Jezičke nedoumice

Autor: Fatima Pelesić Muminović

 

Od svih vrsta riječi, glagoli su najbrojniji i najčešći u upotrebi. Oni ne izražavaju samo radnju, zbivanje i stanje, već obilježavaju i vrijeme (prošlo, sadašnje, buduće). Kao glagolski oblici, grupisani su po infinitivnoj ili prezentskoj osnovi. Podjela po infinitivnoj osnovi pripisuje se češkom slavisti Jozefu Dobrovskom, a podjelu po prezentskoj osnovi ustanovio je Nijemac August Leskin... Za ovu priliku izdvajamo zanimljivu grupu glagola koji imaju završetak infinitivne osnove na -i (uči-ti, vodi-ti, nosi-ti, radi-ti, kupi-ti), koja je u govoru na području Sandžaka dobila specifičan nastavak u 3. licu množine prezenta -u, umjesto -e, što se i danas zadržalo. Objasnit ćemo to u neposrednom dijalogu između nane i unuke.


Nana: E, baš mi je ponos što moja unučad lijepo uču u školu.
Unuka: Nano, kaže se: uče u školi.
Nana : Eto, šta radu. Uču ih da stari ne govoru kako treba.
Unuka: Nano, pravilno je: šta rade..., uče ih..., da stari ne govore...
Nana: Vallahi, to od tebe čujem, kao da mi se rugaš: radeeee, učeeee, govoreee.... E, šta sam dočekala, da me unuci vuču za jezik, da me vodu kuda hoće, a ja da šutim, jer oni zboru da ne govorim pravo.
Unuka: Dobra moja nano, ti lijepo govoriš, ali i drugi ljudi izgovaraju pogrešno ove glagole. Umjesto:
- danas prosu djevojku, vodu djevojku, treba kazati: prose djevojku, vode djevojku;
- one nosu dimije, nosu šamije, treba reći: nose dimije, nose šamije;
- mnogi živu u gradu, treba reći: žive u gradu;
- prolazu, dolazu, nalazu se u bijelom svijetu, pravilno je: prolaze, dolaze, nalaze se u bijelom svijetu...
Nana: Moja kćeri, što te umuhaserila ta škola. Bezbeli i učiteljice pazu šta govoru na svaku riječ. Robija na riječima. Ne daj mi Bože, da ja sad moram mislit' kad dođe to baksuzno -e, a kad -u. Meni je dovoljno da mogu pričati kako sam naučila od svoje rahmetli majke, a ona od svoje. I svako razumije. E, što si se ti sita naslušala mojih priča dok si bila mala. Ne bi okom trepnula, sinko, dok bih ja pričala.
Unuka: Znam, nano. Lijepe su tvoje priče. Ali ja moram pravilno govoriti. Pa, kad neki „tvoj" glagol kažem, sva se zacrvenim od stida.
Nana: Od stida?! Stidiš se nane.
Unuka: Ne, nano! Ponosim se tobom, nego se stidim krivih glagola!
Nana: E, nalet ih bilo, nisam ni znala da riječi mogu bataliti govor.
Unuka: Riječi su, nano, vrlo važne.
Nana: Nekad se govorilo da se čovjek veže za riječ, a volovi za rogove, a danas....


U dijalogu nane i unuke otkrivaju se dvije dimenzije upotrebe glagola sa infinitivnom osnovom na -i. Prvi, stari oblik, potvrđuje da su davno, u indoevropskoj zajednici postojale posebne osnove za pojedine glagolske oblike. Taj stari oblik se očuvao u govoru Sandžaka kao oaza jezičke autohtonosti, odupirući se ekspanzijama što su nanosile nove oblike, ponekad strane, nejasne, ali one su samo supstance. Prirodni govor, vezan za tlo Sandžaka, potvrđuje bogatstvo općeslavenske leksičke građe, koju svojatamo, ali i često odurno odbacujemo kao nešto tuđe, anahrono, opterećeno patinom vremena, nanosima tuđicama iz grčkog jezika, albanskog, turskog, makedonskog, bugarskog, mađarskog itd. Prosto izranja pitanje: šta je uticalo da se ovakav nastavak i danas očuva u govoru? Naime, podjela po završetku infinitvne osnove nije posve podesna za sve jezike. Moć analogija ni ovdje nije zanemarljiva. S obzirom da, po mišljenju nekih autora, u istu vrstu spadaju i glagoli kojima se osnova ispred -ti završava na -a (ima-ti, vika-ti, uda-ti), gdje prezent 3. lica množine ima završetak na -u: imaju, viču, udaju, taj se nastavak analogno prenio u govoru na druge oblike glagola. Tako, glagoli: ležati, bojati se, bježati, dobijaju u govoru isti oblik u 3. licu kao prvi primjeri, pa će biti:
Umjesto: Oni ležu u hladu i ne boju se sunca, ne bježu u kuće od vrućine.
Pravilno je: Oni leže u hladu i ne boje se sunca, ne bježe u kuće od vrućine.


Slično je i sa glagolima čija infinitivna osnova završava na -je , primjerice: vidje-ti/ vide-ti. I oni u 3. licu množine prezenta imaju nastavak -e (vide), a ne -u (vidu). U naninom izgovoru je prirodnija upotreba nastavka -u.
Umjesto: Neka vidu koliko oni datu riječ držu.
Pravilno je: Neka vide koliko oni datu riječ drže.
Svakako, riječ je o recidivima historijske podjele na vrste glagola, po završetku infinitivne ili prezentske osnove, koju prate različiti nedostaci, što su dosegli razinu savremenog jezika i potvrdili prirodu jezika - da stvari pojednostavljuje u govoru, odnosno ujednačava na osnovu srodnosti ili analogije. Ovaj mali segment, koji se tiče samo 3. lica množine prezenta, pokazuje kako jezik čvrsto čuva svoje forme, učaurene u anahronost, te da teško odolijeva promjenama ili upućuje na razvitak novih oblika uporedo sa oblicima norme i jezičkog standarda.

 

 

Bošnjačka riječ 10, str. 44,45
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminovićeve kritičke filozofije

Šefket Krcić

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminović

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizvić

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizvić

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili priča o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim