Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
O zabludama i o Istini - Bosnjaci

O zabludama i o Istini

Autor: Ferid Muhiæ

 

U svojoj klasiènoj hermeneutièkoj studiji "Istina i metod" Gadamer opominje na nužno prisustvo predrasude u svakoj recepciji svijeta koja pretenduje na istinost, posebno u nauci, i osobito još u podruèju istorijskih istraživanja (Hans-Georg Gadamer, Warheit und Methode). Ako predrasuda i jeste sastavni dio svake istine (koja je nužno i personalna, osim što treba da je i faktografski korektna), zabluda je, svakako, smetnja istini, upravo, suprotnost istini, njen antipod. Uz sudbinu Bošnjaka vezana je, i èak je velikim dijelom njen determinirajuæi faktor, jedna zabluda koja je odavno prihvaæena ne samo kao predrasuda nego kao puka, nesporna, svakome i svima (navodno) dobro poznata istina. To je zabluda o smislu i razlozima prisustva Islama u Bosni. Još konkretnije, zabluda o identitetu Bošnjaka i motiva njihovog prihvatanja Islama. Najprije, nema mjesta samom terminu (još manje pojmu) koji prihvatanje Islama odreðuje kao islamizaciju. Nije bilo nikakve islamizacije, ni nasilne ni nenasilne! To je stav koji se mora poštovati i apsolutno zamijeniti sasvim neprihvatljivu tezu o nekakvoj islamizaciji. Nasilne nije bilo jer je: 

1. Nespojiva sa temeljnim odredbama Islama. Najmanje tri ajeta iz Kur'ana eksplicite zabranjuju bilo kakvu prinudu u stvarima vjere. Ukoliko se ipak desi, smatra se nevažeæom, pri èemu se onaj koji je silu primjenio tretira kao poèinitelj grijeha, dok je onaj nad kojim je sila primjenjena, apsolviran, osloboðen grijeha;
2. jer nema ni jednog jedinog dokumentiranog primjera o takvim postupcima! Izazov koji je autor ovih radova uputio istorièarima Balkana na jednoj konferenciji održanoj u Skopju 1996. godine, da navedu makar jedan jedini dokumentiran primjer nasilne islamizacije, ostao je do danas bez odgovora. Nenasilne, ili bilo kakve islamizacije kao takve, nije bilo jer je ne može ni biti. Akcenat u takvom postupku nužno bi morao biti stavljen izvan pojedinca koji je podložen islamizaciji.

Konkretno, njegova volja bi morala biti ili zanemarena ili marginalizovana, da bi se sam proces mogao nazvati islamiziranjem! Naprotiv, sa islamske taèke, prelazak u Islam je legitiman samo ukoliko je iskljuèivo èin liène odluke, ukoliko je, dakle, akcenat na samom akteru ovog èina! Akt sopstvenog izbora, veæ po definiciji, iskljuèuje pasivnu gramatièku formu. Sam èin prihavatanja Islama sasvim je jednostavan i ta jednostavnost organizacijski i dramaturški, totalno je posveæena afirmaciji slobodne volje pojedinca. Postupak se svodi na slobodno i jasno izraženo uvjerenje (svjedoèenje, šehadet) u prisustvu odreðenih svjedoka. Nema nikakvih rituala, ne postoji ni jedna forma testiranja ni kvalifikacije, niti neko drugi može da svjedoèi u njegovo ime; prosto se posvjedoèi, kao lièno i slobodno prihvaæena istina o jednosti i jedinstvenosti Boga (Allaha dž.š.), kao i uvjerenost u istinu da je Muhammed a.s. Božiji poslanik, i time je èitav postupak okonèan.

Da zakljuèimo: nije bilo nikakve islamizacije zato što nema, niti može imati islamizacije, a islamizacije ne može biti zato što u prihvatanju Islama nema dejstva na pasivnom subjektu! Na djelu je samo izgovorena rijeè, iza koje treba da stoji èvrsto uvjerenje. To uvjerenje ne podvrgava se ni sumnji, ni provjeri. Njegov jedini jemac jeste Allah dž.š. i savjest onoga koji je posvjedoèio! Znaèi, Islamu se pristupa, u Islam se prelazi, a ne biva se podvrgnut Islamu, niti se može biti islamiziran! I zato, namjesto da se, kao do sada i u svim prilikama, govori o procesu islamiziranja u Bosni (ili bilo gdje na drugom mjestu), od sada treba znati, a stoga tako i govoriti, da je tu rijeè o liènoj odluci ljudi da prihvate Islam kao svoju religiju.

Zašto su neki stanovnici Bosne odluèili da prihvate Islam, a drugi opet izabrali da to ne uèine? Prvi motiv je odreðen stepenom pobožnosti: prihvatiti Posljednju Rijeè Božiju, i priznati Njegovog posljednjeg Poslanika, jeste odluka koja ima utoliko veæu važnost ukoliko je èovjek pobožniji! Oni meðu pobožnima, koji su èuvši tu vijest osjetili unutrašnju izvjesnost, personalnu sigurnost, spiritualno prosvjetljenje, prihvatili su je kao radosnu Istinu. Pred njihovim duhovnim oèima otvorilo se beskrajno podruèje velike privilegije da se posvjedoèi ta Posljednja Rijeè Božja upuæena ljudima i da se život u potpunosti podredi Njegovim zakljuènim odredbama! Uzvisiti se! Diæi se još jedan stepen u vjeri, uèiniti još jedan korak u neogranièenom predavanju Njegovoj volji, znaèilo je poslušati najdublji glas ljudske savjesti. Uz tu veliku, vjerovatno i najveæu privilegiju èovjeka, privilegiju da teži visinama, da strijemi sopstvenom usavršavanju, za one koji su se tom glasu odazvali i tu privilegiju izabrali, išle su i brojne nove obaveze. Oni koji tu Objavu nisu prihvatili, jesu se u spiritualnom nivou lišili ove privilegije, ali su ujedno time bili osloboðeni i svih konkretnih, praktiènih obaveza koje bi èin prihvatanja nužno nametnuo.

I ovdje je nužno razbiti jednu duboko ukorijenjenu zabludu: Život pravoslavaca, katolika i Jevreja (zimmija) u okvirima Osmanli Devleta (jasne anticipacije Commonwealth-a), nije bio ni teži, ni neizvjesniji, kao što se to inaèe vjeruje, piše, i tvrdi, nego je u mnogim aspektima bio i lakši i sigurniji od života muslimana! Najprije i najvažnije, ljudi koji su posvjedoèili istinu Islama, prihvatili su i obavezu da tu istinu brane svojim životom. I oni i njihova muška djeca automatski su postajali vojni obveznici države, a ta je država bila u ekspanziji, i zato je vodila praktièno neprekidne ratove na svojim sve veæim prostorima. Vojni rok je u odreðenim vremenima trajao i 15 godina, a praktièno nikada nije bio kraæi od 8 godina!? U tim se ratovima ginulo, a i domovi onih koji su se vraæali živi, nisu mogli mnogo napredovati u dugogodišnjem odsustvu najsposobnijih muških glava! Oni koji su zanijekali istinu Islama, u toj istoj državi bili su osloboðeni obaveze da služe vojsku i nisu išli u rat. I sasvim razumljivo, i jednako tako obostrano dosljedno: jer niti bi imalo smisla da oni ginu u ime ideala koje sami nisu prihvatili i u ime istine koju nisu smatrali svojom, niti bi za te ideale i za tu Istinu bilo prihvatljivo da ih brane oni koji u njih ne vjeruju! I bosanski bogumili, i bosanski pravoslavci, i bosanski katolici, i bosanski jevreji, dolaskom islamske države bili su suoèeni sa jasnim izborom: uèiniti još jedan korak u vjeri i pokornosti Bogu, ali s tim preuzeti na sebe i obavezu da se ta vjera brani svojim životom; ili ne uèiniti taj korak, ali time sebi obezbijediti sigurnost života!

U osnovi, ovaj izbor nije predstavljao ništa drugo nego socijalno, politièki i administrativno konkretizovanu vjeènu dilemu svakog ljudskog biæa. Uzvisiti se po cijenu jasnog rizika, uzvisiti se po cijenu svega pa i samog života, ili se prikloniti obali i ostati u mirnoj vodi sigurnosti ovog života! To je pravi i najvažniji kljuè za razumijevanje Islama u Bosni! I upravo ovdje se može jasno vidjeti etièka, aksiološka, konaèno ljudska, dakle antropološka razlika svijeta Islama u odnosu na neislamske zemlje. Uz ovaj najdramatièniji kontekst, ishod odluke u prilog istine Islama, ili njeno makar i implicitno odricanje izraženo neprihvatanjem, imao je i druge konkretne posljedice. I još jednom: ne uvijek povoljnije za one koji su izabrali privilegiju da svjedoèe u prilog Islama! Tako, pravoslavni i katolièki Bosanci imali su obavezu da daju haraè. Pri tome, zemlja je ostajala u njihovom vlasništvu, odnosno, i de facto i de iure je bila njihov posjed! Ali haraè je bio fiksni iznos u naturi, odnosno proizvodima koji se na odreðenom zemljištu gaje. Za dobrih godina ovaj princip je dozvoljavao vlasniku da odvoji mnogo više za sebe, ako mu je i bilo teško da namiri punu kolièinu kad bi godina bila loša. Muslimani zemljoradnici, meðutim, plaæali su 10% od ukupnog prihoda, što znaèi da su za dobrih godina davali mnogo veæi iznos nego obièno, ako je on i bivao manji u lošim godinama. U odnosu na ono što se danas naziva ljudska prava i graðanske slobode, mora se istaæi da je zapravo samo na podruèju islamske države bilo dozvoljeno slobodno ispovjedanje druge vjere, gradnja vjerskih objekata, upotreba maternjeg jezika i otvaranje škola na sopstvenom jeziku. O tome postoje mnogi statistièki indikativni podaci (kao na primjer onaj da je u Bitolskom vilajetu i na podruèju Soluna 1900. godine bilo više škola na grèkom, srpskom i bugarskom jeziku nego onih na turskom!) pri èemu je, u tom pogledu, svojom bezuslovnom liberalnom intonacijom posebno zanimljiva poslanica sultana Mehmeda II Fatiha, Franjevcima u Bosni i Hercegovini izdata 28. maja 1463. godine, u kojoj se, izmeðu ostalog, kaže: "Neka niko ne smeta i ne uznemirava njihove crkve... Ni moje visoko Velièanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, ni iko od stanovnika moga Carstva, neka ne vrijeða i ne uznemirava ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve".

 

Ahdnama sultana Mehmeda Fatiha.jpg

Uostalom, koliko je neosnovana ona zabluda sistematski proturana i kroz književnost, i kroz filmove i kroz školske udžbenike, o progonu sveštenika i rušenju crkvi u vrijeme islamske vladavine na Balkanu, najbolje svjedoèe i èinjenice da je Vaseljenska Patrijaršija pravoslavnog svijeta ostala u punoj funkciji, kroz èitav period Osmanlijske vladavine, do danas, sa svojim sjedištem upravo u Istanbulu, i da na svim ovim prostorima još stoje crkve i iz vremena prije te vlasti, kao i one koje su podizane kroz èitav taj period, dobijajuæi automatski ferman sultana o apsolutnoj zaštiti od svakog nasilja! U svjetlu èinjenica, neporecivo jasno postaje sva neopravdanost, potpuna besmislenost, mraèna dubina zablude o nekakvom etièki superironom i etièki inferiornom kontekstu, odnosno implikacijama prihvatanja i neprihvatanja Islama u Bosni, na Balkanu ili bilo gdje na drugom mjestu! Kao na dlanu ukazuje se sva glupost i praznina prièe od odbrani zapadne civilizacije od najezde nekakvih islamskih varvara!

Odjednom postajemo svjesni totalne dezinformisanosti, duhovne zbunjenosti, mjeseèarske samoobmane jednog i jadnog Meše (roðenog Mehmed) Selimoviæa koji govori o nekakvim krivicama! Dopustio je da ga obmanu, jadni i kukavni Meša, da ga ubijede da je kriv za nešto za šta se pred ljudima ne može biti nikako kriv, da mu podvale prièu o junacima koji su odolili pritiscima i progonima te nisu promijenili vjeru, i slabiæima koji su od pustog straha okrenuli æurak naopako i dopustili da ih silom islamiziraju! Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da æe poricanjem svoje istine, u oèima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit!? Ta fabrikovana prièa, izmišljena od A do Ž, ta notorna laž koju ni pas s maslom ne bi pojeo, donijela je više stradanja i štete ljudima na Balkanu, a posebno u Bosni i najviše upravo Bošnjacima, od svih politièkih doktrina na ovim prostorima! Ne, dragi moji Bošnjaci, nisu bili vaši preci ni slabi, ni prevrtljivi kada su prihvatili Islam! Nego su, znajte, strijemili visinama, bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biæe sposobno! Težili su savršenstvu duše, dali su svu prednost obavezi uzvišenosti nad svakom sigurnošæu ovog života i ovoga svijeta, i to su potvrdili mnogom junaèkom smræu za sopstvenu istinu! Nikakve krivice tu nije bilo, niti iko ima pravo da prebaci makar jednu rijeè bilo kome u pitanjima vjere, jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku, i samo pred Bogom! Ni jedna takva odluka ne ukljuèuje uopšte motiv krivice! I zato, nikada više nikome ne polažite raèuna o tome, i ne dopustite da vam iko ikada više zatraži da mu o svojoj vjeri raèun položite. A ako neko ipak uzme sebi pravo da odmjerava težinu nekakve krivice, neka dobro razmisli kojim æe razlozima pokuditi onoga koji je izabrao privilegiju i obaveze uzvišenosti, podredivši im i sam život, i kako æe pohvaliti onoga koji se odluèio za život, odrekavši se uzvišenosti!

 

 

Bošnjaèka rijeè 2, str. 79, 80, 81
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim