Priče preuzete i zabilježene iz narodnog sjecanja

Autor: Faruk Dizdareviæ

Istorijska literatura može biti nešto što ne djeluje dovoljno uvjerljivo, nešto što pakašta može izgledati neprirodno i prilično lažno. Pogotovu kad je to istorijsko nešto što je daleko I što je prošlo davno. Čedo Baćović (prepoznatljivo ime u istraživanju našeg kulturnog nasljeđa) iznio je "svijetu na vidik" jednu posve zanimljivu knjigu od sto pedeset pet pripovijesti koje govore o primjerima čojstva i junaštva naših Bošnjaka, ali i Crnogoraca i Srba. Koristeći obimnu literaturu i izvore on je napravio odabir postupaka i trenutaka iz dalje narodne prošlosti kroz koje se ispoljila duhovna i moralna snaga naroda crnogorskohercegovačkog područja različitih konfesija u teškim okolnostima.

U ovoj knjizi se sretamo sa pojedincima iz uglednih muslimansko-bošnjačkih bratstava (Čengićima, Ljubovićima, Mušovićima, Resulbegovićima, Ljucama, Zvizdićima, Smailagićima, (H)Adžajlićima, Ferizovićima, Mećikućićima, Đečevićima,Ćorovićima, (H)Adžimanićima, itd.) i istorijskim ličnostima od Smail-age Čengića i njegovih potomaka nikšićkog kapetana Hamze Mušovica i drugih Mušovića, preko Njegoša, Petra Vukotića, Nikca od Rovina, arhimandrita Arsenija Gagovića, Lazara Sočice i Novice Cerovića do Ali-bega Gusinjca, Arslan-bega Ljubovića, bajraktara Šabote Avdića do knjaza Nikole i bihorskih begova Ćorovića. U našoj posvemošno tragičnoj istoriji vrijeme u kojem su živjele maloprije pomenute ali i mnoge iz knjige nepomenute ličnosti, je vrijeme krvavih borbi crnogorsko-hercegovačkih plemena sa Turcima i "Turcima". Život te zanimljive sredine u isto tako zanimljivom periodu njene istorije (18. i 19. v.) odražava se, skoro prevashodno, u težnji za očuvanjem svoga plemena, samobitnosti, tradicije, odnosno održanjem uopšte. Priče su preuzete i zabilježeneiz narodnog sjećanja pa su s toga kratke jer su se jedino tako kao cjelina mogle održati u usmenoj tradiciji.

U likovima uglavnom lapidarno datim, u istorijski vjerno prikazanim situacijama, živi čitav jedan period naše prošlosti, jedan stupanj u našem društvenom životu. Taj stupanj razvitka je sada prevaziđen, ali se kroz njega prošlo. U tom svijetu teških surovosti, rastrganom nacionalnim i vjerskim mržnjama i osvetama, u svijetu gdje je bilo tako malo onoga što je dobro a tako mnogo raznovrsnog zla, čovjek je izgrađivao svoju specifičnu etičnost. Osjećanju časti, recimo u tom vremenu, podređena su, najčešće, sva druga osjećanja. Kad čovjek malo duže promisli o nastanku pojma čast ostaje malo zbunjen pred tim nejasnim putevima do kojih ni najbolje etimologije ne dospijevaju, putevima kojima iz svog praiskonskog začetka putuje neka riječ kroz vremena, kroz ljude i njihove odnose, dok se konačno ne uobliči i ne ovekovječi u jednom značenju, i nehotice mu padne na um i pita se da li je to samo puki slučaj što se ta riječ u našem jeziku rođački liči i baš blisko-rođački rimuje s nekoliko drugih riječi koje ne treba ni navoditi, jer ih se lako sjetiti.

Osjećanje časti nije neka uska etička kategorija ma koliko da je to, jasno i bez ikakve kolebljivosti, odlučno i izrazito određena oblast morala. Ono je toliko vezano za ono što je opšteljudsko, za ono što se naziva jedim izrazom čojstvo, da se u ovom svijetu o pravoj smrti može govoriti tek onda kad je to moralna smrt. Ljudi i junaci ginu - to je pogibija, ali ne i smrt. Oni ostaju da žive u svojim djelima, u sjećanju, u pjesmi i priči, u narodu, u moralnoj i duhovnoj povesnici njegovoj. Za njih je čast imala cijenu i bila čast samo onda kad se mogla oduprijeti zlu u čovjeku i zlu oko čovjeka. Učinjeno zlo može se i oprostiti i zaboraviti. To zahtijeva čovječnost. Ali učinjena dobrota obavezuje; na nju se ne smije zaboraviti i nju, makar ona bila i sitna, teško je odužiti. U svijetu iz koga nam je Baćović prikazao primjere čojstva i junaštva - junaštvo, smjelost, reskiranje glave, etika u izvornom značenju, nijesu bile nimalo usamljene pojave; odbraniti se, učiniti podvig, pokazati Ijudskost, pročuti se, za sve to je trebalo imati kuraži, mnogo kuraži i junaštva. 


Junaštvo je vrlo često bilo jedini način održavanja života. Svaki podvig pripadnika plemena, svaki karakteristični postupak, duhovita riječ ili zapažanje, čuvalo se i prenosilo ili kroz pjesmu ili pamćenje u narodu. Ta usmena književnost imala je i osobite funkcije, znatno šire nego što ih pisana knjiga ima. Prenošena s generacije na generaciju u njoj su davani sudovi o konkretnim događajima, o određenim ljudima i ljudskim postupcima. Cijela jedna kultura, samonikla i naša, sadržana je u tom folkloru. Ta (usmena) književnost je sva u živim, reljefnim likovima; sva je poticala neposredno iz života I služila neposredno životu, prožeta visokim idealima čovječnosti i junaštva, prožeta osobitim, čvrstim, ponegdje krutim, čak I surovim moralom, izgrađivanim u neprekidnoj borbi. Jedno epsko i Jedno epsko i junačko doba, ali jedne mučne i krvničke istorije, karakterisalo je, uprkos svemu, i individualno shvatanje čojstva i junaštva, gaziluka i merhameta, u kome ima nečeg od onog starinskog riterskog duha, na objema uprostavljenim stranama.

Baćović je ovom knjigom dao doprinos da oni ne utonu u opštost za nas već davno nestalog vremena i davno izmijenjene sredine. Ti likovi i njihova gesta nas i danas ispunjavaju stvarnim emocijama. Ovi tekstovi, kad ih pročitamo, na izvjestan način se produžavaju u nama, razrastaju se i dotrajavaju mnogo više u našoj emociji nego, možda, u našem pamćenju. Njegove poruke prodiru do skrivenih, uvijek pomalo sasjenčenih matica Ijudske psihe. Pažljivom sintezom mogao bi se iz prizora ispričanih u ovoj knjizi složiti lik čovjeka iz jednog vremena koje nam se doima kao nešto već daleko, prastaro i drevno. U pripovijestima koje je odabrao Baćović, i koje u punoj mjeri sadrže leksičke i sintaksičke elemente narodnog govora crnogorsko-hercegovačkog područja, ide se direktno u zbivanja, neposredno u događaj. Narodni pričalac čak i ne obuhvata kontekst, najčešće čak ni cijela zbivanja, cjelinu događaja; on samo akcentuje pojedine trenutke, pojedina gesta. Upravo s toga one sadrže značenje i sugestivnost stalno živog i stalno obnavljajućeg životnog obrasca.

Likovi se ocrtavaju kroz jedre, odsječne, sadržajne dijaloge i karakteristične postupke. U ovim pripovijestima rijetko se iznose unutrašnja preživljavanja, a još rjeđe raspredanja psiholoških stanja, već se kratkom rečenicom, jednim postupkom otkriva cjelina karaktera. Tim jedostavnim sredstvima sazdan je veliki broj reljefnih i okretnih likova. No, koliko god bili idividualisani ti likovi su, bez izuzetka, tipični i prije svega za vrijeme i milje iz kojeg potiču. Kad se svi ti primjeri čojstva sliju konačno u jedan utisak, u jedan studeni slap koji se s neke stjenovite visine sručuje negdje u sasušene predjele naše svijesti teško se je odbraniti od zaključka koji se čitaocu nameće da je to, mimo svu spoljnju odoru, zrcalo istinskih, vječnih kategorija suštine čovjeka sa tog našeg kamena koji, i ako je pripadao različitim svjetonazorima, po opštim shvatanjima života iskazanim u njima, je bio srodan jedan drugom. Ova u svemu dobro komponovana knjiga od 309. strana ilustrovana je crtežima A. Avela, Ž. de la Nezijera i A. Kube preuzetih iz publikacija "Crna Gora i Hercegovina" i "U Croj Gori". Korice je sa finim ukusom dizajnirao slikar Aldemar Ibrahimović.

I na kraju da kažemo I ovo: jedino duhovna snaga i visoki moralni kvaliteti mogu istrajati u zlu i ostati nepobijeđeni i onda kada sve materijalne moći izgledaju nepovratno skršene. To bi bila pouka svih teških decenija i vjekova kroz koje je prolazio narod ovoga područja. Ostaviti u nasljeđe, u zavjet, što više od onih moralnih vrijednosti što je taj kolektiv bio tokom vjekova nagomilao u svojim predanjima, kako bi se na tom temelju mogli zidati istinski lukovi budućnosti, jedna je od suštinskih poruka knjige "O merhametu i gaziluku" Čeda Baćovića.

 

Bošnjačka riječ 2, str. 72, 73
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin