Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Utjecaj Prvog srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku ( I dio ) - Bosnjaci

Utjecaj Prvog srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku ( I dio )

Autor: Esad Rahiæ

 

Prostor Novopazarskog sandžaka, kao transferzalne regije, nije nikako mogao biti zaobiðen zbivanjima u toku Prvog srpskog ustanaka, jer su i voðe ovog ustanka bile svjesne da je upravo preko ove regije jedina veza Bosne i Hercegovine sa unutrašnjošæu Osmanskog Carstva, te da jedino preko sandžaèke teritorije srpski ustanici mogu doæi u neposrednu vezu sa Crnom Gorom i Brdima, kao i sa Kosovom. To je shvatao i ambiciozni skadarski paša Mahmud Bušatlija, koji se zanosio mišlju da otme sultanu cijelu evropsku Tursku, pa je u tom cilju privremeno zaposjeo Novi Pazar, Prijepolje, Sjenicu, i Novu Varoš. Sliène politièke tendencije koje su dolazile do izražaja u Smederevskom sandžaku (pogrešno nazivanim Beogradski pašaluk - niti je bio Beogradski, niti je bio pašaluk, veæ sandžak) i koje æe kulminirati ustolièenjem na vlasti u Beogradu janjièarske vojne oligarhije, odraziæe se i u Novopazarskom sandžaku aktivnim djelovanjem tarafa (stranke) vidinskog odmetnika Osmana Pazvanoglua, naroèito u Novom Pazaru i Rožaju, tako da æe i Novim Pazarom od 1801. godine zagospodariti njegovi emisari.

Voða Prvog srpskog ustanka Karaðorðe Petroviæ je od poèetka imao zamisao da ustanak proširi i van granica Smederevskog sandžaka, i u tom cilju je veæ marta 1804. godine poslao u sjevero-istoènu Hercegovinu (Piva, Drobnjaci) i Brda (Vasojeviæi) i u Crnu Goru Damjana Milenkoviæa Kutišanca, preko kojeg je i vladiku Petra I i pomenuta plemena obavjestio o karakteru ustanka, pozivajuæi ih na zajednièku borbu 3. Pozivi srpskih starješina na opšti ustanak su slijedili i tokom narednih godina, kako hercegovaèkim i brdskim plemenima, tako i Cetinju. Meðutim, vladika Petar I je zbog snažnog uticaja Rusije, kojoj je u tom periodu odgovarao mir na Balkanu, kao i zbog svog ratnog angažmana oko Boke i Dubrovnika protiv Napoleonove Francuske, uporno savjetovao plemena iz istoène Hercegovine i Brda da se ne upuštaju u ratne akcije. Pod uticajem ustanièkih dogaðanja u Smederevskom sandžaku neminovno je dolazilo do povremenih oružanih akcija i u Novopazarskom sandžaku. Tako su na primjer tokom maja i poèetkom juna 1805. godine u središtu Starog Vlaha, ustanici opljaèkali Užice i Novu Varoš. Osmanlijske vlasti su saznale da se u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja nalazi magacin baruta i ðuladi, koji se èuvaju za buduæe oružane akcije. Predviðajuæi u kom pravcu æe iæi predstojeæi dogaðaji, bosanski valija je bujuruldijom od 25. januara 1805. godine naredio zapovjednicima i kadijama od Travnika do Novog Pazara da urede puteve, prokrèe putne staze, poprave mostove i pripreme hranu po konacima.

Zanimljivo je da su okolne paše na poèetku ustanka mirno posmatrale dogaðaje, izvještavajuæi Portu da je to pokret raje uperen samo protiv dahija i janjièara, kao sultanovih odmetnika. To su bili Hadži Salihbeg u srebrenièkom kraju, zatim Vidajiæi u Zvorniku, Beæir-paša u Bosni. Isto tako mirno su se držale i paše s juga, u Užicu i u Nišu, odakle su ustanici nesmetano dobijali olovo, barut i kremenje, koje su im trgovci iz ovih krajeva prodavali. Znalo se da u eventualnom napadu na Novopazarski sandžak ustanièke trupe mogu nastupati ili preko Karanovca (Kraljeva) ka Studenici i Novom Pazaru ili preko Užica i Nove Varoši. Ustanici su 1804. godine zauzeli cijeli Smederevski sandžak, osim požeške, užièke i sokolske nahije, Šapca i gradova na Dunavu. Kada se poèeo stezati ustanièki obruè oko Karanovaca, u pomoæ braniteljima su pristigli Bošnjaci iz Novog Pazara i Brvenièkog kadiluka. U Karanovcu je tada bilo preko 2.000 naoružanih muslimana. Inaèe ova kasaba je bila sjedište požeške nahije i imala je tada oko 700 kuæa s lijepim i prostanim vrtovima punim cvijeæa i voæa. U predustanièkom periodu to je bilo naselje od oko 4.000 stanovnika, a preko 90% su èinili Bošnjaci i Albanci. Mjesto nije imalo kula i zidina, nego samo na jednoj strani veliko utvrðenje od zemlje, oivièeno širokim i dubokim jarkom. Povrh rova udareni su palisadi, kroz koje su bile podešene puškarnice. Bez jaèe artiljerije utvrðenje se nije moglo zauzeti, premda nije imalo topova. „Karanovac u lancu turskih tvrðava i palanki koje su sa južne strane opasavale nemirnu Šumadiju i valjevski kraj, bio je izlazna kapija Šumadije u pravcu Novoga Pazara, Kosova, Hercegovine i Makedonije".7 Karanovaèki muslimani su se tada još uvijek nadali da se na ustanike sprema veliki turska ofanziva iz Bosne, Niša i Vidina.

Karanovac i okolinu nije od samog poèetka zahvatio ustanièki vihor s jedne strane zbog udaljenosti od ustanièkog centra, a s druge zbog blizine austrijske granice, odakle je dolazila pomoæ u ljudima i naoružanju, ali i zbog blizine Novom Pazaru, u kojem se nalazila velika vojnièka posada, s kojom ustanici nisu željeli da stupe u ratne okršaje. Pretežan dio muslimanskog življa iz krajeva koji su bili zahvaæeni ustankom, kao i iz cijele požeške nahije, slegao se u Karanovac, najbolje utvrðeni grad u ovom dijelu Smederevskog sandžaka. Veæ sredinom juna ustanièki obruè oko Karanovca se stegao. Karanovac je napadala ustanièka vojska koja je brojala oko 6.000 boraca, od kojih 1.000 konjanika. Napad i opsadu predvodio je kapetan Radiè Petroviæ. Ustanici su najprije udarili na muslimanske straže i rasterali ih. Kada je ustanièka vojska prelazila Moravu, Karanovèani predvoðeni njihovim najveæim junakom Mehmed-agom Zgurom, pokušali su da to sprijeèe iznenadnim napadom na prethodnicu. Ovaj pokušaj nije uspio, a Mehmed-aga je poginuo.

Muslimanski živalj je napustio svoje kuæe i imovinu i povukao se u zemljano utvrðenje, odakle su mogli duže da se brane, oèekujuæi novu vojnu pomoæ iz pravca Novog Pazara i Užica. Saznavši da u utvrðenju ima naoružanih Sandžaklija, Karaðorðe je 17. juna 1805. godine poslao pismo novopazarskom paši Ejubu Ferhatagiæu, tražeæi od njega da izvede svoje ljude iz Karanovca, jer nije mudro da se miješa u poslove drugog pašaluka. Napad na Karanovac je otpoèeo u nedelju po podne 18. juna. U vezi ovih dogaðaja Vuk Karadžiæ kaže: „Ne doèekavši odgovora na ovu knjigu (pismo), Srbi udare na Karanovac, no Turci ih uzbiju i tako razbiju, da se srpska vojska gotovo sva razbegne, i Karaðorðe sam sobom otide u vrbovku (da diže novu vojsku), a onde s ono malo vojske što se nije razbeglo ostavi na druge starešiene''.

Pošto se muslimanski Karanovac sastojao pretežno od kuæa od drvene graðe, ustanici su odmah topovskom paljbom zapalili više kuæa, koje su svojim plamenim buktinjama omoguæavale da se borbe nastave i u toku noæi. Borba je trajala do podne 19. juna. Tada je izvršen opšti juriš ustanika na karanovaèko utvrðenje. Široki i duboki rovovi oko utvrðenja i hrabrost branitelja natjerala je ustanike da se uz znaèajne gubitke povuku. Karaðorðe, savjetujuæi se sa strešinama, odluèi da kapetan Radiè Petroviæ s manjim dijelom ustanika i dalje drži Karanovac u opsadi, a on da ode u Topolu ne bi li otuda doterao još koji top, pošto sa jednim topom, koliko je tada bilo pod Karanovcem, nije bio u stanju uspješno da vojuje i razbije postavljeno muslimansko utvrðenje.

Karaðorðe je otišao u Topolu 21. juna da uzme topove, da bi lakše osvojio Karanovac. U njegovom odsustvu borbe su se nastavile i opsada je trajala i dalje. Kapetan Radiè je u meðuvremenu utvrdio desnu obalu Ibra, a 23. juna naredio da se zapale sve muslimanske vodenice na Ibru. U Karanovac je veæ 24. juna stigao silhadar novopazarskog paše sa malom pratnjom, u kojoj je bio i brat novopazarskog vladike. Ferhatagiæ ih je poslao sa pisanim dopuštenjem da što prije stupe u pregovore sa srpskim starješinama radi postizanja dogovora o mirnom napuštanju Karanovca. Ustanici su osmanske predstavnike na pregovore doveli van logora, odnosno van glavnog vojnog stana, kako pregovaraèi iz Novog Pazara ne bi primjetili stvarno stanje, koliko je malo ustanièke vojske ostalo kod Karanovca i kakva je pometnja još uvijek bila prisutna u srpskoj vojsci nakon velikog poraza pod zidinama Karanovca. Srpski predstavnici saopštili su da je Karaðorðe otišao da dovede novu ustanièku vojsku i više velikih topova; da je veoma ljut zbog uplitanja Novopazaraca u unutrašnje stvari Beogradskog pašaluka i da æe, kad bude došao, potpuno uništiti Karanovac.

To je ostavilo snažan utisak na neobavještene pašine predstavnike, pa je silhadar predložio ustanièkim voðama da odmah obavjeste Karaðorða da se vrati, jer su oni voljni da pregovaraju, da izvedu sve muslimane, i novopazarske i karanovaèke, a Karanovac da ostave ustanicima. Srbima se dopao ovaj prijedlog, utoliko više što su namjeravali da krenu na Užice, a i zato što su iz Niša oèekivali napad osmanske vojske pod komandom Hafiz-paše. Odmah su poslali glasnika po Karaðorða, i ne èekajuæi njegov povratak, veæ sutradan su javili Karanovèanima da su voljni da ih s mirom propuste, ali da moraju saèekati da stigne Karaðorðe. Karaðorðe je doveo sa sobom dva topa, dovoljno džebane, bajrak i doboš. Naroèiti utisak je ostavio top - šestoðulaš. Pošto su karanovaèki muslimani vidjeli da æe ih napustiti Novopazarci, a Karaðorðe se sprema da ih još žešæe napadne, i oni odluèe da napuste Karanovac.

Stoga upute nekoliko svojih ljudi s dvojicom Novopazaraca da utanaèe uslove pod kojima bi ih Srbi propustili iz karanovaèkog utvrðenja. Dva dana, 26. i 27. juna voðeni su pregovori. Ustanièke vojvode su zahtjevale da im muslimani daju 15 konja, što se nije moglo ispuniti jer ih Karanovèani jednostavno nisu imali; tražili su da im vrate Karaðorðu veliku šešanu (vrsta duge puške) koju su ustanici ostavili povlaèeæi se u panici poslije neuspješno izvedenog napada na utvrðenje, i još na ime pomirenja da daju Karaðorðu jednog ata. Jedino što su Karanovèani isposlovali pregovaranjem bilo je da im se dozvoli napuštanje Karanovca, ali samo s imovinom koju sa sobom mogu ponijeti. Dogovoreno je i da ih 50 srpskih ustanika prati do Kurilova. Takoðer je sklopljen sporazum o nenapadanju na granicama Novopazarskog sandžaka. Sve je ovo definitivno dogovoreno 28. juna. Veæ sutradan, 29. juna 1805. godine, pošto su prethodno poslali Karaðorðu vrlo lijepog kulašastog hata, pokrivenog crvenom èohom do kopita i obavili predaju utvrðenja, u pratnji 50 ustanika, Novopazarci i Karanovèani su napustili Karanovac.

t.jpg

Oko 3.000 karanovaèkih muslimana (Bošnjaka i Albanaca) napustilo je svoj rodni grad u jednom danu da bi saèuvali žive glave. Od Kurilova su nastavili sami putem za Novi Pazar. Jedna manja grupa otišla je u Niš. Karaðorðe je izdao nareðenje da cijela vojska krene u Karanovac. Naselje je bilo pusto, nigdje žive duše. Ostalo je samo nekoliko Cigana i dvojica hodža. Stajali su pored velike karanovaèke kamene džamije i kada je Karaðorðe pored njih prošao, molili su ga da njihovu džamiju ne zapali. Karaðorðe im obeæa da neæe dirati džamiju. Ustanici su uvijek sa sobom nosili slame i pruæa za potpalu. Karanovac je uskoro bio sav u plamenu. Za nekoliko èasova od muslimanskog Karanovca je ostalo samo zgarište. Što nije moglo izgorjeti, porušeno je. Vojska se potom vratila ka Moravi. Karaðorðe se sa grupom momaka povratio u Karanovac i zapalio džamiju. Ni za nju nije bilo milosti. Novi Karanovac - današnje Kraljevo nije podignut na mjestu stare kasabe, nego malo više uz Ibar (na prostoru izmeðu sadašnje poljoprivredne škole i lijeve obale Ibra).

Do pobune je došlo i u Drobnjacima. Pobunili su se Uskoci i dio plemena Nikšiæa, kao i dijelovi Moraèe i Rovaca, ali ne i ostala Brda. Da su pobunjenièka vrenja pod uticajem ustanka u Srbiji veoma prisutna u ovom kraju pokazuje i pismo arhimandrita Moraèkog manastira Avksentije Šundiæa od 7. jula 1804. godine, kada on u ime Nikšiæana, Moraèana, Drobnjaka i Pivljana, kao i Hercegovaca koji se granièe sa pomenutim plemenima preklinje crnogorskog vladiku Petra I da u zajednici sa srpskim ustanicima povede borbu protiv Turaka. Slièno pismo vladici su 20. juna uputili i Drobnjaci. Pismena obraæanja sa sliènim sadržajem slata su vladici i u jesen 1804. godine. Meðutim, ustanak æe zahvatiti snažno samo Drobnjake i Moraèu. Glavni cilj borbe je bio osloboðenje od osmanske vlasti. Drobnjaci su pripadali Pljevaljskom kadiluku. Drobnjaci su bili nezadovljni i zbog ukidanja ranijih povlastica koje su imali u svojstvu vlaha i pokušaja da se svedu na status obiène raje. Najuglednije liènosti u Drobnjaku su bile pop Milutin Ceroviæ i vojvoda Stojan Karadžiæ. Ustanak u Drobnjacima je spreman cijele 1804. godine. U to doba vladika Petar I je uspijevao pod uticajem Rusije da primiri sva brdska i crnogorska plemena, izuzev Drobnjaka i Moraèana, koji su bili pod jakom agitacijom srpskih ustanika.

Prve oružane akcije u Drobnjacima poèele su marta 1805. godine i to protiv osmanskih èinovnika koji su došli da kupe dažbine. Drobnjacima je odmah u pomoæ došlo 150 Moraèana i Pivljana, a poslije sukoba dolaze i Rovèani i još više Moraèana. Osmanske vlasti zadugo nisu pridavale veæu važnost ovom ustanku. Ali Drobnjaci uporno nisu mirovali, pa u junu 1805. godine prelaze Taru i napadaju bošnjaèka sela i osmanske posade u pljevaljskom kadiluku. Potom se povlaèe preko Tare i logoruju u Jezerima, gdje se poèinju okupljati Moraèani, Rovèani i Uskoci. U avgustu su Moraèani ponovo prešli Taru sa sliènim namjerama. Ovakvi su upadi u pljevaljskom kadiluku ugrožavali osmansku vlast u Sandžaku, a naroèito u Starom Vlahu, tom osjetljivom podruèju koje su držali bosanski feudalci. Veze izmeðu srpskih ustanika, Drobnjaka, Moraèe i Crne Gore mogle su se ostvariti samo preko Sandžaka, tj. Starog Vlaha. Preko istog podruèja je vodio put koji je spajao Bosnu sa Istanbulom. Duže egzistiranje ovog ustanièkog jezgra poveæavalo je opasnost da bi njemu mogli pružiti pomoæ Crna Gora i ostala hercegovaèka i brðanaska plemena, pa bi na taj naèin bili ugroženi ne samo bošnjaèki gradovi Nikšiæ, Kolašin, Spuž i Podgorica, nego i sama Bosna.

Osmanske vlasti su prvo pokušale da mirnim putem smire ovaj ustanak, ali pošto na taj naèin nisu ništa mogli postiæi, preduzimaju vojne akcije. Bosanski valija po hitnom postupku postavlja za komandanta vojne ekspedicije Sulejmana-pašu Skopljaka 14. 10. 1805. godine, koji sa 3.000 vojnika kreæe u Pljevlja da u tamošnjem kadiluku zavede red. Po liènoj uviðavnosti mogao je mobilisati ješ 2.000 vojnika iz Istoène Bosne. Drobnjaci na sve strane traže pomoæ, pa i od crnogorskog vladike. Nešto pomoæi im je došlo iz okolnih krajeva, najviše iz Moraèe, ali to nije bilo dovoljno. Moraèani im nisu mogli pružiti punu pomoæ zato što su se morali osigurati prema bošnjaèkom uporištu Kolašinu. Za razvoj dogaðaja u Sandžaku od presudne važnosti je bila skupština ustanièkih vojvoda 1806. godine u Smederevu, na kojoj je donijeta odluka da se ustanak proširi i „na serbske nahije" van Beogradskog pašaluka. U skladu sa ovom odlukom ustanak se proširuje i na podruèje Brvenièkog kadiluka (Raški Ibar), Novog Pazara, Nove Varoši, Sjenice, Pijepolja, Bijelog Polja, Jeleèa i Starog Vlaha na zapadu Srbije, kao i prema Kruševcu (Aladža Hisaru), Bosni i istoènoj Srbiji.

Ustanièko rukovodstvo je donijelo ovakvu odluku u prvom redu pod pritiskom srpskih predstavnika iz krajeva koji su još uvijek bili pod osmanskom vlašæu, kao i pod politièkim uticajem carske Rusije, osobito ruskog kneza Prozorovskog, koji je dobrim dijelom i ideolog i strateg velike ustanièke ofanzive 1809. godine. Tako je veæ 1806. godine otvoren ustanièki front prema Novom Pazaru, koji se protezao od Jeleèa (Rogozne) pravcem Soèanice, Bijelog Brda (tamo i prema Vuèitrnskom sandžaku), pa linijom Kopaonika na Rudno, Goliju, Stari Vlah i Javor. Osmanska vojska je veæ krajem 1805. godine ispraznila èitavo granièno podruèje i povukla se u Novi Pazar i djelimièno otišla da pomogne paši Skopljaku da uguši pobunu u Drobnjacima. Samo su ponekada pojedine manje èete iskakale iz Novog Pazara dolazeæi u oružani dodir sa srpskim pobunjenicima. Takav jedan oružani sukob odigrao se 1806. godine kod sela Biljanovca u dolini raškog Ibra u kome je turska vojna ekspedicija doživjela poraz.

Nahije pod osmanskom vlašæu: studenièka, jeleèka, jošanièka, podgorska i starovlaška veæ su imale dobrovoljaèke mase koje su tražile oružje i izražavale spremnost da uèestvuju u borbama za likvidaciju osmanske vlasti. Podstaknut njihovim zahtjevima, Karaðorðe je imenovao za glavnog komandanta ustanièkih snaga na ovom ratnom podruèju Radièa Petroviæa i bajraktara Tanaska Rajiæa. Ova ustanièka formacija je krenula iz Karanovca preko planine Ðakovo i došla do Studenice, gdje je locirala svoj ustanièki štab i poèela s prikupljanjem novih ustanièkih dobrovoljaèkih snaga. Ustanak u dolini Ibra pomagali su studenièki monasi, kojima je Praviteljstvujušèi sovjet u znak zahvalnosti uputio prijeko potrebnu džebanu. Meðu prvima su im se prikljuèili studenièki sveštenik pop Filip i arhimanadrit studenièki Milentije Nikšiæ, zatim vojvoda jeleèki Radoslav i vojvoda podgorske nahije Ðura Brnièanin. Ustanièke položaje prema Vuèitrnskom sandžaku držala su braæa Dimitrije i Kosta Kujundžiæi, rodom iz Novog Pazara (iz sela Hotkova) i Pavle Cukiæ s dobrovoljcima sa Zapadne Morave. Prema Karaðoreðevom planu, dobrovoljaèke jedinice na podruèju Rogozne i Jeleèa su imale zadatak da zauzmu bogaze - prolaze i sprijeèe doturanje vojne pomoæi osmanskoj vojsci u Novom Pazaru iz regiona Prištine, Peæi i Prizrena, dok su ustanièke snage na Kopaoniku trebale sprijeèiti dolazak pomoæi novopazarskom stanovništvu i garnizonu spahijske i albanske vojske iz regiona Leskovaèkog kadiluka, Toplice, Goljaka i Vuèitrna.

Ostale ustanièke snage trebale su poæi ka Novom Pazaru sa sigurnom pozadinom i obezbjeðenim frontovskim krilima. Novi Pazar se našao u vrlo opasnoj situaciji. Nije bilo ozbiljnije vojne akcije iz pravca Bosne u ovom kraju, jer je bosanska vojska veæ bila anagažovana na ugušivanju ustanka u Drobnjacima, a osim toga Bosnu su potresale i unutrašnje trzavice. U meðuvremenu Radiè Petroviæ je došao u Novopazarski kraj i iz Deževe poslao proglas okolnim nahijama u kojem izmeðu ostalog stoji: „Ustanite za veru i zakon hrišæanski, svi - malo i veliko; ko ima pušku sa njom, a ko nema neka uzme sekiru i neka se ustremi na Turke''. Vrlo su bili povoljni uslovi da ustanici u podruèju Novog Pazara izvedu uspešnu vojnu akciju. Milan Obrenoviæ, polubrat Milošev, na podruèju Višegrada imao je znaèajnije vojne uspjehe. Ustanici su navalili na Priboj, Višegrad, Rudo i Pljevlja. Priboj i Višegrad su zauzeti i popaljeni, a zateèena hrana i stoka opljaèkani, dok su Pljevlja i Rudo držani pod opsadom. Intenzivirane su i ustanièke akcije u Starom Vlahu. Opisujuæi stanje u Priboju u ovom periodu Alija Bejtiæ saopštava: „Priboj proživljuje burnu povijest.

Literatura

1. B. Hrabak, Novi Pazar i dejstvo južnih suseda u Sandžaku 1600-1800, Novopazarski zbornik XVIII, Novi Pazar 1994.
2. H. Šabanoviæ, Turski izvori o srpskoj reovoluciji, Beograd 1956, 298.
3. M. Nenadoviæ, Memoari, Beograd 1947, 149.
4. M. Dašiæ, Uticaj Prvog srpskog ustanka na nacionalnoolobolièki pokret u Vasojeviæima i ostalim crnogorskim brdima (1804-1813): u: Istorijski znaèaj srpske revolucije 1804. godine (Zbornik), Beograd 1983, str.5555.
5. S. Kemura, Prvi srpski ustanak, Sarajevo 1916, 18-20.
6. M. Ristiæ, Stari Vlah, Beograd 1963, 235.
7. Bogomil Hrabak, Život u Karanovcu za vreme Prvog srpkog ustanka, 80.
8. V. St. Karadžiæ, Život i obièaji naroda srspkog, Druga godina srpskog vojevanja na dahije (odjeljak), Beograd 2005, 102.
9. Prema: M. Vukiæeviæ, Karaðorðe II, 270; isto: B.Hrabak, Boj na Karanovcu, Beograd 1954.
10. Kraljevo i okolina (monografija), Kraljevo 1966, 232-235.
11. N. Rakoèeviæ, Odjek Prvog srpskog ustanka u Moraèi i nekim susjednim plemenima, Nauèni skup "Istorijski znèaj srpske revolucije'' 1804. godine, Beograd 1983, 506-507; takoðer: Luburiæ Andrija, Drobnjaci pleme u Hercegovini, Beograd 1930, 93-94.
12. N. Rakoèeviæ, Odjek Prvog srpskog ustanka... 508
13. T. D. Ðorðeviæ, Prvi srspski ustanak u dolini Raškog Ibra; u: „Raška" br. 6-7, oktobar 1973, 18.
14. B. Hrabak, Nekoliko srpskih pisama na frontu prema Novom Pazaru i Novoj Varoši iz 1806. godine, Ogledi, knj. III, Beograd 1957, 75
15. Državni arhiv Republike Srbije, Knjaževa kancelarija, XIV - 143/1806.
16. M. Ðorðeviæ, Srbija u ustnaku 1804, 1813, Beograd 1978, 162; R.Nikoliæ, Zapisi o ratnicima, Zbornik radova Narodnog muzeja VI,

Bošnjaèka rijeè 10, str. 75-79
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim