O, leptirice, muslimanko,
u razrezanom plaštu sva -
ti životnice i umiranko
tako si velika i sjaš.

O. Mandeljštam

Iznad duvarina u našoj avliji pojave se krajem jula dva krupna leptira. Krila su im veća od mojih dlanova, imaju boju mokre cigle, sa metalno-mrkim tananim obrubom. Isprskana su gusto zlatnim pjegicama ili "harfovima", kako ih seljani nazivaju, jer naliče arapskim slovima.

Šavčani tvrde da ovi leptiri stižu iz onoga svijeta sa strašnom porukom na krilima. Tu poruku ispisuje melek Azrail, koji kupi ljudske duše. Na lijevom krilu leptirovom napisano je ime čovjeka a na desnom ime žene čiju će dušu Azrail uzeti.

Ljudi, u čijim se avlijama zvači jave, ne izlaze vani, bojeći se onog što je na krilima zapisano. To ne čine ni ljudi sa strane, kako ne bi prvi ime kućnog mejta pročitali.

- Ima tu istine - šapće mama - pazi šta ti kažem...

- Sjajno - maskari se Beci sa njom. - Samo me još ubijedi kako svi u ovom selu čitaju i pišu arapski! Dragi moji leptirići. Hajte, djeco, da ih pogledamo.

I on izlazi sa tucetom papira ispod miške, sjeda na jedan kamen duvarina i posmatra leptire koji se pregone i titraju u zraku. On ih mnogo voli i naziva ih svojim pomoćnicima. Beci je na odmoru i povazdan visi nad debelom bilježnicom, na kojoj je napisano crnim flomasterom Građa; Petokarke. Od kako su se leptiri pojavili, niko mu ne smeta u pisanju. Nema rođaka, ni seljana.

Osim sunca i poštara Hama, više niko ne zalazi u našu avliju.