Kamen u sreći

Autor: Fatima Pelesiæ Muminoviæ

Tako on svakog dana. Oko podne uzme testiju i sjedne kraj bunara, čeka da neko dođe i nalije mu vode. Star je da okrene đeram, drhte mu ruke, otelo bi mu se gvožđe, udarili ga po nosu i nagrdilo mu sjenku, a kamo li obraz. Otkako je umrla Safa, njegova dušica, on kopni, ispija ga nijema nevidljiva sila tuge za njom, ali zorom se ne mre. Sve mu je vrijeme izglođalo, ostala kost I sasušena koža smežurana najviše oko očiju, i brada, gusta i prosijeda k'o da sva snaga u nju ide.
- De, uspi mi vode, rode. Polako da ti se ne otme kofa - obraća mi se ko djetetu. Tako i starijima od mene kaže, blago i umilno, kao da mu je sve na mjestu i kuća puna radosti i blagostanja, a ne pusta i poluprazna, naherena jednom stranom krova ka zemlji. Nudi mi kocku, savjetuje kako je zdravo popiti s vodom, gužva papir oko preostalog šećera i gura u njedra.
Gledam ga, a čini mi se da me oko vara. Nije ovo onaj Kaso što se kladio sa svojom ženom
da će je iznijeti u naručju do Ravni, pa zapleo uz brdo. Ona se koprca i moli da je pusti, džaba mu opklada, bruka od komšija, gledaju, svi su izišli, naročito djeca da vide kakvo se to čudo događa, ibreti se narod.
- Ne vidim ja nikoga! - govorio je Kaso.
Duša mu hoće na usta, bije svaki damar, zajapurio se u licu kao zrele crvene jabuke u jesen, ali ne ispušta Safu iz naručja. Nosi je k'o dijete, nije se zasitio tolike godine, i nema živa džana nego smo na dunjaluku njegova Safa, njeno veselo srce.
Zna Kaso, spasila ga je kad je bilo najteže. Prije hrabrost nego snagu isturi da ponese tugu
i zaprijeti mu da neće ostati bez muža ako mora bez sina živjeti, zaplaka kako bi ga ganule njene suze, žaleći mu se da je više ne voli, niti se brine za nju, grči se i zabija glavu u njedra, šuti, k'o da je samo on roditelj, a ona nije majka. Njemu se žali na njega samog, kom će drugom, od njega stani-pani nema prečeg.
Grdi svoje pasje srce što je takvo i neda joj da se sklupči u ćočku sobe i čeka smrt. Ali zna i tješi se da jedno mora biti jače kad se onom drugom učini da sve pod nogama tone, a nebo
očima izmiče, i da je baš sad red na nju da ponese zavežljaj briga i teškoća što su zajedno punili dotle, pa Kaso nosio, jači i snažniji od nje, a ona u stopu za njim išla. I kad treba, i kad nije nužda, ona se nađe uz njega da mu što ne zatreba, da pomogne, zavre i koliko ne može ponijeti. A Kaso se tada ljuti, kara, tjera je kući, tamo za nju uvijek ima posla, samo nek' njemu siđe s vrata kad je u poslovima koje vuče muška snaga. Otobi je da ne dolazi na Majdan, moglo bi je udariti kamenje koje osipaju niz liticu, nagrditi ili smožditi njeno krhko tijelo. Umjesto nje Kasu ručak donosi Selam, živahno njihovo dijete, i uz put s djecom vrlja po šumi. A djeca od svega prave igru. Ponekad se sastanu na dnu Majdana, dočekuju kamenje, uživaju u lomatanju i bahatu, trče ispred velikih stijena kao da ih ta gromada sile moći tjera, kliču pobjedonosnom uteku i radosti što su pobijedila.
- Čuvaj se! Čuvaj! - odjeknu Kasov glas, prati lom i prasak stijena niz šumu, kao da mu je to jedini posao. Tada je Selam samo posmatrao djecu kako se igraju, ruke mu zauzete, sahan pite i testiju vode ponio ocu, i k'o sad da gledam: stijena ga udari u leđa ko mečka, pređe preko njega i zaustavi se pred nama.
Selamovo tijelo se opruži po zemlji, sahan pade podalje od njega, testija se ne slomi, samo se proli voda iz nje, baš ta testija koju Kaso sad jedva nosi. Oči djece se ukočiše i svako osta ukopano na mjestu, a šuma odjekuje:
- Čuvaj se! Čuvaj!
Od toga dana zahladnilo je oko Kasova srca, smrzla se svaka radost i iščezla ona pitka duša što je sa svakim imala nešto za razgovor. Započe ćutanje, starost se uvuče naglo, pritisnu ga, ogrnu boljkama, utiša glas, k'o da riječi vrijeđaju ranu u grudima, a opet ga nešto potjera da kad progovori, kaže to blago i tiho. Zavidi Safi, pred njom se osjeća krivcem, kao da je on ubio njihovo zlatno dijete, iako ona rijetko spominje kako je smrt ugrabila njenu izđikalu mladicu.
- Na koga da žalimo!? Toliko mu dana, toliko za život stvoren.
Kako je ona ubijedila sebe I uvjeravala pričom druge. Ona je postala ona jača strana njihovog zajedničkog života, jagmila se da više ponese od muža s kojim je dijelila sve: zalogaj za sofrom, studenu sobu i vunom naložen jorgan. Stala se oko kuće starati kao da tako prkosi smrti koja je pljoštimice bacila o zemlju njeno dijete, prosula krv, prekinula žile.
- Ne možemo ga vratiti da se živi u grobu zagrnemo prahom.
A šta ti hoćeš, da navučeš bolest i kultarišeš sebe, a za mene ne misliš! Šta bih ja bez vas, bez tebe? Nije mi ovo malo, nego da gledam i tvoju živu muku, a nisam ti od pomoći. Prekini više, čovječe moj, pa ti bi trebao žalost da tuliš, muška si strana...
Po nečijem nagovoru da bi trebalo otići ondje gdje se davno prestalo sabirati kamenje i isplakati se - od plača se ne puca - i bilo bi mu sigurno lakše, krenuli su od muke. Djeca i žene, sad kradom, ne kao nekad kad je Safu nosio u naručju, vire iza ograda, sa prozora, kud će to njih dvoje. Kaso se oslanja na njeno rame, a ona upire u njega k'o u plast sijena. Ne mogu proći ispod Majdana a da ne oživi slika mrtvog Selama i da ne čuju kako šuma ječi, drhti od Kasova glasa.
- Čuvaj se! Čuvaj!
Bije taj teški odjek prošlosti i po mojoj glavi, pada mi na lice kamen što se strovalio na tijelo mog mrtvog druga i raspuknuo njegov život kao mjehurić na vodi. Podsjeća me kako sam zarana shvatio koliko je čovjek krhko biće. Ravan mu je nježan cvijet, travka, a život je samo koliko treptaj oka. Idem i sad za njima, oni se ne osvrću.
Ne prilazim blizu, obuzima me strah i neko čudno osjećanje da će se ponoviti ono što se desilo davno, iako od tada sve činim da natkrilim prazninu njihovog djeteta. Kaso se zaustavi blizu dna Majdana, usloni se uz jasen, gleda: Rijeka se propinje uz obalu, taman da lizne vrh, obamre joj snaga i povuče je nemoć nazad, a ona prikupi novu i opet se penje. Gleda niz brdo preko novih, skoro napravljenih kuća, a Safa nabira granje, slaže ga u naramak, vezuje frculjom i plače kradom.
- Daj dušice, ja ću to - priđe on, nabaci naramak na leđa, njenu ruku stavi na svoju podlaktici da ga uzme pod ruku, pa krenuće kao da se odvezalo ono što mu je uhvatilo noge, ruke, udžapilo đovdu, uhvatilo glavu ponavljajući samo jednu je dinu misao - o smrti. Safi se tek sad rađalilo. Pod njegovim pogledom topi se njena duša i ono malo snage kao da se prelilo u Kasa, te više ne osjeća sebe kako hodi, nego kao da lebdi oslanjajući se uz njega. Opet su u njihovoj kući zasjele starije komšje, zapodjenule šalu, vrijedi prosuti malo veselja da tuga ode, ali svako osjeti dokle može i kad je u opasnosti da prevrši mjeru. Za nekoliko dana Safu sruši bolest s nogu. Žene su govorile da je ograjisala, pa su učile i molile boga za njeno zdravlje.
Safa ustane, pa k'o da je neko dlakom posiječe preko nogu, poleti k podu i sva bi se rasula da je ne prihvate. I proljeće je uhvatilo maha, sve se razvilo, raspupalo drveće, cvijeće, ugrijalo sunce, sve se pod njegovom toplinom okrijepilo, samo se Safina đovda topi i sve je manje oko kostiju. Kaso je lako iznosi u avliju, bira hlad, čas pod jednom, pa ubrzo pod drugom brezom, i on sjedi kraj nje stalno je namještajući u udobniji položaj kao da traži neku tajanstvenu tačku iz koje će poteći mehlem i raširiti se po njenom tijelu. Komšinice su po dogovoru pekle hljeb više, donosile Kasu i Safi, uz to i još po nešto, vjerujući da će se odužiti čim njoj bude bolje. Znaše Safa da zahvali svakom ko joj je i za slamčicu dobra učinio, nekmoli više, samo da joj se biti podignuti od zemlje.
- Donio sam taze vode, evo.
- Ostavi, rode, u hlad, ona sad spava - reče Kaso.
Na njegovom krilu ležala je mrtva Safa, njegova dušica, i niko ga nije smio uvjeravati da je s nom već gotovo, dok nije došla noć. Unijeli su je u kuću. Oko nje su, po običaju, posijedale žene, a u drugoj sobi Kaso je sjedio s muškarcima. Sutradan ju je, mimo običaja, položio u mezar pokraj sina i pri tom joj šapnuo, kao da ga ona čuje, kako će on brzo doći k njima i da ne brine o njemu.
Prošlo je mnogo godina, srušilo se mnogo nevremena i ljepota na njegovu kuću, a ni njega ni nju nije dokrajisalo, nego kao da se nešto zareklo da ih polagano, istiha i natenane nagriza i tako oteže zadnji zalogaj, Kasov izdisaj. Čini mi se, i sad, Kasu je stalo da ga ona nevidljiva usta ne zagrizu odjednom do kraja.
Mio je čovjeku život.

Bošnjačka riječ 8, str. 53, 54
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin