„Il me ženi il tamburu gradi"

Dobri moj babo što stalno tešeš drvo
Pravi mi tamburu odmah
Meni je žurno
Počni kako znaš i umiješ
Znam neće ti biti lako
Pošto ti je prvi put
Ali nadam se znaćeš
Pošto si radio i teže stvari.

Nemoj čekati da padne mrak
Nego se lati alata
Treba dugo tanjiti drvo
Dok se ne providi sunce
I spaze ptice kad uzleću
Jedva čekam
Da čujem glas tambure
I zasviram pjesme
Od starina.

O,kako ću sine kad samo pravim
Vrata i prozore
Tek ponekad kolijevke
Tambure su druga rabota
Za to treba imati dara
Nisam ti ja neki svirač
Znam tek držati tamburu
I zapjevati na glas
Kad me uhvati
I ponese pjesma.

Ali i to ću probati
Tražiću suho drvo
Četvrtinu od trešnje ili javora
Radiću kako najbolje umijem
Nešto mora ispasti
Ne znam hoće li žice umjeti da zbore
Tvoje pjesme

Prođoše dani i poneki mjesec
A dobri babo već dugo traži drvo
Koje ce puštati najljepše zvuke
Po gorama visokim i dalekim
On je birao mnogo
Bojeći se da ne pogriješi

A sin njegov uzavrele krvi
Od sedamnaest ljeta
Ne mogaše više čekati
Već poče da pjeva na sav glas

On je samo pjevao pjesme svoga kraja
I hodao od mjesta do mjesta
Kao pčela od cvijeta do cvijeta

Nije pjevao u nevrijeme
Želeći da sačuva glas
Birao je mjesto
I s koje visine
Najdalje se cuje glas
I jednom slučajno
Ozva mu se draga ne pendzeru
Od petnaest ljeta
Nošena njegovim glasom
Ona dođe tiho u njegove odaje
Kao ptica kad leti zrakom
I donese pjesmom radost

Babo i dalje smišljaše plan
Kako da pravi tamburu
Sve je bilo spremno
Trebalo je samo da počne
Da dubi drvo.

Kad je stigla mlada
Sin dođe do oca svoga i prozbori:
Dobri moj babo nemoj se mučiti
Znam da je to preteško za tebe
Imam ja sada moje zlato
Ne treba mi više tambura
Mogu ja i bez nje pjevati
Kose moje drage su tanke žice
A njen glas najljepši zvuk tambure.

Njegov sin je pjevao i dalje
Ali sada tiše
Pjesma je bila drugačija
Mogla se čuti samo izbliza
U odajama sto tajne skrivaju.