Lopovska priča

Autor: Enes Haliloviæ

Sinan iz fabrike, što je odmotavo rolne pucvala, pratio ženu kod tašte na konak. Stara Sinanova tašta, drem, a hripa - hoće drob da istjera. Dobro je Sinanova žena Mihrija gledala svoju majku, ko sve što hoće svoje dijete. Što skuhaj ručak za svoje roblje, otrči kod majke da njoj nešto pristavi, to ti je Sinanovica bila: namiri kod kuće pa kod majke, ko oko stare žene, posla ima, a snahe je ne gledaju, ni briga im nije, a žena sama i nemoćna, stara. Jedno je svoje roblje, a tuđina je drugo. Tuđa ruka svrab ne češe. Ne znam koja se to snaha savila oko svekrve! Gledala je Mihrija majku, seir da ostaneš.

Kad majci dođe teško, Mihrija bdi pokraj nje po cijelu noć - oka ne sklapa.

Što ljekari prepišu Sinan bi tašti kupio, a valha i Mihrija je nosila i rukom i kesom. Titovina bila, i plate i krediti, asli, ta majka Mihrijina je penziju unučadima dijelila, kad je obiđu, a lijekovi su joj bili od Sinana i kćerke joj Mihrije. Sinovi joj valha ni po tablete kupili nisu, demek nemaju, zidaju vikendice, u dugove, ada, od žena nisu smjeli ruku u džep da stave.

Sinan, valja pravo, nikad nije ženi nazucnuo što ide kod majke i što nosi, jok ada. Dvoje djece već poraslo - nisu bila muftačna da se Sinan il Mihrija vrte oko njih.

"Valha jedva diše majka, sal što je živa", reče, tad, Mihrija Sinanu.

I još reče da djeci podgrije ćuftad za večeru, a ona će zvat telefonom da probudi starijega sina za u školu.

I pade noć, a djeca pojedoše ćuftad i legoše.

Iza ponoći, lopovi uđoše u Sinanovu garažu pred kućom i ukradoše četiri vreće cementa. Pozva ga komšija i Sinan izletje vitlajući čekićem, ali bi kasno - već su bijahu pobjegli. Natuče Sinan kondre i potrča niz ulicu, za linijom cementa što je sipio iz vreća.

Cement ga odvede ka groblju. Znao je Sinan da vjekovima tamo, na Gazilaru, punom smrti i glasova i čuda, lopovi dijele plijen. Sinan se sage i sakri iza jednog nišana koji se presijavao na mjesečini. Omer Drešević, to ime je upamtio, galiba. Pa iza nišana na kome pisaše Vejsel Murić. Pa iza nišana pod kojim leži Selveta Đerekarac. Smirio je dah Sinan iz fabrike što je osam sati dnevno odmotavo rolne pucvala. Ugleda i nišan Velida Mavrića kome je bio na dženazi.

"Evo osam godina kako je prošlo", pomisli Sinan.

A možda sve i nije bilo tako il ovako: ide Sinan pokraj bijelih nišana s kojih čita imena crnim slovima ispisana. Korača po betonu, jer bi zašuškala trava. Zakači Sinan, u jedan mah, rukom neku ružu i zabi mu se trn u prst. Tad začu dih ljudski. Lijevo.

Tiho, kraj Mejre Bihorac i čovjeka joj Nusreta, pa pored sina im Elvisa, pa pravo kraj Dževada Škrijelja, tu su, iza onoga nišana, dišu iza Nezira Hasanovića rođenog 1908. koji preseli na ahiret 1987.godine. Ispravi se Sinan i pruži par koraka te se nagnu preko nišana koji podigoše zahvalna djeca.

I ugleda ženu svoju Mihriju kako otvara usta i pušta uzdah, a muško tijelo koprca joj se između nogu.

Sinanu pade čekić na beton, a muškarac vrisnu i jedva se Mihrija izvuče ispod onolikog čovjeka, udrvenčenog.

Sinan gleda, otvorio usta, a muškarac podiže glavu, i opet vrisnu. Mihrija riječ ne reče no navuče suknju, a dolje sa druma začuše se koraci.

"Lopovi! Eno ih!" viknu Sinan i potrča ka drumu.

Krenu i Mihrija, a ljubavnik onaj, preblijedio, opet vrisnu pa, napokon, navuče pantalone - skoro da je poštetio pamet u strahu i čudu.

Sinan ode svojoj kući, a Mihrija svojoj majcie.

Sutradan se čulo po čaršiji da je Sinanov cement pronađen na groblju Gazilar. Mihrija se vratila kući, a komšije joj, pred kapijom, ispričaše o krađi.

I danas je Mihrija tu, živi sa Sinanom, ko da je muha nije pečila. Neki vele da Sinan nije htio da siroti djecu, pa zato nije otjero ženu. Neki, jok: vele da mu je Mihrija rekla kako groblje ni vidjela nije! To su se Sinanu đavoli pričinili.

Hodi znadi kome da vjeruješ?

Majka Mihrjina još nije dušu ispustila, a lopovi su priču raširili po čaršiji.

 

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin