Bošnjačka riječ

Autor: Ferid Muhiæ

Ne primjećuju! Niko to već odavno ne primjećuje! A ono najgore se zbiva pred našim očima: svijet polako gubi dar govora! Još malo pa ćemo svi onijemiti. Ne zato što nemamo više šta reći, ne zato što to niko neće razumjeti, nego zato što se više ne razgovara. Razgovor je razmjena riječi. Sada se umjesto riječi, razmjenuju signali. Plug koji ne ore, hrđa! Plug jezika prekrila je teška hrđa!
Samo oslušnimo:

"...Ovo je za nas jasan signal...";
„...prethodni događaji, bili su nedvosmislen signal...";
„...Nismo pravilno protumačili vaš signal...." 

Glava boli od tolikih signala! Ako nešto degradira savremenog čovjeka, ako nešto pobija njegovu najdublju suštinu, konačno, ako ista ukida ono što je naša differentia specifica, to je onda svakako ova nevjerovatno raširena epidemija signaliziranja, koja sve više uzima maha! Kakav ptičiji grip! Biće ptica dok je svijeta! Ali ljudskih riječi može lako nestati, ako ih mi u jatima ne othranjujemo u gnijezdu naše svijesti! Svi signaliziraju svakome; kao da niko i ne radi ništa drugo!
Generalni sekretar UN šalje signal Savjetu bezbjednosti; Predsjednik SAD uputio je nov i jasan signal vladi Irana; EU ne prestaje sa signalima odgovornim institucijama u zemljama, budućim članicama, šta da prestanu a šta da počnu da rade! U ovim zemljama ne prestaje da se ponavlja isto: vlada signalizira štrajkačima da neće prihvatiti njihove zahtjeve, štrajkački odbori emituju bez prestanka signale da ne kane prihvatiti vladine ponude! Kod kuće, muž tek što je došao s posla; vjerna mu ljuba zadubljena u novine: „Ima li šta za ručak?" naivno pita. „Zar ne vidiš da čitam!? Nije li ti to dovoljno jasan signal da danas nema ništa od ručka nego da ćemo jesti negdje napolju!?" Ovih dana sam čak čuo priču (roditelji se kunu da je istinita!) o dvogodišnjem dječačiću koji do prije dan dva nije bio još progovorio ni riječ. Danima su se mučili roditelji noseći ga u vrtić, uprkos njegovog plača, opiranja, otimanja! I dok su razgovarali sa psihologom šta da urade, mali, kog su do tada sasvim ignorisali, razgovjetno im je rekao: „Zar vam moje opiranje od prvog dana nije bilo jasan signal da neću u vrtić jer više volim ostati kod kuće?" Roditeljskoj sreći nikad kraja: eto, i pokraj svih strahovanja, dijete im najzad progovorilo!
Taman posla - progovorilo! Slanje signala nije govor, nego prosto signaliziranje! Govor je, da ponovimo, razmjena riječi! A riječi nisu signali, nego upravo riječi! Jedan filozof, (nikako ne najmanji po svome djelu, ni najbeznačajniji po dubini svojih uvida, niti pak poslednji po obuhvatnosti svog učenja), naime Aristotel, jednom prilikom je rekao da je čovjek biće obdareno logosom!
Ovo je tradicionalno protumač eno tako što je pojam logosa identifikovan kao sinonim za pojam razuma. Tako se dogodilo da je, pozivanjem na Aristotela, čovjek definisan kao misleće biće, biće razuma, i to je čak dva puta podvučeno u onoj arogantnoj odredbi: čovjek je homo sapiens! Znači, čovjek je misaono biće koje misli! Kao da je Aristotel bio toliko slijep da ne vidi koliko gluposti je kadro počiniti to misaono biće koje misli! Aristotel jeste rekao da je čovjekova bitna odredba posjedovanje kapaciteta za logos, ali su interpretatori zaboravili ono što je on jasno imao na umu: činjenicu da pojam logosa ima oko 24 značenja od kojih se više od polovine odnose na govor, ili još preciznije, na RIJEČ!
Tako je on samo ponovio ono što su svete knjige odavno jasno podvukle: U početku bijaše Riječ! (Biblija); Allah dž.š. je najprije stvorio pero i ploču, pa je peru naredio: "Piši! Piši riječi o svijetu koji ću sada stvoriti!" (Kur'an). Za Aristotela mišljenje i razum, s jedne strane, i govor, odnosno, riječ, s druge, nikako nisu sinonimi! Životinje ne govore. Možda misle, ali sasvim sigurno ne govore! Govor je potpuno različit nivo, Božji nivo takoreći, I zato se beskrajno razlikuje od prostog slanja signala, od kog je neuporedivo superironiji! Udaren bačenim kamenom, pas zavija! I time ništa ne govori. On samo signalizira da osjeća bol ili da je uplašen! U toplom i sigurnom krilu čovjeka kog poznaje, mačka prede. Beba plače ili zadovoljno guguče; poslije dobrog ručka sit čovjek hrče u snu! Sve su to samo signali fiziološkog stanja. Signali koji nastaju u horizontu neposrednog aktualiteta tog stanja i koji u istom tom horizontu i nestaju! Ni jedan pas ne zavija i ne skiči kad bol prestane, i ni jedna mačka ne prede kad je iznenada izbacite iz bezbjednosti vašeg krila! Samo čovjek govori! Jer samo govor probija barijere neposredne sadašnjosti, lomi tvrdi zid trenutka, ponire u prošlost, izlazi u budućnost! Samo govor prenosi sjećanja, oživljava uspomene, vraća ono što je nekada bilo a koje više nije, i koje bez govora nikada više ne bi ni bilo moguće prizvati iz ponora vremena! Samo govor zna lozinku na koju se otvara kapija vremena i vraća ono što je u njemu potonulo! Samo govor zna kako se prizivaju, iza one granice koja označava budućnost, nadanje, san, smjeli planovi, blistave vizije! Samo čovjek to može, i samo ljudska riječ je kadra, uzletom govora raspetog preko rubova vremena, da premosti onaj bezdan koji razdvaja ono što više nije tu ali je ostalo sačuvano u nama, od onoga čega još nema nigdje, osim u nama, u našoj odluci, u čvrstom nijetu, u onoj namjeri prema kojoj se usmjerava čitav naš život! Govoriti, to znači podijeliti minule muke, saopštiti strah njihovog obnavljanja. Riječi sipati, nastale iz čeone kosti, isto je što I bistru vodu planinskog kladenca točiti iz studenog kamena! Riječ je život, i to u najčišćoj i najjasnijoj destilaciji ljudskog bića! Oglasiti se riječima, isto je što i saopštiti svoje najviše namjere I najplemenitije misli, druge darivati onim idealima zbog kojih I živiš i bez kojih ne bi bilo nikakvog smisla, ni radosti, ni vrijednosti, da se istrajava u ovoj karikaturi života svedenog na gole signale svjetlaca u noći! Eto zašto svijet ljudi koji su prestali govoriti, sve više postaje zona pukog signaliziranja, u kojoj odjekuje zavijanje udarenih pasa, iz koje dopire prigušeno predenje zadovoljnih mačaka, hrkanje sitih pojedinaca, potmulo stenjanje gladnih i jecanje onih koje razdire bol! Malo je koji narod to iskusio tako direktno i platio toliko skupo kao Bošnjaci! Lišeni svoje riječi državnim ukazima, donijetim od onih koji su svoj jezik kodificirali mnogo kasnije nego što je bosanski jezik dekretima ukidan, Bošnjaci se još čude i samom spominjanju imena svog jezika! Ako I kažu da govore bosanskim, znači svojim sopstvenim jezikom, oni se i danas snebivaju, gotovo izvinjavaju kao zbog nekakvog suvišnog kompliciranja; kao da im se, eto, omaklo i kao da i sami znaju da je to nešto neprilično, ili suvišno! Ako je čovjek uistinu čovjek, tek onda kada govori, ako njegovu božansku prirodu potvrđuje tek Riječ, u njega usađena i samo njemu darovana, onda je Bošnjak i čovjek i Bošnjak, samo ako govori svojim jezikom i ako sebe saopšti, izrazi, ako se ispuni i ostvari kroz svoju, BOŠNJAČKU RIJEČ. Sve dok produžimo da šaljemo signale, sve dok pristajemo da prema sopstvenoj bošnjačkoj riječi budemo ravnodušni, snebivljivi, nesigurni, ništa nećemo promijeniti, niti ćemo sebe potvrditi! Ignorisanje naše sopstvene prošlosti (iskazana riječima drugih, naša prošlost nije naša!), nemušto mucanje o našoj budućnosti, samo će produžiti sopstveno nijekanje. Misterija duhovnog nazadovanja Bošnjaka, tajna naše vjekovne letargije, ima samo jedno istinsko objašnjenje: uzdržavanje od bosanskog jezika, apstinencija od bošnjačke riječi, prijanjanje uz nakalemljeni patrljak tuđeg govora i hranjenje duše plodovima tuđih riječi. Samo zato što smo kroz svo vrijeme zabrana, sami sebi šaptali na svom jeziku, očuvali smo neprekinutu nit svog kulturnog identiteta, I samo je ta zapretana a neugasla riječ, održala živu našu duhovnu supstancu. BOŠNJAČKA RIJEČ se više ne smije povlačiti u osamljeni monolog prognanika izgovoren šapatom samo njemu čujnom; I namjesto da jedva tinja, kao do sada, kroz debele naslage mekog pepela, od sada neka se snažnim i veselim plamenom razgori kao živa vatra, BOŠNJAČKA RIJEČ!

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin