O zabludama i o Istini

U svojoj klasičnoj hermenutičkoj studiji "Istina i metod" Gadamer opominje na nužno prisustvo predrasude u svakoj recepciji svijeta koja pretenduje na istinost, posebno u nauci, i osobito još u području istorijskih istraživanja (Hans-Georg Gadamer, Warheit und Methode). Ako predrasuda I jeste sastavni dio svake istine (koja je nužno i personalna, osim što treba da je i faktografski korektna), zabluda je, svakako, smetnja istini, upravo, suprotnost istini, njen antipod. Uz sudbinu Bošnjaka vezana je, i čak je velikim dijelom njen determinirajući faktor, jedna zabluda koja je odavno prihvaćena ne samo kao predrasuda nego kao puka, nesporna, svakome i svima (navodno) dobro poznata istina.

To je zabluda o smislu i razlozima prisustva Islama u Bosni. Još konkretnije, zabluda o identitetu Bošnjaka i motiva njihovog prihvatanja Islama. Najprije, nema mjesta samom terminu (još manje pojmu) koji prihvatanje Islama određuje kao islamizaciju. Nije bilo nikakve islamizacije, ni nasilne ni nenasilne! To je stav koji se mora poštovati i apsolutno zamijeniti sasvim neprihvatljivu tezu o nekakvoj islamizaciji. Nasilne nije bilo jer je:
1. Nespojiva sa temeljnim odredbama Islama. Najmanje tri ajeta iz Kur’ana eksplicite zabranjuju bilo kakvu prinudu u stvarima vjere. Ukoliko se ipak desi, smatra se nevažećom, pri čemu se onaj koji je silu primjenio, tretira kao počinitelj grijeha, dok je onaj nad kojim je sila primjenjena,
apsolviran, oslobođen grijeha;
2. jer nema ni jednog jedinog dokumentiranog primjera o takvim postupcima! Izazov koji je autor ovih redova uputio istoričarima Balkana na jednoj konferenciji održanoj u Skopju 1996. godine, da navedu makar jedan jedini dokumentiran primjer nasilne islamizacije, ostao je do danas bez odgovora. Nenasilne, ili bilo kakve islamizacije kao takve, nije bilo jer je ne može ni biti. Akcenat u takvom postupku nužno bi morao biti stavljen izvan pojedinca koji je podložen islamizaciji.

Konkretno, njegova volja bi morala biti ili zanemarena ili marginalizovana, da bi se sam proces mogao nazvati islamiziranjem! Naprotiv, sa islamske tačke, prelazak u Islam je legitiman samo ukoliko je isključivo čin lične odluke, ukoliko je, dakle, akcenat na samom akteru ovog čina! Akt sopstvenog izbora, već po definiciji, isključuje pasivnu gramatičku formu. Sam čin prihavatanja Islama sasvim je jednostavan i ta jednostavnost organizacijski i dramaturški, totalno je posvećena afirmaciji slobodne volje pojedinca. Postupak se svodi na slobodno i jasno izraženo uvjerenje (svjedočenje, šehadet) u prisustvu određenih svjedoka. Nema nikakvih rituala, ne postoji ni jedna forma testiranja ni kvalifikacije, niti neko drugi može da svjedoči u njegovo ime; prosto se posvjedoči, kao lično i slobodno prihvaćena istina o jednosti i jedinstvenosti Boga (Allaha dž.š.), kao i uvjerenost u istinu da je Muhammed a.s. Božji poslanik, i time je čitav postupak okončan.

Da zaključimo: nije bilo nikakve islamizacije zato što nema, niti može imati islamizacije, a islamizacije ne može biti zato što u prihvatanju Islama nema dejstva na pasivnom subjektu! Na djelu je samo izgovorena riječ, iza koje treba da stoji čvrsto uvjerenje. To uvjerenje ne podvrgava se ni sumnji, ni provjeri. Njegov jedini jemac jeste Allah dž.š. i savjest onoga koji je posvjedočio! Znači, Islamu se pristupa, u Islam se prelazi, a ne biva se podvrgnut Islamu, niti se može biti islamiziran! I zato, namjesto da se, kao do sada i u svim prilikama, govori o procesu islamiziranja u Bosni (ili bilo gdje na drugom mjestu), od sada treba znati, a stoga tako i govoriti, da je tu riječ o ličnoj odluci ljudi da prihvate Islam kao svoju religiju.

Zašto su neki stanovnici Bosne odlučili da prihvate Islam, a drugi opet izabrali da to ne učine? Prvi motiv je određen stepenom pobožnosti: prihvatiti Posljednju Riječ Božju, i priznati Njegovog posljednjeg Poslanika, jeste odluka koja ima utoliko veću važnost ukoliko je čovjek pobožniji! Oni među pobožnima, koji su čuvši tu vijest,osjetili unutrašnju izvjesnost, personalnu sigurnost, spiritualno prosvjetljenje, prihvatili su je kao radosnu Istinu. Pred njihovim duhovnim očima otvorilo se beskrajno područje velike privilegije da se posvjedoči ta Posljednja Riječ Božja upućena ljudima i da se život u potpunosti podredi Njegovim zaključnim odredbama! Uzvisiti se! Dići se još jedan stepen u vjeri, učiniti još jedan korak u neograničenom predavanju Njegovoj volji, značilo je poslušati najdublji glas ljudske savjesti. Uz tu veliku, vjerovatno i najveću privilegiju čovjeka, privilegiju da teži visinama, da strijemi sopstvenom usavršavanju, za one koji su se tom glasu odazvali i tu privilegiju izabrali, išle su i brojne nove obaveze. Oni koji tu Objavu nisu prihvatili, jesu se u spiritualnom nivou lišili ove privilegije, ali su ujedno time bili oslobođeni i svih konkretnih, praktičnih obaveza koje bi čin prihvatanja nužno nametnuo.

I ovdje je nužno razbiti jednu duboko ukorijenjenu zabludu: Život pravoslavaca, katolika i Jevreja (zimmija) u okvirima Osmanli Devleta (jasne anticipacije Commonwealth-a), nije bio ni teži, ni neizvjesniji, kao što se to inače vjeruje, piše, i tvrdi, nego je u mnogim aspektima bio i lakši i sigurniji od života muslimana! Najprije i najvažnije, ljudi koji su posvjedočili istinu Islama, prihvatili su i obavezu da tu istinu brane svojim životom. I oni I njihova muška djeca automatskisu postajali vojni obveznici države, a ta je država bila u ekspanziji, i zato je vodila praktično neprekidne ratove na svojim sve većim prostorima. Vojni rok je u određenim vremenima trajao i 15 godina, a praktično nikada nije bio kraći od 8 godina!? U tim se ratovima ginulo, a i domovi onih koji su se vraćali živi, nisu mogli mnogo napredovati u dugogodišnjem odsustvu najsposobnijih muških glava! Oni koji su zanijekali istinu Islama, u toj istoj državi bili su oslobođeni obaveze da služe vojsku i nisu išli u rat. I sasvim razumljivo, i jednako tako obostrano dosljedno: jer niti bi imalo smisla da oni ginu u ime ideala koje sami nisu prihvatili, i u ime istine koju nisu smatrali svojom, niti bi za te ideale i za tu Istinu bilo prihvatljivo da ih brane oni koji u njih ne vjeruju! I bosanski bogumili, i bosanski pravoslavci, i bosanski katolici, i bosanski jevreji, dolaskom islamske države bili su suočeni sa jasnim izborom: učiniti još jedan korak u vjeri i pokornosti Bogu, ali s tim preuzeti na sebe i obavezu da se ta vjera brani svojim životom; ili ne učiniti taj korak, ali time sebi obezbijediti sigurnost života!

U osnovi, ovaj izbor nije predstavljao ništa drugo nego socijalno, politički i administrativno konkretizovanu vječnu dilemu svakog ljudskog bića. Uzvisiti se po cijenu jasnog rizika, uzvisiti se po cijenu svega pa i samog života, ili se prikloniti obali i ostati u mirnoj vodi sigurnosti ovog života! To je pravi i najvažniji ključ za razumijevanje Islama u Bosni! I upravo ovdje se može jasno vidjeti etička, aksiološka, konačno, ljudska, dakle antropološka razlika svijeta Islama u odnosu na neislamske zemlje. Uz ovaj najdramatičniji kontekst, ishod odluke u prilog istine Islama, ili njeno makar i implicitno odricanje izraženo neprihvatanjem, imao je i druge konkretne posljedice. I još jednom: ne uvijek povoljnije za one koji su izabrali privilegiju da svjedoče u prilog Islama! Tako, pravoslavni i katolički Bosanci imali su obavezu da daju harač. Pri tome, zemlja je ostajala u njihovom vlasništvu, odnosno, i de facto i de iure je bila njihov posjed! Ali harač je bio fiksni iznos u naturi, odnosno proizvodima koji se na određenom zemljištu gaje. Za dobrih godina ovaj princip je dozvoljavao vlasniku da odvoji mnogo više za sebe, ako mu je i bilo teško da namiri punu količinu kad bi godina bila loša. Muslimani zemljoradnici, međutim, plaćali su 10% od ukupnog prihoda, što znači da su za dobrih godina davali mnogo veći iznos nego obično, ako je on i bivao manji u lošim godinama. U odnosu na ono što se danas naziva ljudska prava i građanske slobode, mora se istaći da je zapravo samo na području islamske države bilo dozvoljeno slobodno ispovjedanje druge vjere, gradnja vjerskih objekata, upotreba maternjeg jezika I otvaranje škola na sopstvenom jeziku.

O tome postoje mnogi statistički indikativni podaci (kao na primjer onaj da je u Bitolskom vilajetu i na području Soluna 1900. godine bilo više škola na grčkom, srpskom I bugarskom jeziku nego onih na turskom!) pri čemu je, u tom pogledu, svojom bezuslovnom liberalnom intonacijom posebno zanimljiva poslanica sultana Mehmeda II Fatiha, Franjevcima u Bosni i Hercegovini izdata 28. maja 1463. godine, u kojoj se, između ostalog, kaže: "Neka niko ne smeta i ne uznemirava njihove crkve… Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, ni iko od stanovnika moga Carstva, neka ne vrijeđa I ne uznemirava ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve."

Uostalom, koliko je neosnovana ona zabluda sistematski proturana i kroz književnost, i kroz filmove i kroz školske udžbenike, o progonu sveštenika i rušenju crkvi u vrijeme islamske vladavine na Balkanu, najbolje svjedoče i činjenice da je Vaseljenska Patrijaršija pravoslavnog svijeta ostala u punoj funkciji, kroz čitav period Osmanlijske vladavine, do danas, sa svojim sjedištem upravo u Istanbulu, I da na svim ovim prostorima još stoje crkve i iz vremena prije te vlasti, kao i one koje su podizane kroz čitav taj period, dobijajući automatski ferman sultana o apsolutnoj zaštiti od svakog nasilja! U svjetlu činjenica, neporecivo jasno postaje sva neopravdanost, potpuna besmislenost, mračna dubina zablude o nekakvom etički superironom i etički inferiornom kontekstu, odnosno implikacijama prihvatanja I neprihvatanja Islama u Bosni, na Balkanu ili bilo gdje na drugom mjestu! Kao na dlanu ukazuje se sva glupost i praznina priče od odbrani zapadne civilizacije od najezde nekakvih islamskih varvara!

Odjednom postajemo svjesni totalne dezinformisanosti, duhovne zbunjenosti, mjesečarske samoobmane jednog i jadnog Meše (rođenog Mehmed) Selimovića koji govori o nekakvim krivicama! Dopustio je da ga obmanu, jadni i kukavni Meša, da ga ubijede da je kriv za nešto za šta se pred ljudima ne može biti nikako kriv, da mu podvale priču o junacima koji su odolili pritiscima i progonima te nisu promijenili vjeru, i slabićima koji su od pustog straha okrenuli ćurak naopako i dopustili da ih silom islamiziraju! Kako li se, pusti Meša, mogao uopšte nadati da će poricanjem svoje istine, u očima onih koji je nisu nikada prihvatili, postati nešto drugo nego duhovni konvertit!? Ta fabrikovana priča, izmišljena od A do Ž, ta notorna laž koju ni pas s maslom ne bi pojeo, donijela je više stradanja i štete ljudima na Balkanu, a posebno u Bosni i najviše upravo Bošnjacima, od svih političkih doktrina na ovim prostorima! Ne, dragi moji Bošnjaci, nisu bili vaši preci ni slabi, ni prevrtljivi kada su prihvatili Islam! Nego su, znajte, strijemili visinama, bili inspirisani najljepšom i najplemenitijom mišlju za koju je ljudsko biće sposobno! Težili su savršenstvu duše, dali su svu prednost obavezi uzvišenosti, nad svakom sigurnošću ovog života i ovoga svijeta, i to su potvrdili mnogom junačkom smrću za sopstvenu istinu! Nikakve krivice tu nije bilo, niti iko ima pravo da prebaci makar jednu riječ bilo kome u pitanjima vjere,jer je u pitanjima vjere svako odgovoran samo za svoju odluku, i samo pred Bogom! Ni jedna takva odluka ne uključuje uopšte motiv krivice!

I zato, nikada više nikome ne polažite računa o tome, i ne dopustite da vam iko ikada više zatraži da mu o svojoj vjeri račun položite. A ako neko ipak uzme sebi pravo da odmjerava težinu nekakve krivice, neka dobro razmisli kojim će razlozima pokuditi onoga koji je izabrao privilegiju i obaveze uzvišenosti, podredivš i im i sam život, i kako će pohvaliti onoga koji se odlučio za život, odrekavši se uzvišenosti!