Neprolaznost velikih djela

Prostrana avlija Malkan Čaušove džamije u Brodarevu popunjena je, sredinom ovogodišnjeg sunčanog oktobra, brojnim potomcima rahmetli Hadža – Hadžike Bjelaka, imama i dugogodišnjeg predsjednika komaranske opštine u Kraljevini Jugoslaviji. Došli su njegovi unuci i praunuci iz Orašca, Brodareva, Prijepolja, mnogih mjesta u Bosni i Hercegovini, iz drugih evropskih država…
Naravno, bila je to i prilika da se, koliko-toliko, osvijetli lik ovog vrijednog čovjeka, pregaoca u narodu i u vjeri, dugogodišnjeg predsjednika opštine, poznanika kraljevske porodice, prijatelja mnogih ljudi od uticaja, čovjeka čije ime sa poštovanjem i danas izgovaraju i Srbi i muslimani Bošnjaci u ovom kraju. Malo je pouzdanih činjenica iz njegovog relativno kratkog života,ali su zaista bogata sjećanja koja prenose ne samo Bjelaci, već i porodice uglednih Srba… Zejaka, Peruničića i mnogih drugih. U Biografskom leksikonu Zlatiborskog okruga je i notica posvećena Hadžu (Jašara) Bjelaku.

Rođen je, po tom izvoru, 1866. godine, ali njegov unuk Fehim ispravlja taj podatak, dodajući kao godinu rođenja 1879. Oba izvora se razlikuju i po godini smrti: po prvom to je 1943. godina, a po drugom, vjerovatno pouzdanijem, Hadžo je preselio na Ahiret godinu dana prije – tj. 1942. god. Oba izvora, a posebno dijelovi knjige Ljubiše Vukovića „Škola u Brodarevu i školstvo brodarevskog kraja u XX veku" su apsolutno podudarni da je Hadžo – Hadžika Bjelak jedan od najsvjetlijih likova u ovom kraju sa početka prošlog vijeka. „Bio je predsjednik opštine u Komaranu 24 godine. Na prvim izborima po oslobođenju, 1918. godine, izabran je saglasnošću opštinske većine i na toj funkciji je ostao sve do šestojanuarske diktature 1929. god. I poslije njenog ukidanja Hadžo dobija najviše glasova, pa je sve do 1941. godine, kada je smijenjen, bio na toj dužnosti" – priča Fehim.

Nepismen, ali uporan do te mjere da je, bez problema, položio ispite za imama kod tadašnjih, veoma strogih, predavača Kraljevske medrese u Skoplju. "Hadžo je bio imam. Iako bez građanske škole, uspio je da stekne zvanje imama svojom bistrinom i razboritošću. Podučavao je svoje sunarodnike vjeri, ali i da žive sa svojim komšijama Srbima u miru i slozi… " – zabilježeno je u Biografskom leksikonu Zlatiborskog okruga…Generacije komaranskih đaka i današnjih stručnjaka u mnogim oblastima ni ne slute da mogu da zahvale nepismenom predsjedniku opštine što su dobili, za ovaj dio Sandžaka vrlo rano, regularnu školsku zgradu. Toliko rano da je komaranska škola pokazivana visokim delegacijama koje su početkom prošlog vijeka, istina rijetko, svraćale u zabite dijelove Zetske banovine. „Prema predanju, najveću ulogu u izgradnji školske zgrade u Orašcu imao je predsjednik Opštine i Školskog odbora – Hadžo Bjelak, koji je bio naklonjen prosvjećivanju i školi, iako je bio nepismen. On je bio član delegacije predstavnika vlasti Sreza koja se susrela sa kraljem Aleksandrom u Beogradu. Svi su tražili pomoć za razne potrebe, a on je jedini izrazio želju da se podigne škola u komaranskoj opštini…" – piše u svojoj knjizi Ljubiša Vuković, sadašnji direktor Osnovne škole „Svetozar Marković" iz Brodareva, u čijem je sastavu i škola u Orašcu, odnosno Komaranu.

Bilo kako bilo, potomci Hadža Bjelaka prenose da je dijalog između kralja Aleksandra i njihovog djeda bio kratak i jezgrovit. Kada je čuo za Hadžikinu želju, kralj je upitao da li to misli ozbiljno. „Vrlo ozbiljno, Vaše Veličanstvo" – uzvratio je Hadžo. „Toliko ozbiljno da ću dati svoje zemljište, a Vi dajte građevinski materijal!" Kralj Aleksandar je odmah naredio da se odobre sredstva za izgradnju škole u Komaranu. Još uvijek stoji i koristi se stara zgrada te škole, a kasnije je podignut novi objekat. „Moj dedo Hadžika je imao izvanredan smisao za komunikaciju i saradnju sa ljudima. Posebno je cijenio poštenje i dobre namjere i nije mnogo mario za vjersku ili stranačku pripadnost, što je i u njegovo vrijeme bilo također vrlo bitno" – priča Fehim Bjelak. Interesantno je da su mu njegovi Komaranci izražavali zahvalnost za dobra djela tako što su mu poklanjali, u svom imanju, stabla krušaka, jabuka ili šljiva!
Tako je Hadžika (u narodu je ostao upamćen po tom nadimku) imao svoje hise/ dio u mnogim imanjima. Kod komšija Srba najbolji fidanji kruške ili jabuke su brižljivo uzgajani i poklanjani su, u znak zahvalnosti, Hadžiki. Fehim kazuje da je Hadžo Bjelak bio pravedan i da se i u ratnom vihoru četrdesetih godina prošlog vijeka držao svog osnovnog cilja: da sačuva selo i svoj narod, ali I svoje komšije Srbe. Sarađivao je i sa partizanima organizujući doturanje oružja, a u svojoj kući na Boretinom brdu je jedno vrijeme skrivao manju partizansku jedinicu. „Umro je pod prilično nerazjašnjenim okolnostima. Znam, po pričama njegovih rahmetli sinova, da je povod bio naredba italijanske okupacione vlasti da se prikloni nekim jedinicama koje su trebale da napadnu zaseok u kome su živjeli Srbi. Odbio je to i istrpio bijes italijanskog starješine. Sjutradan je išao u Komandu u Brodarevu po pozivu Italijana i naprekočas umro! Ukopan je, kao imam, pored džamije u Brodarevu" – priča Fehim.

Poslije Hadžove smrti dužnosti predsjednika opštine Komaran obavljali su, uglavnom, njegovi potomci. Najpre Dedo Bjelak, a potom njegov bratić Šefkija, a zatim, jedno vrijeme, i Hadžov sin Lutvo Bjelak. Među živima nije ni jedan od četvorice Hadžovih sinova – Zulfo, Lutvo, Hamza i Hilmo, a i obje ćerke – Muratka i Lala su umrle. Živi su, međutim, unuci i ostalo potomstvo. Živi i ponosni na djeda Hadža. Lijepo bi bilo da se Hadžikine neprolaznosti sjetio i neko iz širokog kruga odgovornih i pozvanih. Škola u Komaranu, pored takve biografije i takvih djela koji su Hadžiku učinili besmrtnim, i dalje je bezimena!!? Ni državni organi a ni nacionalne institucije Bošnjaka do sada nisu pokazale znake da cijene ovakve i slične primjere. Nema se kad od svakojakih dnevnopolitičkih poslova, reklo bi se. Šteta! I jazuk!