On je, 1945.godine, strijeljan kao izdajnik.

Iza njega osta žena mu Mukadesa, samohrana, sa tri sina. Najstarijem, Neziru, dovela je, kad je sedamnest imao, nekakvu Nejru, zdravom i vrijednu snahu koja okrošnja i pokaza trbuh po godine po udadbi.

Nezir, baš u to vrijeme, pade na postelju i leža jednu heftu, osuši se ko grana i ode ko da ga nikad bilo nije.

Iza Nezira osta majka mu Mukadesa, brat Osman od petnest godina, brat Bejto od sedam godina i Nejra, s trbuhom, što je kukala kad su Nezira mrtva iznijeli iz kuće: "A dijete ti nosim Nezire, a ti ode... a jadna ja, kukavica."

Pedeset dva dana po Nezirovoj smrti majka mu učini dovu, uzajmi da plati četiri hodže i obilježi mu smrt po redu muslimanskom. Uplakanoj Nejri, s trbuhom do zuba, svekrva reče da žensko bez muškog ne more i da Nezirovo dijete ne treba da bude siroče.

"Noćas ti, vilo, da legneš sa Osmanom. On je pristaso, skoro će mu šesnesta, a ka dvades da mu je. Biće djetetu i otac i amidža", reče svekrva Nejri.

"Haj pogane sorte", vikale su žene po mahali i ljudi po kafani, "jedan brat u grob - drugi mu u krevet ženu i dijete pojaho".

"A što dijete da sirotimo, nek ostane u svoju kuću", zborila je Nejrina svekrva, majka Nezirova, majka Osmanova i majka Bejta, od sedam godina vragolana.

"Ustavila suzu Nejra", zborila je čarsija, "čovjeka ispratila, kukala, a djeveru repom mahala".

A Osman se preko noći zamomčio, brci mu se ukazali, zbori baš ko čovjek. Nejra prekinula suzu, čeka dijete, do jutra ljubi Osmana, djevera i čovjeka i grize mu vrat. Osman joj stavi ruku na trbuh i osjeća sinovče kako mrda.

Nejra je vrijedna, trbuh do zuba nosi, al stiže sve po kući da namiri, mili joj se da radi, ne da ni ovicko da je zarozano il nečisto. Zarumenčila se, noge joj nabrekle, a jedre sise samo što ne iskoče iz bluze.

Gleda je mali Bejto, pretrči preko sobe i skoči majci u krilo, pita: "Majko, kad će Osman da umre, pa da se ženim?"