Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Hrt - Bosnjaci

Hrt

Autor: �amil Sijariæ

 

  U Pešteri ima selo Doliæi. Oko njega sa istoène i južne strane povijaju se brežuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Doliæima, zbog tih ravnih i širokih polja, bio èuven lov sokolovima i hrtovi­ma; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trèe, i tu su imali kuda da potrèe - i ništa im, što nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaæi.
   Lov sokolovima poèeo je da išèezava još davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje - dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo prièe. Hrtovi su još dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Doliæanin svome zetu u Bihor Šaranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kæerku, ode i hrt. Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta. U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio Šaran Lipovac gotovo nije ni znao šta je hrt, sem toliko da je pas - ali drukèiji od obiènih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.
   Gledali su ga - i nijesu umjeli ništa da kažu, do da je to ono što prije nijesu vidjeli - da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je lièio na živ, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nešto carsko, što mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome držanju, ali i nešto što imaju nevjeste kad se tek dovedu. Široka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima oèima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Doliæima. Da je govorio, rekao bi: ,,Nijesam više onaj koji lovi, nego ulovljeni''. I èinio je ono što je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao što i hoæe to biti sa strancem kad se nade u tuðini. I, kao da mu noge nijesu više ni trebale, kad se nema kuda potrèali. A isto tako ni oèi, kad nemaju kuda pogledali. Plašio se brda i šuma oko sebe, koje su mu zatvarale vidik, i gotovo mu nalegle na šape. Daleke taèke na zemlji, koje od svega što na èetiri noge hodi hrtovi najbolje vide, išèezle su, i sa njima nestao èitav dio svijeta: zemlje, i neba...
   Dizao je jednu od prednjih nogu, previjao je u kol­jenu kao da je slomljena, i dugo tako stajao na tri - kako ne stoji ništa drugo, do hrtovi. Nikakva promjena u držanju tijela ne bi tada nastala: ne bi klecnuo, ne bi posrnuo, ne bi nièim mrdnuo, sem što bi se uèinilo da lebdi, i da nema pod sobom oslonca. Izgledalo je da on svoje težine i nema, i da ništa u sebi nema što zemlji vuèe, a ni nebu, nego da je samo jedna opruga - što se odapinje u daljine, u ravnine, ka cilju... Bio je bijel. Dlake kratke toliko da se èinilo da je go. I po tome je - po golotinji, od svega što se vratima i vrat­nicama pred kuæom njegovog gospodara zatvaralo, on jedini bio kao kakav ljuti siromah: bez gunja, bez runa, bez koèeti. I sve èime se pokrivalo, i to samo dio svoje glave, bile su njegove duge i tanke uši, gotovo providne, oborene dolje; dizao ih je samo kad trèi, i to ne uvis, nego duž vrata, i tada se èinilo da ušiju i nema. A ono što se najviše, kod tog golog stvorenja isticalo, bile su oèi: bile su mu crne, i iznad njih, za èudo, crne obrve, iako je sav bio bijel. Tim crnim, krupnim i ponekad kao staklo sjajnim oèima gledao je mudro kao kakav starac. Nijesu to bile gladne pseæe oèi stvorene da ištu; bile su stvorene da gledaju, a na svijetu se ima šta gledati. Stoga se - kad èuène na svoje stražnje noge a na pred­nje visoko se osloni, èinilo se da je na nekakvom svom prijestolu, sa kojeg - upravo svojim gledanjem, ne ište nego daje. Leða su mu tada jedna kosa ravan, koja odozdo, od repa i zemlje, ide gore prema glavi sve više i više, kao da bi ka nebu, na kojem, a najviše noæu, i inaèe idu oèi hrtova... Ako se ta linija njegovih leða dotakne, ona æe zadrhtali kao kakva napeta žica, i nešto što više nije dodir, nego zvuk i glas, odzvoniæe kroz cije­lo njegovo tijelo kao kakva svirka... I ne od mesa i kosti­ju, jer toga je u njemu bilo malo, nego od nekakvih tankih i zvuènih žica bio je saèinjen, i zbog toga i tanak, i lak, i zvuèan...
   Sporo se navikavao na èeljad u kuæi Šarana Lipovca; bio je u njoj tuðin - koji je, ma koliko mu se govorilo, bio nepovjerljiv. Bilo mu je dovoljno što poznaje jednu glavu - ženu Šaranovu, uz koju bi se, kao sve svoj uz svoga, prikrpio da se spašava. Legao bi pred nju, ispružio noge, položio po njima glavu i gledao je kao da kaže: Mi smo svoji... Prvi kome se približio bio je Šaran. A najviše jednog zgodnog dana za lov; kad ga je Šaran u rano jutro, prije nego što je sunce pokupilo sa trave rosu, izveo u lov. Svaka dlaka na njemu zasijala je, u oèima se razgorjele vatre, a noge, od nestrpljenja pred lov, lomile se. Pustio ga je kao što se obièno i puštaju lovaèki psi, podno gore, a on æe èekati na vrh gore, kud zvjerka, gonjena, obièno bježi. I hajkaèi su hajkali. I bio je trenutak takav: da bi se svi drugi lovaèki psi, uz toliku viku i halak, kao èunkovi zabili u gustu šumu i zakevæali. Ali on nije umio u šumu: nijesu to bila ravna polja, nijesu pucale beskra­jne širine, ni one prave linije pred njim, kad se sva snaga koju hrt ima, predaje nogama, a noge cilju...To što su vikali i halakali nije ga na lov namamljivalo, jer na tako nešto nije nauèio - jer lovio je bez vike, i sam i æutke, i to što je èinio lièilo mu je na dvoboj, u kojem se pobjeðuje nogama.
  Stajao je pred šumom kao plivaè pred vodom u koju se ne usuðuje da zapliva, jer je ne poznaje. Htjele su mu noge nekud, ali je pred njima bilo sve strmeno i puno šume, pa tijesno kao u kavezu, u kojem se ne može dalje od žice. Treptao je to što ne može nikud, drhtao je, i svoju tanku glavu, iz nemoæi, dizao nebu kao jedinom prostoru kud bi se moglo; kad bi se moglo.
   Ne zaðe u šumu. Izvodili su ga kasnije na ravnije strane i sa manje šume, gdje bi pomalo potrèao - ali samo do nekakvog grmena, do nekakvog stabla, koje nije - nenaviknut na smetnje pred svojim nogama, umio da zaobiðe, a u brzini ni mogao, i u njih udarao pravo glavom: u kamen, u panj, u stablo, ranjavajuæi se. Vraæali su ga kuæi krvava. Poslije toga izvoðenja u lov; od kojeg je vidio da nema ništa, njegov gospodar je digao ruke od njega, i prepustio ga sudbini ostalih pasa: nek mu se daje hrana koja i njima, i nek se veže za kolac; kad je za to, a nije za lov. Za kolac ga nije dala žena Šaranova, rekla je: To nije pas torni pa da tor èuva, on je nešto drugo, on je hrt. Hodio je oko kuæe i oko staja, birao mjesto gdje æe leæi, i sve više postajao obièno pseto - ni torno ni lovno, pa beskorisno: do što bi se djeca, od svih pasa, jedino sa njim poigrala. Odbaèen, on se bio prikrpio za djecu, za jedino društvo koje ga prima, i gdje bi se ona igrala, tu je bio i on.

Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim