Bošnjaci-historija, tradicija, kultura (II dio)

Autor: Mustafa Imamoviæ


Govoreći o genezi samog naziva Bošnjak, Mustafa Imamović u svojoj studiji navodi da je on i konačno na Drugom bošnjačkom saboru 28. IX 1993. u Sarajevu plebiscitarno prihvaćen te da to opredjeljenje samo potvrđeno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI 1995. godine.

I DIO SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine

U određenju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno etnogeneza prostor na kojem živi. Svaka rekonstrukcija povijesti Bošnjaka mora početi pitanjem njegovog porijekla kao naroda i njegove etnogeneze. Zato je neophodno prethodno određenje historijskog prostora i uvjeta u kojima su Bošnjaci kao poseban etnos nastali i nacionalno-politički se razvijali i do danas održali. Bosanski je muslimanski čovjek povijesno živio i živi u izuzetno složenim okolnostima koje su ga oduvijek tjerale da sam o sebi razmišlja. "Nazvaše me Hamzom / Kao što nazvaše hiljadama ljudi / Iz pustinja divljih beduina (...) / I onih s pazara visokog Irana / Što prodaju ćilime / Biser, nakit, žene. / 0 čudno je to, čudno / Da ovdje / U našoj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene! / Često mislim na te / Muhamedov striče, / 0, veliki Hamza (...) / U bici kod Uhda. / Ko lav se boriš (...) / 0, čudno je to, čudno / Da ovdje / U našoj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene!" Tako je pjevao Hamza Humo 1924. godine, pokušavajući da odgonetne tu vječitu bosansku ili bošnjačku muslimansku upitanost, ko smo, odakle smo, gdje smo i kuda idemo. Bošnjaci su zaista, kao bosanskomuslimanski i islamski narod, u najširem smislu riječi geografski u Evropi, ali ipak pokraj, a često i vrlo daleko od nje. Bez obzira na to što je islam jedna od bitnih odrednica njihovog etničkog identiteta, njihov je kategorijalni aparat u biti helenistički, tj. evropski. Bošnjaci kao muslimani žive na Balkanu, a Evropa je kršćanska, bilo da je katolička, protestantska ili anglikanska.

Francuski historičar Pierre Chauni, u svom kapitalnom djelu Civilizacija klasične Evrope određuje Evropu pojmom "kršćanski svijet", iza kojeg stoji "hiljadugodišnja upotreba, šest stoljeća križarskih ratova, bogata riznica osjećanja i sazvučja". Evropa je kao pojam (od asirsko-grčke riječi ereb, što znači "zalazak sunca") rođena u XVII st., a klasičnom je postala u doba prosvjetiteljstva oko 1750. godine. Bez obzira na to što je termin Evropa u Engleskoj, Holandiji I Francuskoj u biti preovladao oko 1660, izraz "kršćanski svijet" još dugo ostaje u upotrebi u Španjolskoj, na jugu Italije I Veneciji, u Austriji, Ugarskoj I Poljskoj, gdje je pred osmansko-turskom opasnošću živio stari duh krstaških ili križarskih ratova. Sve su te zemlje opkoljavale i opkoljavaju Balkan, koji je etnički, jezički i vjerski najsloženiji dio Evrope, shvaćene kao kulturno-povijesni i geografski pojam. Najvažniji činilac te složenosti i različitosti sigurno je islam, odnosno muslimani različitog jezika i porijekla, koji na Balkanu žive manje ili više izmiješani, kako međusobno tako i sa pripadnicima različitih pravoslavnih naroda (Srba, Makedonaca, Grka, Bugara, Crnogoraca, Rumuna), te katoličkih Hrvata. Evropu i islam, kao bitnu komponentu Balkana, vrlo je teško, kako je to primijetio tunisko-francuski profesor Hisam Dzait, komparativno proučavati. Upoređuje se jedan geografski pojam sa islamom kao religijom i složenom civilizacijom, koja se prostire od Filipina i Indonezije na istoku do marokanske obale Atlantika na zapadu.

U Evropi, izuzimajući evropsku Tursku i evropske dijelove bivšeg SSSR-a, živi šest do sedam miliona muslimana evropskog korijena i jezika, među kojima su, kako je to primijetio američki antropolog William Lockwood, historijski i politički upravo najznačajniji bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci. Skoro sve etničke skupine na Balkanu mogu se u osnovi odrediti na temelju dva kriterija: jezik i vjera. Kod Albanaca, bez obzira na vjeroispovijest, jezik je imao odlučujuću riječ u etničkom ili nacionalnom konstituiranju i homogeniziranju. Nasuprot tome, kod većine Južnih Slavena, sa izuzetkom Bugara, Makedonaca i Slovenaca, vjera je bila i ostala etnička vododjelnica i osnovni element etnič- kog određenja i nacionalne kohezije. Početni činilac u etnogenezi Bošnjaka svakako su slavenski etnicitet i jezik koje su oni, kao i ostali Južni Slaveni, donijeli na Balkan iz neke svoje, još nedefinirane pradomovine, negdje iza Karpata. Bosanski su Slaveni naselili središnji dio južnoslavenskog etničkog prostora i na njemu vremenom izgradili svoju snažnu feudalnu državu, koja je u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića, u drugoj polovini XIV st. zauzimala široke prostore na sve četiri strane svijeta, daleko izvan granica današnje BiH. Prilikom doseljavanja Slaveni su u Bosni zatekli nešto romaniziranog stanovništva, uglavnom ilirskog i tračkog porijekla. To se stanovništvo pred velikom slavenskom najezdom povlači u planine, gdje se po prirodi stvari bavi stočarstvom. Slaveni ih nazivaju vlasima, po starogermanskoj riječi WaUch, što znači Roman ili Rimljanin.

Bosna u vrijeme Tvrtka I Kotromanica.jpg

U svim pravnim izvorima i dokumentima srednjovjekovne Bosne, Srbije i Dubrovnika riječju vlah označava se feudalno zavisni stočar. Vlasi se vremenom slaviziraju, asimiliraju i stapaju sa Slavenima različitih vjera. Riječ, od kasnog osmanskog razdoblja pa sve do danas zadržava, sa stanovišta muslimana, kada su u pitanju pravoslavni i katolici, izvjestan pogrdan smisao. Kada su u pitanju muslimani, korelativ pojmu vlaha kao stočara je balija, sve u značenju prost i primitivan čovjek. U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslavenski narod, vrlo malo su se miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Mađara, Čeha itd. Bošnjaci su se rijetko krvno miješali čak i sa drugim muslimanima neslavenskog porijekla, bez obzira na jake duhovne veze sa islamskim Orijentom. Manji broj Turaka i drugih orijentalaca, te nešto više Arnauta, koji su se doseljavali radi službe ili posla u Bosnu, vrlo brzo su se stapali sa domaćim muslimanskim svijetom. Već je Ćiro Truhelka primijetio da su Bošnjaci najstariji i "najčišći Slaveni u Bosni", što su kasnije svojim istraživanjima potvrdili Milenko S. Filipović, Špiro Kulišić te Muharned Hadžijahić.

Cjelokupna su bosanskomuslimanska, to jest bošnjačka etnogeneza i historija uvjetovane i određene Bosnom, kao središnjom južnoslavenskom zemljom, te njenim teritorijalno-političkim i državno-pravnim kontinuitetom, kao bitnim obilježjem njene povijesti. Srednjovjekovna Bosna, u odnosu da druge južnoslavenske zemlje I države pokazuje, kako demografsko-etničku tako i geopolitičku stabilnost. U historiji Balkana nisu se, kako je to primijetio Ivo Banac, selili samo narodi nego i njihove države. Prvobitna je Srbija bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Raškoj, ona se dalje širila prema jugoistoku. Hrvatska je kao država nastala na Jadranu i gornjem Pounju, pa je kroz stoljeća svoje političko težište pomjerila prema sjeverozapadu. Naziv Crna Gora kao geopolitička i narodna oznaka javlja se tek u XVIII st. i prvobitno se odnosio samo na četiri nahije na prostoru od Cetinja do Rijeke Crnojevića i Vira Crmničkog na Skadarskom jezeru. Središte slovenačke ranofeudalne države bilo je u Koruškoj, na Polju Svete Gospe (Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etničko i političko središte Slovenaca pomjera u Kranjsku kada se u XIX st. javlja termin Slovenija kao geopolitički pojam. Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se, za razliku od okolnih zemalja, nije tokom povijesti selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od njenog prvog spomena, sredinom X st. kao male zemlje oko izvora I gornjeg toka istoimene rijeke, do austougarske okupacije, odnosno do danas postojala, bilo u svom užem bilo u širem prostornom okviru i obimu. Geopolitičko joj je središte uvijek bilo i ostalo sarajevsko-visočko-zenička kotlina.

U geopolitičkom i kulturnohistorijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno, koju je konačno 395. izvršio Teodosije Veliki. Bosna je tako postala graničnom oblašću, ne samo između dva posebna politička entiteta nego istovremeno i dvije civilizacije, koje su postepeno oblikuju: latinske, tj. rimokatoličke na zapadu I grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politički rivaliteti i vjerski i kulturni uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. Bosna je tako, još od ranog srednjeg vijeka, kao granična zemlja izmeđ u Bizanta i Franačke države, a kasnije Srbije i ugarskohrvatske kraljevine, nastojala izboriti i odrediti vlastiti politič ki i kulturni identitet. U nauci nema jedinstvenog mišljenja o postanku i značenju imena Bosna. Stariji su pisci ime Bosna dovodili u vezu sa tračkim plemenom Besa, po kojem su, navodno, rijeka I zemlja Bosna dobile ime. Nauka je kasnije utvrdila da spomenuto tračko pleme nije u Bosni ostavilo nikakvih tragova, pa se ne može ni dovoditi u vezu sa njenim imenom. Lajos Thalloczy i Karl Patsch korijen imena Bosna nalaze u ilirskoj riječi bos, što na albanskom označava mjesto gdje se ispire so. Bosna bi po tome bila isto što i Solna zemlja ili Usora oko Tuzle, gdje se ispirala so. Ni ova teza nije održiva, jer Solna zemlja nije u prvim stoljećima bosanske državnosti pripadala pojmu Bosne u užem smislu, nego oblasti Usora.

U literaturi se ime Bosna često izvodi iz imena rimskog municipija Bistue Nova, koji se obično smješta u okolinu Zenice ili Travnika. Po tome se municipiju navodno nazivala Bistuenska biskupija, koja se spominje u spisima salonitanskih sabora 530. odnosno 533. godine. Slično je mišljenje koje ime Bosne dovodi u vezi sa rimskom postajom Basante, negdje na ušću Bosne u Savu. Filolog Anton Mayer izvodio je riječ Bosna iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, u značenju "vode tekućice" te bi Bosna značila isto što rijeka. Neki rimski izvori spominju u tom smislu "Bathinus flumen" ili ilirski Bassinus, što bi opet značilo "tekuća voda". Ime Bosna bi se, prema nekim piscima, moglo dovesti u vezu sa rijetkom latinskom riječju bosina, kojom se označava granica (limes ili termines). Riječ je, kao takva, izgleda, bila sačuvana u govoru Franaka, koji su u VIII st. na području Bosne bili graničari prema Bizantu. Po tome bi Bosanci bili isto što i graničari. Sva navedena mišljenja podudaraju se sa općom tezom poznatog filologa Petra Skoka da su nazivi svih većih savskih pritoka predslavenskog porijekla, bez obzira gdje im je korijen.

Nasuprot tome, u literaturi postoje mišljenja da su Slaveni koji su se doselili na područje središnje ili matične Bosne donijeli to ime sa sobom, kao što su učinila i neka druga staroslavenska plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini, negdje iza Karpata, živjelo pleme Bosna ili plemenski starješina po imenu Bosna. Stari su pisci smatrali da su Anti istovjetni Slavenima, a u zvorima iz IV st. spominje se neki antski vojvoda Bosa, čije bi se ime moglo dovesti u vezu sa riječju Bosna. Tome bi u prilog išla činjenica da se Bosna u srednjovjekovnim izvorima srazmjerno često spominje kao muško ime ili žensko lično ime ili kao toponim u Dalmaciji, Hrvatskoj, Ugarskoj i Slovačkoj. Ime Bosna spominje se 1082. Kao toponim za jedan lokalitet u blizini Veszprema u Ugarskoj. Nešto kasnije, 1130. i 1138. u Kneštvu Nitri u Slovačkoj spominje se lokalitet Basan I kmet po imenu Boson. Žena nekog zadarskog priora nosila je u XI st. ime Bosna, a pod istim imenom spominje se 1103. neki monah u Biogradu na Moru. Na osnovi toga može se zaključiti da ime Bosna ipak nije ostalo "od starijega tuđega naroda", kako se to još 1880. tvrdilo u Rječniku JAZU, nego da se, izgleda, neko veće slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije.

Bosna od XII do XIV vijeka.jpg

U svakom slučaju, bizantski car Konstantin Porfirogenit poznaje sredinom X st. ime Bosna, kao oznaku središnje, tj. matične zemlje Bosne. On u svom spisu De administrando imperio tim imenom naziva malu zemlju ("horion Bosona"), oko izvora, gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u kojoj se nalaze i dva grada, Katera I Desnek. Termin Katera je vjerovatno nastao od grčke riječi kastron, kojom se općenito označava svako utvrđenje, katera ili prosto grad, odnosno Gradac. Vjerovatno se nalazio negdje na širem prostoru današnjeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada-utvrde u Bosni, većina naučnika dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Destijati, koje je živjelo u srednjoj Bosni, između Breze i Visokog. Desnek bi odatle bio "Desne Kastron", nekadašnji grad ili utvrda Destijata, lociran negdje oko Visokog. Za šire područje Visokog, kao kasnijeg političkog središta srednjovjekovne Bosne, često se jednostavno koristio naziv Bosna. Pored Bosne, Porfirogenit spominje i neke druge oblasti I mjesta koja su kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske države. Tu je na prvom mjestu nastanjeni grad Soli (Salines, Ad Sal'inas), kao vjerovatno sjedište istoimene župe, zatim oblasti Trebinje, Zahumlje i Paganiju Neretljansku oblast), pljevsku (Pleba), imotsku (Emota) i livanjsku župu sa istoimenim nastanjenim gradom. Na cijelom tom prostoru plemena i župe se postepeno ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala.

U tome je oblast Bosna, zahvaljujući svom središnjem položaju u sarajevsko-visočkoj kotlini I geografskim odlikama, imala vodeću ulogu. Matična je zemlja Bosna svojom planinskom konfiguracijom predstavljala prirodno središte države koja je svjesno htjela izbjeći političke i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na taj način izgraditi i očuvati svoju samobitnost. Ime Bosna postepeno se prenosilo sa područja Visokog na susjedne pripojenežupe i oblasti, tako da se već prije kraja X st. oblikuje na tlu Bosne država koju Pop Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Raškom I Hrvatskom. Štaviše, postoje sasvim utemeljni dokazi da se Bosna kao država uobličila prije drugih susjednih južnoslavenskih ranofeudalnih država. Vjeruje se da je Sklavinija (Sclavonia), koja se spominje u franačkim analima i drugim ranofeudalnim izvorima, ustvari Bosna. Franački anali spominju 838. kneza Ratimira, koji vlada na području Sklavinije, tj. Bosne. Prema nekim mišljenjima, sabor na Duvanjskom polju održan je vjerovatno krajem IX ili početkom X st., a u svakom slučaju negdje između 877. I 917. godine. Po tome je "Regnum Sclavorum", koje se spominje u Ljetopisu, ustvari Bosna, a "preblagi kralj Budimir" zapravo bosanski vladar. U svakom slučaju, u podacima ukljanskog Ljetopisa postoji "jedan neprekinut niz kronoloških uporišta, vezanih za poznate istorijske događaje, koji su se zbili u vremenskom razmaku od sredine X do kraja XI stoljeća".

Bosna se u Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao već srazmjerno velika zemlja, koja se prostire od Drine do gornjeg Vrbasa i jadranskog razvoda, sa organiziranom vlašću, na čijem se čelu nalazi ban. Iz planinskog gnijezda između Igmana i Vranduka, Drine I Vrbasa krenula je bosanska državna ideja da u drugoj polovini XIV st. dosegne do pokušaja do tada najšire južnoslavenske sinteze. Kralj Tvrtko I je, bez sumnje, bio jedna od najsposobnijih i najjačih državotvornih ličnosti cijele južnoslavenske historije. On je odlučno djelovao na pripajanju Bosni okolnih južnoslavenskih zemalja, preuzimajući istovremeno njihovo političko, dinastičko i državnopravno naslijeđe. On je, po riječima jednog starijeg autora, imao sve pretpostavke da postane "prvi jugoslovenski kralj". U njegovoj državničkoj I političkoj ličnosti energija i mudra obazrivost stoje u ravnoteži, što je prije jedna germanska nego slavenska crta. S te strane kralj Tvrtko je bio sinteza, ali istovremeno negacija I suprotnost državi koju je doveo do njenog vrhunca.

Postanak bosanske srednjovjekovne države i njen razvoj do kraja vladavine bana Kulina


Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje najstarija južnoslavenska ranofeudalna država. U historijskoj nauci dugo je vladalo neutemeljeno mišljenje da je proces unutrašnjeg raslojavanja i razgradnje rodovsko-plemenskog društva i njegovih ustanova, što neophodno dovodi do uspostavljanja države, kod slavenskih plemena koja su naselila Bosnu tekao sporije nego kod ostalih Južnih Slavena. Kao razlog tome najčešće se navodila planinska konfiguracija bosanskog tla, što je navodno otežavalo komuniciranje i političko povezivanje između udaljenih rodova i plemena. Tako su pojedine župe ili manje oblasti dugo očuvale karakter plemenskih teritorijalnih organizama sa konzerviranim rodovskim ustanovama, u koje su sporo prodirali novi feudalni privredni i politički odnosi. Bosna je, pored toga, bila dosta udaljena od tadašnjih civilizacijskih središta na istoku i zapadu (Carigrad I Rim), te su njihovi ekonomski, politički i kulturni uticaji do nje sporo dopirali i slabo se osjećali. To bi značilo da su se feudalni odnosi uglavnom razvijali na domaćim osnovama kao rezultat prirodnog raslojavanja rodovsko-plemenskog društva u doba vojne demokratije. Bez obzira na sve to, nema razloga da se smatra da historija Bosne kao feudalne države počinje kasnije nego u okolnim južnoslavenskim zemljama.

Prije svega, vrlo je teško utvrditi I definirati šta je to, općenito gledano, država u ranom feudalizmu. Najčešće je to tek neki labavi, a teritorijalno vrlo rastegljiv, savez plemena, čiji vođa, vojskovođa ili vojvoda (dux) nastoji sebi osigurati legitimitet potvrdom svog položaja od bizantskih careva iIi, na drugoj strani, rimskih nadbiskupa, poznatijih pod imenom rimskih papa, kao nasljednika i baštinika rimskih careva i rimskih državnih tradicija i jedinih izvora pravno osnovane vlasti u evropskom srednjem vijeku. Sa svoje strane i bizantski carevi i rimske pape, mada u međusobnom rivalitetu, jednako su nastojali obuzdati rušilačku barbarsku provalu na prostore nekadašnjeg Rimskog carstva. Osnovni put za to bila je hristjanizacija ili kristjanizacija paganskih barbara, ili "neznabožačkih plemena", i uspostavljanje među njima neke političke organizacije, kako bi se preko jednog priznatog vođe (vojvode, kneza, bana, velikog župana i sl.), koji stoji na njenom čelu, obuzdala rušilačka barbarska stihija. Na taj način se silna barbarska energija nastojala usmjeriti u produktivne svrhe i dovesti u ustaljeni poredak stvari i odnosa, koji mora biti pravno uređen.

Svako pravno normiranje pretpostavlja određenu pismenost, kao osnovni instrument civilizacije. U tu svrhu i bizantska vlada i rimska kurija opremaju i šalju među različita barbarska plemena svoje misionare, koji među njima šire hrišćanski ili kršćanski nauk i vjeru, te donose latinsko ili grčko pismo, odnosno latinski i grčki, koje je, uz hebrejski, crkva prihvatila kao tri sveta jezika. Biblija je smatrana izvornom I vjerodostojnom jedino na jednom od ova tri jezika. Latinska ili katolička crkva teško je u tom pogledu dopuštala kakva odstupanja, smatrajući svako prevođenje Starog i Novog zavjeta na neki drugi, narodni jezik, u pravilu herezom. Bizantska je vlada u tom pogledu nastupala daleko pragmatičnije. Njeni službenici, solunska braća Ćirilo i Metodije sastavili su za potrebe misionarskog rada među Slavenima prvu slavensku glagoljsku azbuku, a zatim su na jezik makedonskih Slavena, koji su od djetinjstva dobro znali, preveli potrebne crkvene knjige. Tako opremljeni krenuli su sredinom IX st. kao monasi na misionarski rad među moravske i panonske Slavene.

Njihovi učenici, nakon što su 885. protjerani iz Moravske od strane njemačkog i latinskog svećenstva, dolaze u južnoslavenske zemlje gdje nastavljaju svoj misionarski rad. Oni su naišli na posebno dobar prijem kod bugarskog kneza Mihajla Borisa, koji ih je podržao da među brojnim slavenskim pukom na jugu Balkana, "još sirovom u vjeri", postave temelje slavenske pismenosti i slavenske riječi kao osnov hristjanizacije i uspostavljanja crkve kao ustanove. Središta slavenske crkvene kulture i slavenske crkvene književnosti bili su gradovi Preslavu Bugarskoj, a posebno Ohridu Makedoniji. Iz njih su se slavenska vjerska riječ i pismo širili po cijelom Balkanu, pa i ostalom slavenskom svijetu. Potpuno je izvjesno da je tim procesom obuhvaćena i Bosna, u kojoj se, prema kasnijim izvorima, ćirilo-metodska glagoljska obredna praksa na slavenskom jeziku rano ukorijenila. U izvještaju o svojoj misiji u Bosni 1203. papski izaslanik Ivan de Kazamaris (Casamaris) posebno naglašava da je tamo potrebno uspostaviti tri do četiri biskupije, sa biskupima koji bi, za razliku od tamošnjeg, morali dobro poznavati latinski jezik. Vjerovatno se ovdje misli na biskupa Radogota, za kojeg jedna kasnija hronika bilježi da je prilikom svog posvećenja za vrijeme bana Kulina, svom nadbiskupu u Dubrovniku, Bernardu, morao položiti zakletvu na slavenskom, "pošto nije znao latinski niti koji drugi jezik osim slavenskog". To pokazuje da je u Bosni crkvena služba odavno vršena na narodnom jeziku i prema slavenskim liturgijskim knjigama.

Uporedo sa vjersko-kulturnom akcijom, bizantska vlada nastoji ogromnu slavensku masu, koja je preplavila njene ilirske pokrajine, smiriti i uključiti je u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Brojnim i različitim mjerama ona je to uspjela putem ustanove seoske teritorijalne općine ili slavenske župe, kao proizvodne, fiskalne i vojne jedinice. Stanovnici općine, odnosno župa u kojima su se dugo zadržali mnogi elementi kolektivnog, rodovsko-plemenskog vlasništva, imali su položaj slobodnih seljaka-vojnika, uz određene poreske obaveze prema državi. Time je ujedno riješen problem nedostatka ljudstva kao radne snage i vojske, što je bio jedan od osnovnih uzroka krize kasnog rimskog carstva. Bizant je tako učvrstio svoje granice pa je u vremenu od VII do XI st. došlo do obnove njegove moći i potpune prevlasti na Balkanu i istočnom Sredozemlju. Glavni činilac te obnove i moći jeste brojno slobodno slavensko seljaštvo sa vojnom i fiskalnom obavezom prema državi. Tako je, kako je to slikovito primijetio čuveni bizantolog Georgije Ostrogorski, svjeza slavenska krv podmladila istrošeni organizam Rimske imperije, produživši joj, kao Bizantu život za osam narednih stoljeća.

Bosanski su Slaveni u prvim stoljećima po dolasku na Balkan, odnosno na područje Istočnog rimskog carstva, tj. Bizanta bez sumnje dijelili sudbinu ostalih Južnih Slavena. Tokom cijelog X st. bizantski carevi iz tzv. Makedonske dinastije vodili su borbu za očuvanje društvene strukture koja je omogućila obnovu i održanje bizantske moći. Ali uz sve napore oni nisu mogli zaustaviti dvostruki prirodno-historijski proces, koji je zahvatio Carstvo krajem IX stoljeća. To je proces propadanja slobodnog seljaštva, koje je davalo vojsku i poreze, i jačanja moći aristokratije, koja je postepeno prerasla u feudalni staIež. Kraj vladavine cara Vasilija II Makedonskog 1025. istovremeno je značio početak kraja dugotrajne obnove i moći Carstva. Nastupilo je prelazno razdoblje, u kojem novi feudalni poredak još nije bio jasno određen, dok je stara društvena struktura već bila praktično razorena. Prelazno je razdoblje okončano prestankom vladavine Makedonske dinastije 1081. i dolaskom na vlast dinastije Komnena, kada u Bizantu počinje prava feudalna epoha. Južni Slaveni su kao sastavni dio Bizanta aktivni sudionici tog procesa. Feudalizacija Bizanta znači istovremeno I feudalizaciju među Slavenima.

Opadanjem bizantske moći otvara se prostor za samostaljivanje pojedinih slavenskih saveza, tj. plemena, odnosno župa i oblasti i njihovo prerastanje u državu pod raznim domać im ili narodnim vladarima I dinastijama. Izvjesno je da je Bosna zahvaćena svim tim zbivanjima te da i u njoj dolazi do bržeg unutrašnjeg povezivanja župa i oblasti i procesa feudalizacije. Vrhovna bizantska vlast u Bosni već je oko sredine XI st. bila više nominalna nego stvarna. Bizantska vlada je oko 1040. morala novcem potkupljivati bosanskog bana da joj se pridruži u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti. To pokazuje da je Bosna već tada obuhvatala veći broj župa između Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, ipak sačinjavale jednu geopolitičku, odnosno državnu cjelinu. Ta je cjelina nastajala postepenim širenjem matične zemlje Bosne, na sjeveru dolinom rijeke Bosne prema slivovima Usore I Spreče, zatim dolinom Vrbasa na zapad, prema Donjim Krajima, a na istok prema Podrinju, te na jug Humskom zemljom prema moru. Proces čvršćeg povezivanja ovih oblasti, praćen procesom feudalizacije, a time i postepene izgradnje ustanova državne vlasti, dobija na opisanom prostoru Bosne sasvim jasne oblike početkom XII stoljeća.

Važnu ulogu u tome imala je činjenica da se Bosna tada našla u neposrednom susjedstvu snažne ugarsko-hrvatske države, koja je kao personalna unija nastala jednim feudalnim ugovorom, koji su hrvatski velikaši sklopili sa ugarskim kraljem Kolomanom 1102. godine. Tim ugovorom, zvanim Pacta conventa, hrvatski su velikaš i priznali ugarskog kralja za hrvatskog kralja, a on im je za uzvrat potvrdio sva njihova dotadašnja baštinska i ostala feudalna prava. Bosna je u ugarsko-hrvatskoj državi, tj. u Ugarskoj, dobila najupornijeg protivnika svoje državne samostalnosti. Ugarski kraljevi nastoje svim silama potčiniti Bosnu koju su, po riječima Franje Račkog, smatrali "podnožjem" svoje države. Da bi ostvarili taj cilj, ugarski kraljevi vrše snažan vojni i politički pritisak na Bosnu i već se od četvrte decenije XII st. predstavljaju kao njeni gospodari. Tako se u jednoj povelji kralja Bele II iz 1137. navodi Bosna kao vojvodstvo (Bosniensis ducatus) u okviru njegovog kraljevstva.Od sljedeće, 1138. godine, u tituli ugarskih kraljeva, među ostalim, redovno se stavlja Rama (Ramae rex). U literaturi se često smatra da se imenom ove male župe označava cijela Bosna. Spomen Rame mogao bi značiti da su ugarski kraljevi pokušali s juga, iz Dalmacije kojom su već gospodarili, dolinom Neretve prodrijeti u Bosnu, ali da vjerovatno dalje od Rame nisu stigli.

Historijska karta srednjovjekovne Bosanske drzave.jpg

Svi ovi spomeni i titule izražavaju uglavnom ugarske pretenzije na Bosnu, koje samo ukazuju na činjenicu da je Bosna već imala dužu državnu tradiciju. U stvarnosti, ugarski kraljevi nisu ni po kojoj osnovi imali niti mogli imati bilo kakvo historijsko pravo na Bosnu. Prvi po imenu poznati bosanski ban Borić spominje se u vremenu 1154-1164. godine. To je doba kratkotrajne obnove bizantske moći za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena 1143-1180. godine. Obnovivši bizantsku vlast na većem dijelu Balkana, Komnen se neizbježno morao sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Borić javlja u vrijeme ugarsko-bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko-bizantskom ratu ban Borić se, prema sačuvanim izvorima, "sa svojim četama pridružio ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Braničeva (danas selo u sjeveroistočnoj Srbiji). Čim je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko-bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska pošla prema Beogradu, a ban Borić sa svojim četama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji Bosni.
Kad je saznao da se Borić, "egzarh dalmatinske zemlje Bosne", nalazio među saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni Borića. Ako je bizantski car uputio protiv Borića najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je bosanski ban raspolagao sa poštovanja dužnom silom a svemu tome opširno svjedoči savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Borića izričito naziva saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu državu jasno razgraničava od okolnih zemalja. Kinam izričito piše da je Borić skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije". Bosna nije, izričit je Kinam, "potčinjena velikom županu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja". Ban Borić se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, Istvan (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako što mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, na koje je Borić pobjegao kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom.

U tom ratu Komnen je 1166/ 67. zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom I Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli. Sljedeći vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Borića jeste ban Kulin, "veliki ban", "plemeniti i moćni muž", kako ga u svom izvještaju 1203. časti papski izaslanik Ivan de Kazamaris. Kulin je možda došao na vlast još prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal. Ono što je bitno jeste da se nakon 1180. Bosna u mozaiku južnoslavenskih zemalja javlja kao već izgrađena i čvrsta država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija, terra, districtus, banovina (banatus), te na kraju regnum (kraljevstvo). U spisima se susreće i naziv "bosanski rusag", što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszag, u značenju zemlja, država ili nacija. Bosanska se država u doba bana Kulina prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajevima oko Sane. S obzirom na njenu teritorijalnu rasprostranjenost, papski izaslanik Ivan de Kazamaris predložio je 1203. da se u Bosni uspostave tričetiri biskupije, jer je Kulinova zemlja prostrana, velika deset i više dana hoda.

Ban Kulin je vjerovatno najtipičnija ličnost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sačuvan u tradiciji i narodnoj poslovici: "od Kulina bana i dobrijeh dana." U vrijeme potpune feudalne anarhije u Bosni početkom XV st. jedna skupina bosanske vlastele obratila se napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su imale za vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahvaćenoj feudalnim rasulom, i dva stoljeća nakon bana Kulina čuvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i državničke mudrosti. Boreći se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se praviti i nevješt - kako ne razumije u čemu su doktrinarne vjerske razlike između katoličanstva i patarenstva, samo da bi i sebi i Bosni skinuo s vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin, više nego i najmoćniji bosanski vladar kralj Tvrtko I, simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje.

Za vladavinu bana Kulina, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29. VIII 1189, može se zaključiti da je u to vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti. Kulin se ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar. On se smatra vlasnikom cjelokupnog državnog teritorija. Kao gospodar Bosne on jamči Dubrovčanima slobodu trgovine': i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se već nalazi određeni izvršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnih nasilja njegovih "časnika". Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija, što obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije.

 

Bošnjačka riječ 3-4, str. 109-116
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin