Manja i Zulumćar

Autor: Zaim Azemoviæ

- Mrziš li sada Ljutviju?
- Ne, ne mrzim - i zazinu još nešto
da kaže.
- Ožednio sam - reče pridošlica.
Manja izađe iz sobe.
„Lubičice" - šapnuh u sebi. Zagledah
se u ruke, odakle mi ta riječ. Od prisutnih
je niko ne izgovori, nije iz
sjećanja. Naposljetku, ugledah prslotinu
stakla na pendžeru, oblijepljenu
parčetom novine. Sa nje sam pročitao tu
riječ. Pogledom pređoh po sobi, po prostrtom
ćilimu i jastucima zastrtim ivicom
sobe, uz koje su se naslanjali
posijedali svojte, rođaci i komšije, sa
kojih su titrale boje.
- Lak klas ove godine - reče domaćin.
Manja otvori vrata i uđe. Voda joj se
presipala preko ivice čaše po ruci:
- Ne, ne mrzim - ponovi, iako bijasmo
u drugi razgovor zašli.
- Koga, Manjo? Ha, Ljutviju?!
Kamen te ubio, ti nikoga ne mrziš.
Manja sjede. Snebivljivo poče da
zaviruje u dlanove, ucrnjele i natekle od
pšeničnih vlati koje je danas halovito
predohvaćala i žnjela, rukohvatima po
njivi pisala priču o sudbini svoga života.
Gore, preko čela, gdje je briga kao
olovkom izvukla prerano dvije crte
bora, narastale su kapi znoja, koje su se
slivale i stapale sa suzama.
- Da mi je da zaredim, svim djevojkama
amanet da učinim da se za pijanice
ne udaju.
- Neka toga, Manjo - reče joj otac.
Ona poveza zaplamtjelo čelo mahramom.
- Idi, Manjo, u drugu sobu, isplači se
- reče joj majka.
Gledao sam kroz prozor. Preko njive
gonili su se talasi žita i sjenke oblaka.
Još mi je u ušima brujala Manjina
priča, od koje smo svi zaćutali kao da
nas je riječima kao teškim kamenjem izranjavila
po duši:
- Ham, ham.
- Šta hoćeš tu, Manjo?
- Manja zatrese psećim lancem
kojim je bila svezana za stablo kruške.
Susjetka koja je bila pošla na jutarnju
mužu stajala je pored Manje sa čuđenjem,
držeći štruglju u ruci. Spusti štruglju
i kao da se okameni.
- Prođi - reče joj tiho Manja. - Ljutvija
me ovdje svezao.
Gore, na staklu prozora kuće, Ljutvija
lupnu rukom o ćerčivo, daje joj
znak da laje.
- Ham, ham.
Manja skupi šaku vlati, povali je u
njivu i jedna krupna suza otkide joj se
sa brade:
- Obećala sam mu se ka' djevojka i
osam godina sam ga čekala, dok je
došao iz zatvora, i pošla za njim, bez
pristanka roditelja, u to daleko peštersko
selo.
- Šta, bio je i u zatvoru?
- Jeste, za neke ratne krivice je odgovarao...
Jednom mi reče: Hajde da te
vodim u rod.
Prešli smo jedno selo i došli do rijeke,
kad on meni:
- Manjo, svlači se!
- Kako svlači, jesi li trijezan?
- Svlači se kad naređujem, pištoljem
ću...
Ja svukoh bluzu.
- I džemper - reče. - I dimije! - naredi.
- Sve on to smotulja u zavežljaj, đipi
na konja i zamače u granje. Ostadoh
samo u spavaćici. Kukavica ja ako me
ko vidi! Bosa zađoh u šumu dalje, dalje
od puta. Stidjela sam se od drveća, kao
da je pružalo dugačke lisnate ruke
prema meni. Mislila sam: do
mraka ću čekati, pa onda da se
vratim. Vazdan sam strepjela da
me čobani ne nađu. Kroz granje
gledala sam nebo i čudila se svojoj
sudbini, ali se ni jednom u meni
nije začela misao o osveti. U sumrak
krenuh muževljevoj kući,
kada predamnom, panj se pomače...
Ljutvija! Znam da sam utonula
u dublji mrak od njegovih
udaraca i prije nego sam pala u nesvijest,
čula sam njegove riječi: „Ne
dolazi mi više kući..." Stigla sam
teturajući do njegove kuće. "Ne
smijem unutra." Zgrčila se za plotom,
kad Ljutvijin otac, svekar mi,
izađe iz kuće, dođe do ograde gdje
sam se šćućurila. Mokri...
- Koja si ti to tu? - saže se on
preko ograde.
- Ja, adžo.
- Šta ćeš tu?
- Izagnao me Ljutvija.
- Hajde sa mnom unutra.
Kad uđoh u sobu, pri svjetlosti
lampe tek vidjeh da mi je krv tekla
niz prsa i pokušah noktima rumene
ljuspe sa odjeće da odvajam.
Lutvija je ležao u krevetu, poturivši
dlanove pod zatiljak, a laktove
ljuljajući iznad glave. Kad mu
otac izađe iz sobe, reče:
- Šta, ti se opet vratila... Opet
ću te ja... Dođi ovamo! Svlači se!
Lezi ovdje! Svu noć laj na lampu!
Čas me nagonio da urlam ka‘
arnautski pas: auu, auu, čas kao
mali kudravi psi minike: mimm,
mimm... To mu se lajanje odnekud
uvrzlo u glavu. Otac ga kune iza
pregrade:
- Ej, sine, ne muči toga Božijeg
roba, grehota ti je. I tebe jednog
nemao kad ne valjaš!
- Lezi ti, stari, tamo i ćuti, da te
ne vučem za bradu!
Kolonu suza ispod trepavica
sravnaše Manjini dlanovi.
Pokupih svoje stvari u odsustvu
njegovom i pobjegoh kod svoga
oca. I, zamislite, tvrdih očiju, dođe
i on za mnom. Moji su kosili u jednoj
livadi preko brda. Ne znam ko
im je kazao, tek oni pobacaju kose,
pa prsnu ka kući. Počeše uskakati
u avliju gdje je on bio, čekao me
pred zaključanim vratima.
Čuh - puče kolac. Istrčah. On se
valjao po zemlji dok su oni na
njega kidisavali. Legoh na njega,
da ga svojim tijelom zaštitim, razlomili
bi ga. On se iskoprca, pa
preko plota pobježe na vrat na
nos. Oni produžiše mene da biju,
psujući me:
- Zašto ga braniš?! Nijesi ni ti
bolja od njega, našla vreću zakrpu!
Kad vidiš da neće ni da te drži, ni
da te otpusti, već te zlostavlja...
Ljudi su nas izmirili, zatrudnjela
sam i rodila djevojčicu Mirsiju.
Ali, eto, on me navrh pola
godine i od djeteta odvojio i najurio.
Ah, jadna ja! Sinoć sam sanjala
kako se ona gora na brdu više Ljutvijine
kuće sva osušila, osim jedna
mladica i na njoj dva zelena lista, a
za tu grančicu srnče svezano. Priđoh
da mu popustim oko vrata
stegnutu žicu, a ono gladno..., gladno,
prstom da ga probiješ. Izvadih
dojku, prinijeh da ga podojim
jer se srnče odnekud obrete da je
Mirsija...
- Zaboravi djevojčicu - reče joj
otac. - Ti ćeš se opet udati.
- Ne, ne mogu. Samo da je
znaš, da si je vidio, kao gruda taze
snijega: niz čelo čisto k'o srča, kosa
crna u pramenovima pala... Kosa,
veđice... A da je čuješ kako graji,
guče: "grr", "buu", "maa".
Izašao sam na ulicu da pobjegnem
od probuđenog nemira
majke odvojene od djeteta. Prisjetih
se davnašnje priče, da i sunce i
mjesec stanu od tuge siročadi koja
ostaju bez jednog roditelja zbog
razvoda i nesloge u braku.
Činilo mi se da negdje, od
nekud, dopire do mene plač osiroćene
djevojčice.

Bošnjačka riječ 11-12, str. 12, 13
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin