjakom. Sada će ga iznijeti u avliju i ubiti kakvom krljom ili stijenom, kako ne bi nekom drugom pokazao tajnovitu šaru.
Postovani posjetioci,
Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.
Nermin Hadzic
Hajro Ikić
Hajro Ikić
Sulejman Muftarevic-Heman
Muhamed Filipovic
Anonim
Redžep Škrijelj
Redžep Škrijelj
Šerbo Rastoder
Muhedin Fijuljanin