Bošnjaci u ranofeudalnom periodu (II dio)

Autor: Esad Rahiæ

Čini se da je početkom IX st. došlo do prekretnice u integracijskim procesima preddržavnog razvoja južnoslavenskih rodova i plemena. Tada se u južnoslavenskim zemljama javljaju arhonti koji vladaju značajnim pod ru čjima. Naziv kralj u Zagorskoj sklaviniji se pojavljuje u prvim desetljećima IX st. sa kraljem Selimirom. I Porfirogenit nam saopštava da se u vrijeme vladavine slabe amorijske dinastije (820-867) ugasila bizantska vlast u južnoslavenskim zemljama, te se ustanovila do maća vlast, što znači da se o domaćim vladarima može govoriti od trećeg desetljeća IX stoljeća. U doba vladavine kralja zagorske sklavinije Bladina (u trećem desetljeću IX st.), tj. u vrijeme vladavine slabog bizantskog cara Mihajla II Mucavog (820-829), kada je, između ostalog, prestao djelovati i bizantski raspored vojnih utvrđenja na Dunavu i Savi, sa dalekog ruskog sjevera došla je mnogobrojna skupina "s mnoštvom bez čisla" Normano-Slavena koje je predvodio njihov vođa s titulom bare (Normani ujedinjeni sa sjevernim slavenskim plemenima). Čini se da su došli sa područja Ilmenijskog jezera i dalje na sjever oko rijeke Volkova. Ti se Normani javljaju pod imenom Rusa i miješaju se sa Slavenima. Najveći dio njih se zaustavio i nastanio u Bosni, dok je dio njih nastavio put i naselio se u Makedoniju. Bladin je doznao da govore istim jezikom (slavenskim). Poslao im je pregovarače koji su se sa brojčano nadmoćnim došljacima dogovorili da će im njihov vladar Bladin plaćati mirovni danak, a doseljenici su za uzvrat priznali njegovu vrhovnu vlast.

Istovjetnost vjere i jezika su učinili da postepeno dođe do miješanja i stapanja starosjedelaca i došljaka. Razumljivo je, zatim, da je dolazak masa sa sjevera prouzrokovao demografske promjene, ali hroničar zapisuje da je sve to prevladano. Bit će da je to miješanje doseljenog i zatečenog stanovništva rastočilo dotadašnje krvno vezane rodbinske zajednice te je došlo do teritorijalizacije, što se nazire u hroničarevim riječima: "počeše činiti sela i pribivališća". Također je važno i hroničarevo zapažanje o doprinosu novonaseljenika u napretku ratarstva u Bladi novu kraljevstvu. Četvrta slavenska seoba na jug dovela je u Zahumlje "nekrštene stanovnike s rijeke Visle", zvane Litciki, na čelu sa Vusebutzom (Višom) koji će biti osnivač vladajuće dinastije u Zahumlju Viševića, čiji je najpoznatiji predstavnik njegov sin ili unuk Mihalo Višević koji se prvi put pominje 912, a trag mu se gubi 927-928. godine.

 

DOSELJAVANJE MORAVLJANA U BOSNU

 

Poznato je da je za vrijeme kneza Svetopulk (870-894) Velika Moravska dostigla svoj najveći teritorijalni obuhvat. Osim Moravske, obuhvatila je dio Poljske sa Vislanskom oblasti, zemlju Lužičkih Srba, Češku, dio južne Austrije do Dunava, Zapadnu Slovačku i dio Panonije sa Blatnim jezerom, istočno od rijeke Tise. Ubrzo je, međutim, došlo do potpunog raspada i propasti Velikomoravske države. Iz državne cjeline najprije su se izdvojili dijelovi Panonije i zapadna Slovačka kao udjelna kneže vina. Pri kraju IX st. odvojile su se Češka i zemlja Lužičkih Srba. Najteži udarac nanesen je Velikomoravskoj državi upadom Mađara (902-906), a to je značilo njezin konačan raspad. Tad je Velika Moravska potpala dijelom pod vlast Mađara, a dijelom Čeha. Mađarski prodor, praćen propašću Velikomoravske države, izazvao je kretanja stanovni štva prema jugu. Prema svjedo čenju Porfirogenita, stanovništvo koje nije ostalo pod Mađarima razbježalo se među Bugare, Turke, Hrvate i druge narode. Da su se Moravljani doselili i na područje današnje Bosne ukazuju mnogobrojni toponomistički, arheološki i etnološki dokazi ili barem naznake. Od posebne važnosti jeste pojava i rasprostranjenost toponima Bosna, koji se susreću od Bochnije (Bochnia, čita se Bohnja) sjeveroistočno od Krakova na sjeveru, pa dalje na jug. U poznatom turističkom području Česki Raj nalazi se mjesto Bosna, a sjeverno nalazi je Srbsko. Također, i kod Brna postoji naselje Bosna. U dolini Nitre nalazi se malo mjesto Busani, koji navodi Bavarski geograf. Naziv Busani u spisu Bavarskog geografa obično se iz je dnačuje sa nazivom Bušani.

 

Pitanje je, dakle, ko su bili Bušani i da li se oni mogu izjednačiti s Busanima koje spominje Bavarski geograf. Spomenuti Bušani nisu jedini koji su tokom raspada Velikomoravske države mogli naći utočište u Bosni. Početkom X st. Busani su krenuli na jug. Na području oko Nitre, s kojeg su krenuli, ostavilu su trag u imenu sela Bosani koje se spominje 1313. kao obveznik desetine nitranske crkve. Mogli su putovati od Nitre Dunavom, preko Save i Drave do izvora Bosne ili na lijevu obalu Drine, cestom od Sirmiuma preko Argentarie do Romanije i do VisočKog polja. Pogled na zemljopisnu kartu upućuje da je busansko pleme iz Velike Moravske, pokrenuto ugarskim prodorom, najkraći put do juga imalo Panonijom i rijekom Bosnom uzvodno, na čijem se izvoru zaustavilo ili, pak, rijekom Drinom. Prigovor koji bi se mogao staviti tezi da je ime Bosna moravskog prijekla temelji se na okolnosti da su malo poznati slučajevi da se hidronim izvodi iz imena neke etničke skupine. Konkretno, ako ime Bosna potiče od moravskih došljaka, malo je vjerovatno da bi se po njima prozvala rijeka. Na to se može odgovoriti postavkom da se Bosna najprije javlja kao naziv za prostor, po kojem je kasnije prozvana rijeka. Prije toga je nosila ilirsko ili rimsko ime. Naseljavanje Moravljana na područje današnje Bosne od višestrukog je značaja. Doduše, Moravljani nisu sudjelovali u osnivanju i podizanju "Zagorske sklavinije" (koja je uništena nakon 932-934). Ali su dali nove poticaje u razvoju političke zajednice koja će se afirmirati kao srednjovjekovna država Bosna. Od temeljne je važnosti da su Moravljani donijeli i bosansko ime na jug. U isto vrijeme u "Zagorsku skalaviniju" pristižu i Metodijevi učenici koji su dali temelje bosanskoj pismenosti i kulturi na narodnom jeziku. Čini se da su Mo ra vljani, zajedno sa Normano- Slavenima, doprinijeli i razvoju rudarstva u svojoj novoj domovini. Važno je utvrditi puteve kojima su Moravljani dolazili u Bosnu. Nema nikakve sumnje da su koristili rimske puteve. Može se pretpostaviti da su dolazili preko Sirmiuma, starom rimskom cestom do rimskog naselja Argentarija i dalje. Drugim riječima, to bi značilo da su pretežno naselili istočnu Bosnu. Na to ukazuje i jača zastupljenost moravske toponomistike u istočnoj Bosni. Najverovatnije da su na ta područja stigli i Metodijevi učenici.

 

DALJI TERITORIJALNO-POLITIČKI I DRUŠTVENI RAZVOJ BOSNE

 

U "Ljetopisu Zagorske sklavinije" nema traga plemenskom uređenju, jer je očito da je rodovsko-plemensko ustrojstvo već bilo prevladano. Kategorije po kojima se puk razvrstavao bile su teritorijalne: selo ili pribivališće, grad, misto, zemlja, odnosno političkoteritorijalne: župa, kraljevstvo ili gospodstvo i rusag. Prije konačnog uređenja romansko-slavenskih odnosa spominju se i tvrđave u gorskim vrhovima kao prebivališta i skloništa progonjenih kršćana. Osnovicu teritorijalne organizacije trajnijih prebivališta činila su sela. Sela su organizirana u seoske opŠtine, koje su imale privrednu, političku, vjersku i vojnu ulogu. Naseobinsku kategoriju višega ranga predstavljali su gradovi, koje treba razlikovati od tvrđava. Mnogi gradovi su, nažalost, u vrijeme seobe i najezde varvarskih plemena, kako oni u Primorju, tako i oni u unutrašnjosti, bili popaljeni i porušeni. U prvo vrijeme gradove su uglavnom nastanjivali Romani.


Slavenske skupine su se držale uglavnom nizinskih predjela, dok su pobjeđeni Romani bili potisnuti u visoka gorja. Obnova gradova započela je u vrijeme vladavine kralja Budimira, nakon opŠteg pokrštavanja, kada su se smirile prilike. To je podrazumjevalo i obnovu tvrđava, koje su veoma značajne u smislu jačanja odbrambene snage zemlje. Svaka župa je imala najmanje po jedan takav utvrđeni grad. To su bila utvrđenja izgrađena na prigodnom mjestu, ograđena palisadima od zemlje, drveta i kamenja, te osigurana sa rovovima. Stanovništvo gradova u tom razdoblju u načinu privređivanja nije se razlikovalo od seoskog stanovništva. U njima nije postojala nikakva značajna zanatsko-trgovačka djelatnost. Za gradska naselja susrećemo u "Ljetopisu Zagorske sklavinije", kao i u kasnijim dokumentima i naziv misto. Izraz misto dolazi u ljetopisu kao oznaka za mjesto općenito (horus), ali i kao glavno mjesto, biskupski grad, civitas, "stono misto". Po mistu se nekada nazivala i čitava zemlja, a za to je najbolji primjer grad Bosna, po kojem se nazivala I zemlja Bosna. Naziv mjesto ili misto je naziv za otvorena naselja, buduća trgovišta i varoši. To su, po pravilu, bila i središta pojedinih župa. Ali sigurno je da su pojedine župe imale i po više "gradova" I "mista". Izraz "misto" može značiti isto što i zemlja, a izrazu grad se po značenju izjednačava sa izrazom župa(nija). Izraz zemlje javlja se u "Ljetopisu zagorske sklavinije" u značenju zemlja, općenito kraj, ali i u značenju pokrajina, pojedina zemlja. Ljetopis Zagorske sklavinije zna i za pojmove kraljevstvo ili gospodstvo, odnosno rusag. Srednjovjekovna Bosna prošla je sljedeće faze u svome teritorijalno- političkom razvoju: općina, župa, sklavinija, banovina, kraljevina.

Najuži sadržaj teritorijalnog i političkog pojma Bosna povezan je sa središtem u visočkom polju. U središtu Bosne najvažnije su tačke: Moštre, Mile (Arnautovići), Visoki (Podvisoki) i Biskupići. Moravljani doseljeni u Visočko polje i njegovo pribrežje, došavši sa područja Njitre na jug donijeli su ime Bosna u ovaj kraj i dali ga teritorijalnoj općini koju su formirali na ovom području. To je najstariji i najuži sadržaj i jezgra pojma Bosne, kao teritorijalno-političke jedinice. Teritorijalnim širenjem, prvobitni sadržaj imena Bosna prelazi na više faze političkog organiziranja. To je župa Bosna. Sa okolnim župama, u daljem širenju, dolazi do ranga sklavinje (zemlje). Teritorij koje obuhvatala ova najstarija "zemlja" obuhvatao je njene okolne, susjedne župe. Njeno središte prepoznaje se prema kasnije poznatim župama: Vidogošća (Vogošća), Trstivnica, Lašva, Lepenica, Brod, Vrhbosna i Bosna. Dakle, prvobitna Bosna se smješta u gornji i srednji tok rijeke Bosne, na visočko i sarajevsko područje. To je prostorni okvir zemlje koja se naziva prvobitnom Bosnom i koja se prvi put javlja u izvorima sredinom X stoljeća. Tu je bio lociran "civitas Bosna", po kojem je cijela zemlja prozvana Bosnom. Riječ "civitas" u XI i XII st. označava grad gdje je biskupovo sjedište, pa kada se ono premjestilo iz visočkih Biskupića u vrhbosansko Brdo onda je umjesto Visokog kao "civitas" vrijedilo Bosna Brdo, na području današnjeg Sarajeva. Slaveći svoga djeda Bazilija I (867-886), Porfirogenit je govorio o njegovom uspješnom nastojanju da slavenska plemena potčini bizantskoj vlasti. Podvrgnuo je oštroj kritici vladare prethodne amorijske dinastije (820-867), kada su se ta plemena odmetnula od carske vlasti te postala "samoupravna i samostalna, pokoravajući se isklju čivo svojim arhontima". Car Bazilije uspostavio je svojom političkom umješnošću i uz po moć crkve ponovo bizantsku vlast.

Prijelaz od manje-više egalitarnog društva na društveno raslojeno društvo, bio je u svakom slučaju praćen sukobima, prije svega borbom za vlast. Zahvaljujući svojoj privrednoj moći, pojedine porodice i rodovi postaju vodeći. Prema Porfirogenitu do Bazilija I južnoslavenska plemena imala su "nepostojanu vlast prema osobnoj hrabrosti". U borbi za vlast pobjeđivali su oni koji su bili hrabriji, ali su se borbe nastavljale i vlast se mijenjala. U takvom nesređenom stanju nađen je kompromis da Bizant postavlja arhonte iz reda domaćih rodova. "Poslije njihova pokrštavanja postavi im tada arhonte, koje su oni htjeli i izabrali od roda od kojega su oni željeli i voljeli". Tako je došlo do uspostavljanja vlasti: "I od tada do danas", veli Porfirogenit, "arhonti kod njih su od istih rodova, a ne od nekog drugog". Prije Bazilijevih reformi plemena Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Pagani (Neretljani) imali su kao glavare samo "starce-župane", "na isti način kao i ostale sklavinije". Arhonti su bili bizantski činovnici, koji su se u tim zemljama regrutovali iz određenih rodova koji su uživali povjerenje svojih suplemenika. Na taj način ispada da je Bizant imao presudnu ulogu pri formiranju južnoslavenskih dinastija i država. Osim toga, kristjanizacija Slavena koja je dobila svoj puni zamah u vrijeme vladavine Bazilija I je omogućila da se prevladaju sukobi između vladajućih paganskih Slavena i pobijeđenog latiniziranog stanovništa (Romana) koje je ispovjedalo kršćanstvo i koji su postepeno asimilirani.

 

KRALJEVI ZAGORSKE SKLAVINIJE - KASNIJE BOSNE

 

U "Ljetopisu Zagorske sklavinije" kao sastavnom dijelu "Ljetopisa popa Dukljanina" pominju se deset vladara - kraljeva Zagorske sklavinije, odno sno Bosne, Usore I Donjih Kraja. Prvi poznati bosanski vladar je kralj Silimir - ili možda Želimir (početak IX i početak trećeg desetljeća IX stoljeća). Prema Ljetopisu, Silimir je bio poganin. Prije Silimira zemlja je bila u "raspu", koji su izazvali prodori Avara i slavenskih plemena. Razlike između došljaka i starosjedilaca ("krstjana koji latinski govorahu", tj. Romana) bile su kulturne, jezičke, etničke i vjerske. Ljetopis zagorske sklavinije ukazuje na "mnoge hudobe i progonjenja i zlobe i krstjanom nepravde", što su ih činili doseljenici. Međutim, Selimirovo razdoblje kao da predstavlja određenu prekretnicu. On, "ako i paganin biše, sa svakim mirom i z ljublavlju živiše, čineći jednako pravdu. I vele krstjane ljubljaše i ne dadiše progoniti jih." Iako će tek za Budimira, nakon pokrštavanja cjelokupnog stanovništva, razlike biti prevladane, Selimirova je vladavina u svakom slučaju važna etapa u prvim začecima bosanske države. Zato su, čini se, u pravu neki stari pisci, koji Silimira - Želimira označavaju kao prvog bosanskog vladara. Sredivši odnose sa sta ro sje dilačkim "krstjanima", Se li mir im je nametnuo danak. To je ujedno i najstariji podatak o Selimirovu danku, znatno prije nego što je dalmatinskim gradovima nametnuta obaveza plaćanja danka Slavenima. Uvođenjem danka i pokazivanjem snošljivosti prema kršćanima otpočelo je jedno mirno i sređeno razdoblje. Kršćani, nakon prestanka progona, vratili su se u svoja ranija prebivališta i tako "napunili zemlju". 


Bladin (treće desetljeće IX st.) - sin Selimirov. Vladao je u suvladarstvu sa svojim sinom Ratimirom. Bladin je nastavio politiku svoga oca, naročino prema kršćanima -starosjediocima koji su mu dalje plaćali danak.

Ratimir (kraj trećeg desetljeća IX st. - 838.) - Upamćen je kao nemilosrdni zatirač kršćanstva i beskompromisni borac protiv ove religije i njenih vjernika. Nije više bilo mira i snošljivosti. Položaj u kojem su se našli kršćanski Romani, kao u primorskim tako i u zagorskim stranama, je bio više nego težak. U mjestima i gradovima gdje su živjeli bili su napadani I odvođeni u ropstvo, a mnogi tražeći spas pobjegli su u nepristupačne planinske predjele. Ratimir, kao knez "regnuma" južno od Save, spominje se 838. u franačkim spisima, kao i u "Conversio Bagoariorum et Carantanorum". Iz franačkih izvora saznajemo da je franački kralj Ludovik 838. godine poslao protiv Ratimira franačku vojsku. Ratimir je našao spas bježeći sa vojskom pred nad moćnijim neprijateljem. Vojna akcija se odigrala u predjelu južno od Save, odnosno u današnjoj Bosni. Ratimir nije iza sebe ostavio sina. Naslijedili su ga u kraljevskoj vlasti " jedan od njegova kolina". Čak ni treći i četvrti nasljednik poslije Ratimira nisu billi "kralji togaj kolina".

Četiri "nepravedna kralja" (838. - prije 860.) - Ljetopis zagorske sklavinije ne navodi imena četvorice kraljeva koji su slijedili nakon Ratimira, već se samo ustanovljava da su bili nepravedni i prema kršćanima neprijateljski raspoloženi. Pod pritiskom, dio kršćana je prividno i privemeno napustio svoju vjeru i vratio se u paganstvo. U ovo doba došlo je do prekida tradicionalnog prijenosa vlasti sa oca na sina. Ovi vladari nisu bili dugovječni. Jedan od četiri "nepravedna kralja", vjerovatno posljednji, možda je sudjelovao, zajedno sa Bugarima, u ratu protiv kralja Ludovika njemačkoga, 853. godine.

Satimir (prije 860 - 877.) - Poslije "četiri nepravedna kralja" slijedio je Satimir. On je poboljšao odnos prema kršćanima i povezao se sa Hazarima i Dubrovnikom. Prestali su progoni kršćana koji su opet mogli slobodno ispovjedati svoju vjeru. U vrijeme njegove vladavine sklopljen je trgovački sporazum s Dubrovnikom kojem je garantovana sloboda trgovine u Bosni.

Budimir (novembar 877. - mart 917.) - U "Ljetopisu zagorske sklavinije" o Budimiru se govori vrlo opširno. Prikazan je kao važna ličnost u procesu pokrštavanja te kao reformator koji je sazvao Duvanjski sabor negdje u periodu 885-886. godine. Zemlja je bila bremenita problemima proizašlim prije svega iz progona kršćana. "Kibihu u tvrđavah i u vrsih gorskih i kitajahu se I krijahu se i ne povidahu se krstjane". Taj dio stanovništva živio je u strahu. Budimir "zapovidi svim koji latinski govorahu, da se vrate svi u mista svoja i da podvižu i naprave gradove, koji po poganeh behu rasuti i požgani". U to razdoblje padaju slavenske misije, masovno pokrštavanje u jadranskoj unutrašnjosti te uspostavljanje Metodove nadbiskupije, kojoj je pripadala i Zagorska sklavinija. Kralj Satimir je očito na poticaj Bizanta odlučio pokrstiti svoju zemlju. U tu svrhu poslao je svoga sina, budućeg kralja Budimira, u Hazarsku zemlju, znajući da tamo boravi Konstantin. Hazarska Konstantinova misija je trajala u periodu 860-861. godine. U ovoj zemlji Konstantin je propovjedao kršansku vjeru i prevodio podanike hazarske zemlje u nju. Tom prilikom Konstantin je pokrstio i tadašnjeg princa, a budućeg kralja Budimira. Po povratku u svoju domovinu Budimir je intenzivirao proces pokrštavanja svoga naroda. Kasnije (867) kada je Konstantin putovao u Rim on je navodno navratio u zagorsku sklaviniju gdje je ne samo kralja utvrdio u vjeri, već je pomogao u daljnjoj kristjanizaciji njegovih podanika. Budimir, pokršten već u Hazarskoj zemlji, bio je prvi kršćanski vladar "zagorske sklavinije". Već iz akata Duvanjskog sabora je očito da je socijalno i društveno raslojavanje dostiglo zavidan nivo i da su se po svojoj materijalnj i političkoj moći izdvojile pojedine porodice i rodovi, odnosno da se formirao vladajući sloj. Duvanjski sabor je imao općenarodni karakter, odnosno na njemu su mogli učestvovati svi sloboni ljudi ("vas puk zemlje", "od svih rusagov", "veće jazikov"), što podsjeća na kasniji bosanski sabor ili stanak ("sva Bosna", "sav rusag bosanski"), s tom razlikom što na stancima je kasnije učestvovala i odlučivala samo bosanska vlastela. Na Duvanjskom saboru je potvrđen vladajući sloj (Banovi, duži ili hercezi, knezovi i satnici) u Budimirovu "gospodstvu", vojno ustrojstvo i položeni su temelji crkvenoj organizaciji. Vladajući sloj su činili od "pupkorizine plemeniti", koji "učine kneze od svoga kolina". Izrazi pleme i plemeniti znače rod, a izraz pupkorizma, "od poroda". Izdvajanje se obavljalo I po kriteriju bogatstva.

Svetolik - Stjepan (mart 917- 932. ili 934) - Posljednji vladar iz ove dinastije koji je vladao Zagorskom sklavinijom. Bosnu je proširio na taj način što joj je priključio Zahumlje posljednjih godina svoje vladavine. Nažalost nije iza sebe ostavio potomstvo. To će dovesti do situacije da usljed borbi za prijestol oko 17 godina Bosnom plamti plamen građanskog rata. U tim događajima je naročito mjesto pripalo nekom velikašu albanskog porijekla po imenu Duka koji će prema dubrovačkim hronikama nekih 5 godina vladati Bosnom. Nesređeno stanje u Bosni iskoristio je hrvatski vladar Mihailo Krešimir II (949- oko 969) koji će uspostaviti vrhovnu vlast nad Bosnom koja će potrajati po svoj prilici i u vrijeme vladavine njegovog sina Stjepana Držislava (oko 969-997). Dakle, druga polovina X stoljeća je najverovatnije prošla u znaku hrvatske vrhovne vlasti nad Bosnom. Ovdje je važno skrenuti pažnju na okolnost da raspad Zagorske sklavinije - posebno nakon što su okončani neredi koji su trajali gotovo dva desetljeća - nije istovremeno označio i raspad Bosne kao političke zajednice. Već od vremena smjene koja je nastala uspostavljanjem hrvatske vlasti u Bosni, pojavljuje se bosanski ban. U razdoblju širenja Bizantskog carstva na Balkanu, za vladavine Bazilija II (976-1025) najvjerovatnije da se i Bosna našla pod bizantskom vrhovnom vlašću. Međutim, već u vrijeme ustanka dukljanskog kneza Vojislava protiv bizantske vlasti iz bizantskih izvora saznajemo da njihov imperator šalje raškom županu, bosanskom banu i knezu Zahumlja bogate darove u zlatu i srebru kako bi mu sa svojom vojskom pomogli da uguši pomenuti ustanak u Duklji, što govori o postojanju domaće vlasti u ovoj zemlji. Kad je Duklja (Zeta) postala samostalna država, njeni vladari su svoju državu proširili i na Bosnu. U vrijeme zetskog kralja Bodina (1081-1101), u njegovo ime Bosnom je upravljao namjesnik knez Stefan. Bosna se ponovo našla pod vrhovnom vlašću Bizanta u vrijeme vladavine Manuela Komnena (1143-1180). Bizantska vlast je trajala nekih petnaestak godina. Čak Bosnu i Bosance vidimo u carskoj tituli pomenutog vladara 1155. i 1166. godine.

 

Bošnjačka riječ 10, str. 91-95
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin