Hajrat u Melaju

Autor: Ramiz Šaćirović

 

Selo Melaje je jedno od najstarijih naselja na Pešteru. Pripada planinsko-ravničarskim selima razbijenog karaktera. Nalazi se sa lijeve i desne strane regionalnog puta Novi Pazar-Rasno (preko Delimeđa). Prema našim saznanjima, naziv sela je, najvjerovatnije, ilirsko-keltskog porijekla. Korijen riječi mel /mal/ asocira na samu konfiguraciju terena i prema svom osnovnom značenju ukazu je na blato ili mulj, što je adekvatno današnjem nazivu. Prostire se na čuvenom Koštanpolju /u narodu popularnijem „Koštampolju"/, jednom od tri pešterska polja, koje se pominje u mnogim književnim i historijskim zapisima.

Koštan (tvdo) polje je često pominjao i bošnjački književnik Ćamil Sijarić. Opora je to i često bezvodna krečnjačka ravan, k'o i čitava Pešter, s velikim brojem uvala, pećina, podzemnih i nadzemnih voda koje regulišu život na tvrdom kamenu i smonici. A sred Koštanpolja, pravi pešterski Eldorado: Džimšir Tuhovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom „obija tucu i bjelicu" u potrazi za vodom.

  „...Te sušne godine, prije no što će balkanski ratovi, po ljetnem danu i prašini... izašao u Pešter da traži vodu, u sušnu polju gdje niko pametan nije držao do vode. Radnici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir im plaćao, nimalo tužan što pare troši i što od toga koristi nema, jer još ima i polja i para, i jer se još u snu pojavljuju vode i oko njih guste travuljine i nad njima - cvijet - bijel. Melajsko se polje obrete u džombe. Sve jednu rupu iskopaju - duboku, široku, crnu - pa je opet zagrnu zemljom, i počnu drugu tamo gdje Džimšira odsiječe pamet da bi voda morala biti..."


Koštanpolje je blago nagnuta ravnica koja se prostire između planina Jarut i Ninaja. Dugačko je oko desetak kilometara, a njegova širina započinje od 200 m i prelazi udaljenost od jednog kilometra. Ima nekoliko rukavaca koji zalaze ka planini Jarut i tiču u njegove šume. Kroz Koštanpolje teče nekoliko rečica / potoka koji tamo u Jarutu izviru i nestaju u pjeskuši Koštanpolja.
Nekada, slično adžo Ćamilovoj priči, putnik namjernik nije mogao da utoli žeđ od Glogovika do Baćice. Nigdje, osim na potocima koji su uvirali do na po Polja. Bezvodna je i njegova strana koju predstavljaju obronci planine Ninaje. Odatle je, možda, u davnijoj prošlosti postojao nekakav izvor. Ali nije bilo izvora koji bi tekli ka Koštanpolju. Međutim, početkom XIX vijeka - ako je suditi prema natpisu na ulazu, to je bilo nešto prije 1806. godine, otpočela je izgradnja džamije i bunara u selu Melaje (Melaj) koji mještani danas nazivaju „Hajrat".

melaje1.jpg
Ovaj „vakuf" postoji od pamtivijeka. Još je čudnije i zanimljivije pitanje „neizgrađenog" bunara! Naime, negdje tokom druge polovine XVIII vijeka u Melaje se doselila porodica Turković iz Krnje Jele na Pešteru. Da bi ga spasili krvne osvete koju je trebao izvršiti jer su mu Bogućani iz Tuzinja ubili sestru, Ali-hodži Turkoviću su daidže kupile imanje. Tamo kod daidža je i primio njihovo prezime Caković. Kad je bio stariji, Ali-hodža je na seoskom lokalitetu Kodrapeljit i haliluku Melaja često čuvao stado ovaca. Imao je običaj da oko podne (lok. bošnj. - popasak), prispi kraj ovaca i odmori se dok one planduju. Počele su mu u snu navirati misli da se treba pomiriti sa krvnicima i, kako to islamska vjera nalaže, pokušati da se „krv" oprosti. Treći put mu je nešto govorilo da se mora pomiriti sa njima i da muslihuni ne smiju „presijecati krv" (odrediti štetu), nego da od novca koji Bogućani ostave na tabiju, a ne krvarine, napravi bunar na tom mjestu gdje spava, a pedesetak metara prema kibli da sagradi džamiju. Tako i bude. Bogućani su "na tablju" ostavili trinaest kesa dukata, a u svakoj kesi bilo je po jedanaest zlatnika. Ispostavilo se da je to dovoljno da bi se pristupilo izgradnji džamije. Istovremeno su otpočeli kopanje bunara na određenom mjestu. Melajci su kopali bunar, i na dubini od oko četiri-pet metara našli vodu. Međutim, bunar se nije nikako punio - vode je bilo samo na njegovom dnu. S obzirom da nije mogao poslužiti za uzimanja abdesta, odlučili su proširiti ga, ne bi li na taj način lakše mogli doći do željene vode.

Hajrat je danas dubok oko pet metara. Naokolo je ozidan kružnim kamenim potpornim duvarom, širine 3,50 m x 2,0 m, osim na mjestu gdje su napravljeni basamaci (stepenice) na visini oko 3,50 m. U nastavku je sazidan u obliku kvadrata širine oko četiri metra. Pokriven je kućicom od čatme („čatmarom"), koja dugo godina nije bila potpođena. Na dnu ovog čudesnog bunara napravljena je cisterna i drveni santrač (poklopac) u kome se akumulira voda. Napravljena je i česma, pa se voda mogla koristiti i za uzimanje abdesta i za piće. Voda je bila dobrodošla onim stanarima koji su je koristili ljeti, kada bi se „ispratili na stanove". Mnogo godina kasnije Hajrat je renoviran, a drvena konstrukcija, koja je korišćena ranije, zamijenjena čvrstim materijalom. Hajrat je danas u fazi propadanja, i postoji bojazan da se uruši. Ukoliko bi se to dogodilo, bila bi pičinjena neprocjeniva šteta, a objekat, kao vrlo značajan dio bošnjačke kulturne baštine koji svjedoči o jednom davnom vremenu, nestao bi sa kulturne mape Sandžaka.

melaje2.jpg
Na mjestu na kome je usnio san, Ali-hodža udara temelje za džamiju. Temelj je poslužio za gradnju džamije brvnare, slične puškarnici. Tri puta su je rušile rožajske, pazarske i sjeničke age, vjerovatno sa namjerom da je naprave ljepšom. Negdje oko 1817. godine sagrađena je od čvrstog materijala. Sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka džamija je, zbog dotrajalosti materijala od kojeg je sagrađena, porušena, a na njenim temeljima napravljena je nova. Od stare džamije je zadržana konstrukcija namijenjena za hutbu, kao i natpis iznad ulaznih vrata sa godinom njene izgradnje (1806). Gradnja Hajrata i džamije su vremenski usko povezani. Hajrat je godinama izazivao posebnu pažnju i divljenje. Na toj dubini pronađena je vodena nit (žica) koja je bila presječena. Danas tu Hajrat izvire i uvire. Ovaj prirodni fenomen oduvijek izaziva čuđenje posjetilaca. Ne kaže narod bez razloga: "Bož'je davanje! O'de izvire, o'de i uvire!"

melaje3.jpgHajrat je umornom putniku namjerniku, kiradžiji, pomeljaru uvijek bio odmaralište. Radi ovog čudesnog vrela zaustavljali su se trgovački karavani da bi se osvježili i odmorili. Neko od dovitljivih i preduzimljivih Melajaca sagradio je han u blizini Hajrata, u kome su kiradžije i putnici odmarali i konačili, i u cik sabaha svoj put nastavljali dalje - prema Marovini i Novom Pazaru, ili u suprotnom smjeru - prema Pešteru i Bihoru. Potomci Ali-hodže Turkovića su nekoliko puta mijenjali porodično prezime. Najprije su se prezivali po daidžama iz Melaja - Caković, zatim po djedu Muratu - Muratović. Danas njihovi potomci koriste prezime Hodžić. Muratovići su imanje u Melaju zamijenili sa Baltićima iz obližnjeg sela Čukota. Danas u selu Čukote ima još Hodžića, potomaka Ali-hodže Turkovića /Cakovića/ - neimara, graditelja i ktitora Hajrata i džamije u Melaju. Među predstavnicima čuvene Pešterske porodice Muratović ističemo čuvenog imama i muslihuna Mula Selmana-Mana Muratovića (...-1951) i njegovog sina Vehbiju (1916-1977) - poznatog alima i književnika.

 

 

Literatura

1. Historijska i jezička adaptacija teksta i podaci o Hodžićima - Redžep Škrijelj.
2. Ć. Sijarić, Bunar u: Izabrana djela Ćamila Sijarića, knj. 7 /Ram-Bulja/, IRO „Veselin Masleša", Sarajevo 1981., 89 102

Bošnjačka riječ 9, str. 48, 49
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminovićeve kritičke filozofije

Šefket Krcić

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminović

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizvić

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizvić

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili priča o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim