Bošnjaci-historija, tradicija, kultura (IV dio)

Autor: Mustafa Imamoviæ

Početkom četrdesetih godina XIII st. (1241-42) ugarsko-hrvatsko kraljevstvo pogodila je velika tatarska najezda, koja je opustošila sve što joj se našlo na putu od Karpata do zidina dalmatinskih gradova. Tatari su zaobišli Bosnu, čime su vlast, položaj I vojna snaga bana Ninoslava dalje učvršćeni i ojačani. Ban se osjećao toliko moćnim da je prihvatio poziv Splićana, koji su tada bili u neprijateljstvu s kraljem Belom IV, pa im je sa jačom vojskom 1243-44. pomogao u ratu protiv kralju odanog Trogira. Vjerodostojan zapis o tome ostavio je poznati splitski ljetopisac Toma Arhiđakon. On opširno priča kako su Splićani u sukobu sa Trogirom pozvali u pomoć bana Mateja Ninoslava, platili mu novcem iz gradske blagajne i izabrali ga za svog kneza. Ban Ninoslav je, bez oklijevanja i zabacujući obzire prema ugarskom kralju, prihvatio poziv i sa svojom vojskom primjerno kaznio Trogirane, nakon čega su mu i oni dali kneževsku čast. Poslije je ban otišao natrag u svoju zemlju, a u Splitu je ostavio "jednog od svojih sinova sa jakom konjicom". Iz toga je jasno da Splićani nisu Ninoslava držali heretikom, jer ga ne bi pustili u grad, pošto im je samim gradskim statutom iz 1242. bilo zabranjeno da hereticima pru žaju gostoprimstvo.

Smatrajući da su ovom intervencijom bana Ninoslava povrijeđena njegova suverena prava nad dalmatinskim gradovima, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV je 1244. poveo kazneni pohod protiv bana kao svog političkog protivnika. Pred prijetnjom novog rata, ban Ninoslav je bio prisiljen da izrazi lojalnost ugarskom kralju, te da pristane da se bosanskoj biskupiji priznaju prava i povlastice na ranije joj datim posjedima. Ti su posjedi, uz pristanak bana, potvrđeni poveljom koju je kralj Bela izdao 20. VI 1244. godine. Njihov obim nije bio mali i bilo ih je u mnogim župama, od Usore do Neretve i od Uskoplja do Prače, pa bi prihod s njih, da se mogao redovno ubirati, sigurno predstavljao solidnu materijalnu osnovu za organizaciju i djelovanje katoličke crkve. Ali u Bosni se ni uz sve prijetnje i pritiske rimske kurije i ugarskih kraljeva nisu mogli ostvariti uvjeti za njihovu redovno ubiranje. Tome ništa nisu pomogle ni utvrde koje je po Bosni, "radi odbrane vjere" i zaštite crkve, podigao kaločki nadbiskup. Izvrgnute sta lnim napadima domaće vla stele i stanovništva, te su tvrđave i utvrde postepeno sasvim propale.

Od godine 1246. Učestali su zahtjevi iz Rima kaločkom nadbiskupu da se protiv Bosne povede novi križarski rat i da se zemlja koja se otme od he retika dodijeli "pravovjernim kršćanima". Za novi križarski pohod nije bilo ni volje niti uvjeta, a bosanski biskup toliko je osiromašio da su, na papinu molbu, po ugarskim zemljama prikupljani novčani prilozi za izdržavanje njega i njegove crkve. Jedino rješenje je bilo da bosanski biskup premjesti svoje sjedište u Đakovo u Slavoniji, gdje je odranije imao zemljišne posjede. Tamo se već od 1252. redovno spominje dvor bosanskog biskupa. Tako su bosanski biskupi prenijeli svoje sjedište izvan Bosne. Oni su sa te sigurne udaljednosti upravljali svojom biskupijom, u koju uglavnom više nisu zalazili. Tako se upravo u vrijeme uspona bosanske vlastele za vladavine bana Mateja Ninoslava, koji se iskazao kao odlučan i sposoban vladar, uprkos svim nastojanjima Rima i Ugarske da unište bosansku herezu, konačno učvrstila i potvrdila Crkva bosanska. Istovremeno, konačno se učvrstila i afirmirala staleška organizacija i struktura bosanske vlastele. U zajedničkoj odbrani od vanjskih neprijatelja, crkva i vlastela su se međusobno sve više približavale. Vlastela je sve više prihvatala vjersko učenje bosanske crkve, dok je crkva is tovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udružena sa Crkvom bosanskom i braneći je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko-hrvatske države, vlaste la je time istovremeno štitila svoje feudalne zemljoposjedničke interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska država. Između katoličanstva i pravoslavlja usko područje Crkve bosanske moglo se održati samo unutar granica bosanske države. 


S druge strane, bosanska vlastela je samo unutar tih istih granica mogla imati i održavati svoju od lučujuću političku riječ. U svakoj drugoj državnoj tvorevini, srpskoj ili ugarsko-hrvatskoj, Bosna bi geografski bila periferna oblast, pa bi i njena vlastela bila politički sasvim marginalizirana. U tom smislu, staleški organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo očuvanje. Takva su osjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjačkog etniciteta. Međutim, ono što je činilo osobenosti etničko-političkog razvoja Bosne nisu bile neke velike razlike u njenom feudalnom ustrojstvu i državnoj organizaciji u odnosu na susjedne zemlje, Srbiju i Hrvatsku sa Ugarskom.

Zapravo, svi ti politički entiteti su u doba razvijenog feudalizma predstavljali staleške monarhije, u kojima je vlast vladara u većoj ili manjoj mjeri, zavisno od odnosa snaga, bila ograničena pravima vlastele, odnosno institucijom staleške skupštine, feudalnog ili državnog sabora. Osnova različitog etnopolitičkog razvoja Bosne leži u njenoj posebnoj crkvi i njenim suštinskim razlikama u odnosu na rimokatoličku i srpskopravoslavnu crkvu. Katolička i istočnopravoslavna crkva su pored hijerarhije i monaških redova imale i razuđenu mrežu župa i parohija, sa svećenstvom koje je stalno vršilo uticaj na svakodnevni život vjernika, okupljajući ih na mise i bogosluženja, dijeleći im svete tajne i oproste od grijehova, pribavljajući im Božiju milost i na ovom i na onom svijetu. Nasuprot tome, Crkva bosanska je, mada je imala izvjesnu hijerarhiju sa strojnicima, gostima I didom (djed), koji je stajao na njenom čelu, u osnovi bila ograničena na uski krug "savršenih" ili "pravih krstjana koji grijeha ne ljube". Ostalo je bila masa običnih vjernika, "mrsnih ljudi", koji nisu imali posebne crkvene milosti. Odatle, široki slojevi stanovništva u Bosni su ostali u nekom nejasno definiranom stanju između svojih starih paganskih vjerovanja i kršćanstva. Tek pred kraj XIV I kroz prvu polovinu XV st. dvije velike crkve, zapadna i istočna, polahko osvajaju bosanski prostor, a skoro istovremeno s njima u Bosnu dolazi islam.

Vizanija i Osmansko carstvo 1355 godine.jpg

Bosna u borbi za odbranu samostalnosti protiv ugarskih kraljeva i hrvatskih velikaša

 

Posljednje spominjanje bana Mateja Ninoslava potiče iz 1249, kada je opet u punoj snazi obnovio svoj raniji ugovor sa Dubrovnikom. Nakon što je sjedište Bosanske biskupije izmješteno u Đakovo, pod neposrednu vlast ugarskog nadbiskupa u Kaloči, kralj Bela IV poveo je 1253. odlučan rat protiv Bosne i uglavnom uspio savladati otpor u cijeloj zemlji. Ninoslavljev rođak i nasljednik Prijezda prešao je sasvim na stranu ugarskog kralja, koji mu je kao priznanje za poslušno držanje darovao 1255. župu Novake u Slavoniji. Time je ban Prijezda po svim znamenjima bio uključen u ugarsko-hrvatski donacionalni feudalni sustav.

Bosanska država je podijeljena tako što je Prijezda kao bosanski ban vladao Bosnom i Donjim Krajima, dok su Usora i So li izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje raznim ličnostima odanim ugarskoj kraljevskoj kući. Vrhovnu vlast ugarskog kralja priznao je i humski župan Radoslav. Prijezda je, kao srodnik prethodnog bana Ninoslava, nastavio red nasljednih bosanskih banova, pa se kao takav općenito smatra osnivačem dinastije Kotromanića. Bez obzira na to, Prijezda je odano izvršavao svoje feudalne obaveze prema ugarskoj kruni. U tom je smislu jedan odred bosanske vojske učestvovao 1260. na strani kralja Bele IV u njegovom ratu protiv češkog kralja Pšemisla Oto kara. Ugarska je sa istoka i sjevera okružila Bosnu sa više se bi potčinjenih banovina - usorskom, mačvanskom i kučevsko-braničevskom, koje je ustanovljavala kao dio svog odbrambenog sistema, od Karpata do Dalmacije. Mačvanskom banovinom, koja je uključivala i Beograd, I braničevskom banovinom vladao je, pod ugarskim patronatom, kralj Stefan Dragutin. Te su teritorije predstavljale jednu od tadašnje dvije srpske države. Kralj Dragutin je svjesno, uz ugarsku pomoć, preoteo vlast svome ocu Urošu Nemanjiću.

Stefan Dragutin je ubrzo došao u sukob sa svojim bratom Milutinom, pa su tako njihovim međusobnim sporazumom nastale dvije srpske države. Na jugu je kao "raški kralj" vladao Milutin, a na sjeveru je bivšim ugarskim prostorima up ravljao Dragutin, poznat kao "sremski kralj". Za njegova je vremena krenuo talas srpsko-vlaške kolonizacije prema sjeveru. Stefan Dragutin je od 1284, kao ugarski vazal, upravljao oblastima Usorom i Soli, u kojima je, prema njegovom životopisu, "mnoge od heretika obratio na vjeru hristiansku i krstio ih". Dragutinova kćerka Jelisaveta udala se za Stjepana, sina bana Prijezde, čime su Kotromanići došli u srodstvo sa Nemanjićima. Kralj Dragutin stalno se zanimao za vjerske i druge odnose u Bosni, nastojeći na njih na određen način uticati. Posljednji akt koji je ban Prijezda kao vladar učinio vjerovatno je povelja kojom je u maju 1287. svom zetu iz kuće Babonića Vodičkih na Sani darovao, uz pristanak "velikaša sve Bosne", župu Zemljanik (Zemunik) u području Gornjeg Vrbasa.

Prijezdu je naslijedio njegov sin, ban Stjepan I Kotromanić. U to vrijeme ugarske prevlasti u Bosni progoni navodnih heretika nisu prestajali. Svuda u zemlji osjećala se opća pravna nesigurnost. To je ugrožavalo trgovinu i veoma pogađalo na rod, kojemu slaba banska vlast nije mogla pružiti zaštitu. Kao posljedica toga razgranala se jedino trgovina bosanskim robljem, koje se iz svih krajeva Bosne, posebno iz oblasti Usore pod vlašću Stefana Dragutina, dovodi u Dubrovnik i druge primorske gradove. Odatlesu robovi i ropkinje (servi et ancillae) dalje prodavani po talijanskim gradovima, gdje su najčešće služili kao kućna posluga. Na sve proteste bosanskih banova papi što se njihovi podanici odvode u ropstvo, koje u samoj Bosni nije postojalo, Dubrovčani, Kotorani, Splićani i drugi pravdali su se time da su u pitanju heretici, a ne pravovjerni katolici. S obzirom na to da pola stoljeća dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin, stalno zaokupljen tim pitanjem, tražio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima.

Papa je prihvatio tu inicijativu pa se 1291. godine obratio franjevačkim starješinama u Dalmaciji i Slavoniji da u Bosnu upute svoja dva redovnika "koji su verzirani u pismenosti i vješti jeziku one oblasti". U Rimu se konačno shvatilo da je prvi uvjet mogućeg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali. Tako su franjevci krajem XIII st. stigli u Bosnu, gdje su vremenom postali jednim od vrlo značajnih činilaca njenog etnopolitičkog razvoja i općenito kulturnog i vjerskog života. Franjevački red Male braće (Ordo fratrum minorum) spada među "prosjačke" monaške redove. Osnivač mu je Franjo Asiški (Francesco d'Assisi), po rije klom iz imućne trgovačke porodice. Poslije duže bolesti njegova su vjerska osjećanja intenzivirana. Svojim vizionar s kim istupima počeo je pridobijati sljedbenike, koji su prihvatili njegov zahtjev o odricanju i siromaštvu. Red je ustanovljen 1209, s ciljem širenja katoličanstva i borbe protiv heretika. U skladu sa svojim zavjetom o odricanju i siromaštvu, franjevci su nosili jednostavnu, tamno smeđu vunenu odjeću s kapuljačom, užetom oko pasa I sandalama.

Franjevci su vremenom potpuno istisnuli dominikance iz Bosne. U svojoj su se misionarskoj djelatnosti, antiheretičkoj propagandi i borbi služili znatno drugačijim metodama nego njihovi prethodnici. Mada silu I inkvizitorske metode nisu sasvim odbacili, oni su težište svoje djelatnosti stavili, s jedne strane, na postepeno, ali uporno približavanje narodu, a s druge su tražili način da se kao savjetodavci i posrednici u raznim političkim i diplomatskim poslovima nametnu vladaru i njegovom dvoru te samoj bosanskoj vlasteli. U tome su vremenom uspjeli pa su, kada je riječ o političkim i diplomatskim poslovima vladara i vlastele, pri kraju bosanske državne samostalnosti uspjeli skoro potpuno marginalizirati ulogu Crkve bosanske. U vanjskopolitičkim poslovima bosanskog dvora učešće predstavnika Crkve bosanske uvijek je bilo vrlo diskretno, skoro nevidljivo. To je bilo sasvim razumljivo, jer se na njih izvan Bosne gledalo s podo zrenjem i neprijateljski, kao na heretike. Zato se bosanski krstjanin u XV st., kada je veoma oživjelo vanjskopolitičko djelovanje bosanskih kraljeva i velikaša, rijetko susreće "u bilo kakvoj diplomatskoj misiji".

Balkansko poluostrvo 1400 godine.jpg

Odatle skoro nestvarno djeluje vijest da je kao izaslanik kralja Ostoje u Dubrovniku 1403. duže vremena boravio "pataren" Vlatko. Kasnije se kao poslanik iz Bosne u različitim misijama u Dubrovniku više puta spominje neki fratar Stjepan. Mada se ne spominju često u diplomatskim misijama, to ne znači da visoki pripadnici Crkve bosanske nisu imali uticaja na vanjsku politiku bosanske države. To je posebno bio slučaj kada su se međunarodni pregovori obavljali na tlu Bosne. Dubrovčani su svoje izaslanike pred put u Bosnu na trgovačke i druge pregovore u pravilu napućivali da povelje I povlastice "prema običaju" potvrde "kralj, kraljica, baroni I pa tareni". Pojedini krupni bosanski velikaši koristili su se bez ustručavanja u pregovaračkim i opće nito diplomatskim misijama uslugama visokih starješina Crkve bosanske. U tom su se svojstvu na dvorovima Pavlovića i Kosača često spominjali pojedini krstjani. Najpoznatiji od njih bio je "starac", a kasnije "gost" Radin, koji je za svog gospodara Radoslava Pavlovića obavljao razne poslove u Dubrovniku. On je 1437. prešao u službu Stjepana Vukčića Kosače, koji ga je također raznim poslovima slao kao svog izaslanika u Dubrovnik.

U vrijeme otvorenog sukoba hercega Stjepana sa Dubrovnikom, gost Radin je održavao tajne veze sa Dubrovčanima i od njihovih poklona dobro se obogatio, o čemu svjedoči njegov testament. Od vremena kralja Stjepana Tomaša 1443. franjevci dolaze do sve većeg uticaja na dvoru I konačno uklanjaju pripadnike Crkve bosanske kao bitne činioce u bosanskoj vanjskoj politici. U političkim planovima rimske kurije u to je vrijeme gospodarila ideja križarskog rata protiv Osmanlija. Stvarni izvršioci ove politike u Bosni bili su "papin izaslanik i franjevci". Na njihov nagovor kralj je tražio, a 18. VI 1447. i dobio odobrenje iz Rima da može uze ti dvojicu franjevaca kao svoje kapelane i slati ih na stranu kao poslanike, bez prethodnog odobrenja njihovog starješine. Franjevci su, između ostalog, i na taj način uspjeli mirnim putem učiniti ono što ugarskim kraljevima nije pošlo za rukom da učine silom, tj. da obuzdaju Crkvu bosansku i njeno učenje. Prema nekim, po svemu sudeći pretjeranim procjenama, franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463, uspjeli u Bosni obratiti na katoličanstvo "preko 500.000 bogomilskih sljedbenika", što je činilo "preko četiri petine pučanstva u tadašnjoj bosanskoj državi".

Franjevci su kroz kasniju bosansku povijest često hvaljeni kao narodni fratri, bosanski rodoljubi i čuvari uspomene na srednjovjekovnu bosansku državu, što su oni, bez sumnje, u velikoj mjeri bili. Njihov starješina fra Anđelo Zvizdović Vrhbosanski imao je hrabrosti da u trenutku pada Bosne izađe pred sultana Mehmeda II Fatiha i zatraži za bosanske franjevce slobodu daljeg vjerskog djelovanja. Sultan Fatih mu je, u skladu sa šerijatskim propisima, u tom smislu izdao 28. V 1464. ahdnamu, tj. pismenu "obavezu" ili "jamstvo" o slobodi daljeg vjerskog rada. Tom su ahdnamom katolici u Bosni dobili mir i slobodu vjeroispovijedanja dotle dok budu mirni i dok se pokoravaju sultanovim zapovijedima. Kao vjerska zajednica, oni su ustvari time opstali i preživjeli u Bosni. U godinama obnove, nakon tatarske provale u ugarske i hrvatske zemlje, veoma je ojačala moć pojedinih velikaških porodica. Oslabljena kraljevska vlast morala se osloniti na krupnu vlastelu koja se, dok je cijela zemlja stradala, uspjela održati u tvrdimi teško pristupačnim zamkovima i utvrdama. Među velikaškim porodicama posebno su ojačali knezovi Šubići, kojima je sjedište bilo u njihovoj nasljednoj župi Bribir (u zaleđu Šibenika i Skradina). Oni tokom XIII st. uporno šire svoje porodične posjede, prvo u Dalmaciji, gdje su uspjeli ovladati i gradovima Šibenikom, Trogirom i Splitom, a povremeno i Zadrom, te donjim tokom I ušćem Neretve.

Šubići se potom okreću na sjever, prema Hrvatskoj. Koristeći se okolnostima nastalim u vrijeme borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje, između Arpadovića i napuljskih kraljeva Anžujaca (Anjou), Šubići su se u posljednoj deceniji XIII st. ustvari izdigli do dinastičke moći. Pretendenti na ugarsko-hrvatsko prijestolje prosto su se utrkivali za njihovu naklonost, dijeleći im titule i časti koje su oni u stvarnosti već uživali. Najmoćniji među njima, Pavao Šubić, postao je krajem XIII st. stvarni vladar u Dalmaciji i Hrvatskoj, tako da se njegova vlast prostirala "sve do pokrajine koja se zove Bosna". Pavao Šubić nije krio namjeru da svoju vlast proširi upravo I na tu "provinciju", odnosno zemlju. U svojoj povelji iz 1299. Pavao se naziva "ban (banus) Hrvatske i Dalmacije i gospodar (dominus) Bosne". Nedostajala je ipak titula bosanskoga bana. Smatrajući se već dovoljno moćnim, a uz naklonost pretendenata na ugarsko-hrvatsko prijestolje, Pavao I Šubić postavio je 1302. svoga brata Mladena za bosanskog bana, sa titulom Mladen I Šubić. Tadašnji bosanski ban Stjepan I Kotromanić pružio je Šubićima odlučan otpor. U cijeloj Bosni vođene su žestoke borbe. Ban Stjepan I bio je potisnut sve do istočne granice Bosne, gdje su se u junu 1302. susrele na Drini dvije vojske. Iako je Mladen Šubić u dramatičnom sukobu savladao bosansku vojsku, njegov položaj u Bosni nije bio nimalo siguran niti stabilan. Rat je imao i vjersku dimenziju borbe protiv bosanskih heretika, tj. pripadnika Crkve bosanske.

Čitavo navodno banovanje Mladena Šubića proteklo je u neprestanom ratovanju sa Bošnjacima i njihovim banom Stjepanom I Kotromanićem. U jednom od tih učestalih bojeva Mladen Šubić je 1304. konačno i sam izgubio život. Za njegovog nasljednika Pavao Šubić je postavio svoga sina Mladena, koji se titulirao kao Mladen II, "gospodar čitave Bosne". To gospodstvo zasnivalo se na sistemu vazalnih veza i odnosa koje je Mladen Šubić uspostavio sa dobrim di jelom bosanske vlastele, posebno onom iz Donjih Krajeva, koja mu je geografski bila najbliža. Sličnu vezu i kompromis najvjerovatnije je uspostavio I sa Stjepanom I Kotromanićem. U toku unutrašnjih nereda, do kojih je došlo nakon smrti bana Stjepana I Kotromanića, Mladen Šubić je ponovo oružjem krenuo na Bosnu i uzeo pod svoj patronat Stjepanovog sina, budućeg bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Na stabiliziranje odnosa između Šubića i Kotromanića vjerovatno je uticala i činjenica da su se u međuvremenu i rodbinski povezali. Poslije okončanja borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje, novi kralj Anžujac, Karlo I Robert, postepeno ruši i obuzdava moć jednog po jednog osamostaljenog ugarskog i hrvatskog velikaša ("oligarha").

Ban Stjepan II Kotromanić je u tome odmah vidio za sebe priliku i mogućnost da izađe iz sjene Šubića. On se radi toga sasvim logično vezao za snažnog i odlučnog Anžujca. U borbi protiv Mladena Šubića, ban Stjepan II uspio je privući na svoju stranu i neke njegove dotadašnje vazale u Donjim Krajima, na prvom mjestu uticajne knezove Stipaniće Hrvatiniće, koji su držali tvrdi grad Ključ. Bitkomu Poljicama (kod Splita), kralj Karlo Robert nanio je odlučujući poraz Šubićima i tako srušio njihovu dotadašnju moć. Time je ujedno okončana i njihova vlast u Bosni. U neredima koji su nastali slomom Šubića, ban Stjepan II Kotromanić nije pristao uz hrvatsku vlastelu, koja je ustala protiv kralja, već je stao na stranu kralja, čime je sebi i svojoj državi osigurao dobre i čvrste odnose sa ugarskim dvorom. On je tako na najbolji način iskoristio političke posljedice sloma Šubića. U banu Stjepanu II Bosna je, poslije dužeg vremena, dobila vladara izrazite političke mudrosti i državnika koji je odlučnim i krupnim potezima uveo svoju zemlju u glavne tokove balkanske politike. U vrlo kratkom vremenu, od samo četiri godine, od 1322. do 1326, ban Stjepan II konačno je pripojio Bosni Donje Krajeve (Bosanska krajina), oblasti Usoru i Soli, župe Duvno, Hlivno i Glamoč (tzv. Završje ili Tropolje), zatim primorje od Neretve do Cetine (Neretljanska krajina), te na kraju Humsku zemlju. Tako je Pribisav, "Dijak bana Stipana", mogao već oko 1323. zapisati da njegov gospodar drži zemlju "od Save do mora, od Cetine do Drine". Time su za vrijeme Stjepana II Kotromanića trajno uobličene teritorijalne konture savremene Bosne.

Osmansko carstvo 1580 godine.jpg

U naporima bana Stjepana II da učvrsti granice svoje države, posebno mjesto zauzimao je Hum. U vrijeme bana Kulina Humskom zemljom ili oblašću vladao je knez Miroslav, brat Stefana Nemanje, a potom njegovi nasljednici, kao vazali raških, odnosno srpskih vladara. Mada je sve do 1326. Hum bio politički uglavnom odvojen od Bosne, postojala je velika ku lturnohistorijska povezanost ovih prostora. Pored toga,Hum je predstavljao i privrednu sponu Bosne sa Dubrovnikom. U isto vrijeme kada i Bosna, Hum je bio zahvaćen herezom. Goneći heretike, herceg Hrvatske Koloman upao je 1239. sa svojom križarskom vojskom i u Hum, odakle se ubrzo povukao. Bez obzira na činjenicu što je u Humu, usljed političkih ve za sa Raškom, pravoslavno stanovništvo bilo srazmjerno brojno, zahumski episkop je pod pritiskom heretika sredinom XIII st. premjestio svoje sjedište iz Stona čak u manastir sv. Petra na Limu, u današnjem Bijelom Polju.

Srpski vladari i velikaši za dugo vremena nisu mogli prežaliti gubitak Huma. Stefan Dušan je više puta, na razne načine, pokušavao povratiti Hum. On je, među ostalim, četvrt stoljeća nakon gubitka Huma, godine 1350. poduzeo veliki vojni pohod na Bosnu, pa je stigao čak i do Bobovca, ali Hum nije povratio. Tako je ban Stjepan II ostao "po milosti Božjoj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji". Ulazak Huma u sastav Bosne imao je dvije posljedice. Prva je da je Humska zemlja vremenom postala središte okupljanja budućeg prostora He rcegovine kao sastavnog dijela Bosne. Ban Stjepan II je već 1333. prodao Dubrovčanima Humsko primorje od Stona do Gruda (u Konavlama), sa poluotokom Pelješcem. Kasnije su, 1419, odnosno 1426, vojvode Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović prodali Dubrovčani ma i Konavle. Porodica vojvode Sandalja Hranića, iz reda Kosača na Drini kod Goražda, otimala je postepeno zemlje Pavlovića u Humu, a naročito poslije smrti vojvode Radoslava Pavlovića, 1441. godine. Tada je već u Humskoj zemlji I Podrinju vladao vojvoda Stjepan Kosača, koji je 1448, da bi podigao svoj ugled, dobio ili uzeo naslov "hercega od sv. Save", jer je Mileševa, gdje su ležale kosti Save Nemanjića, bila u njegovom posjedu. Ne zna se tačno ko je vojvodi Stjepanu dao titulu hercega.

U literaturi se spominje da su to mogli biti njemački car Fridrih III, papa, sultan, napuljski kralj Alfons V, bosanski kralj, ili jednostavno on sam sebi. To nije toliko značajno, koliko činjenica da se od tada cjelokupan posjed - kojim je, kao dijelom Bosne, upravljao herceg Stjepan - više nije nazivao Humskom, nego Hercegovom zemljom, tj. Hercegovinom. Imenom Hercegovina počeo se tako od sredine XV st. nazivati cijeli prostor od Ostroga kod Nikšića na istoku do Imotskog na zapadu i od mora na jugu do Konjica na sjeveru. Druga posljedica proširenja Bosne na oblast Huma leži u činjenici da time u njenim državnim granicama pravoslavlje, koje je to tada uglavnom bilo ograničeno na Podrinje, dobija na značaju kao treća vjerska komponenta, pored Crkve bosanske i katoličanstva. Izvjestan zamah pravoslavlja pomažu Sandalj Hranić, a potom i herceg Stjepan, podizanjem više crkava i hramova, kao što su Hum, Polimlje, Goražde, Dobrun, Šćepan Polje, Savina kod Herceg-Novog i drugi. Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji. O tome rječito govore brojne anateme i prokletstva koje je u svojim obrednicama i sinodicima Srpska crkva izricala protiv bosanskih heretika, navodeći često poimenice najpoznatije i najpoduzetnije među njima.

Našavši se u granicama bosanske države, pravoslavno sveštenstvo, iako u načelu i vjerskoj praksi krajnje odbojno prema Crkvi bosanskoj, nije na političkom polju dolazilo u sukob s njom. Razlog tome leži možda i u činjenici što je herceg Stjepan Kosača pripadao, kao krstjanin, Crkvi bosanskoj. Iako je u nemanjićkoj državi politički bila veoma poduzetna, pravoslavna crkva nije u Bosni pokušala potisnuti Crkvu bosansku i nametnuti svoj uticaj na vladara i njegov dvor. Nasuprot tome, franjevci su, kako se već vidjelo, kao nosioci katolicizma u Bosni, sistematski i vrlo uporno nastojali istisnuti Crkvu bosansku kao politički činilac na dvoru bosanskih vladara. Proširenjem bosanske države za vrijeme bana Stjepana II, u njen su okvir došla i područja duvanjske, stonske, a dijelom i zagrebačke biskupije, čime je brojno ojačalo katoličko stanovništvo, a franjevački misionarski rad dobio na prodornosti i zamahu. U tom je sklopu 1340. uspostavljena Franjevačka bosanska vikarija sa sjedištem u Visokom. Pravoslavlje je bilo ograničeno na istočne i južne dijelove zemlje, ali u odnosu na heretike nije stajalo pasivno, nego je radilo na njihovom preobraćenju. Pri tome pravoslavna crkva, kao ni katolička, nije odbacivala metode sile kada su joj uvjeti, mjesto i vrijeme to omogućavali. Tako je postepeno preobraćenje bosanskih krstjana na pravoslavlje u oblasti Huma teklo srazmjerno mirnim putem, dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV st. progonima i silom uvođeni u pravoslavlje.

Feudalna organizacija

 

Pored toga što se teritorijalno širila, Bosna je istovremeno za vrijeme duge i srazmjerno mirne vladavine bana Stjepana II Kotromanića izuzetno privredno ojačala. U to vrijeme Sasi otvaraju u Bosni rudnike, uglavnom plemenitih metala, čija je proizvodnja u Evropi tada bila u zastoju. To daje podsticaje trgovini sa Dubrovnikomi drugim gradovima s obje strane Jadrana, koja dobija do tada ne poznate razmjere. Na toj rudarsko-trgovačkoj osnovi u Bosni se postepeno uobličuju gradska naselja srednjoevropskog tipa. Polahko izrasta i domaći trgovački i poslovni sloj, prije svih među samom bosanskom vlastelom, koja je imala najviše koristi od teritorijalnog širenja i privrednog uspona Bosne. Sa općim privrednim razvitkom zemlje jačala je ekonomska i politička moć bosanske i humske vlastele. Da bi osigurao podršku vlastele, ban Stjepan II Kotromanić je, još u vrijeme borbe protiv Mladena Šubića, darovao vlasteli mnoge baštine. Tako su mnogi među krupnom vlastelom dobili u posjed više župa. Nosioci prava vlasništva na vlastelinskim baštinama nisu bili pojedinci, nego cijeli vlastelinski rodovi, najčešće grupa braće. To je imalo posebne posljedice na socijalno-ekonomske i političke odnose između vlastele i vladara.


Ta je okolnost davala bosanskoj vlasteli posebnu moć i uticaj u državi, koji je ona osiguravala preko svog feudalnog sabora. Jednom darovanu baštinu vladar više nije mogao povratiti, jer je i izdajnik u ratu odgovarao "glavom svojom ili blagom", a ostalim članovima njegove porodice baština se nije mogla dirati. Sam vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru (neodazivanje u rat, kovanje novca, uzurpacija vladarevih regalnih prava i sl.), nego su to činili "vlastelinski kolegiji", sastavljeni od same vlastele i predstavnika Crkve bosanske. U odnosima vladara i vlastele predstavnici Crkve bosanske u pravilu su držali stranu vlastele. Vlastela je na svojim posjedima imala najšira imunitetska prava u odnosu na seljake kao naseljenike svog feuda. U prava vlastele nisu se mogli miješati vladarevi službenici (vladalci ili časnici).

Politička moć vlastele izražavala se posebno kroz njeno obavezno svjedočenje pri izdavanju vladarskih povelja. Obično se najstariji vlastelin upisivao na povelji kao svjedok u vlastito ime i u ime svoje "bratje", što je značilo cijelog vlastelinskog roda. U Bosni je postojao sistem hijerarhijskog vazaliteta, tako što je niža ili "mala" vlastela zavisila od "velike vlastele" ili velmoža. Jednako kao što su vladari darivali baštine krupnoj vlasteli, uz određene uslove I obaveze, tako su i velmože darivale manju vlastelu i vlastelčiće, čime su ih stavljali u položaj svojih "slugu", tj. vazala. Ovi vazali su kao "sluge" "gospode bosanske" bili obavezni na "vjernu službu", koja se prije svega sastojala u "vojevanju". Svaki vlastelin je kao vazal bio obavezan da "služi gospodinu oružjem, kako može najbolje". Pored toga, vazalska obaveza se mogla sastojati u služenju na dvoru svog gospodara, kao seniora. Vlastela je isto tako mogla za svog gospodara vršiti razne misije i obavljati druge zadatke.

U Bosni se sva vlastela nazivala knezovima, bez obzira da li se radilo o velikoj ili maloj vlasteli, odnosno o velmožama ili njihovim vazalima. Vlastela se također često međusobno častila titulama župana, vojvoda i velikih vojvoda. Ove su razne titule izražavale samo društveni i politički rang njihovog nosioca, a ne neku posebnu funkciju. Cjelokupna je vlastela vukla svoju ekonomsku i političku moć iz svog vlastelinstva,tj. zemljišnog posjeda na kojem su radile različite kategorije seljaka kao podložnika. U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo općih pravnih normi u vidu zakona pa su zato pravni položaj seljaka i oblici življenja na bosanskom selu malo poznati. Izvjesno je da su većinu seljaštva činili feudalno zavisni zemljoradnici, koji se krajem po stojanja bosanske feudalne države, u poveljama i drugim ispravama, spominju kao kmeti ili kmetići. Tako je kralj Stjepan Tomašević 1461. poklonio svome stricu Radivoju "šest kmeta i vinogradi".

U starijim poveljama zavisni su se seljaci najčešće spominjali samo kao "čovjek" ili "ljudi". Tu se uvijek radilo o nečijem čovjeku ili nečijim ljudima. Oni su kao takvi uvijek dijelili sudbinu zemlje na kojoj su živjeli i radili. Kralj Ostoja je 1399. ustupio Dubrovniku neke zemlje "sa vsima seli i zaseoci i s ljudmi". Vojvoda Sandalj Hranić je 1420. ustupio Dubrovniku svoj dio Konavla i grad Sokol "sa svim selima, zaseocima i s ljudima, sa is pašama, drvima i dubravama". Na isti je način 1427. veliki vojvoda Radoslav Pavlović prodao preostali dio Konavala, "s ljudima, s gorom i vodom". Manji dio seljaštva su činili feudalno zavisni stočari, koji se u svim bosanskim i dubrovakim ispravama nazivaju vlasima. Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojsalić, kao sinovac i nasljednik Hrvoja Vukčića, poklonio je 1434. braći Jurjevićima neke posjede, među kojima tri katuna, tj. "vlahe Vohiniće i Pribinoviće i Hardomiliće".

Kralj Stjepan Tomašević spominje 1461. u jednoj darovnici i "katun vlaha". U Bosni je bilo i slobodnih seljaka koje dubrovački izvori u XV st. spominju kao "homoliber" ili "homosui iuris". Bosanske povelje spominju također slobodne i poluza visne seljake pod nazivom polovnici ili tretjanici. Slično drugim feudalnim državama, i u Bosni se osjećao manjak seoske radne snage, posebno zemljoradnika. Zato su vladari od prve polovine XIV st. zabranjivali bosanskim i humskim seljacima da napuštaju vlastelinske posjede na kojima su živjeli i koje su obrađivali. Seljaci nisu smjeli samovoljno prelaziti sa jednog vlastelinstva na drugo, niti se sklanjati na dubrovačku teritoriju. Ban Stjepan II Kotromanić je 1323, skupa sa svojim bratom Vladislavom, dao vjeru svom vazalu, knezu Vukoslavu Hrvatiniću, da neće primati njegove ljude. Slično se obavezao Tvrtko I pre ma knezu Vlatku Vukosavliću. On je još kao ban 1353. naredio da niko ne smije primiti "u našem gospodstve Vlatkova človeka, ni sam ban Tvrtko ni njegov brat Vuk, brez volje kneza Vlatka".

 

Bošnjačka riječ 6, str. 89-94
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin