Bošnjaci - Historija, tradicija, kultura - VII dio (Bosna nakon uništenja srednjovjekovne države - širenje islama)

Autor: Mustafa Imamoviæ

U proljeće 1463. krenula je prema Bosni - preko Skoplja, Kosova I Sjenice - velika osmanska vojska pod vođstvom sultana Mehmeda II Fatiha. Početkom maja Osmanlije su se spustile na Drinu, gdje su se knezovi Pavlovići i Kovačevići predali bez ikakvog otpora. Odatle je sultan oštrim maršem krenuo u unutrašnjost Bosne i već je 19. maja s vojskom stigao pod tvrdi grad Bobovac, čija se posada, ko jom je zapovijedao vojvoda Ra dak, predala bez prave opsade borbe već nakon tri dana. Brz i neočekivan pad dobro utvrđenog Bobovca izazvao je pometnju i obeshrabrenost posada u ostalim gradovima. Tako se od mah predalo i Jajce, u čijoj bli zini se sultan bio privremeno uta borio. Dotle je kralj Stjepan Tomašević, "kao napušteni be s kućnik", lutao i bježao, nastojeći da "hitno skupi nekakvu vojsku", ne bi li se dokopao Hrvatske ili Primorja.

U Ključu na Sani, gdje se bio sklonio, sustigle su ga osmanske prethodnice pod komandom Mahmud-paše. Nakon četiri dana opsade, na riječ se predao posljednji bosanski kralj, sa svojim stricem Radivojem i drugom vlastelom. Mahmud-paša ih je sproveo u Jajce i predao sultanu. Kralj je bio prisiljen narediti zapovjednicima svojih preostalih gra do va da se predaju. Nakon toga, pogubljen je, zajedno sa svojim stricem, knezovima Pavlovići ma i Kovačevićima te ostalom zarobljenom vlastelom. U starijoj se literaturi tvrdilo da je srednjovjekovna bosanska država, razjedana velikaškim sva đama, bila obična "crvo to čna zgrada", koju su Osmanlije srušile "jednim udarom noge". Drugi su u istom stilu dodavali da "većeg rugla naša istorija uistinu ne poznaje" od veli ka ških svađa rastočene Bo sne. Historijske istine radi, osmansko osvajanje Bosne trajalo je punih 77 godina (1386-1463). Osvajanje Srbije, od Maričke bitke 1371. do pada Smedereva 1459, trajalo je 88 godina. Osmanlije su svuda temeljno nastupale. U pohodu na Bosnu sultan Fatih je predvodio vojsku od preko 150.000 ljudi.

Mehmed II Fatih bio je tada jedan od najmoćnijih vladara svijeta. Kao osvajač je naprsto satirao i gutao carstva i razne balkanske države i državice. Nisu im uspijevali pomoći ni francuski ni njemački vitezovi, koje su angažirale i plaćle tada vojnički snažne države, kao što su bile Ugarska i Polj ska. Osmanska je vojska tada raspolagala sa najsnažnijom artiljerijom na svijetu. Skender-begovo uporište Kruju tukli su 1450. Topom koji je izbacivao kugle teške 190 kilograma. Pri opsadi Carigrada u maju 1453. Osmanlije su koristile i topove koji su izbacivali đulad težine 360 kilograma. Kada je Bosna došla na red, bez obzira na otpor, nije mogla izbjeći svoju sudbinu. Prije toga pred Osmanlijama su pali i mnogo jači i veći protivnici. Bosni sa Zapada niko ničim nije pomogao. Tek kada je Bosna pala, Venecija je 14. VI 1463. pisala Firenci da je "pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo". Istovremeno sa prodo rom u Bosnu, manji osmanski odredi djelovali su i u Hercegovini. Osmanlije su postigle više pobjeda nad vojskom hercega Stjepana.

Početkom juna 1463. herceg Stjepan je bježao prema Novom, sa mogućnošću da se usput skloni u Dubrovnik. To znači da se znatan dio Hercegovine već bio predao. Sultan Mehmed II Fatih je sredinom juna 1463. odlučio da se, zbog nedostatka hrane za ljude i stoku, povuče sa glavninom svojih snaga u unutrašnjost osmanskog terito rija. Jedino je po osvojenim gra dovima ostavio manje posade. Zapovjedništvo osmanske vojske za Hercegovinu nalazilo se još 22. VI 1463. u Nevesinju, odakle se po sultanovom naređenju povuklo i već je 2. jula bilo u Foči. Tako se hercegu Stjepanu pružila mogućnost da preduzme čišćenje svojih gradova od osmanskih posada, te da tako privremeno ponovno uspostavi svoju vlast u oblasti kojom je vladao. Zauzimanje Bosne imalo je za osmansku državu i njeno dalje širenje višestruki značaj. Osmanskim osvajanjem Bosne dokinuta je posljednja značajna država na Balkanu. Osvajanjem Bosne, kao središnjeg balkanskog prostora i mostobrana između srednje Evrope i isto čne obale Jadrana, Osmanlije su stekle značajne strateške prednosti kako u odnosu na Ugarsku, kao svog glavnog protivnika na kopnu, tako i prema Veneciji, kao snažnom protivniku s mora. Zaposjedanjem Bosne Osmanlije su ugrozile oba svoja protivnika na ovom dijelu Balkana.

Ova zbivanja konačno su pokre nula evropske kršćanske snage na djelovanje. Pod papinim nadzorom Ugari i Mlečani su, kao najugroženiji susjedi, sklopili 12. IX 1463. vojni sa vez protiv sultana. Ugarski kralj Matija Korvin potisnuo je Osmanlije iz područja Vrbasa, a malobrojna osmanska posada u Jajcu pre dala mu se i stavila u njegovu službu 12. IX 1463. godine. Nakon toga, Korvinova vojska potisnula je Osmanlije iz sjevero istočne Bosne, osvojivši gra dove Srebrenik i Zvornik. Kralj Korvin je na tim područjima sjeverozapadne i sjevero istočne Bosne uspostavio dvije banovine, Jajačku i Srebreničku, kao dio ugarsko-hrvatskog odbrambenog sistema prema Osmanlijama. Srebrenik i Zvornik su se održali sve do 1512, a Jajce čak do 1528. godine. U julu 1465. jači osmanski odredi preduzeli su odlučnu ofanzivu protiv Hercegovine. Osmanska vojska, pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Isa-bega Ishakovića i njegovih vojvoda Ahmeda i Ismaila, vrlo brzo je zauzela najveći dio Hercegovine i prodrla do dubrovačke granice. Akcija je nastavljena i sljedeće godine, kada je 3. VI 1466. osma nska vojska zauzela Blagaj, staru hercegovu prijestolnicu. Iste godine umro je i herceg Stjepan. Naslijedio ga je sin Vlatko Hercegović.

Vlatko je, kao posljednji "herceg od sv. Save", držao još u svojoj vlasti gradove Novi i Risan u župi Dračevica, te jedan uzak i neobrađen pojas zemljišta od Boke, do ušća Neretve, "koji je kako-tako odvajao dubrovačku teritoriju od neposredne turske oblasti". Ostali dio "Hercegove zemlje", koju Osmanlije još nisu bile uzele, držali su drugi sin hercega Stjepana, knez Vladislav, Mlečani i Ugri. Opći osmanski napad na Hercegovinu odmah su iskoristili Mlečani i -kao navodni zaštitnici novog hercega Vlatka - zaposjeli Imotsku krajinu i zadržali je sa sebe. Posljednji dio "Hercegove zemlje" u Boki Osmanlije su konačno osvojile 1482. godine.

 

Osmanlijsko osvajanje balkanskih zemalja od 1300 do 1500.jpg

Crkva bosanska

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj povijesti oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i značaja Crkve bosan ske. To je pitanje u nauci prisutno već više od 120 godina, još od gotovo istovremene pojave studija Božidara Petranovića "Bogomili, crkva bosanska i krst jani"(1867) i Franje Račkog "Bogumili i patareni"(1867). Od ta da je o Crkvi bosanskoj nastala brojna i različita literatura, ali ona uprkos tome sve do da nas predstavlja, kao što je to zgodno primijetio Vladimir Dvor ni ković, "jednu sfingu". Skoro sva djela i različiti prilozi koji su poslije Petranovića i Račkog objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemički karakter. To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalističke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na središnjem južnoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uništenja njene srednjovjekovne države, a to su širenje islama i oblikovanje bošnjačkog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosan ske, za koju je s razlogom primijećeno da kao "osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjačke nacionalnosti".

Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i sl. Mnogi historičari i stručnjaci iz drugih područja koji su o tome pisali uzimali su navedene pojmove kao sinonime pa je tako nastala dosta raširena predstava da je vjerskim životom u Bosni od XII st. do osmanskih osvajanja gospodarila Crkva bosanska, čije je učenje u osnovi bilo manihejskog, odnosno heretičkog karaktera. Neslaganja u literaturi javljaju se u vezi sa pitanjem ocjene prirode te crkve i njene hereze. Prema prvom shvatanju koje se susreće u literaturi, hereza se poistovjećuje sa Crkvom bosanskom. Mada često nazivana različitim imenima, Crkva bo sa n ska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kršćanstva. Tu je sintezu uobličio perzijski vjerski učenjak Mani (Maniheus) još u trećem stoljeću nove ere.

Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki-zoroastrizam) proglasilio državnom religijom. Tim je insti tu cionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetenih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj crkvi i njenoj vjeronauci. Među takvim učenj i ma je, pored ranog kršćan stva, spadalo i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuđivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. na svirep način ubijen. Manijevo učenje se poslije njegove smrti proširilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu.

Rimski imperator Dioklecijan je već 296. bio prisiljen da izda edikt kojim se osuđuje manihejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, "kao iznenadna ku ga", provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzročili "mnoge nevolje i tragedije". Od njih se treba čuvati jer oni prijete da svojim "neljudskim postup ci ma" i "ludim iranskim običa jima" zatruju "miroljubivi i ne vini rimski narod", pa čak i "narod cijelog svijeta". Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo se učenje širilo, posebno među obespravljenim slojevima stanovništva kako na zapadu, tako i na istoku Rimskog carstva. Invazijom Rimskog carstva od strane različitih barbarskih plemena i ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je preplavilo evropske provincije Rimskog carstva.

Odatle su se neomanihejske sekte i vjerske zajednice održale u različitim formama i pod različitim ime nima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao što je to bio slučaj u Bosni, njihove su pristalice pronašle način življenja sa feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski uređena crkva. Crk va bosanska, prema tome, predstavlja dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana te razne dualističke hereze u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj (patareni, katari, valdenzi, albižani i dr.). Poznati historičar Ante Babić je utvrdio da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih po kreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija. Pisci koji nastupaju mišljenje o heretičkom karakteru Crkve bosanske uglavnom se pozivaju na papske i inkvizitorske izvore, posebno na spise pape Pia II s početka druge polovine XV stoljeća.

To mišljenje prvi je naučno formulirao i zastupao Franjo Rački. Prema Račkom, Crkva bosanska predstavlja izda nak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u X st. utemeljio neki bugarski svećenik po ime nu Bogumil. Njegovo se učenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu. Bogumil je propovijedao da životom i svijetom ravnaju dva načela koja se stalno međusobno bore. To su načela zla i dobra, odnosno tame i svjetla. Iza načela zla stoji Sotona, a iza načela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i okuženog materijalnog svijeta, od čijeg se zla čovjek može osloboditi odricanj em od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene. Istovremeno je odbacivano sve materijalno što je službena crk va vezivala sa vjerovanjem u Boga. Tako je na prvom mjestu odbacivana cjelokupna organizaciona i hijerarhijska struktura tradicionalne crkve, svi njeni građevinski objekti, a posebno bogati manastiri. ^ak je i sam krst ili križ postao omraženi "simbol lažnog vjerovanja". Nasuprot tradicionalnoj crkvenoj i vjerskoj hijerarhiji, bogumilstvo je priznavalo samo dvije kategorije vjernika: prečišćene iza branike i obične vjernike. Pri mje reno tome, u Bosni su to bili "savršeni krstjani", u koje je Rački ubrajao strojnike, starce i goste, a na drugoj strani "mrsni ljudi", kao obični vjernici. "Pravih krstjana" u rednjovjekovnoj Bosni moglo je biti svega nekoliko stotina. Oni su bili obavezni da vode pravi isposnički život. Nasuprot tome, svi ostali, tako zvani "mrsni ljudi", slobodno su se ženili, jeli mrsnu hranu, ra tovali i polagali zakletve.

Njihova je jedina obaveza bila da u svemu slušaju "savršene krs tjane" i da se pred smrt pokaju te prime neku vrstu krštenja. U socijalnom pogledu, Crkva bosanska je proistekla iz raznih pokreta koji su propovijedali odricanje od vlasništva i od zakletve, otpor prema ratu i ne pokoravanje svakoj feudalnoj kako svjetovnoj, tako i crkvenoj vlasti i hijerarhiji. Taj se antifeudalni bogumilski ili pa ta renski pokret uobličio u Bosni u službenu crkvenu ustanovu tako što se odrekao svog društvenog programa, a zadržao dogmatsko učenje. Dok su se na istoku i na zapadu svjetovna i crkvena vlastela (episkopi, bis kupi, igumani i opati) međusobno borili za posjede i prevlast, dotle bosanska vlastela nije u Crkvi bosanskoj u tom pogledu imala suparnika. Bosanska vlastela je podržavala bosansku crkvu, često se oslanjajući na njen autoritet u odnosima prema vladaru I stanovništvu. Zauzvrat, vlastela je štitila crk vu u od nosu prema vladaru, a posebno od napada spolja.

U novijoj nauci bogumilsku teoriju o Crkvi bosanskoj naj više su podržavali Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Solovjev je u više svojih radova postavio nekoliko naučno osnovanih hipoteza kada su u pitanju dogmatsko učenje, organizacija i struktura Crkve bo san ske. Na osnovi tih svojih naučnih analiza Solovjev je izvu kao opći zaključak da je "bosanska crkva bila od kraja XII do XV v. zaista heretička, i to bogomilska". Analizom latinskih izvora do sličnog zaključka došao je i D. Kniewald, tj. da "crkva bosanska predstavlja jaku organizaciju neomanihejske sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na zapadu zvali katharima ili patarenima". Tako su Rački i njegovi istomišljenici dali jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sa svim različite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom. Nasuprot Račkom i njegovim istomišljenicima, u literaturi se rano javilo drugo shvatanje, po kojem je bosanska crkva, mada če sto nazivana heretičkom, ustvari po svojoj doktrini bila pravoslavna. Od srpskog se pravoslavlja, navodno, razlikovala samo po tome što je imala svoju samostalnu bosansku hijerarhiju.

Takvo mišljenje, još prije pojave studije F. Račkog, iznio je B. Petranović, a po njemu je bosanska crkva bila samo jedna od grčkoistočnih crkava, ustvari srpkopravo slavna, koja se odvojila i prihvatila neka heretička vjerovanja. Među više srpskih autora ovo je mišljenje najoštrije zastu pao Vaso Glušac. Mada je iz nio nešto "zdravorazumskog skepticizma" u pogledu nekih tumačenja F. Račkog, Glušac je sa izvorima postupao krajnje proizvoljno. Njegov žestok i neakademski ton najbolji su primjer visokog stupnja emocionalnosti koji obilježava i mnoge druge radove o bosanskoj crkvi, osobito u starijoj literaturi. Bosan ske po velje i dubrovačke isprave pružaju obilje podataka na osnovi kojih se može zaključiti da su se pripadnici Crkve bosanske držali nekih standardnih kršćanskih vjerovanja i ponašanja koja su bila strana i dualizmu i praksi pripisivanoj bosanskoj crkvi u rimskim katoličkim dokumentima. Među tim, i pored toga, "pravoslavna teorija" ima i mnogo nedostataka. Nju ne osporavaju samo papski i inkvizitorski dokumenti nego je pobijaju, također, različiti srpski crkveni i drugi izvori, u kojima se često baca anatema, čak i poimenično, na pripadnike Crkve bosanske kao heretike.

Dušanov zakonik prijeti globom i batinanjem onome ko izgovori "babunsku riječ". Vlastelin je za babunsku riječ kažnjavan sa 100 perpera, a sebar sa 12 perpera i batinjanjem. Istovremeno je heretik koji bi se našao da tajno živi među hrišćanima kažnjavan paljenjem po obrazu i progonstvom. Kao izrazito nacionalistička i paternalistička u odnosu na Bosnu, teorija o navodnom srpskopravoslavnom porijeklu i karakteru Crkve bosanske oda v no je izgubila svaku naučnu vjerodostojnost, "barem izvan Srbije". U svojim ranim radovima Jaro slav Šidak je zastupao mi šlje nje da Crkva bosanska nije bila ni heretička niti pravo slavna, nego "pravovjerna" kršćanska crkva sa slavenskim bogosluženjem i vlastitom organizacijom i hijerarhijom, potpu no nezavisnom, kako od Rima tako i od Carigrada. Kroz svoje kasnije polemičke radove o "pitanju Crkve bosanske u novijoj literaturi", Šidak je, uglavnom, došao do zaključka da su unutar nje postojale značajne heretičke tendencije. Među katoličkim znanstvenicima veliku je popularnost stekla teza koju je 1953. iznio Luka Petrović, u kojoj sa dosta argumenata odbacuje dualizam i dokazuje monistički karakter bosanske crkve, koja se razvila iz rane katoličke organizacije u Bosni.

Najzad, američki historičar Crkve bosanske profesor John Fine je u svom istraživanju krenuo od činjenice da su izvori o njoj vrlo protivrječni. Tu je protivrječnost uočio još Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena iz 1601. godine. Orbini je imao spise pape Pia II iz XV st., ali se pored njih koristio i jednom istovremenom hronikom, čiji je sastavljač neki Pietro Livio iz Verone. Livio, nasuprot papskim spisima, svjedoči o monizmu bosanske crkve. Iz di le me koju su mu nametnuli protivrječni izvještaji u izvorima, Orbini je našao prirodni izlaz u zaključku da su u Bosni morala postojati dva istodobna i napo redna vjerska pokreta ili hereze. Odatle je John Fine utvrdio da su u srednjovje kovnoj Bosni istovremeno postojale dualistička hereza i ras kolnička Crkva bosanska. Njegov krajnji zaključak jeste da je Bosna pred osmansko osvajanje bila nastanjena Slave nima koji su pripadali trima vjerskim skupi nama. Najveći dio Bosne u užem smislu bio je već katolički ili kriptobogumilski, zahvaljujući živom djelovanju franjevačkih misionara kroz cijelo jedno stoljeće prije dolaska Osmanlija.

Pravoslavni Slaveni i pravoslavni Vlasi (stočari) nastanjivali su uglavnom istočnu Hercegovinu. Što se tiče preostalog svećenstva i pripadnika Crkve bosanske i dualističkog i nedualističkog krila, bili su uglavnom koncentrirani u sjevernoj Hercegovini. O hijerarhiji i ustrojstvu Crkve bosanske postoje prilično pouzdani podaci. "Savršeni krstjani" općenito su se nazivali strojnicima, među kojima su se izdvajali starci i gosti kao viši crkveni dostojanstvenici. Na čelu Crkve bosanske i njene hijerarhije stajao je did. Crkva bosanska nije držala ni uživala feudalne posjede niti od seljaka ubirala crkvenu desetinu ili bir, pa njeni dostojanstvenici nisu spadali u vlastelinski stalež. Dok o ustrojstvu i hijerarhiji Crkve bosanske postoje srazmjerno pouzdani podaci, o njenoj se doktrini, nažalost, zna vrlo malo. Prije svega, nedostaju u tom pogledu podaci iz prve ruke, tj. iz same Bosne. Nije, sačuvan ni jedan izvorni bosanski opis ustrojstva, ceremonijala i teoloških principa Crkve bosanske. Ni bosanski franjevci, koji su se tako uporno borili protiv bosanskih heretika, nisu o tome ostavili nikakav izvorni spis ili zvještaj. Postoje, dodu še, neki popisi "zabluda bosanskih heretika", koje su krajem XIV st. sastavljali talijanski franjevci. U njima se bosanski krstjani prikazuju kao pravi dualisti katarskog ili bogumilskog tipa. Tako se u jednom spisu kaže kako oni vjeruju da postoje dva boga, od kojih je onaj veći stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari.

Dalje se kaže da bosanski krstjani odbacuju Stari zavjet, svetu misu, crkvene građevine i slike, a "napose križ". U literaturi je već primijećeno da su ovakvi popisi "zabluda bosanskih heretika" ustvari obični prijepisi kritičkih traktata protiv talijanskih katara. Ponešto se o doktrini i pra ksi Crkve bosanske posredno mo že zaključiti iz Akta o odricanju (abjuraciji), donesenog na Saboru na Bilinu polju, u proljeće 1203. godine. Starješine Crkve bosanske tom prilikom obavezale su se da će priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katoličke svećenike u svoje hiže (samostane), obnoviti oltare i križeve na mjestima gdje se vrši bogosluženje, obavljati ispovijed i pokoru, držati se praznika i posta prema rimskom kalendaru, obavljati pri čest najmanje sedam puta godišnje, da neće dopuštati da muškarci i žene žive u istim hižama te da će uskraćivati utočište hereticima. Na kraju su obećali da će se umjesto imenom krstjanin između sebe nazivati braćom. Iz ovog je zaista teško izvesti određen zaključak o pozitivnim teološ kim postulatima Crkve bosanske. Na osnovi drugih izvora može se zaključiti da su bosanski krstjani dosljedno smatrali da put ka spasenju ne zavisi od nekog sakramenta (krštenja, krizme, pričesti, pokore, ispovijedi, posljednje pomasti, braka I sl.), niti od dobre volje crkvenih pastira, nego isključivo od načina života vjernika. Pored toga, zna se da su krstjani Crkve bosanske odbacivali Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca.

Jednako su odbacivali i kult Marije, do kojeg je katolička crkva veoma držala. Smatrali su da je Krist samo prividno imao ljudsko tijelo, te da ustvari nije ni trpio niti umro. Bosanski krstjani su odricali svaku vlast kršćanskim crkvama, posebno katoličkoj. Smatrali su da je samo njihova crkva prava pa je odatle starješina Crkve bosanske nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. U tom su smislu prezirali crkve, katoličku i pravoslavnu, koje su nazivali "sinagogama sotone". Odbacivali su upo trebu svetih slika kao običnu idolatriju. Nisu vršili službu Bo žiju niti su vjerovali u svece i njihove navodne moći. Vjerovali su u uskrsnuće duha, ali ne i tijela, jer tijelo potiče od sotone. Općenito su pridavali značaj asketskim pravilima života, pose bno postu, ali ne po rimskom kalendaru. U skladu sa isposničkim pravilima, odbacivali su meso, vino, obilje i raskoš. Osporavali su svjetovnim vladarima pravo da izriču smrtnu kaznu, a nisu prihvatali ni zakletvu. Krstili su samo odrasle osobe koje su u stanju svjesno primiti krstjansku nauku.

Bosanski krstjani su slavili Božić i Uskrs, a posebno Jurjevo ili Đurđevdan, kao stari slavenski praznik kojim se obilježava početak proljeća. Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Račkog uživala je cijelo jedno stoljeće popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logično objašnjava dva druga slo žena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je "misterija" bosanskih stećaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa početkom proučava nja osmanskih deftera pedese tih godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je još uvijek popularna među laicima i historičarima-amaterima. Bogumilstvom se ne može objasniti ni zagonetka stećaka. Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo rašireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih stećaka. Pored toga, na mno gim stećcima uklesan je krst ili križ, koji su bogumili odbacivali.  Najveći broj stećaka sačuvan je u Hercegovini i potiče s kraja XIV i početka XV st., kada je većina bosanskog stanovništva već bila ušla u katoličanstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas općenito vjeruje da svi motivi na stećcima "ne pripadaju jednom jedinom dekorativno-slikovnom jeziku". Na stećcima se su sreću uklesani veoma različiti motivi i simboli, od paganskih do raznih kršćanskih, heretičkih, ratničkih, cehovskih i drugih. U Bosnu je sredinom XV st. ponovno došla jedna domin ikanska misija koju je predvodio Dubrovčanin Ivan Uljarević. On je dobio dozvolu od pape Nikole V da može slobodno po Bosni i Srbiji "pro povijedati katoličku vjeru, osnivati samo stane i primati u svoje redove one koji to žele". Prema jednoj dubrovačkoj ikonoteci, ovi su dominikanci, uz dozvolu kralja Stjepana Tomaša, poslali trojicu patarena u Rim, gdje su 1461, nakon izjave o abjuraciji, pokršteni. Pod sve većim pritiskom Rima, kralj Stjepan Tomaš je 1450. počeo otvo reno progoniti krstjane. U jednom dominikanskom izvještaju iz februara 1451. tvrdilo se da čim "fratri dođu u mjesto koje krivovjerci drže" heretici "iščezavaju kao vosak na vatri". Sigurno je, međutim, da pokrštavanje bosanskih krstjana nije teklo tako jednostavno i brzo.

Bosna od 1180 do 1381.jpg

Progoni su u svakom slučaju nastavljeni pa je did Crkve bosanske potražio 1453. utočište kod hercega Stjepana Kosače. On je, prema jednom pismu carigradskog patrijarha Genadija II Sholarija, prešao na pravoslavlje. Uz "bosanskog djeda" na pravoslavlje je pre šao i veći broj njegovih vjernika, pošto su čuli za povlastice koje je grčka pravoslavna crkva dobila od sultana Mehmeda Fatiha odmah po osvajanju Carigrada. Uprkos svim progonima krstjana i drugim mjerama protiv njih, Bosanska biskupija nije još ni sredinom XV st. bila u stanju ubirati crkvenu desetinu. Papa Kalikst III je zato u septembru 1457. dao Ivanu Navari novac od crkvene desetine koji je ubran u Dalmaciji da ga podijeli ugarskom i bosanskom kralju. Papa je istovremeno naredio i svom legatu Marinu iz Siene da prikuplja novčanu po moć za bosanskog kralja. Kralj Tomaš je 1459. prisilno preobratio na katoličanstvo dvije hiljade krstjana, dok su četrdeseterica "najtvrdokornijih" otišli u Hercegovu zemlju. To je u Bosni u užem smislu kona čno "slomilo kičmu Crkvi bosanskoj".

Nema znakova niti podataka o tome da su se starješine ili pripadnici Crkve bosanske priklonili Osmanlijama. Naprotiv, poznato je da se gost Radin, jedan od najuglednijih preostalih crkvenih starješina i uticajni dvorjanin hercega Stjepana, obratio 1466. Veneciji s molbom da sa 50-60 pripadnika svoje sekte i zakona pređe na njenu teritoriju, uz uvjet da tamo zadrže svoju vjeru. Izgleda da mu se pastva svela na svega 50-60 sljedbenika, uklju čujući tu, vjerovatno, i onih četrdeset "najtvrdokornijih". Iz prvog osmanskog popisa Bosanskog sandžaka vidi se da su pripadnici nekadašnje Crkve bosanske upisivani kao "kristian" (krstjanin), dok su katolici i pravoslavni upisivani kao "gebr" ili "kafir", što prosto znači nevjernik. Mada su cijela dva-tri sela upisana kao "kristian", na pod ručju Bosanskog sandžaka nije u tom trenutku bilo ni punih 700 takvih duša. To je izgleda bilo sve što je u trenutku pada bosanskog kraljevstva ostalo od nekad brojnih bosanskih krstjana. U Bosni je, kao i drugdje, uvijek potrebno razlikovati religiju kao doktrinu od religije kao druš tvene stvarnosti. Sve su velike religije, odnosno vjerske tradicije, nastale u srazmjerno razvijenim gradskim sre dinama, kao proizvod određenih vladajućih i obrazovanih klasa i slojeva. Njihovo učenje i pra ksa dopiru do sela u manje ili više pojednostavljenoj, od no sno iskrivljenoj formi. Gradovi se u srednjovjekovnoj Bosni razvijaju kasno, uglavnom u XIV i XV st., kao trgovačke ili ru dar ske kolonije stranaca, pretežno Dubro v čana, Sasa i franjevačkih redovnika. Veze bosanskog seljaštva sa gradovima i općenito sa strancima, osim uz dalmatinsku granicu, bile su vrlo slabe.

Upravo činjenica da ni jedna od triju crkava nije na tlu Bosne i među bosanskim seljaštvom imala osobito čvrst oslonac i zna čaj niji uticaj, omo gućila je maso vno prihvatanje islama. Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeća na kon pada bosanske države posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove na vodne sklonosti ka preo bra ćanju usljed pripadanja nekim heretičkim učenjima, kako se to često misli i piše. U takvim uvjetima svaka vjerska praksa u srednjovjekovnoj Bosni bila je manje ili više iskrivljena u odnosu na svoje izvore i središta u drugim, razvijenijim sredinama. Zato se vjerske prilike u Bosni ne mogu objasniti opisivanjem raznih religijskih doktrina, kao što su manihejstvo i druge hereze.

Crkva bosanska i njena hereza nisu predstavljale samo vjersku pojavu nego su istovremeno bile izraz socijalnopolitičkog stanja jednog nerazvijenog seljačkog društva i na njemu zasnovane feudalne države. Izvori otkrivaju sinkretizam i vrlo slabo poimanje kršćanstva u srednjovjekovnoj Bosni. Crkva bosanska ni u duhovnom, ni u izravnom političkom smislu nije ostavila nikakvo naslijeđe. Njeno je naslijeđe u tom smislu ustvari preuzeo islam. Sa stanovišta političke uloge, Crkva bosanska je odigrala dvostruku i donekle protivrječnu ulogu. Usljed svoje poveza nosti sa vlastelom, ona je bila jedan od ključnih činilaca slabosti središnje vlasti i snage partikularizma u feudalnoj Bosni. Na drugoj strani, Crkva bosanska je, kao ideološki činilac u borbi protiv pape i ugarsko-hrvatskih kraljeva i velikaša, te srpskih vladara koji su nosili katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, dala značajan doprinos izgradnji bosanske državne samo stalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.

 

Bošnjačka riječ 9, str. 85-90
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin