Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Bošnjaci - Historija, tradicija, kultura - VII dio (Bosna nakon uništenja srednjovjekovne države - širenje islama) - Bosnjaci

Bošnjaci - Historija, tradicija, kultura - VII dio (Bosna nakon uništenja srednjovjekovne države - širenje islama)

Autor: Mustafa Imamoviæ

 

U proljeæe 1463. krenula je prema Bosni - preko Skoplja, Kosova i Sjenice - velika osmanska vojska pod voðstvom sultana Mehmeda II Fatiha. Poèetkom maja Osmanlije su se spustile na Drinu, gdje su se knezovi Pavloviæi i Kovaèeviæi predali bez ikakvog otpora. Odatle je sultan oštrim maršem krenuo u unutrašnjost Bosne i veæ je 19. maja s vojskom stigao pod tvrdi grad Bobovac, èija se posada kojom je zapovijedao vojvoda Radak, predala bez prave borbe veæ nakon tri dana. Brz i neoèekivan pad dobro utvrðenog Bobovca izazvao je pometnju i obeshrabrenost posada u ostalim gradovima. Tako se odmah predalo i Jajce, u èijoj blizini se sultan bio privremeno utaborio. Dotle je kralj Stjepan Tomaševiæ, "kao napušteni beskuænik", lutao i bježao, nastojeæi da "hitno skupi nekakvu vojsku", ne bi li se dokopao Hrvatske ili Primorja. U Kljuèu na Sani, gdje se bio sklonio, sustigle su ga osmanske prethodnice pod komandom Mahmud-paše. Nakon èetiri dana opsade, na rijeè se predao posljednji bosanski kralj, sa svojim stricem Radivojem i drugom vlastelom. Mahmud-paša ih je sproveo u Jajce i predao sultanu. Kralj je bio prisiljen narediti zapovjednicima svojih preostalih gradova da se predaju. Nakon toga, pogubljen je, zajedno sa svojim stricem, knezovima Pavloviæima i Kovaèeviæima te ostalom zarobljenom vlastelom. U starijoj se literaturi tvrdilo da je srednjovjekovna bosanska država razjedana velikaškim svaðama bila obièna "crvotoèna zgrada", koju su Osmanlije srušile "jednim udarom noge". Drugi su u istom stilu dodavali da "veæeg rugla naša istorija uistinu ne poznaje" od velikaških svaða rastoèene Bosne. Historijske istine radi, osmansko osvajanje Bosne trajalo je punih 77 godina (1386-1463). Osvajanje Srbije, od Marièke bitke 1371. do pada Smedereva 1459, trajalo je 88 godina. Osmanlije su svuda temeljno nastupale. U pohodu na Bosnu sultan Fatih je predvodio vojsku od preko 150.000 ljudi.

Mehmed II Fatih bio je tada jedan od najmoænijih vladara svijeta. Kao osvajaè je naprsto satirao i gutao carstva i razne balkanske države i državice. Nisu im uspijevali pomoæi ni francuski ni njemaèki vitezovi, koje su angažirale i plaæale tada vojnièki snažne države, kao što su bile Ugarska i Poljska. Osmanska je vojska tada raspolagala sa najsnažnijom artiljerijom na svijetu. Skender-begovo uporište Kruju tukli su 1450. topom koji je izbacivao kugle teške 190 kilograma. Pri opsadi Carigrada u maju 1453. Osmanlije su koristile i topove koji su izbacivali ðulad težine 360 kilograma. Kada je Bosna došla na red, bez obzira na otpor, nije mogla izbjeæi svoju sudbinu. Prije toga pred Osmanlijama su pali i mnogo jaèi i veæi protivnici. Bosni sa Zapada niko nièim nije pomogao. Tek kada je Bosna pala, Venecija je 14. VI 1463. pisala Firenci da je "pred oèima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo". Istovremeno sa prodorom u Bosnu, manji osmanski odredi djelovali su i u Hercegovini. Osmanlije su postigle više pobjeda nad vojskom hercega Stjepana. Poèetkom juna 1463. herceg Stjepan je bježao prema Novom, sa moguænošæu da se usput skloni u Dubrovnik. To znaèi da se znatan dio Hercegovine veæ bio predao. Sultan Mehmed II Fatih je sredinom juna 1463. odluèio da se zbog nedostatka hrane za ljude i stoku, povuèe sa glavninom svojih snaga u unutrašnjost osmanskog teritorija. Jedino je po osvojenim gradovima ostavio manje posade. Zapovjedništvo osmanske vojske za Hercegovinu nalazilo se još 22. VI 1463. u Nevesinju, odakle se po sultanovom nareðenju povuklo i veæ je 2. jula bilo u Foèi. Tako se hercegu Stjepanu pružila moguænost da preduzme èišæenje svojih gradova od osmanskih posada, te da tako privremeno ponovno uspostavi svoju vlast u oblasti kojom je vladao. Zauzimanje Bosne imalo je za osmansku državu i njeno dalje širenje višestruki znaèaj. Osmanskim osvajanjem Bosne dokinuta je posljednja znaèajna država na Balkanu. Osvajanjem Bosne, kao središnjeg balkanskog prostora i mostobrana izmeðu srednje Evrope i istoène obale Jadrana, Osmanlije su stekle znaèajne strateške prednosti kako u odnosu na Ugarsku, kao svog glavnog protivnika na kopnu, tako i prema Veneciji, kao snažnom protivniku s mora. Zaposjedanjem Bosne Osmanlije su ugrozile oba svoja protivnika na ovom dijelu Balkana.

Ova zbivanja konaèno su pokrenula evropske kršæanske snage na djelovanje. Pod papinim nadzorom, Ugari i Mleèani su, kao najugroženiji susjedi, sklopili 12. IX 1463. vojni savez protiv sultana. Ugarski kralj Matija Korvin potisnuo je Osmanlije iz podruèja Vrbasa, a malobrojna osmanska posada u Jajcu predala mu se i stavila u njegovu službu 12. IX 1463. godine. Nakon toga, Korvinova vojska potisnula je Osmanlije iz sjeveroistoène Bosne, osvojivši gradove Srebrenik i Zvornik. Kralj Korvin je na tim podruèjima sjeverozapadne i sjeveroistoène Bosne uspostavio dvije banovine, Jajaèku i Srebrenièku, kao dio ugarsko-hrvatskog odbrambenog sistema prema Osmanlijama. Srebrenik i Zvornik su se održali sve do 1512., a Jajce èak do 1528. godine.

U julu 1465. jaèi osmanski odredi preduzeli su odluènu ofanzivu protiv Hercegovine. Osmanska vojska, pod zapovjedništvom bosanskog namjesnika Isa-bega Ishakoviæa i njegovih vojvoda Ahmeda i Ismaila, vrlo brzo je zauzela najveæi dio Hercegovine i prodrla do dubrovaèke granice. Akcija je nastavljena i sljedeæe godine, kada je 3. VI 1466. osmanska vojska zauzela Blagaj, staru hercegovu prijestolnicu. Iste godine umro je i herceg Stjepan. Naslijedio ga je sin Vlatko Hercegoviæ. Vlatko je, kao posljednji "herceg od sv. Save", držao još u svojoj vlasti gradove Novi i Risan u župi Draèevica, te jedan uzak i neobraðen pojas zemljišta od Boke do ušæa Neretve, "koji je kako-tako odvajao dubrovaèku teritoriju od neposredne turske oblasti". Ostali dio "Hercegove zemlje" koju Osmanlije još nisu bile uzele, držali su drugi sin hercega Stjepana, knez Vladislav, Mleèani i Ugri. Opæi osmanski napad na Hercegovinu odmah su iskoristili Mleèani i kao navodni zaštitnici novog hercega Vlatka - zaposjeli Imotsku krajinu i zadržali je sa sebe. Posljednji dio "Hercegove zemlje" u Boki, Osmanlije su konaèno osvojile 1482. godine.

 

Osmanlijsko osvajanje balkanskih zemalja od 1300 do 1500.jpg

 

Crkva bosanska

 

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj povijesti oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i znaèaja Crkve bosanske. To je pitanje u nauci prisutno veæ više od 120 godina, još od gotovo istovremene pojave studija Božidara Petranoviæa "Bogomili, crkva bosanska i krstjani" (1867) i Franje Raèkog "Bogumili i patareni" (1867). Od tada je o Crkvi bosanskoj nastala brojna i razlièita literatura, ali ona uprkos tome sve do danas predstavlja, kao što je to zgodno primijetio Vladimir Dvornikoviæ, "jednu sfingu". Skoro sva djela i razlièiti prilozi koji su poslije Petranoviæa i Raèkog objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemièki karakter. To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalistièke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na središnjem južnoslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uništenja njene srednjovjekovne države, a to su širenje islama i oblikovanje bošnjaèkog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeæeno da kao "osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjaèke nacionalnosti".

Uvidom u izvore razlièitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i sl. Mnogi historièari i struènjaci iz drugih podruèja koji su o tome pisali uzimali su navedene pojmove kao sinonime pa je tako nastala dosta raširena predstava da je vjerskim životom u Bosni od XII st. do osmanskih osvajanja gospodarila Crkva bosanska, èije je uèenje u osnovi bilo manihejskog, odnosno heretièkog karaktera. Neslaganja u literaturi javljaju se u vezi sa pitanjem ocjene prirode te crkve i njene hereze. Prema prvom shvatanju koje se susreæe u literaturi, hereza se poistovjeæuje sa Crkvom bosanskom. Mada èesto nazivana razlièitim imenima, Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kršæanstva. Tu je sintezu uoblièio perzijski vjerski uèenjak Mani (Maniheus) još u treæem stoljeæu nove ere. Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grèki-zoroastrizam) proglasilio državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajuæih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi sveæenici su opravdavali i branili dati politièki poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetenih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska uèenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj crkvi i njenoj vjeronauci. Meðu takvim uèenjima je, pored ranog kršæanstva, spadalo i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuðivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajuæi istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog liènog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastrièke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i baèen u tamnicu, gdje je 277. na svirep naèin ubijen. Manijevo uèenje se poslije njegove smrti proširilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu.

Rimski imperator Dioklecijan je veæ 296. bio prisiljen da izda edikt kojim se osuðuje manihejstvo i nareðuje progon njegovih sljedbenika. On tu istièe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, "kao iznenadna kuga", provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzroèili "mnoge nevolje i tragedije". Od njih se treba èuvati jer oni prijete da svojim "neljudskim postupcima" i "ludim iranskim obièajima" zatruju "miroljubivi i nevini rimski narod", pa èak i "narod cijelog svijeta". Dioklecijan stoga nareðuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo se uèenje širilo, posebno meðu obespravljenim slojevima stanovništva kako na zapadu, tako i na istoku Rimskog carstva. Invazijom Rimskog carstva od strane razlièitih barbarskih plemena i ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmeæivanju slobodnih seljaka, èime su stekli jaka uporišta meðu slavenskim i franaèkim seljaštvom koje je preplavilo evropske provincije Rimskog carstva. Odatle su se neomanihejske sekte i vjerske zajednice održale u razlièitim formama i pod razlièitim imenima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao što je to bio sluèaj u Bosni, njihove su pristalice pronašle naèin življenja sa feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski ureðena crkva.

Crkva bosanska, prema tome, predstavlja dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana te razne dualistièke hereze u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj (patareni, katari, valdenzi, albižani i dr.). Poznati historièar Ante Babiæ je utvrdio da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, meðu kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija. Pisci koji nastupaju mišljenje o heretièkom karakteru Crkve bosanske uglavnom se pozivaju na papske i inkvizitorske izvore, posebno na spise pape Pia II s poèetka druge polovine XV stoljeæa. To mišljenje prvi je nauèno formulirao i zastupao Franjo Raèki. Prema Raèkom, Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao uèenje i pokret u X st. utemeljio neki bugarski sveæenik po imenu Bogumil. Njegovo se uèenje brzo proširilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raške stiglo i u Bosnu. Bogumil je propovijedao da životom i svijetom ravnaju dva naèela koja se stalno meðusobno bore. To su naèela zla i dobra, odnosno tame i svjetla. Iza naèela zla stoji Sotona, a iza naèela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i okuženog materijalnog svijeta, od èijeg se zla èovjek može osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uživanja, kao što su meso, vino i žene. Istovremeno je odbacivano sve materijalno što je službena crkva vezivala sa vjerovanjem u Boga. Tako je na prvom mjestu odbacivana cjelokupna organizaciona i hijerarhijska struktura tradicionalne crkve, svi njeni graðevinski objekti, a posebno bogati manastiri.

Bošnjaèka rijeè 9, str. 85-90
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim