Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Pad srednjovjekovne bosanske države - Bosnjaci

Pad srednjovjekovne bosanske države

Autor: Mustafa Imamoviæ

 

Još u posljednjoj deceniji Tvrtkove vladavine, u doba najveæeg uspona bosanske države, postavljeni su temelji moæi trima velikim vlastelinskim rodovima: knezovima Hrvatiniæima, Hraniæima Kosaèama i Radinoviæima Pavloviæima. Uz njih je postojao još jedan broj velmoža, ali ne tolike moæi, snage i uticaja na bosansku politiku. Najmoæniji meðu njima bio je Hrvoje Vukèiæ Hrvatiniæ, kojemu je kralj Tvrtko 1380. dodijelio titulu velikog bosanskog vojvode, darujuæi mu pri tome, pored toga što je veæ imao velike posjede u Donjim Krajima, tri sela u župi Lašva, uz izrièitu potvrdu da mu se darovani posjedi ne mogu oduzeti ni u sluèaju nevjere. Hrvoje je èvrsto držao gradove Kljuè na Sani, Hlivno sa istoimenom župom, Kotor-Varoš u župi Zemljanik i Jajce, gdje mu je uglavnom bilo sjedište.

Pored Hrvoja, u isto vrijeme izdiže se "veliki bosanski knez" Sandalj Hraniæ Kosaèa, sin vojvode Vlatka Vukoviæa, koji je na prostoru od Pive do Ustipraèe na Drini držao nekoliko župa, meðu kojima su posebno znaèajne bile Drina, sa gradom Foèom i Goraždem, kao izvorna baština Hraniæa Kosaèa. Knez Pavao Radinoviæ, kasnije Pavloviæ, držao je podruèje u slivu rijeke Praèe. Sjedište mu je bilo u Borèu kod Rogatice, a držao je i gradove prema Drini - Pavlovac sa trgovištem Praèom, te Rogaticu, Višegrad i Dobrun. Srednja i sitna vlastela više je zavisila od ovih krupnih vlastelinskih rodova nego od samog vladara. Ti krupni velikaši pristajali su uz vladara sve dok se nisu dovoljno osilili da su svoje velike feudalne baštine i posjede mogli zapravo pretvoriti u samostalne državice. Oni su na svojim posjedima uzurpirali jednako sve prihode od zemlje i od regalnih i drugih prava i prihoda (rudnici, carine, novac itd.) koji su rasli razvojem robnonovèanog prometa, a koji su, po definiciji, pripadali iskljuèivo vladaru. Oni su, radi vlastitih interesa, srušili ideju "pravne države" u srednjovjekovnom smislu rijeèi, koju su bosanski vladari, od banova Boriæa i Kulina do kralja Tvrtka I, uporno nastojali izgraditi i oèuvati. Bosanski su vladari i prije uspostavljanja dinastije Kotromaniæa èuvali formalno-pravni kontinuitet i autoritet bosanske države, priznavajuæi svojim prethodnicima legitimitet i primajuæi na sebe njihove dugove, kako bi u meðunarodnim odnosima održali vjerodostojnost Bosne.

Pripadnici spomenuta tri visoka vlastelinska roda srušili su sve te napore, rušeæi na prvom mjestu autoritet kraljevske vlasti. Oni su na bosanskom državnom saboru (stanku) odluèivali o promjenama na prijestolju. Po svojoj volji postavljali su i smjenjivali bosanske kraljeve. Tako ni Tvrtko I, mada je bio najmoæniji bosanski vladar, nije uspio osigurati prijestolje svom sinu, kasnijem kralju Tvrtku II. Voljom velike vlastele na bosanskom prijestolju poslije Tvrtkove smrti našao se njegov roðak, kralj Stjepan Dabiša. Od tada su osioni velikaši odbacivali od sebe bosansku krunu "kao truhlu jabuku", krvavo se otimajuæi izmeðu sebe oko imanja i gradova, što su koristili i Ugarska i Turci-Osmanlije. Ugarska i osmanska država borile su se u posljednjoj deceniji XIV st. za uticaj i prevlast u Bosni, što je samo pogodovalo jaèanju i razvijanju feudalnih partikularizama. Kada je Sigismund Luksemburški, kao pobjednik u borbi za ugarsko prijestolje, primio 1387. krunu sv. Stjepana, cijelim pojasom južno od Drave gospodarili su njegovi protivnici.

Hrvatska vlastela stalno je u zemlji održavala stanje pobune protiv budimskog dvora, u upornom nastojanju da tamo dovede Ladislava Napuljskog. U tome je imala podršku Tvrtka I i srpskog kneza Lazara. Knez Lazar je pred Kosovsku bitku odustao od tog neformalnog saveza i izmirio se sa kraljem Sigismundom, kako bi se osigurao barem sa sjevera. Tvrtkov nasljednik, kralj Stjepan Dabiša, bio je pod nejasnim okolnostima primoran da ugovorom u Ðakovu 1393. prizna Sigismundovu vlast. Sljedeæe, 1394. godine, Sigismund je savladao i otpor hrvatske vlastele, pa se kralj Dabiša morao odreæi Dalmacije i Hrvatske. Nakon toga, Sigismund je poèeo ubrzano okupljati oko sebe dojuèerašnje protivnike, pripremajuæi veliki križarski pohod protiv Turaka-Osmanlija. U sklopu tih dogaðaja krupna vlastela uklonila je Stjepana Dabišu i za novog bosanskog kralja 1395. postavila Stjepana Ostoju. Sigismund Luksemburški vodio je, na èelu kršæanskih snaga, dva pohoda protiv Osmanlija. Prvo je, braneæi svog vazala, vojvodu Vlaške, pobjedio osmanske snage na Rovinama 1395. godine. Tu su, boreæi se na strani sultanove vojske, kao njegovi vazali, poginuli Marko Kraljeviæ i Konstantin Dejanoviæ, nakon èega su njihove oblasti pripojene osmanskoj državi, kao ohridski i æustendilski sandžak. Sljedeæe godine Sigismund je po Ugarskoj, Francuskoj, Njemaèkoj, Poljskoj i drugim evropskim zemljama prikupio vojsku od oko 60.000 ritera, s namjerom da jednim križarskim pohodom oslobodi Evropu od osmanske opasnosti. Velika križarska vojska krenula je u ljeto 1396. iz Budima i ubrzo opkolila Nikopolj, grad na Dunavu u sjevernoj Bugarskoj. Opsjednutoj osmanskoj posadi u Nikopolju u pomoæ je pošao lièno sultan Bajezit I i na èelu brojne vojske, sastavljene od anadolskih i rumelijskih Turaka i njegovih balkanskih vazala, meðu kojima je bio i knez Stefan Lazareviæ, koji su ga, "ako ne i s voljom, a ono po nuždi", pratili u svim pohodima i bitkama.

Do odluèujuæe bitke došlo je 25. IX 1396, u kojoj je Bajezit nanio poguban poraz elitnoj križarskoj vojsci. Nakon te pobjede, Osmanlije su odmah zauzele Vidin, prešle Dunav i u jednom naletu vojnièki prodrli u Srijem i u dio Slavonije. Nikopoljskom bitkom Osmanlije su konaèno uèvrstile svoju vlast u Bugarskoj, Tesaliji i Makedoniji. Kako su pojedini osmanski vazali umirali ili ginuli, kao Marko Kraljeviæ na Rovinama, sultan je njihove zemlje odmah pretvarao u sandžake i konaèno ih pripajao svome carstvu. Tako je poslije Nikopoljske bitke i Vidinska Bugarska pretvorena u Vidinski sandžak, glavno uporište i polaznu taèku za osmanske upade i prodore u Vlašku, Ugarsku i sjevernu Srbiju. Pobjedom kod Nikopolja pred Osmanlijama je bio otvoren put za veliki napad na zemlje ugarske krune. Iznenada je, meðutim, došlo do skoro polustoljetnog zastoja u osmanskim osvajanjima. Dok su Osmanlije ratovale po Balkanu, u srednjoj Aziji su Mongoli, pod voðstvom Timur-Lenka (Tamerlana), osnovali veliku državu sa sjedištem u Samarkandu. Timur je uz podršku mnogih seldžuèkih emira koji su bili nezadovoljni centralistièkom osmanskom politikom, provalio u Anadoliju, na èelu ogromne vojske od 80.000 ljudi. On je 28. VII 1402, kod Ankare, na terenu koji je bio vrlo povoljan za djelovanje brze mongolske konjice, nametnuo bitku dvostruko slabijim osmanskim snagama, koje je vodio sultan Bajezit I. Bitka je završena teškim osmanskim porazom, i tom prilikom je zarobljen i sam sultan Bajezit I. Meðu vazalima u osmanskoj vojsci bio je i Stefan Lazareviæ, sa odredom od oko pet hiljada vojnika. U zarobljeništvu je sultan Bajezit I izvršio samoubistvo, otrovom koji je, sakriven u prstenu, stalno nosio u svojim pohodima i bitkama. Njegovi sinovi, Mehmed, Sulejman, Isa i Musa poèeli su borbu za oèevo naslijeðe. Bajezitov poraz i graðanski rat koji je uslijedio u osmanskoj državi u razdoblju 1402-1413, odmah su iskoristili seldžuèki emiri da se osamostale. Bizant je povratio Solun, Stefan Lazareviæ se, pod zvanjem despota, koje mu je dao bizantski car, zapravo osamostalio, a Mleèani su porazili Osmanlije na Galipolju. Tako su, neoèekivano, Bajezitov poraz i graðanski rat meðu njegovim sinovima dali priliku balkanskim i srednjoevropskim državama da predahnu i da se vrate vlastitim sukobima i unutrašnjim razmiricama. Poslije teškog poraza kod Nikopolja, kralj Sigismund nije više ni pomišljao na rat protiv Osmanlija. Okrenuo se uglavnom zapadu, s namjerom da zagospodari

Bošnjaèka rijeè 8, str. 61-68
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim