Ne treba mrziti...! Ali ni zaboraviti

Autor: Anonim

U historiji balkanskih etničkih prostora, slučajevi jednostranog, pristrasnog i nајčеšćе tendencioznog promatranja mnogih događaja su prilično učestali. Mjerenje vremena, kroz ta dramatična društvena i kulturna zbivanja, otkriva nepobitnu istinu stradanja i etničkog čišćenja Bošnjaka. Zarobljene u tim serviranim i loše naučenim historijskim lekcijama, pretežno, mitomansko-militantnog sadržaja, ovakvi nam skupovi, sjećanja i pozivi na svenarodno pomirenje ulivaju dozu naše mehlemne, bošnjačke, zavičajne svježine, јer, ona otkriva našu duhovnu i političku budnost, čak i nemar, neminovno prikazujući društvenu patologiju našeg zajedničkog multikonfesionalnog i multinacionalnog životnog prostora. Promatrati Bošnjake kroz to tjeskobno vrijeme nije nimalo jednostavno. Razloge i opravdanje, sve više, treba tražiti u prezasićenosti balkanskih, a posebno etničkih bošnjačkih prostora, hrđavim dešavanjima iz vakta, od kuršuma jeftnijih, nevinih, bošnjačkih glava, koje su bar u prošlom vijeku u Bosni, ali i od nje odvojenom Sandžaku, svakodnevno padale. Sjena ovih bošnjačkih šehida se i dalje, kao tamna mrlja, nadvija nad savješću njihovih egzekutora i progonitelja.

Ovakva sjećanja su vrijedan particip Bošnjacima, ne samo, zbog različitih metoda pritisaka, kojima su izgonjeni i rasijavani sa svojih babovskih ognjišta, već i zbog šireg prosedea opšte „ubuđale" školske historije koja te događaje pristrasno, iskrivljeno i neobjektivno prikazuje. Bošnjaci su u njoj žrtve, akteri, svjedoci, ali i tumači neviđene ljudske dramatike; kao svojevrsne paradigme (praćene neviđenim metodama pritiska od strane sopstvenih-nebošnjačkih susjeda) te zamršene i nejasne politike vladajućih režima. Pažljivije promatranje teških historijskih događaja i nesporazuma na bošnjačkom etničkom prostoru sugerira potrebu argumentiranog pojašnjenja bar nekih važnijih epizoda koje svjedoče o tom teškom I turubnom bošnjačkom hodu kroz vrijeme u kojem se, gotovo svuda, nazire doza pomenute, mehlemne, bošnjačke filantropije. Jer, zločini nisu nepoznanica na našim prostorima. Bolujući čitav vijek političku i organizacijsku nemoć, bošnjački su prostori bili dunjalučka gasulhana u kojoj su progonitelji i egzekutori Bošnjaka sebe prikazali u cjelokupnoj svojoj brutalnosti.

Naime, u ciljevima ideologa i bošnjačkih progonitelja (u dva minula vijeka) bila je politika etničkog čišćenja, nacionalne dehomogenizacije i dekompozicije bošnjačkog životnog prostora, sprovođena najbrutalnijim vojnim i sličnim akcijama nasilja, zastrašivanja i terora sa ciljem da se u Sandžaku, i duž, danas krvave rijeke Drine, stvore etnički kompaktne srpske teritorije. Bez obzira što etničko čišćenje nije bilo srpski ili hrvatski izum, suvremeno čovečanstvo je bilo zgranuto metodom i tehnikama njegove primjene nad Bošnjacima, naročito po brutalnosti, paljevinama, masovnim ubistvima, maltretiranjima, uništavanjima kulturne baštine, pljačkama njihove imovine i masovnim deportacijama stanovništva. U sjećanju sandžačkih Bošnjaka ostaju upamćeni nezapamćeni zločini „vožda serbskog" Karađorđa Petrovića sredinom 1809. godine u Sandžaku. U tom je krvavom piru, samo u Sjenici i Novom Pazaru, masakrirano najmanje 5.000 civila. Ti zločini se ponavljaju i u drugim dijelovima Sandžaka, naročito poslije Grahovske bitke 1858, kojom otpočinju sve nevolje i etničko čišćenje Bošnjaka sa današnjih hercegovačko-crnogorskih prostora. Svima je u Evropi bio poznat progon i egzodus bošnjačkog stanovništva iz Kolašina i Nikšića u toku 1877/1878. godine. Ipak, usprkos visokoj razvijenosti i primjeni međunarodnog i korpusa ljudskih prava, XX stoljeće će ostati upamćeno po najvećem stradanju Bošnjaka u njihovoj, više od milenijuma, staroj historiji.

Brutalnost „balkanskih" i Prvog svjetskog rata donosi nove nevolje dezorijentiranim i nezaštićenim Bošnjacima u Sandžaku i šire. Sprovođenjem širokih akcijaa prozelitizma, u periodu od 1913-1919, strada nedužno stanovništvo plavsko- gusinjske i drugih regija. Naročitu bestijalnost i okrutnost nad muslimanskim stanovništvom, prilikom povlačenja iz Albanije manifestira srpska vojska. U periodu od 1918-1924. izvršen je zločin nad stanovništvom pešterskih sela Brnjice, Ugla i Dolića, ribarićkog sela Starčevića, a posebno Šahovića i Pavinog Polja, kojom prilikom je stradalo oko tri hiljade nenaoružanih civila. Divljanje jedinica Koste Pećanca je samo jedan od metoda obračuna i likvidacije viđenijih Bošnjaka Sandžaka. Uz veliki novčani potkup, čak u Albaniji bio je likvidiran vođa bošnjačkog otpora, komita, Jusuf Mehonjić. Svaka od akcija imala je za posljedicu rasijavanje i iseljavanje sa babovskih ognjišta Tematska okosnica Dana sjećanja između ostalog sadrži isprepletenu dunjalučku priču o zemaljskim i nebeskim sudbinama jedne nesretne generacije sandžačkih Bošnjaka koja je u neravnopravnoj ideološkoj čistki Limske doline tražeći sreću izgubila glavu , kada je 1943. stradalo više od 11 hiljada Bošnjaka, ali i zle nemani koja je u p o s t n o b o v s k i Sandžak naišla s jeseni 1944. godine. To je postratna, „mirnodopska" nesreća, u tuhav vremenu, u kojoj je centralna figura legendarni Aćif Hadžiahmetović-Bljuta, neprikosnoveni lider i ličnost neosporne autoritarnosti među Bošnjacima predratnog i ratnog perioda. Sjene ovih šehida se decenijama nadvijaju nad savješću njihovih egzekutora, zatrovanih ideološkom i nacionalnom mržnjom, u zao vakat, kada se nepreglednim prostorom Hadžeta razlijevala bjelina njihovih, šehidskih čamašira, u kojima su, u cik sabaha, surovo odvođeni iz svojih toplih muslimanskih postelja. Nakon svih „vartolomejskih" i „kristalnih" večeri priređivanih po domovima i avlijama nedužnih sandžačkih Bošnjaka, uslijedila je ranije uvježbana akcija uzurpiranja njihovog cjelokupnog pokretnog i nepokretnog mala, koji je zatim dijeljen često baš egzekutorima .

Krvava hadžetska priča je podsjećanje na potrebu iznošenja istine o stradalnicima, koja je dugo najstrože zabranjivana, iako se njen konačan rasplet davno naslućivao. Tihi otpor, nasuprot iskazane nemoći nejakih, fizički maltretiranih i dezorganiziranih Bošnjaka, suočenih sa bestijalnošću i svirepošću onovakadašnjih latifundista, i njihovih drakonskih zakona, glavni su energent ove nezaboravljene istine o tragičnom slamanju i egzekuciji Bošnjaka. Na kraju minulog stoljeća, tokom krvavog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, na prostoru Sandžaka je izvedeno niz brutalnih akcija likvidacije i protjerivanja Bošnjaka sa rubnih djelova oblasti Sjeverina i Bukovice, kao i otmica i pogubljenje 19 putnika civila, Bošnjaka i nesrba iz putničkog voza Lovćen, sa stanice u Štrpcima. Ovakve manifestacije i memorijali nisu ništa drugo, nego nagomilano neznanje o nepoznatom stradalničkom svijetu koji uvijek izgleda drugačije i gore od onoga „od čega su naši snovi satkani" (W. Shekspiere). One Bošnjake opominju, ali i alarmiraju na oprez i budnost zbog prespavanog dvovjekovnog sna, zbog godina i decenija „koje su pojeli skakavci" (B. Pekić). Vakat dvovjekovnih patnji Bošnjaka slijedi strah i zlopaćenje, kao sudbinski predodređena pozicija koja se vremenom pretvarala u sudbinu muhadžira, kao izlazni ventilom pred moralno prečišćenje duše i savladavanje nagomilanih strahova, pri čemu strah od smrti nije primaran. On se izravnjava sa katarzom, koja prema ocjeni E. Milera označava „prijelaz nezadovoljstva u zadovoljstvo".

Suočeni sa nametnutom sudbinom preživjeli bošnjački prognanici, i danas, stoje na dunjalučkom raskršću puteva, na planiranom putu izvan izbjegličkih kolona u očekivanju mogućnosti povratka na porušene duvarine zavičaja, koji je neizvjestan i težak koliko i pomisao da, i tamo u egzilu, daleko od starog doma neće zadocniti jedino da umru. Tu, negdje, nalazimo potvrdu insanske sumnje o „besmisaonosti putovanja" (Pol Valeri) i traganju ka davno determiniranim, gorkim, ko čemer, ljudskim sudbinama. Sudbinu bošnjačkih šehida nametale su vanjske okolinosti. Usprkos svojim željama i potrebama, žrtva ih prihvata nepromišljeno, bez svijesti o putu spasa i težini preduzete opasnosti, koji nadmašuju njegova očekivanja i fizičke mogućnosti. Bošnjak Dan sjećanja može promatrati kao skicirani mozaik različitih, tragičnih bošnjačkih sudbina čiji su putevi bili nepregledno dugi I opasni: ko guje otrovnice. Njima je najmanje dva vijeka, polubosa i polugola, jezdila bošnjačka muhadžirska sirotinja, svakodnevno se otimajući za ostatke izgubljene sudbine. Na stazama vatana, bježeći pred progoniteljem, nestajale su mnoge sjeničke, kolašinske, plavsko-gusinjske, bihorske, pešterske, starčevićke, šahovićke, limske, sjeverinsko- bukovičke, štrbačke, srebreničke i slične sumorne životne priče koje su prašnjavim bošnjačkim i dunjalučkim džadama, bar čitavo stoljeće za nama, svojim sudbinama, pisali ukleti, likvidirani ili raseljeni bošnjački prognanici. Današnji 11. juli - Dan sjećanja služi kao upozorenje da je etnička dekompozicije i etničko čišćenje bošnjačkog životnog areala bilo cilj, a ne posljedica pogroma nad Bošnjacima. Danas zbunjuje i činjenica da je ignorisanjem konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida iz 1949, na kraju XX stoljeća zatajila cijela međunarodna zajednica koja je morala efikasnije i odlučnija djelovati i zaustaviti stradanje deset hiljada civila iz Srebrenice.

srebrenica.jpg

Do nedavno su vidljivu nemoć iskazivale i vlade zapadnih zemalja izbjegavajući da zločin nazovu genocidom- njegovim pravim imenom i time otklone sumnju u poštovanje svojih obaveza iz Konvencije koje bi, u krajnjoj instanci, podrazumijevale i adekvatnu intervenciju. Posmatrajući iz današnjeg ugla, stičemo sve veću uvjerenost da je genocid u Srebrenici efektuiran sa ciljem da se nađe opravdanje za srpsku strategiju uništenja nepostojeće zelene transferzale u kojoj su progonitelji muslimana, uz Žepu i Goražde, vidjeli sponu Sarajeva i Turske preko Sandžaka, Kosova i Makedonije, koju su na sva zvona oglašavali kao „opasnost za čitavu Evropu", tako da je ovakva interpretacija zločina još uvijek aktuelna u našoj zemlji, uprkos činjenici da se ovi monstruozni zločini permanentno objelodanjuju i nazire njihovo zasluženo kažnjavanje. Najtamnija mrlja ovog monstruoznog zločina genocida su, takozvane, međunarodne snage UN i njihovo ignorisanje činjenice o Srebrenici kao zaštićenoj zoni, ali I kukavičluk holadskog bataljona koji je gradove Srebrenicu i Žepu predao srpskoj vojsci, zloglasnog Ratka Mladića, koja je izvršila hladnokrvnu genocidnu likvidaciju najmanje deset hiljada muškaraca. Dan sjećanja je pokušaj da se u potpunosti sagleda kontekst najmanje dvovjekovnog stradanja Bošnjaka i drugih muslima na našim prostorima.

Danas kada sebi postavljamo pitanje: ko ima pravo da u ime mrtvih oprosti počinjene zločine? - koji bi ljudskom rodu služili kao upozorenje da prepozna politiku sile (koja ovakve zločine planira), jedinu nadu polažemo u postojeći bošnjački altruizam i mogućnost da se: prijateljskim pružanjem ruke oni ne zaborave i nikad ne ponove. Srebrenički i drugi zločini pričinjeni Bošnjacima i drugim muslimanima, koji su na kraju minulog vijeka uslijedili nakon genocida u Ruandi u kome je ubijeno oko milion ljudi, što je od, takozvane međunarodne zajednice, također, ignosrisano, tamna su mrlja na savjesti čovječanstva. Danas trinaest godina nakon ovih zločina zapadna civilizacija se vratila izvornim vrijednostima, naročito antifašističkim, na kojima će, nadamo se, počivati i u budućnosti.

Za pomirenje i ne ponavljanje ovako stravičnih zločina nisu potrebni zeherli bomboni ratnog zločinca Ratka Mladića, već najjednostavniji spoj razuma i iskrenosti. Uz sve pomenuto treba odbaciti priču o postojanju paravojnih formacija, jer je, to je bar dobro znano, njihovo djelovanje uvijek bilo dobro koordinirano iz ondašnjih centara moći. Sve, najzad, treba uklopiti u tezu da su sudbine nedužnih bošnjačkih šehida iz minulog i ranijih ratova jedna veoma „tegobna životna priča", od koje je jedino teži najmanji kamičak na šehidskom mezarju.

 

Bošnjačka riječ 10, str. 30, 31 ,32, 33
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin