Družili se godinama Smajo i Latif - zidali zajedno, znojili se, maskarili. Družile im se žene i djeca. Jednog dana, ahbapima puče tikva, te ne mogahu jedan drugog vidjet. Narod zbori da je Latif otišao kod nekog svojte u Beograd, na svadbu, pa je, onako škrbav, pozajmio vilicu - gornju i donju - od Smaja i lijepo mu zahvalio kad se vratio.

"Nije mi baš pasovala, al sam dobro s njom meso čeputo. Bila neka svinjetina, tvrda, a ne bih je savlado bez tvoje vilice", reče Latif.

"Ta vilica više u moja usta neće", naljuti se Smajo i reče Latifu da mu novu vilicu kupi, a ovu nek uzme.

"Lijepo sam ti je opro, fala ti, evo ti je - ko nova", reče Latif.

Riječ po riječ, i pade psovka.

Stiže Latifu sudski pozivar: tužio ga Smajo i traži da mu kupi vilicu.

Posvadiše se dvije kuće oko Smajove vilice kojom je Latif svinjetinu jeo, a parnica se oduži i novine javiše o tome.

Prođoše godine, advokati muzu i Smaja i Latifa, odlaže se sve za po tri mjeseca, ne može da se vještači jer sad veli Latif da nije jeo svinjetinu i da Smajo laže, a svjedoka ovaj nema. Tek, pomriješe obojica, a roblje Smajovo ne ode na dženazu Latifu, ni Smajo kom na dženazu, potom, ne dođe Latifovo roblje.

Godine prošle, kuće nisu zborile sve dok Smajov sin ne vidje u kako u Latifovoj livadi brehće june što je progunulo jabuku pa mu zastala u grlu. Preskoči Smajov sin preko taraba, pa zavuče ruku u usta juncu i izvadi balavu jabuku. To vidje Latifov sin i zahvali komšiji te dvije kuće progovoriše.

Narod se čudi i pominje, što se oko ljudskih usta posvadiše, a goveđa ih usta izmiriše.