Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Bosanska crkva: Novo tumaèenje - Bosnjaci

Bosanska crkva: Novo tumaèenje

Autor: Muhedin Fijuljanin

 

Crkva bosanska i njeno uèenje veæ sto pedeset godina predmet su brojnih kontroverzi i èesto oštrih i netrpeljivih rasprava. John V. A. Fine, profesor srednjovjekovne historije Balkana na Univerzitetu u Mièigenu (University of Michigan) u Ann Arboru, u svojoj knjizi "Bosanska crkva: Novo tumaèenje" o Bosanskoj crkvi, njenom mjestu u državi i društvu od 13. do 15. stoljeæa (u izdanju Bosanskog kulturnog centra, Sarajevo, 2005. god.), daje jednu jasniju ideološki rastereæenu predstavu srednjovjekovne crkvene historije, u èijem središtu leži pitanje bosanske hereze koja je bila njegov osnovni nauèni interes. Svoja šira istraživanja srednjovjekovnog Balkana, profesor Fine zaokružio je dvjema monografijama u kojima je dao kritièki pregled balkanske historije od dolaska Slovena do osmanskih osvajanja. Uoèavajuæi veliku protivurjeènost razlièitih izvora i njihovih tumaèenja, prof. Fine u svom istraživaèkom opusu nastoji uzeti u razmatranje sve izvore sa svim njihovim protivrjeènostima i nedosljednostima. U tom smislu, on je svoju studiju posvetio ispitivanju i dokazivanju moguænosti da je srednjovjekovna Bosna u isto vrijeme sadržavala u sebi dualistièku herezu i šizmatièku "nedualistièku" bosansku crkvu, istièuæi da je to jedini naèin da se izbjegne zanemarivanje ili ignorisanje velikog broja historijskih èinjenica.

Prateæi izvore kroz pojedina razdoblja bosanske srednjovjekovne historije, autor je postavio tezu da se bosanska crkva kao samostalna vjerska hijerarhija oformila u prvoj polovini XIII stoljeæa. Naglašavajuæi da je ova crkva u svojoj doktrini zadržala dosta monistièkih elemenata, te da se vremenom ili uporedo, javlja i izvjesna dualistièka hereza, Fine zakljuèuje da je Bosna posljednjih decenija pred pad kraljevstva bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim grupama: katolicima, pravoslavcima i sljedbenicima Crkve bosanske. U svom teorijskom razmatranju ovog fenomena John Fine polazi od toga da pri prouèavanju vjerskog fenomena treba razlikovati religiju kao doktrinu od religije kao socijalne realnosti, i iz toga izvlaèi zakljuèak da Bosanska hereza nije bila iskljuèivo vjerska pojava, nego prije svega socijalno-politièko stanje jednog nerazvijenog seljaèkog društva i feudalne države kojom su dominirale velike vlastelinske rodovsko-plemenske strukture. Autor izvlaèi zakljuèak da je Crkva bosanska sa svojom nerazvijenom hijerarhijom imala vrlo mali uticaj na politièki razvitak feudalne države i društva i da je njen vjerski i moralni uticaj isto tako bio veoma slab. Ta èinjenica da nijedna od triju crkava u Bosni nije imala znaèajniji uticaj u narodu, izmeðu ostalog, uslovila je i masovno prihvatanje Islama od strane pripadnika sve tri konfesije. U cilju rasvjetljavanja cjelokupne tematike i jednog novog pristupa ovom pitanju, kao i razumijevanju karaktera religije, politièkih dogaðaja i socijalnih odnosa u bosanskom srednjovjekovnom društvu i državi, bez obzira na sve kontraverze koje ovo pitanje nosi, "Bošnjaèka rijeè" æe u nastavcima prenijeti istraživanja i zakljuèke prof. Finea.

 

Uvodne napomene

 

U uvodnom dijelu svoje studije, prof. Fine daje osvrt na razlièita tumaèenja i poglede na vjersku situaciju u srednjovjekovnoj Bosni. Navodeæi da jedni izvori o Bosanskoj crkvi govore kao i o herezi, te da mnogi nauènici smatraju da se radi o sinonima i da je heretièka Bosanska crkva dominirala vjerskim životom u Bosni s kraja 12. stoljeæa do osmanskog osvajanja (1448-1481), autor izdvaja dva preovlaðujuæa stava po tom pitanju. Prema prvom stavu se tvrdi da je hereza bila sinonim za Bosansku crkvu s dualistièkom doktrinom. Osnov dualistièkog pogleda svijeta je da postoje dva naèela - naèelo dobrog (koje se obièno identifikuje s duhom i smatra se stvaraocem neba i duše) i naèelo zla (identifikovano s materijom i koje se smatra stvaraocem ovog svijeta i èovjeèijeg tijela). Prema tom uèenju na zemlji se odigrava faza vjeèite borbe u kojoj ljudska biæa sa svojim dobrim dušama i zlim tijelima igraju ulogu i istovremeno se bore da doðu do spasenja.

Drugi stav, koji je posebno pogodovao srpskim autorima, zastupa mišljenje da Bosanska crkva, iako se èesto naziva heretièkom, ustvari to nije bila, nego je u osnovi po svojoj doktrini bila pravoslavna, a od srpskog pravoslavlja se razlikovala samo po tome što je bila pod upravom vlastite bosanske hijerarhije. U odbrani svojih stavova, kako sam Fine kaže, zagovornici i jedne i druge teorije pozivali su se na niz izvora zapostavljajuæi i zanemarujuæi sve ono što njihovom stavu ne ide u prilog. Stoga, kako sam autor istièe, i "nije èudo da nailazimo na pokušaje nauènika da propagiraju varijantu drugog stava, prema kojem Bosanska crkva nije bila ni dualistièka ni pravoslavna, nego je bila manje-više "ortodoksna" (malo slovo "o"). Izdvajajuæi kao dominantne dvije osnovne teorije: da je Bosanska crkva bila dualistièka i teorija da je Bosanska crkva bila nezavisna i šizmatièka, manje-više u svojoj doktrini ortodoksna, Fine se poziva na dva dokumenta iz 15. stoljeæa (1460-tih godina): pedeset taèaka kardinala Torquemade (Torkemada), kojih su se tri bosanska vlastelina, "maniheja" morali odreæi 1461. i testament prvaka Bosanske crkve, gosta Radina 1466., koji je u kontradikciji s nekoliko Torquemadinih taèaka. Prihvatajuæi da je u Bosni bilo dualizma, Fine podsjeæa da je Bosna u srednjem vijeku bila zaostala i zemlja bez obrazovanja, tako da je i praksa bilo koje vjeroispovijesti bila podložna znaèajnim devijacijama u odnosu na iste vjernike drugdje.

Shodno tome, prof. Fine istièe da se stvari ne mogu generalizovati, te da je jedini naèin da se rasplete "zamršena bosanska komplikovana historija religija" osloniti se na bosanske izvore ili na strane izvore specifiène za Bosnu. "Ukoliko su ovi izvori nedovoljni da riješe problem, onda se moramo pomiriti s èinjenicom, da se problem, zaista, ne može riješiti", zakljuèuje Fine. Polazeæi, s druge strane, od toga da se nijedan vjerski pokret ne može izdvojeno razmatrati, autor se u svojim analizama osvræe i na druge vjerske grupe u Bosni, kao i na sveukupne prilike u tadašnjem srednjovjekovnom bosanskom društvu. S tim u vezi, autor sebi kao glavni zadatak daje razjašnjenje uloge crkve (i/ili) hereze u bosanskoj državi i kako su ova "crkva" i sve ostale vjerske organizacije bile povezane s politièkim dogaðajima i društvom uopšte.

 

Religija u bosanskom seoskom društvu

 

Polazeæi od toga da su religije (Velike Tradicije) proizvod urbanih i sveæenièkih klasa, te da je diskutabilno pitanje koliko su, i u kojoj mjeri i obimu ruralne sredine prihvatale te i takve religije, prof. Fine istièe da seoska kultura ima svoju evidentnu historiju, koja nije lokalna historija veæ historija civilizacije (u kojoj je selo njen lokalni izraz), koju je neophodno ispitati i koju su istraživaèi hereze neopravdano zapostavljali a od velike je važnosti za pravilno izvoðenje zakljuèaka o tom pitanju. "Ova èinjenica odmah diferencira herezu u Bosni od heretièkih pokreta u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji, koje su u osnovi bile urbane sredine. Suprotno, u Bosni gradovi se poèinju razvijati tek u drugoj polovici 14. i poèetkom 15. stoljeæa i postaju središta katolièke restauracije. Bilo je to dobrim dijelom zbog toga što je u Bosnu došao veliki broj stranaca, a najznaèajniji su bili trgovci iz Dalmacije, katolici (posebno, Dubrovnika), koji su u bosanskim središtima, najvitalnijim za trgovinu, osnivali svoje kolonije. Oni su u ovim gradovima stvorili èvrsto katolièko jezgro, podizali crkve, privukli su franjevce i ponudili im podršku i sigurnost", navodi Fine, istièuæi da su Franjevci imali za zadatak da se veliki segmenti bosanskog stanovništva pridobiju za katolièanstvo. Imajuæi u vidu to da je i nakon razvoja gradova, ogromna veæina bosanskog stanovništva i dalje ostala ruralna, da se bavila zemljoradnjom i stoèarstvom, autor izvodi zakljuèak da mnoge standardne metode u prouèavanju hereza nisu relevantne i da se ne mogu primjeniti na Bosnu, zbog èega se, metodama s kojima se obièno pokušava, dolazi do rezultata koji su, èesto, bez znaèaja. Stoga autor i pravi razliku izmeðu "hereze" spontano nastale od kombinacije stare i nove religijske prakse, koja se u raznim selima razlièito javljala, i stvarnog heretièkog pokreta s definisanom doktrinom, kao što je neo-manehizam. Jedna od najveæih pogreški u studijama o bosanskim hereticima (ili nekoj drugoj vjerskoj grupi u Bosni), po Fineu, je sofisticirano istraživanje vjerske ideje i pokušaj da se ideje svrstaju u neku vrstu sistema.

Polazeæi od toga da je "jedan od težih zadataka u nastojanju da se ispitaju doktrine disidentske grupe u raspletu emocionalnih i narodnih shvatanja od stvarnog vjerovanja sekte", autor smatra da ovaj pristup ignoriše narodna mišljenja koja su stvarna, te da u sredini kao što je Bosna konstantno teološko postojanje nije ni moglo postojati (sve one što je moglo postojati bilo bi osnovna vjerovanja i praksa onoga šta je narod smatrao kršæanstvom). "Društvo nepismenih ljudi, kao što je bila Bosna, na svoju religiju nije gledalo na teološki naèin. Praksa je bila važnija od vjerovanja i mnogo toga što bi teolog smatrao osnovnim, ljudi to nisu znali a da bi mogli razumjeti", zakljuèuje prof. Fine. U prilog tome autor navodi sluèaj katolièkog biskupa u Bosni, koji je zbog nepoznavanja stvari bio smijenjen s dužnosti, 1233. godine. Pomenuti biskup nije poznavao formulu krštenja, živio je sa svojim bratom, heretikom i izgleda nije ni shvatio da mu je brat heretik. Iz tog sluèaja Fine izvodi pretpostavku da je teološka analiza bila irelevantna za herezu u zemlji gdje je do ovakve situacije moglo doæi. Istièuæi da sluèaj biskupa nije bio izuzetak, prof. Fine kaže da je nepoznavanje teologije detaljno opisano u svakom postojeæem dokumentu, od 1203. kada su se redovnici odrekli krivovjerja na Bilinom polju do odgovora pape Gregora XI na pitanja koja su mu franjevci Bosanske vikarije uputili, 1373. do izvještaja katolièkih vizitacija ili putnika iz 17., 18., i 19. stoljeæa.

Shodno tome, Fine upozorava da "historièar mora imati na umu da nijedan slavenski izvor o Bosni, bilo da je bosanski, dalmatinski ili srpski, ne pruža detaljan izvještaj o teološkim pitanjima". To znaèi, da jedini opisi doktrina bosanskih "dualista" dolaze iz katolièkih, antiheretièkih izvora - navodi Fine istièuæi da ostaje otvoreno pitanje u kojoj su mjeri oni dobro razumjeli njima stranu kulturu i koliko su znali o vjerovanjima u Bosni. Navodeæi izmiješanost religioznih vjerovanja i prakse, obièaja i ideja, pa i kultova i magije, autor u svojoj studiji istièe da su se mnogi paganski obièaji dugo održali, prilagodili se novim životnim uslovima i tako opstajali vremenima. "Stari su rituali ostali, najvjerovatnije su izgubili svoje originalno znaèenje. Svakako, mi ne možemo reæi da se pagansko vjerovanje zadržalo. Obavljanje izvjesnih starih rituala u godišnjem dobu smatralo se znaèajnim za dobrobit sela, a drugi rituali se nisu smatrali znaèajnim, ali su se održavali zbog zabave. Moramo imati na umu da seljak u svom stavu pravi i da je uvijek meðu ceremonijama pravio razliku. Mogli bismo reæi da je seljak izvjesne ceremonije smatrao vjerskim, a druga vjerovanja i obièaje nije na isti naèin posmatrao", navodi u svojoj knjizi prof. Fine, istièuæi da nije nikakvo èudo što su obrazovani stranci, katolici u Bosni i okolnim regijama, posvuda vidjeli heretike, jer se, gotovo niko, bez obzira na religiju kojoj je smatrao da pripada, nije držao standarda. "Jacob de Marchia je nazvao ljude koji prakticiraju obrede u peæinama i podrumima "hereticima". Prema tome, sa sigurnošæu se potvrðuje da su paganski obredi i obièaji bili osnova da se nekog smatralo heretikom. Ako je zakljuèak taèan, imamo razloga vjerovati da je mnogo toga u bosanskoj "herezi" smatrano obièajima koji su iz paganskog doba preostali" navodi Fine, siguran da je bosansko kršæanstvo bilo izmiješano s ranijim vjerovanjima i obièajima raznih kombinacija i na razne naèine. On kaže da postoji nekoliko ilustracija koje mogu poslužiti da se pokažu sinteze koje su se u Bosni javljale, ali da primjeri do kojih je on došao potièu iz postsrednjovjekovlja i ukazuju na sintezu kršæanstva i islama. "Prvi primjer je preuzet iz opisa Bosanaca koji su prihvatili islam, koje Paul Riccaut (Pol Riko) naziva Poturima, 1660-tih godina. Solovjev nastoji povezati vjerovanja i praksu Bosanaca koji su prihvatili islam s obièajima preostalim od bogumila, ali je to dubiozno; sva vjerovanja i obièaji koje Rycaut pominje lako se mogu objasniti kao ostaci kršæanstva izmiješani s islamom, koje su održavali konvertiti i koji su zadržali mnoga stara vjerovanja a novu religiju nisu u potpunosti razumjeli", navodi on.

 

Jezik, iskustvo i misao

 

Rjeènik i struktura jezika imaju veliki uticaj na naèin kako se koncept može izraziti a njegovo izražavanje vrši uticaj kako se ostale ideje s tim u vezi odnose i kako se koncept razvija. Bosanski seljak, nepismen, imao je malo kontakta s vanjskim svijetom, nije navikao da se bavi idejama i prirodno je vladao sa ogranièenim rjeènikom. Mnoge rijeèi, posebno apstraktni pojmovi, jednostavno, u njegovoj glavi nisu postojali, ako su uopæe i postojali, bili bi u lingvistièkim pojmovima s kojima je on raspolagao izmijenjeni. Kako navodi autor: "Jezik seljaka imao bi tendenciju konkretnosti; njegova "spekulacija" bila bi ogranièena na praktiène stvari i njegovu svakodnevnicu i donekle, na "zašto" prièe-stvaranje mitova, itd. Tako, u seoskom folkloru nalazimo jaku tendenciju personifikacije. Oboljenja i dani u sedmici su dobili ljudski oblik. Pokušali smo, ovdje, samo skrenuti pažnju na jezièki problem koji svojim rjeènikom i strukturom sugerira nove pravce misli, putem asocijacija i s istim strukturnim crtama, koje su mogle ogranièiti i shvatanje i razvoj drugih koncepata".

Istièuæi da su iskustva bosanskog seljaka duboko ukorijenjena u faktorima, kao što je njegovo selo, zemljoradnja i njegov ogranièeni kontakt s vanjskim svijetom, autor navodi da je u životu ondašnjeg bosanskog seljaka praksa magije bila široko rasprostranjena. "Magija traži vjerovanje u vezu dva predmeta, dva dogaðaja ili u jedan dogaðaj i jedan predmet, što, ne mora odgovarati našim današnjim idejama o uzroku i efektu ili o logiènoj srodnosti ideja. Zbog toga je teško zamisliti kako su biblijski tekstovi ili vjerska ideja bili tumaèeni. Život seljaka se godinama nije mnogo mijenjao i rijetko se suoèavao s problemima druge prirode nego što su bili problemi u toku godina, a to govori da je seljak imao malo interesa za spekulacije ili spekulacije u novim pravcima", navodi Fine. Govoreæi o ondašnjim vjerovanjima autor navodi da je moguæe da su srpski seljaci vjerovali da se duh istovremeno nalazi na dva mjesta. "Po njihovom kršæanstvu duh umrlog se odmah mora vinuti u nebo (ako nije proklet), a tokom cijele godine rodbina pokojnika je dužna na njegovom grobu provoditi niz obreda u korist duha, a mnogi su misilli da se duh nalazi u grobu. Kada se onome ko obavlja obred ukazalo na nedosljednost, bio je zaèuðen i nije objasnio kako bi se s tim pomirio. Meðutim, on ne pati od "diskonfirmacije" i on æe u buduænosti i dalje podržavati dva, logièki i uzajamno, iskljuèiva vjerovanja. Za njega, ustvari ne postoji kontradikcija".

Istièuæi da veza izmeðu opšteg i posebnog kod neobrazovanog seljaka takoðer ostavlja odreðene nejasnoæe, Fine navodi da "njegova "misao" i naèin kako on misli povezuje stvara kontradikcije u njegovom djelovanju i donose nam nevolje. Ukoliko iskljuèimo izvjesne magijske obrede i vezu s njima, znamo da je seljak praktièan i logièan radnik. Seljak je u osnovi èovjek akcije. Magija i rituali su aktivnosti suprotne intelektualcu ili spekulativnim porivima. Praksa postoji da bi se nešto dogodilo (ili sprijeèilo); zašto se to prakticira nije važno, sve dok se obavlja. Seljak je znatiželjan kako æe to raditi, all nije kako æe se praksa odvijati. Seljak se zadovoljava da na ovom svijetu postoje stvari koje on ne razumije i ne vidi potrebu da ih razumije. Jedino što seljak želi je da sazna kako postupiti s aspektima univerzuma koji zahvataju njegovu svakodnevnicu. Stvari se dogaðaju jer ih je Bog stvorio i samo da nam Bog da...", navodi Fine zakljuèujuæi da se to, ipak, ne može nazivati fatalizmom, jer seljak uistinu pokušava mijenjati stvari pomoæu rituala, lijekova i magije. Navodeæi sa jedne strane kao jasnim da su sveæenici Bosanske crkve vjerovali u trojstvo, Fine meðutim kaže da njihova predstava o trojstvu nije bila jasna s obzirom da to vjerovanje u trojstvo nisu izražavali istim rijeèima i reèenicama kao obrazovaniji katolièki i pravoslavni sveæenici.

Govoreæi o svoj kompleksnosti ovih pitanja, autor istièe i kao problem da se izvuèe znaèenje kada se u tekstovima radi o rijeèima i reèenicama, i interpretacija simbola na steæcima (srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima). "Naravno, postoje mnoge rasprave šta simboli znaèe. Želim naglasiti da su bili, vjerovatno u funkciji nekoliko, istovremeno, raznih sistema simbola. Možda su postojali simboli religiozne prirode, simboli èisto dekorativni (koje ne bi trebalo smatrati simbolima), i simboli vezani za obrede i praksu, èije se znaèenje veæ u srednjem vijeku izgubilo, ali je njihovo postojanje bilo važno, jer su se obredi u vezi s njima još uvijek obavljali. Pored toga, mnogi su znakovi, vjerovatno, bili znakovi zakona, umjesto pisma u društvu nepismenih, stavljajuæi ime, srodstvo ili zanimanje pokojnika", kaže Fine. "Isto tako, simbol na nadgrobnim spomenicima ne mora uvijek imati isto znaèenje. Križ na nadgrobnom spomeniku, moguæe je simbol uskrsnuæa, a na drugom, moguæe, amajlija protiv zla - za dobro pokojnika u njegovom drugom životu, ili za dobro živih, da selo bude sigurno da mrtvi ne izaðu iz grobova - ili se radi o amajliji protiv, moguæih, poharanja grobova, da se kradljivci zaplaše", navodi se u knjizi uz zakljuèak da je pohara grobova bila èesta pojava s obzirom da na mnogim nadgrobnim spomenicima stoje natpisi u kojima stoji da je proklet onaj, ko uznemiri kosti pokojnikove i sl. "Zmija na nadgrobnom spomeniku, moguæe, znaèi kult, a na drugom, samo znaèi da je pokojnik umro zbog ujeda zmije. Jasno je da imamo poteškoæa da se slikovni jezik nadgrobnih spomenika proèita, a mi nismo u koži Bosanca u srednjem vijeku da na svijet gledamo kao što je on to èinio i mislio, i kako je to radio".

 

Struktura porodice

 

Zakljuèujuæi da prouèavanje izvora o bosanskim hereticima ne može biti uspješno ako su izvori van konteksta Bosne, Fine istièe da "Heretik nije bio svaki èovjek, a bosanski heretik je bio bosanski seljak, u prvom redu sa svim onim što sa seljaštvom ide, a u drugom, vjerska organizacija, kojoj je pripadao. Naèin na koji je seljak gledao na ovo, bilo je s njegovog, seljaèkog praktiènog i neobrazovanog gledišta. Naèin razmišljanja, pogled na svijet i seljakov domaæi kult i magija bili su mu mnogo važniji od bilo koje formalne veze s vjeroispovijesti ili crkvom". Razmatrajuæi porodiène odnose u tadašnjem bosanskom društvu, Fine istièe da su porodice, vlastelinske ili seljaèke bile patrijarhalne, te da je otac bio autoritet u porodici u svim aktivnostima i ponašanju èlanova porodice. Po njegovoj smrti, kako to opisuje prof. Fine, imovina nije naslijeðena prema primogenituri, veæ se nasljedstvo svim sinovima jednako dijelilo. "Ako je porodica pod jednim krovom živjela, jedan sin (obièno, najstariji) ostaje glava porodice i autoritet je cijeloj porodici i nad posjedom, mada je imovina, teoretski, bila zajednièka, a od glave porodice se oèekivalo da æe se sa svojom braæom u svemu savjetovati.

Ovo potvrðuju srednjovjekovni ugovori u Bosni, kojima je uvijek svjedoèio "N" (glava porodice) i braæa". Ako su braæa pod drugim krovom živjela, svaki od njih je dobio jednak dio nasljedstva. Kada je nekoliko generacija živjelo zajedno pod istim krovom, nauènici su ovo domaæinstvo obièno zvali zadruga. Istièuæi da je teško napraviti oštru razliku izmeðu patrijarhalne porodice, zvane zadruga i neke druge patrijarhalne porodice, autor kaže da je glavna karakteristika definicije zadruge bila obièno njen obim. "Kako ima primjera mnogobrojne porodice, do 50 i 100 èlanova u tri prošla stoljeæa (postoje podaci), prosjeèna zadruga je uvijek brojala do dvadeset i èesto, oko deset èlanova", navodi Fine dodajuæi da nikada velika domaæinstva nisu bila standard, mada istièe da ne postoje pouzdani podaci o domaæinstvima u Bosni prije 18. stoljeæa, te da mnogi nauènici pretpostavljaju da su mnogi Bosanci u srednjem vijeku u velikim domaæinstvima zajedno živjeli, dok drugi, opet, smatraju da se radilo o nesigurnim uslovima življenja, koji su nakon osmanskog osvajanja uslijedili, što je ljude navodilo da u velikim porodiènim skupinama zajedno žive. Bez obzira na velièinu domaæinstva, kako istièe autor, srednjevjekovne bosanske porodice su bile patrijarhalne, i otac (ili djed) je u porodici donosio odluke o svim znaèajnim pitanjima, bilo da se radilo o ženidbi ili udaji ili porodiènoj ekonomiji. Tako je bilo i s problemima religije i konverzije, zakljuèuje autor, istièuæi da se pouzdano pretpostavlja da je otac, uglavnom, odluèivao o tome i da se porodica toga držala, te da, vjerovatno, ženski èlan porodice nije mogao igrati glavnu ulogu ako je porodica prihvatila ili odbacila odreðenu vjeroispovijest. "U srednjovjekovnoj Bosni brakovi su bili društveno pitanje, dogovori dvije porodice, nisu bili sankcionirani na vjerskoj osnovi. Muž (èesæe, glava porodice) imao je pravo raskinuti braèni sporazum ako mu žena "nije valjala". Franjevci su se u 14. stoljeæu žalili da je rijetko koji od stotinu muževa ostao sa svojom ženom u braku u toku svog života.

lako je ova izjava sigurno pretjerana, ona ilustrira èinjenicu da je žena imala malo prava. Tako su franjevci naveli glavni problem u njihovom nastojanju da Bosance pridobiju za katolièanstvo, jer se u katolièanstvu brak smatra svetinjom, pa se isto traži od svojih vjernika". Prema Fineu, Bosanci su i u osmanskom periodu nastavili vjerovati da brak nije stvar vjeroispovijesti nego je privatno-zakonski odnos, pa su se i pravoslavni i katolici èesto vjenèavali pred osmanskim kadijom ("sudijom") umjesto kod svojih sveštenika, a kadije su bili liberalni u pogledu miješanih brakova, dozvoljavajuæi razvod i novo sklapanje braka. Da su Bosanci htjeli i radili ono što su im crkve smatrale grijehom, pokazuje i to da su Bosanci vjerovali da je brak privatna stvar i da nije u nadlježnosti crkve.

 

 

Bošnjaèka rijeè 1, str. 80-84
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim