Hrt

Autor: Æamil Sijariæ

U Pešteri ima selo Dolići. Oko njega sa istočne i južne strane povijaju se brežuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolićima, zbog tih ravnih i širokih polja, bio čuven lov sokolovima i hrtovi­ma; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trče, i tu su imali kuda da potrče - i ništa im, što nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaći.

Lov sokolovima počeo je da iščezava još davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo priče.

Hrtovi su još dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolićanin svome zetu u Bihor Šaranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kćerku, ode i hrt.

Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta.

U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio Šaran Lipovac gotovo nije ni znao šta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukčiji od običnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga - i nijesu umjeli ništa da kažu, do da je to ono što prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je ličio na živ, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nešto carsko, što mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome držanju, ali i nešto što imaju nevjeste kad se tek dovedu. Široka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima očima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolićima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam više onaj koji lovi, nego ulovljeni. I činio je ono što je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao što i hoće to biti sa strancem kad se nade u tuđini.

I, kao da mu noge nijesu više ni trebale, kad se nema kuda potrčali. A islo tako ni oči, kad nemaju kuda pogledali. Plašio se brda i šuma oko sebe, koje sumu zatvarale vidik, i gotovo mu nalegle na šape. Daleke tačke na zemlji, koje od svega što na četiri noge hodi hrtovi najbolje vide, iščezle su, i sa njima nestao čitav dio svijeta: zemlje, i neba...

Dizao je jednu od prednjih nogu, previjao je u kol­jenu kao da je slomljena, i dugo tako stajao na tri - kako ne stoji ništa drugo, do hrtovi. Nikakva promjena u držanju tijela ne bi tada nastala: ne bi klecnuo, ne bi posrnuo, ne bi ničim mrdnuo, sem što bi se učinilo da lebdi, i da nema pod sobom oslonca. Izgledalo je da on svoje težine i nema, i da ništa u sebi nema što zemlji vuče, a ni nebu, nego da je samo jedna opruga - što se odapinje u daljine, u ravnine, ka cilju...

Bio je bijel. Dlake kratke toliko da se činilo da je go. I po tome je - po golotinji, od svega što se vratima i vrat­nicama pred kućom njegovog gospodara zatvaralo, on jedini bio kao kakav ljuti siromah: bez gunja, bez runa. bez kočeti. I sve čime se pokrivalo, i to samo dio svoje glave, bile su njegove duge i tanke uši, gotovo providne, oborene dolje; dizao ih je samo kad trči, i to ne uvis, nego duž vrata, i tada se činilo da ušiju i nema. A ono što se najviše, kod tog golog stvorenja isticalo, bile su oči: bile su mu crne, i iznad njih, za čudo, crne obrve, iako je sav bio bijel. Tim crnim, krupnim i ponekad kao staklo sjajnim očima gledao je mudro kao kakav starac. Nijesu to bile gladne pseće oči stvorene da ištu; bile su stvorene da gledaju, a na svijetu se ima šta gledati. Stoga se - kad čučne na svoje stražnje noge a na pred­nje visoko se osloni, činilo se da je na nekakvom svom prijestolu, sa kojeg - upravo svojim gledanjem, ne ište nego daje. Leđa su mu tada jedna kosa ravan, koja odozdo, od repa i zemlje, ide gore prema glavi sve više i više, kao da bi ka nebu, na kojem, a najviše noću, i inače idu oči hrtova... Ako se ta linija njegovih leđa dotakne, ona će zadrhtali kao kakva napeta žica, i nešto što više nije dodir, nego zvuk i glas, odzvoniće kroz cije­lo njegovo tijelo kao kakva svirka... I ne od mesa i kosti­ju, jer toga je u njemu bilo malo, nego od nekakvih tankih i zvučnih žica bio je sačinjen, i zbog toga i tanak, i lak, i zvučan...

Sporo se navikavao na čeljad u kući Šarana Lipovca;bio je u njoj tuđin - koji je, ma koliko mu se govorilo, bio nepovjerljiv. Bilo mu je dovoljno što poznaje jednu glavu- ženu Šaranovu, uz koju bi se, kao sve svoj uz svoga, prikrpio da se spašava. Legao bi pred nju, ispružio noge,položio po njima glavu i gledao je kao da kaže: Mi smo svoji...

Prvi kome se približio bio je Šaran. A najviše jednog zgodnog dana za lov; kad ga je Šaran u rano jutro, prije nego što je sunce pokupilo sa trave rosu, izveo u lov. Svaka dlaka na njemu zasijala je, u očima se razgorjele vatre, a noge, od nestrpljenja pred lov, lomile se.

Pustio ga je kao što se obično i puštaju lovački psi, podno gore, a on će čekali na vrh gore, kud zvjerka, gonjena, obično bježi.

I hajkači su hajkali. I bio je trenutak takav: da bi se svi drugi lovački psi, uz toliku viku i halak, kao čunkovi zabili u gustu šumu i zakevćali. Ali on nije umio u šumu: nijesu to bila ravna polja, nijesu pucale beskra­jne širine, ni one prave linije pred njim, kad se sva snaga koju hrt ima, predaje nogama, a noge cilju...To što su vikali i halakali nije ga na lov namamljivalo, jer na tako nešto nije naučio - jer lovio je bez vike, i sam i ćutke, i to što je činio ličilo mu je na dvoboj, u kojem se pobjeđuje nogama.

Stajao je pred šumom kao plivač pred vodom u koju se ne usuđuje da zapliva, jer je ne poznaje. Htjele su mu noge nekud, ali je pred njima bilo sve strmeno i puno šume, pa tijesno kao u kavezu, u kojem se ne može dalje od žice.Treptao je to što ne može nikud, drhtao je, i svoju tanku glavu, iz nemoći, dizao nebu kao jedinom prostoru kud bi se moglo; kad bi se moglo.

Ne zađe u šumu.

Izvodili su ga kasnije na ravnije strane i sa manje šume, gdje bi pomalo potrčao - ali samo do nekakvog grmena, do nekakvog stabla, koje nije - nenaviknut na smetnje pred svojim nogama, umio da zaobiđe, a u brzini ni mogao, i u njih udarao pravo glavom: u kamen, u panj, u stablo, ranjavajući se.

Vraćali su ga kući krvava.

Poslije loga izvođenja u lov; od kojeg je vidio da

nema ništa, njegov gospodar je digao ruke od njega, i prepustio ga sudbini ostalih pasa: nek mu se daje hrana koja i njima, i nek se veže za kolac; kad je za to, a nije za lov.

Za kolac ga nije dala žena Šaranova, rekla je: To nije pas torni pa da tor čuva, on je nešto drugo, on je hrt.

Hodio je oko kuće i oko staja, birao mjesto gdje će leći, i sve više postajao obično pseto - ni torno ni lovno, pa beskorisno: do što bi se djeca, od svih pasa, jedino sa njim poigrala.Odbačen, on se bio prikrpio za djecu, za jedino društvo koje ga prima, i gdje bi se ona igrala tu bio i on.Čučnuo bi na travu, na koji korak od njih, i sve što bi ona radila pratio svojim pogledima i pokreti­ma kao da se i sam sa njima igra; njihove igre i na nji­hov način.Nešto od one svoje igre - kad je bio štene, i kasnije mladi hrt, vidio je sada u toj dječjoj zabavi, i ponovo postajao ono što ne može postati: mladim hrtom, malim štenetom... Dozvoljavao je da ga u igri opkorače, jer je to od druga, ili da ga čak i nogom ćušnu, jer i to je od druga - i to zaboravljao, kao što i biva u družini...

Dolazile su i prolazile godine, i on bivao sve stariji. Nije više bio ni bijel, kao onda kad su ga doveli, ni go onako; izrasla mu je neka žućkasta dlaka, koja nikako nije bila ukras - na njegovom još i sada gipkom tijelu, nego ružnoća. Zabole bi mu se u tu dlaku slamke i travke, nešto što može da se desi psima, ali ne i hrtovi­ma, i to ga je činilo još ružnijim. I najviše zbog te dlake i slamki u njoj, a još više zbog hoda njegovog - jer hodio je tromo, i gledanja njegovog - jer gledao je tužno, on je postajao nešto sasvim drugo od onoga što je nekad bio - kad je jedan mladi, bijeli, hrt bio. I samo noću, kad iz svog legala digne glavu prema nebu i mjesecu, bivao je ponovo ono što više nije: mladi hrt, i sav hrt - kao što je gore mlad mjesec, i samo mjesec... Tada nije vidio brda oko sebe, ni šume oko sebe, ni na sebi onu žutu dlaku, ni kako ga djeca u uzicu vežu i uzjahuju - vidio je nebeske širine, i u njima kao nekad u širokim dolićkim poljima, lovio... Linija od njegovih očiju ka mjesecu bila je prava, i on - neometan šumama i brdima, trčao jeočima ka mjesecu, i htio da potrči i nogama. Bio je to - a u noći, još jedan od onih dvoboja kad je nekad lovio u poljima, u kojima on nikad nije bježao, nego tjerao i hvatao - i htio i sada da uhvati, još jednom... Još onog gore... Na ravnoj čistini. Pred okom. Pred nogom. Na nebu... Bivala bi tada tišina svuda. I tama noćna na zemlji - pa zemlje kao da i nema, do gore neba, na kojem su on i mjesec jedini, i malo - pa će ostali samo jedan, hrt, ili mjesec.

Niko nije mogao da prati tu borbu, jer ona je, iako na svijetlu prostoru, na nebeskom, na koji se - kao na pozornicu, gleda sa zemlje iz tame, bila nevidljiva; kao šio i jest sve nevidljivo što je samo jedan san, ili snu slično. Kad bi mjesec naveo ka gori, za koju će da zađe - hrt bi, videći da gubi borbu, prvi put pustio iz sebe glas pobijeđenog, negdje u noći, iz tame, iz nekakvog slamišla. Bio bi to glas kakav pušta ulovljena, od rana krvava zvijer, a ne glas hrta. Niko ga tada ne bi čuo - jer niko nije ni lovio, i noć bi, nebo bi, i mjesec bi tekli dalje - svako svojim putem, ne znajući i ne mareći za jednog hrta u jednom slamišlu.

Zalazeći, malo po malo, mjesec se najzad pretvarao u zvijezdu nad gorom, od koje je - u oči hrtove, išla tanka zraka, slična strelici, koju - kao posljednju, i smrtnu, pobjednik baca na pobijeđenoga... Tada bi se, na kraju, prekinula veza između gore velikog neba i dolje malog slamišta na gumnu, u kojem je ležao jedan hrt. Oborio bi - kad se čin završi, glavu na svoje šape, skupio se, i bio opet sam i opet star, i kao da više nije bio hrt. Dječja uzica oko vrata i sama bi mu to govorila: nijesi više...

Nastajale su, i dugo trajale, studene zime. Za pse torne Šaran je načinio male kolibice, slamom ih gore pokrio a dolje pozder prostro. Lajali su iz tih svojih kućica kao da ih brane - potvrđujući: da pas ne laje sela radi, nego sebe radi. Da je i imao takvu kućicu, hrt ne ni lajao - jer nije mu u soju da se lavežom brani: to neka čine oni prošli...

Bio je beskućnik; on jedini od svega što je njegov domaćin imao. Zavlačio se pod niske strehe ili savijao uz kućni prag - tu gdje, ako ne toplota od ognjišta sdruge strane praga, a ono dim dolazi. Ispred nogu čelja­di, kad prag prekoračuju, sklanjao se, ili - već olijenio i obnemario, puštao da ga preskaču, i cvilio kad ga načepe. Izazivao je sažaljenje u čeljadima kad zacvili, tako kao da su načepila starca, i - za utjehu, puštala ga da uđe u kuću kod ognjišta. Bilo je to spasenje za njega premrzlog, kad prag preskoči. Prikupio bi se uz ugarke- tu gdje je bilo uvijek pepela, pa mu i meko i toplo. Glavu bi položio na šape, prižmurio, i grijao se: a to je bilo upravo ono što mu je, sad dobro staru, i trebalo... Ostajao je tu sve do onog trenutka kad žene stanu da peku hljebove; kad uzmu da oko ognjišta razgrću žar i po njemu polažu crepulje. Budile su ga tada tim svojim crepuljama iz sna. i tjerale od ognjišta da im ne smeta- a on se, kao što to čini svaki beskućnik kad se negdje privije, opirao i ostajao na svome pepelu sve dok na njega ne bi digle ugarke. Bio je - u toj borbi sa ženama za svoj ležaj, sav osmuđen ugarcima, tako da mu je, nekad vitko i gipko tijelo, a sada tromo i pogrbljeno, bilo išarano crnim prugama, i koliko je dobio ugaraka, toliko je nosio i pruga.

Dođe - od loga ležanja uz ognjište, garav od dima, siv od pepela i osmuđen od ugaraka, i ličio je na živu, na nedogorjelu paljevinu...

Bio je tada - i takav - možda još jedini ostatak ostataka nekada čuvenih dolićkih hrtova - i njihov kraj... Onakav kao kod starih čardaka, koji podsjećaju što su nekad bili - pa više nijesu, i čekaju samo još jedan vjetar, onaj posljednji.

Bio se skupio pred pragom, tu gdje ga vjetrovi nijesu dohvatili, ali ga je, na vedroj zimskoj noći punoj zvi­jezda stezao mraz. Bila je noć sva sjajna: dolje na zemlji debeo smrznuti snijeg, a po njemu mjesečina, pa se nebo i zemlja, u beskrajnu mliječnu bjelinu, kroz koju, sam i velik, plovi mjesec. Gledao ga je odozdo ispred praga, usamljen na zemlji kao i on na nebu, i - još jed­nom, kroz bjeline i ravnine nebeske, lovi ga... Jedna tanka staza, od njega malog pred kućnim pragom do velikog mjeseca na velikom nebu, išla je pravo, i on - na toj stazi, a ka mjesecu, bio opet mladi hrt u lovu, i sve bliži svom cilju...

Niko nije mogao vidjeti taj lov - a da je mogao, vidio bi u očima hrtovim ulovljen mjesec, i njega, bijelog od mjesečine kao kad je nekad bio mladi hrt - mrtvog.

Ostalo je i dalje gore nad njim veliko nebo, nadneseno nad male stvari na zemlji... Sjale su po njemu zvijezde... I mjesec. I noć tekla.

 

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin