Kuća

Autor: Redžep Nuroviæ

Sa svega dvije riječi treba napisati više od dvije misli, više od dva značenja, a da su pri tome riječi jedna uz drugu. Ko umije neka mi se javi za čelenku, glavom meni Taibu, piscu. Ne samo: grije sunce ili sunce grije, na primjer. Sad svi pitate, vjerujem, šta ovaj hoće? A slutite, znam. Ovo ima isto značenje kao kad osuđenik hoda od jednog zida do drugog u zatvorskoj ćeliji, naprijed i nazad, mi se čudimo što li - a čovjek harči, ili nekako drugačije osmišljava izrečenu mu kaznu. Učini mu se da su zidovi svaki put različito udaljeni. Nekad, ihaaa - vijek hodanja, na svega dva metra. To gricka kaznu. A pri pisanju curi ili buja unutarnji poriv stvaranja i u dobra i loša pisca, ali nije samo to. One dvije riječi kod dobra pisca, kako ih god napisao, sunce grije ili grije sunce - griju toplije. I smisla je više.

Vidite, treba o tome promišljati. Čudnim se aršinom mjeri pisanje. Ne, nego osjeća. Zato drhtim pred svakom svojom pričom, ja glavom pisac Taib, pa i pred ovom. Mnogo ištemo jedno drugom. Evo, pišem o kući Hajrizovoj, posve običnoj, kakvih je bivalo i kakvih će još biti - ali i to se samo čini. Jedina je ova ovakva kakva je, i na mjestu na kome je, i sa imenom s kojim je. Samo u njoj živješe Hajriz, Hajrizovica i Hajrzovčad. Najviše su njih pominjali. Drugi ko, reklo bi se, nije ni postojao uokolo. I n iko ih nije drugačije zvao osim tako - Hajriz, Hajrizovica i Hajrizovčad. E, sad, umi jem li ja o takvima, i iz takve kuće, reći što suštinsko, barem da sliči Muhićevoj priči o malom Palestincu, čiji se život tek nakon smrti razlastario u pet novih? Jer i u mom je iskušenju dilema je li život suština u odnosu na smrt, ili je smrt potvrda života. I to treba da je priča, ne mudrovanje.

Kućica Hajrizova bješe na sa mom prevoju, na grbi jednoga brda, razvučenog kao od plastelina oblikovanog. Da je kad porušena - na riječi ostalo, dabogda - jedna bi joj se polovina survala niz jednu, druga niz drugu stranu. A dolje su, niže, na obje strane, u pitominji i zavjetrini, bila sela sa bijelim i velikim kućama. Vidjele se od Hajrizove kuće gotovo svaka, osim kad bi koju, s proljeća, opasalo zelenilo im behar, a, opet, iz oba sela gledali su svi i Hajrizovu kuću, a i jednu smrču pokraj nje, visoko gore, i svima se činilo da su u nebo zabodene. Odozdo uza samu kosu, gotovo kroz Hajrizovu kuću pa pored same smrče gubio se, ko zna kud, zapušten put, nekad carski, kojim se trgovalo s Peći I Đakovicom. Ako bi se gledalo s daleka, to je ličilo na pokidan đerdan na kome je preostalo svega dva đinđuha.

Svak ko je prolazio tuda, pred Hajrizovom kućom zvao je: „Domaćineee! Eda Što da okvasim ugrženu dušu, planu?" A iz Hajrizovih je očiju Hajrizovica osjećala odobravanje da se čime namjernik ugosti. Drugi ko ne bi to vidio osim nje - učinilo bi joj se da nešto otuda gori kao bljesak. Iznosila hljeba i vode svakom, godinama. Sebi i djeci zakidali da za namjernike ne presahne. „Ti se, Hajrize, ni u čemu godinama ne mijenjaš, i sve si mlađi. Nećeš, akobogda, nikad umrijeti." „To se samo tako čini. Čovjek živi iznutra" - svjetnulo bi Hajrizu lice. A govorio je i istinu i mudrost.

Kad bi kud otišli iz kuće, pa kuća na samotinji ostala pod katancem, hljeb i vodu su u torbi vješali o čvor smrče, povisoko, ljudi prolaznici je lahko dohvatali, a psi uzaludno skakali i padali odozgo, nevješto, kao bačeni odnekud. Iz sela, sa jedne padine, ljudi su zvali „Hajrizee!", a iz onog drugog, sa druge, „Ajrizeee!", ono ljeti. Njemu to nije značilo ništa drugo osim da zna otkud stiže poziv, kud da pohita sa Hajrizovicom i Hajrizovčadima i da pomogne da se ispred crnih, kišnih oblaka poplasti pokošeno i pokupi požnjeveno. A vazda su govorili, iza toga: „Živ bio, Hajrize", ili „Živ bio, Ajrize." I, zbilja, svi vjerovali da Hajriz neće ni mrijeti. „No, more! Čovjek živi iznutra."

Kad je na nacionalnoj televiziji, koju su kasnije bombardovali svjetski imperijalisti, Hajriz jedne večeri čuo tačno pet milijardi pet miliona pet hiljada pet stotina pedeset i pet puta izgovorene riječi „srpska istina", a o drugim istinama nije mogao ni otkud išta da čuje, premda je računao da ih je bilo - kuća na grbi brda osvanula je prazna.

Kasnije su kućicu naselili nekakvi vojnici i našli u njoj naćve brašna, a u torbi, na čvoru smrče, flašu vode i bajatu pogaču. „Ovdje su živjeli dobri ljudi, neka su živi i zdravi, ma gdje da su" - smekšali i vojnici. „Čovjek živi iznutra" - učini im se da čuše Hajrizove riječi. Učini se i meni, Taibu - piscu.

 

Bošnjačka riječ 9, str. 76, 77
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin