Kad svijet uzliči na šašava mamuta,
pa nema šta da pokaže
osim kljova,
djed se dosjeti
da pjesmom kuću napuni -
do ispod krova.

Kad djeci nemaju čim put da osvijetle
osim plamenom s Božjih kuća,
tad djed Fehimova pjesma klikne -
i ne razbire se halak
iz izbi od smonice i pruća.

Kao bisere iz ogrlice da skupi,
naniže rime od lijepih slova.
Spjeva se, tako, pjesma
(ili djedova čuvar-dova),
čija riječ svaka
čuva Asmira ispod kapaka.

Asmir prepozna perzijske rime
i pjesnicima ih drevnim vrati.
Ali, opet, djed "praznu slamu ne mlati"-
hartija i sa svoje bjeline
kao mlijeko kad se vari, pa kine,
poruči: "Živio mi, Asmire, sine!"