Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Bošnjaci - historija, tradicija, kultura (IV dio) - Bosnjaci

Bošnjaci - historija, tradicija, kultura (IV dio)

Autor: Mustafa Imamoviæ

 

Poèetkom èetrdesetih godina XIII st. (1241-42) ugarsko-hrvatsko kraljevstvo pogodila je velika tatarska najezda koja je opustošila sve što joj se našlo na putu, od Karpata do zidina dalmatinskih gradova. Tatari su zaobišli Bosnu, èime su vlast, položaj i vojna snaga bana Ninoslava dalje uèvršæeni i ojaèani. Ban se osjeæao toliko moænim da je prihvatio poziv Spliæana koji su tada bili u neprijateljstvu s kraljem Belom IV, pa im je sa jaèom vojskom 1243-44. pomogao u ratu protiv kralju odanog Trogira. Vjerodostojan zapis o tome ostavio je poznati splitski ljetopisac Toma Arhiðakon. On opširno prièa kako su Spliæani u sukobu sa Trogirom pozvali u pomoæ bana Mateja Ninoslava, platili mu novcem iz gradske blagajne i izabrali ga za svog kneza. Ban Ninoslav je, bez oklijevanja i zabacujuæi obzire prema ugarskom kralju, prihvatio poziv i sa svojom vojskom primjerno kaznio Trogirane, nakon èega su mu i oni dali kneževsku èast. Poslije je ban otišao natrag u svoju zemlju, a u Splitu je ostavio "jednog od svojih sinova sa jakom konjicom". Iz toga je jasno da Spliæani nisu Ninoslava držali heretikom, jer ga ne bi pustili u grad, pošto im je samim gradskim statutom iz 1242. bilo zabranjeno da hereticima pružaju gostoprimstvo.

Smatrajuæi da su ovom intervencijom bana Ninoslava povrijeðena njegova suverena prava nad dalmatinskim gradovima, ugarsko-hrvatski kralj Bela IV je 1244. poveo kazneni pohod protiv bana kao svog politièkog protivnika. Pred prijetnjom novog rata, ban Ninoslav je bio prisiljen da izrazi lojalnost ugarskom kralju, te da pristane da se bosanskoj biskupiji priznaju prava i povlastice na ranije joj datim posjedima. Ti su posjedi, uz pristanak bana, potvrðeni poveljom koju je kralj Bela izdao 20. VI 1244. godine. Njihov obim nije bio mali i bilo ih je u mnogim župama, od Usore do Neretve i od Uskoplja do Praèe, pa bi prihod s njih, da se mogao redovno ubirati, sigurno predstavljao solidnu materijalnu osnovu za organizaciju i djelovanje katolièke crkve. Ali u Bosni se ni uz sve prijetnje i pritiske rimske kurije i ugarskih kraljeva nisu mogli ostvariti uvjeti za njihovu redovno ubiranje. Tome ništa nisu pomogle ni utvrde koje je po Bosni, "radi odbrane vjere" i zaštite crkve, podigao kaloèki nadbiskup. Izvrgnute stalnim napadima domaæe vlastele i stanovništva, te su tvrðave i utvrde postepeno sasvim propale.

Od godine 1246. uèestali su zahtjevi iz Rima kaloèkom nadbiskupu da se protiv Bosne povede novi križarski rat i da se zemlja koja se otme od heretika dodijeli "pravovjernim kršæanima". Za novi križarski pohod nije bilo ni volje niti uvjeta, a bosanski biskup toliko je osiromašio da su, na papinu molbu, po ugarskim zemljama prikupljani novèani prilozi za izdržavanje njega i njegove crkve. Jedino rješenje je bilo da bosanski biskup premjesti svoje sjedište u Ðakovo u Slavoniji, gdje je odranije imao zemljišne posjede. Tamo se veæ od 1252. redovno spominje dvor bosanskog biskupa. Tako su bosanski biskupi prenijeli svoje sjedište izvan Bosne. Oni su sa te sigurne udaljednosti upravljali svojom biskupijom, u koju uglavnom više nisu zalazili. Tako se upravo u vrijeme uspona bosanske vlastele za vladavine bana Mateja Ninoslava, koji se iskazao kao odluèan i sposoban vladar, uprkos svim nastojanjima Rima i Ugarske da unište bosansku herezu, konaèno uèvrstila i potvrdila Crkva bosanska. Istovremeno, konaèno se uèvrstila i afirmirala staleška organizacija i struktura bosanske vlastele. U zajednièkoj odbrani od vanjskih neprijatelja, crkva i vlastela su se meðusobno sve više približavale. Vlastela je sve više prihvatala vjersko uèenje bosanske crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udružena sa Crkvom bosanskom i braneæi je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko-hrvatske države, vlastela je time istovremeno štitila svoje feudalne zemljoposjednièke interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska država. Izmeðu katolièanstva i pravoslavlja usko podruèje Crkve bosanske moglo se održati samo unutar granica bosanske države. S druge strane, bosanska vlastela je samo unutar tih istih granica mogla imati i održavati svoju odluèujuæu politièku rijeè. U svakoj drugoj državnoj tvorevini, srpskoj ili ugarsko-hrvatskoj, Bosna bi geografski bila periferna oblast, pa bi i njena vlastela bila politièki sasvim marginalizirana. U tom smislu, staleški organizirana vlastela, kao politièki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i sviješæu o njima, imale su presudnu ulogu u etnièkom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i èuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o znaèaju vlastite teritorije za njihovo oèuvanje. Takva su osjeæanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjaèkog etniciteta. Meðutim, ono što je èinilo osobenosti etnièko-politièkog razvoja Bosne nisu bile neke velike razlike u njenom feudalnom ustrojstvu i državnoj organizaciji u odnosu na susjedne zemlje, Srbiju i Hrvatsku sa Ugarskom. Zapravo, svi ti politièki entiteti su u doba razvijenog feudalizma predstavljali staleške monarhije, u kojima je vlast vladara u veæoj ili manjoj mjeri, zavisno od odnosa snaga, bila ogranièena pravima vlastele, odnosno institucijom staleške skupštine, feudalnog ili državnog sabora. Osnova razlièitog etnopolitièkog razvoja Bosne leži u njenoj posebnoj crkvi i njenim suštinskim razlikama u odnosu na rimokatolièku i srpsko-pravoslavnu crkvu. Katolièka i istoèno-pravoslavna crkva su pored hijerarhije i monaških redova imale i razuðenu mrežu župa i parohija, sa sveæenstvom koje je stalno vršilo uticaj na svakodnevni život vjernika, okupljajuæi ih na mise i bogosluženja, dijeleæi im svete tajne i oproste od grijehova, pribavljajuæi im Božiju milost i na ovom i na onom svijetu. Nasuprot tome, Crkva bosanska je, mada je imala izvjesnu hijerarhiju sa strojnicima, gostima i didom (djed), koji je stajao na njenom èelu, u osnovi bila ogranièena na uski krug "savršenih" ili "pravih krstjana koji grijeha ne ljube". Ostalo je bila masa obiènih vjernika, "mrsnih ljudi", koji nisu imali posebne crkvene milosti. Odatle, široki slojevi stanovništva u Bosni su ostali u nekom nejasno definiranom stanju izmeðu svojih starih paganskih vjerovanja i kršæanstva. Tek pred kraj XIV i kroz prvu polovinu XV st. dvije velike crkve, zapadna i istoèna, polahko osvajaju bosanski prostor, a skoro istovremeno s njima u Bosnu dolazi islam.

 

Vizanija i Osmansko carstvo 1355 godine.jpg

 

 

Bosna u borbi za odbranu samostalnosti protiv ugarskih kraljeva i hrvatskih velikaša

 

Posljednje spominjanje bana Mateja Ninoslava potièe iz 1249., kada je opet u punoj snazi obnovio svoj raniji ugovor sa Dubrovnikom. Nakon što je sjedište Bosanske biskupije izmješteno u Ðakovo, pod neposrednu vlast ugarskog nadbiskupa u Kaloèi, kralj Bela IV poveo je 1253. odluèan rat protiv Bosne i uglavnom uspio savladati otpor u cijeloj zemlji. Ninoslavljev roðak i nasljednik Prijezda prešao je sasvim na stranu ugarskog kralja, koji mu je kao priznanje za poslušno držanje darovao 1255. župu Novake u Slavoniji. Time je ban Prijezda po svim znamenjima bio ukljuèen u ugarsko-hrvatski donacionalni feudalni sustav. Bosanska država je podijeljena tako što je Prijezda kao bosanski ban vladao Bosnom i Donjim Krajima, dok su Usora i Soli izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje raznim liènostima odanim ugarskoj kraljevskoj kuæi. Vrhovnu vlast ugarskog kralja priznao je i humski župan Radoslav. Prijezda je, kao srodnik prethodnog bana Ninoslava, nastavio red nasljednih bosanskih banova, pa se kao takav opæenito smatra osnivaèem dinastije Kotromaniæa. Bez obzira na to, Prijezda je odano izvršavao svoje feudalne obaveze prema ugarskoj kruni. U tom je smislu jedan odred bosanske vojske uèestvovao 1260. na strani kralja Bele IV u njegovom ratu protiv èeškog kralja Pšemisla Otokara. Ugarska je sa istoka i sjevera okružila Bosnu sa više se bi potèinjenih banovina - usorskom, maèvanskom i kuèevsko-branièevskom, koje je ustanovljavala kao dio svog odbrambenog sistema, od Karpata do Dalmacije. Maèvanskom banovinom, koja je ukljuèivala i Beograd, i branièevskom banovinom vladao je, pod ugarskim patronatom, kralj Stefan Dragutin. Te su teritorije predstavljale jednu od tadašnje dvije srpske države. Kralj Dragutin je svjesno, uz ugarsku pomoæ, preoteo vlast svome ocu Urošu Nemanjiæu.

Stefan Dragutin je ubrzo došao u sukob sa svojim bratom Milutinom, pa su tako njihovim meðusobnim sporazumom nastale dvije srpske države. Na jugu je kao "raški kralj" vladao Milutin, a na sjeveru je bivšim ugarskim prostorima upravljao Dragutin, poznat kao "sremski kralj". Za njegova je vremena krenuo talas srpsko-vlaške kolonizacije prema sjeveru. Stefan Dragutin je od 1284., kao ugarski vazal, upravljao oblastima Usorom i Soli, u kojima je, prema njegovom životopisu, "mnoge od heretika obratio na vjeru hristiansku i krstio ih". Dragutinova kæerka Jelisaveta udala se za Stjepana, sina bana Prijezde, èime su Kotromaniæi došli u srodstvo sa Nemanjiæima. Kralj Dragutin stalno se zanimao za vjerske i druge odnose u Bosni, nastojeæi na njih na odreðen naèin uticati. Posljednji akt koji je ban Prijezda kao vladar uèinio vjerovatno je povelja kojom je u maju 1287. svom zetu iz kuæe Baboniæa Vodièkih na Sani darovao, uz pristanak "velikaša sve Bosne", župu Zemljanik (Zemunik) u podruèju Gornjeg Vrbasa.

Prijezdu je naslijedio njegov sin, ban Stjepan I Kotromaniæ. U to vrijeme ugarske prevlasti u Bosni progoni navodnih heretika nisu prestajali. Svuda u zemlji osjeæala se opæa pravna nesigurnost. To je ugrožavalo trgovinu i veoma pogaðalo na rod, kojemu slaba banska vlast nije mogla pružiti zaštitu. Kao posljedica toga razgranala se jedino trgovina bosanskim robljem, koje se iz svih krajeva Bosne, posebno iz oblasti Usore pod vlašæu Stefana Dragutina, dovodi u Dubrovnik i druge primorske gradove. Odatle su robovi i ropkinje (servi et ancillae) dalje prodavani po talijanskim gradovima, gdje su najèešæe služili kao kuæna posluga. Na sve proteste bosanskih banova papi što se njihovi podanici odvode u ropstvo, koje u samoj Bosni nije postojalo, Dubrovèani, Kotorani, Spliæani i drugi pravdali su se time da su u pitanju heretici, a ne pravovjerni katolici. S obzirom na to da pola stoljeæa dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin, stalno zaokupljen tim pitanjem, tražio od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima. Papa je prihvatio tu inicijativu pa se 1291. godine obratio franjevaèkim starješinama u Dalmaciji i Slavoniji da u Bosnu upute svoja dva redovnika "koji su verzirani u pismenosti i vješti jeziku one oblasti". U Rimu se konaèno shvatilo da je prvi uvjet moguæeg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali. Tako su franjevci krajem XIII st. stigli u Bosnu, gdje su vremenom postali jednim od vrlo znaèajnih èinilaca njenog etnopolitièkog razvoja i opæenito kulturnog i vjerskog života. Franjevaèki red Male braæe (Ordo fratrum minorum) spada meðu "prosjaèke" monaške redove. Osnivaè mu je Franjo Asiški (Francesco d'Assisi), porijeklom iz imuæne trgovaèke porodice. Poslije duže bolesti njegova su vjerska osjeæanja intenzivirana. Svojim vizionarskim istupima poèeo je pridobijati sljedbenike koji su prihvatili njegov zahtjev o odricanju i siromaštvu. Red je ustanovljen 1209., s ciljem širenja katolièanstva i borbe protiv heretika. U skladu sa svojim zavjetom o odricanju i siromaštvu, franjevci su nosili jednostavnu, tamno smeðu vunenu odjeæu s kapuljaèom, užetom oko pasa i sandalama. Franjevci su vremenom potpuno istisnuli dominikance iz Bosne. U svojoj su se misionarskoj djelatnosti, antiheretièkoj propagandi i borbi služili znatno drugaèijim metodama nego njihovi prethodnici. Mada silu i inkvizitorske metode nisu sasvim odbacili, oni su težište svoje djelatnosti stavili, s jedne strane, na postepeno,ali uporno približavanje narodu, a s druge su tražili naèin da se kao savjetodavci i posrednici u raznim politièkim i diplomatskim poslovima nametnu vladaru i njegovom dvoru te samoj bosanskoj vlasteli. U tome su vremenom uspjeli pa su, kada je rijeè o politièkim i diplomatskim poslovima vladara i vlastele, pri kraju bosanske državne samostalnosti uspjeli skoro potpuno marginalizirati ulogu Crkve bosanske. U vanjskopolitièkim poslovima bosanskog dvora uèešæe predstavnika Crkve bosanske uvijek je bilo vrlo diskretno, skoro nevidljivo. To je bilo sasvim razumljivo, jer se na njih izvan Bosne gledalo s podozrenjem i neprijateljski, kao na heretike. Zato se bosanski krstjanin u XV st., kada je veoma oživjelo vanjskopolitièko djelovanje bosanskih kraljeva i velikaša, rijetko susreæe "u bilo kakvoj diplomatskoj misiji".

 

Balkansko poluostrvo 1400 godine.jpg

Odatle skoro nestvarno djeluje vijest da je kao izaslanik kralja Ostoje u Dubrovniku 1403. duže vremena boravio "pataren" Vlatko. Kasnije se kao poslanik iz Bosne u razlièitim misijama u Dubrovniku više puta spominje neki fratar Stjepan. Mada se ne spominju èesto u diplomatskim misijama, to ne znaèi da visoki pripadnici Crkve bosanske nisu imali uticaja na vanjsku politiku bosanske države. To je posebno bio sluèaj kada su se meðunarodni pregovori obavljali na tlu Bosne. Dubrovèani su svoje izaslanike pred put u Bosnu na trgovaèke i druge pregovore u pravilu napuæivali da povelje i povlastice "prema obièaju" potvrde "kralj, kraljica, baroni i patareni". Pojedini krupni bosanski velikaši koristili su se bez ustruèavanja u pregovaraèkim i opæenito diplomatskim misijama uslugama visokih starješina Crkve bosanske. U tom su se svojstvu na dvorovima Pavloviæa i Kosaèa èesto spominjali pojedini krstjani. Najpoznatiji od njih bio je "starac", a kasnije "gost" Radin, koji je za svog gospodara Radoslava Pavloviæa obavljao razne poslove u Dubrovniku. On je 1437. prešao u službu Stjepana Vukèiæa Kosaèe, koji ga je takoðer raznim poslovima slao kao svog izaslanika u Dubrovnik. U vrijeme otvorenog sukoba hercega Stjepana sa Dubrovnikom, gost Radin je održavao tajne veze sa Dubrovèanima i od njihovih poklona dobro se obogatio, o èemu svjedoèi njegov testament.

Od vremena kralja Stjepana Tomaša 1443. franjevci dolaze do sve veæeg uticaja na dvoru i konaèno uklanjaju pripadnike Crkve bosanske kao bitne èinioce u bosanskoj vanjskoj politici. U politièkim planovima rimske kurije u to je vrijeme gospodarila ideja križarskog rata protiv Osmanlija. Stvarni izvršioci ove politike u Bosni bili su "papin izaslanik i franjevci". Na njihov nagovor kralj je tražio, a 18. VI 1447. i dobio odobrenje iz Rima da može uzeti dvojicu franjevaca kao svoje kapelane i slati ih na stranu kao poslanike, bez prethodnog odobrenja njihovog starješine. Franjevci su, izmeðu ostalog, i na taj naèin uspjeli mirnim putem uèiniti ono što ugarskim kraljevima nije pošlo za rukom da uèine silom, tj. da obuzdaju Crkvu bosansku i njeno uèenje. Prema nekim, po svemu sudeæi pretjeranim procjenama, franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463, uspjeli u Bosni obratiti na katolièanstvo "preko 500.000 bogomilskih sljedbenika", što je èinilo "preko èetiri petine puèanstva u tadašnjoj bosanskoj državi". Franjevci su kroz kasniju bosansku povijest èesto hvaljeni kao narodni fratri, bosanski rodoljubi i èuvari uspomene na srednjovjekovnu bosansku državu, što su oni, bez sumnje, u velikoj mjeri i bili. Njihov starješina fra Anðelo Zvizdoviæ Vrhbosanski imao je hrabrosti da u trenutku pada Bosne izaðe pred sultana Mehmeda II Fatiha i zatraži za bosanske franjevce slobodu daljeg vjerskog djelovanja. Sultan Fatih mu je, u skladu sa šerijatskim propisima, u tom smislu izdao 28. V 1464. ahdnamu, tj. pismenu "obavezu" ili "jamstvo" o slobodi daljeg vjerskog rada. Tom su ahdnamom katolici u Bosni dobili mir i slobodu vjeroispovijedanja dotle dok budu mirni i dok se pokoravaju sultanovim zapovijedima. Kao vjerska zajednica, oni su ustvari time opstali i preživjeli u Bosni. U godinama obnove, nakon tatarske provale u ugarske i hrvatske zemlje, veoma je ojaèala moæ pojedinih velikaških porodica. Oslabljena kraljevska vlast morala se osloniti na krupnu vlastelu koja se, dok je cijela zemlja stradala, uspjela održati u tvrdim i teško pristupaènim zamkovima i utvrdama. Meðu velikaškim porodicama posebno su ojaèali knezovi Šubiæi, kojima je sjedište bilo u njihovoj nasljednoj župi Bribir (u zaleðu Šibenika i Skradina). Oni tokom XIII st. uporno šire svoje porodiène posjede, prvo u Dalmaciji, gdje su uspjeli ovladati i gradovima Šibenikom, Trogirom i Splitom, a povremeno i Zadrom, te donjim tokom i ušæem Neretve.

Šubiæi se potom okreæu na sjever, prema Hrvatskoj. Koristeæi se okolnostima nastalim u vrijeme borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje, izmeðu Arpadoviæa i napuljskih kraljeva Anžujaca (Anjou), Šubiæi su se u posljednoj deceniji XIII st. ustvari izdigli do dinastièke moæi. Pretendenti na ugarsko-hrvatsko prijestolje prosto su se utrkivali za njihovu naklonost, dijeleæi im titule i èasti koje su oni u stvarnosti veæ uživali. Najmoæniji meðu njima, Pavao Šubiæ, postao je krajem XIII st. stvarni vladar u Dalmaciji i Hrvatskoj, tako da se njegova vlast prostirala "sve do pokrajine koja se zove Bosna". Pavao Šubiæ nije krio namjeru da svoju vlast proširi upravo i na tu "provinciju", odnosno zemlju. U svojoj povelji iz 1299. Pavao se naziva "ban (banus) Hrvatske i Dalmacije i gospodar (dominus) Bosne". Nedostajala je ipak titula bosanskoga bana. Smatrajuæi se veæ dovoljno moænim, a uz naklonost pretendenata na ugarsko-hrvatsko prijestolje, Pavao I Šubiæ postavio je 1302. svoga brata Mladena za bosanskog bana, sa titulom Mladen I Šubiæ. Tadašnji bosanski ban Stjepan I Kotromaniæ pružio je Šubiæima odluèan otpor. U cijeloj Bosni voðene su žestoke borbe. Ban Stjepan I bio je potisnut sve do istoène granice Bosne, gdje su se u junu 1302. susrele na Drini dvije vojske. Iako je Mladen Šubiæ u dramatiènom sukobu savladao bosansku vojsku, njegov položaj u Bosni nije bio nimalo siguran niti stabilan. Rat je imao i vjersku dimenziju borbe protiv bosanskih heretika, tj. pripadnika Crkve bosanske.

Bošnjaèka rijeè 6, str. 89-94
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim