Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Autor: Muhsin Rizvić

 

I

Nauka je isticala da u ranom formiranju i etničkom istovjećenju naroda bitnu ulogu imaju dva faktora: država kao teritorijalno zasnovan i organizaciono utvrđen savez plemena, i jezik kao sredstvo međusobnog saobraćaja i povezivanja. Smisao ovog uvodnog izlaganja je da iznese činjenice o imenovanju Bosne, Bosanaca i njihova jezika u izvanbosanskim povijesnim, geografskim, leksikografskim i drugim znanstvenim djelima i napisima, te u književnim i kulturnohistorijskim izvorima do vremena preporodnih pokreta u nas u XIX stoljeću, uz komparativno ukazivanje na etničko označavanje naroda, posebno muslimanskog, unutar bosanske regije i granica Osmanskog Carstva. Sve s ciljem da se vidi kako je, zapravo, drugi svijet, onaj evropskog civilizacijskog kruga, sudio o Bosni, kako ju je doživljavao i kakve je predstave imao o njenoj državno-povijesnoj, geopolitičkoj i jezičko-kulturnoj cjelini.

O ranom jezgru bosanske države zasvjedočio je još Konstantin Porfirogenit oko 950. godine u poglavlju ''O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju'', on nadodaje oblast Bosonu, sa nastanjenim gradovima Katerom i Desnekom, koja se u to doba historijski prostirala od Lašve do Drine, što govori o organiziranom okupljanju slavenskih rodova i plemena, da bi daljni razvoj u toku XI i XII stoljeća, osobito u doba vladavine bana Kulina, potvrdio Bosnu kao državu (Dr Muhamed Hadžijahić: Od tradicije do identiteta, Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Sarajevo, 1974.). Naporedo s time upotrebljava se i ime vezano za pripadništvo Bosni, i bosanski etnikoni za predmete njene materijalne kulture. Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena 1166. godine (Ibidem, 16. strana). 

U srednjovjekovnom Dubrovniku od kraja XIII pa do u XV stoljeće sreću se nazivi alla bosnese, ad modum bosnesem, ad ritum bosnesem; za ratno oružje, sentus bosniensin, spata di Bosna, te nazivi za bosanske tepihe, parfe i razni nakit (Ibidem, 16. strana). U najstarijim dubrovačkim hronikama, bilježenim oko 1380., čiji prvobitni tekstovi vode u prvu polovinu XII stoljeća, spominje se ''bosanski kralj'' Radoslav, a za njegova unuka, koji je rođen u Rimu, kaže se da je bosanskog koljena - de stirpe Bosnese (Ibidem 18. strana). U djelu Skazanie izjavljenno o pismeneh, koje je nastalo između 1423. i 1426., Konstantin Filozof, naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim, češkim i hrvatskim, spominje i bosanski jezik: uz ruski jezik, koji je bio osnova, ovi jezici su, po njegovom mišljenju, pomogli kada su Ćirilo i drugi ''dobri muževi'' oformili staroslavenski jezik (Ibidem, 27. strana). Najzad, godine 1436. piše kotorski notar da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku ''bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu'' (Dr Aleksandar Solovjev: Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. - Glasnik Zemaljskog muzeja, 1946.) 

U to doba, od XIV stoljeća, trajući sve do u XIX vijek, začinje se i jedna, znanstveno neodrživa, ali karakteristična i raširena teorije koja je porijeklo Bošnjaka izvodila iz tračkog plemena Besa. Nju nalazimo još u starog bosanskog hroničara Milića Velimislića, čije izvode donosi Lukarević, a šire je izlaže Mavro Orbini u djelu Il regno degli Slavi, 1601. godina, ističući da se Besi protjerani iz Trakije od Bugara, naseliše između Save, Drine i Jadranskog mora, te se prevojem vokala u imenu prozovu Bosi, dajući tako ime i zemlji - Bosna (Hadžijahić, 31. strana). Od starijeh pisaca ovu teoriju zastupaju Bonfini (umro 1503.), Munster (1552.), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1652.), Kačić i Androšević, a uz nju pristaju u novije doba E. Pricot de Sainte Marie, Abel Lukšić, Filip Lastrić, Salih Muvekit te Anto Knežević (Pad Bosne, 1886.), (Ibidem, 31. strana). 

U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom Jugu, ali izvan Bosne, traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika i pisma još od vremena njene državnosti, oslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i suvremeno etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine kada je ona pala pod osmanlijsku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam. Tako se godine 1530. kaže za jednu ispravu Petra Kružića da je bila pisana ''bonsnesibus literis'' (E. Larskovski: Monumenta habsburgica, L. M. S. H. S. M. 35, Zagreb, 1894.). Sredinom XV stoljeća, u šesnaestom poglavlju svoga geografsko-historijskog djela De Europa, Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II, piše slijedeće: Poslije Albanije slijede ilirska plemena; taj soj ljudski naziva naše doba Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima (citirano prema: Dr Ferdo Šišić: Biskup Štrosmajer i južnoslovenska misao, Beograd, 1932.). Drugi, nešto kasniji izraz, oko 1470. godine, odnosi se također na Bosnu: bizantijski historičar Laonik Halkokondil naziva bosanskog kralja Tvrtka II Tvrkovića vladarem Ilira (Ibidem). A u predgovoru Novom zavjetu, koji su južnoslavenski protestanti štampali glagoljicom 1562. godine u Urachu, piše slijedeće: ''Jesmo li s time našim tumačenjem svim slavenskoga jezika ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom. (Matija Murko: O prijethodnicima Ilirizma, Nova Evropa, 1920.). U djelu Jeronima Megisera Thesaurus polyglottus, izdanom u Frankfurtu na Majni 1606. i 1613. godine, spominju se dijalekti dalmatinski s dubrovačkim, zadarski, rabski, srpski, hrvatski, istarski, kraški ilirski, bezjački te slovenački, ali izričito i bosanski. (V. Putanec: Leksikografija, Enciklopedija Jugoslavije, V, 1962.).

I pisci stare stare hrvatske književnosti u Dalmaciji stavljaju Bošnjake naporedo uz druge južnoslavenske narode. Na početku XVI stoljeća u Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić daje Bošnjacima mjesto uz druge narode zaslužne u borbi protiv Osmanlija: ''Boj su bili š njima Hrvati, Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci'' (Marko Marulić: Judita, Suzana, pjesme, Zagreb, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1970.). Na prelazu iz druge u treću deceniju XVII stoljeća, Ivan Gundulić u Osmanu, pored isticanja pojedinih Bošnjaka, spominje i skupno učešće bosanskih junaka u hoćimskoj bici: ''Na konjijeh sve Bošnjaci, / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / i konjanici sve hrabreni (Ivan Gundulić: Osman, Zagreb, 1964.). Ivan Tomko Mrnavić 1626. smatra da za reformu hrvatskih obrednih knjiga treba naći ''u Iliriku osobu koja je vešta čitavom jeziku zemlje sa svim narječima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu, i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca, i jednog Makedonca ili Srbina'' (Fermendžin: Listovi - Starine, XXIV, 1981.).  

I dok se u djelima ove stare hrvatske književnosti humanizma, renesanse i protureformacije razlikovanja Bošnjaka koji su prihvatili islam od onih drugih koji su ostali u svojoj vjeri - vrši po imenu ili po kontekstu radnje u kojoj su se pojavljivali, imamo slučajeva da se precizna identifikacija Bosanskih Muslimana počela vršiti u notarskim dokumentima dalmatinskih gradova od vremena kada su oni počeli nalaziti interes u trgovini sa kršćanima, čak i onoj prekomorskoj. Dok je posle 1463. godine sa nestankom bosanske države sve što je od proizvoda pristizalo iz Bosne u Dalmaciju nazivano ''cose turchesce'', a ljude iz turske Bosne također imenovali ''Turcima'', stotinjak godina kasnije jedan dokumenat iz Zadra, sačinjen 25. maja 1568. svjedoči da se počelo prihvatati razlikovanje islamiziranih Bošnjaka od Turaka. Šestorica trgovaca, Hadži Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat, upisani su tada, možda i na svoj izričit zahtev kod notara kao ''Mossolmani di Bossina'' (Marko Šunjić: Massolmani di Bosnia, Prilozi instituta za istoriju, Sarajevo, 1967.). To je bilo isticanje svoje posebnosti u smislu dvostrukog odnosa u Bosni i Turskoj Carevini: prema istovjernim Turcima - etničke; prema inovjernim Bosancima - vjerske.

Ali u pogledu jezika, naziv u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje, ostaje isti: ''bosanski''. Bartol Kašić, porijeklom čakavac, godine 1640. u predgovoru Rituala koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, kaže: Jeri svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin'' i odlučuje da u svome Ritualu ''bosanski upiše riči'', bez ozbira da li će ga ostali razumjeti. (Vatroslav Jagić: Iz prošlosti hrvatskoga jezika, Zagreb, 1948.). A Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga (Thesaurus lingue Ilyricae), tiskanom 1649-1651. u Loretu i Ankoni, ističe kako ''i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu'' (Ibidem). Evlija Čelebija, putujući kroz Bosnu u XVII stoljeću, naziva ga ''jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda'' i kaže: ''Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci - ''Bošnjak''. Samo draže im je kad se kaže Bosanci - ''Bosnevi''. A u stvari to su samo dva različita naziva za isti pojam: arapski - Bosnevi, i turski - Bošnjak. ''Kao što je čist njihov jezik, - nastavlja on, - tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi, koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom'' (Evlija Čelebija: Putopis. Odlomci o južnoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1979.) - ističe on slično Hevaiji, što nije ni čudno jer je poznavao njihov rječnik. O tjelesnim i moralno-psihičkim osobenostima naroda Bošnjaka, govori još jedan istočni pisac XVII stoljeća, Šuuri Hasan-efendija, rodom iz Aleppa, u svome perzijsko-turskom rječniku Ferhengi Šuuri (Lisanul Adžem ili Nevalul-fudala): ''Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost, njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti. Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove'' (Mehmed Handžić: Šuuri o Bošnjacima, El-Hidaje, 19-20.).

Na početku XVIII stoljeća stoji djelo Pavla Rittera Vitezovića Bossna captiva (1712.) ''o zauzetoj i zasužnjenoj Bosni'' koju on smatra ''srcem Ilirika'' (Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića, Beograd, 1924.), izražavajući oslobodilačku težnju južnoslavenskog zapada i kršćanske Evrope čitavo jedno stoljeće, i više, prije ilirskog pokreta. A dvije godine nakon toga, Jakov Pejačević u knjizi Veteris et novae geographiae compendiosa congeries (Zagreb, 1914.) daje geografski i povijesni opis Bosne i njenih gradova, kao kraljevstva koje je dobilo ime po rijeci Bosni (Muhsin Rizvić: Između Vuka i Gaja, Oslobođenje, Sarajevo, 1989.). U oblast ovih ranih izvora XVIII stoljeća, koji u ovkru ilirskog obuhvata podrazumijevaju i Bosnu, spada i Lexicon Latinum interpretatione Ilyrica, Germanica et Hungarica locuplex Andrije Jambrešića, izdan 1742. u Zagrebu, u kome pod riječju Illyricum, Illyrium, Illyria, piše da je to ''veliko slavensko carstvo, kraljevstvo, koje vu sebi več kraljevstvih, kakti Horvatsko, Dalmatinsko, Bosansko, Bogarsko, Srblinsko, sadašnje slovensko e-c zaderžava''. Ime Illyrus i Illyrius se u njemu objašnjava kao ''ilirijanec'', iliti Slovenec, Horvat, Dalmatin, Bošnjak e-c''. A za slavenski ili ilirski jezik se kaže da se od davnina govori u južnoslavenskim zemljama, koje pojedinačno navodi, a među njima i u Bosni, te da je čak i kod Turaka počašćen kao dvorski jezik (Navedeno prema: Dr Fedro Šišić). A već je Andrija Kačić Miošić u svome Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga 1756. govorio o narodnim pjesmama ''koje općenito pivaju Dalmatini, Bošnjaci, Ličani i ostali od slovinskoga jezika narodi'' (Dr Đuro Šurmin: Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898.) dok u naslovu ''Korabljice'' (Mleci, 1760.) on izričito i kaže da ju je ''prinio iz njiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića'' ''u jezik bosanski'' (Hadžijahić, 28.)

Uporedo sa drugim slavenskim i južnoslavenskim jezicima spominje bosanski jezik i Matija Antun Relković, dok Alberto Fortis jezik naziva ilirskim i morlačkim, a na jednom mestu i bosanskim. Ovaj naziv upotrebljavaju i slavonski pisci Ivan Grličić i Matija Katančić, koji 1831. za svoj prjevod Svetog pisma kaže da je ''u jezik Slaveno-Illyricski izgovora Bosanskog prinesheno'' (Ibidem). Godine 1777. izdao je Baron von Hocenshausen u Osijeku knjigu Illirien u kojoj se ''pod Ilirima smatraju stanovnici /.../ Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije i Bugarske'' koji ''svi govore jedan temeljni jezik'' (Dr Franjo Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskog preporoda, Građa za povijest književnosti Hrvatske, 1933.). A dvadeset godina kasnije Jožef Šipuš u svojoj knjižici Temelj žitne trgovine izdanoj 1796. u Zagrebu, govoreći o jeziku u funkciji trgovačkog sporazumevanja, ističe da tim ''našim jezikom'' govore i Horvati i Slavunci, i Srblji i Muselmani i Dalmatini, ali da ga treba urediti tako da se odredi jedan ''dijalektuš koga vsaki u pisanju knig držati bi se moral'', jer mnoge stvari svaki od njih drukčije naziva, a također, ''mnogim stvarima imena nejmamo''. On uočava da iste predmete, zapravo odivo i ruho, iz pojedinih južnoslavenskih oblasti drukčije naziva ''u starom (h)adetu živući jošter horvatski i slavunski paur'', koji to odivo i ruho kupuje, a drukčije ''Slavunac i Srljin, kome ono ruho žena njegova odkiva''. ''Onaj primi ime od mire, (h)alata ili odiva onakovo kakovo mu njegov trgovac dokazuje. Onaj u nekojima kako ga prilika svog jezika volj negdašnji vlastitelj i sadanji, a u strani pako komšija Muselmanin, volj njegova mati i žena naučila jeste, zato dovoljan uzrok vidi se, ako jednako odilje drugačije zove i uspita'' (Jožef Šipuš: Temelj žitne trgovine, Zagreb, 1796.).

Nešto ranije, također tokom XVIII stoljeća, u svome znamenitom Pismu Haralampiju iz aprila 1782., slijedeći ideje zapadnog prosvjetiteljstva i izražavajući vlastita etno-jezična iskustva, Dositej Obradović je pisao o jeziku kojim ''žitelji črnogorski, dalmatinski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski, slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaa)'' govore, ''ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Ercegovke, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada''. ''Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi posljednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci, dogod Bog svet drži'', nastavljao je on, uočavajući u nazivu ''Turčin'' za slavenske muslimane vjersku sadržinu. I objašnjavao dalje, razlikujući tursko podaništvo i državljanstvo od narodnosti: ''Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci, i biće što su njiovi stari bili'' (Dositej Obradović: Dela. Narodno delo, Beograd, 1932., strana 5, Pismo Haralampiju - Slično ovom Dositejevom shvatanju Matija Mažuranić je kasnije, 1840. pisao: ''Naši ljudi svakoga iz Turske zemlje zovu Turčina, kao što i turci nemačkoga podanika svakoga zovu Švabom''. Na drugom mestu, što se tiče ''bošnjačkog'' jezika tako imenovanih i shvaćenih ''Turaka'' on kaže: ''Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak nije drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, on uvek bošnjački odgovara i kaže ''da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu'' /Pogled u Bosnu, Zagreb, 1938./).

U evropskoj leksikografiji ''ilirskoga'' jezika nastavlja se obuhvat pojedinih južnoslavenskih zemalja. Tako Josip Voltić (Voltiggi) u predgovoru svoga djela Ricsoslovnik iliricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika, izdanog u Beču 1803. ističe: ''Nema nijednog naroda, nijednog jezika koji se toliko prostire i obuhvata toliko samih dijalekata kao što je ilirski, jer Albanija, Dalmacija, Dubrovnik, dio subalpinske Istre, Hrvatska, Bosna, Slavonija, Srbija, Raša, Bugarska, sve do Carigrada, veliki deo Ugarske, Moravska, Češka, Šleska, Poljska i Rusija i donji krajevi protežući se na kraj sjevera, i uzevši sve u jedno, i po porijeklu i proširenju, imaju isti jezik i običaje, a u najstarije se doba to područje zvalo Illyricum'' (Navedeno prema djelu Viktora Novaka: Vuk i Hrvati, Beograd, 1967.). Jedno desetljeće nakon toga, 1814., kanonik Marko Mahanović u knjizi Observationes circa Croaticam Orthographiam, navodeći Kopitara sa tradicionalnim pokrajinskim razlikovanjem dijalekata, među kojima je i bosanski, piše slijedeće: ''Illyricam denuo in particulares dialectos: Bulgaricam, Servicam, Bosnensem, Slavonicam, Dalmaticam, Raguzanam subdividit'' (Dr Franjo Fancev). U predilirskoj dokumentaciji prvih decenija XIX stoljeća spomeni Bosne u sastavu južnoslavenskih zemalja postaju sve češći. Tako Tomaš Mikloušić u svome djelu Izbor dugovanj svakoverstneh za hasen i  razveselenje služećeh, izdanom 1821. u Zagrebu, u poglavlju Ilirov, Slovencev, ishod imena, ladavci i međe, navodi i jezik ''bošnački'' naporedo sa ostalim južnoslavenskim govorima, i ponavlja da ''ilirički ili slavinski'' ''vu istom Carigradu ov isti jezik je dvorni'' (Ibidem), upotrebljavajući ove nazive kao širu okvirnu oznaku južnoslavenskog jezika. Nakon ovoga se, u dokumentaciji predilirskog razdoblja hrvatske književnosti, spomeni Bosne i Bošnjaka prenose iz proznih štiva u stihove''. Da bi, na kraju ovog razdoblja, ovi spomeni dobili izrazitije političke pretenzije: Janko Drašković u svojoj anonimnoj brošuri Disertatia iliti razgovor. Darovan gospodi poklisarom zakonskim i buduchjem zakonotvorzem kraljevinah naših, za buduchu dietu Ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu (Karlovac, 1832.), već na samom početku ističe ''naški jezik'', upravo štokavski govor, koji je ''najhodniji'' u ''Slavo-Hrvatih'', jer ga ''Slavonac, krajiški Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac, i oni Hrvati, koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore'' (Dr. Franjo Fancev). On je pritom izražavao nadu ''da Dalmacija jedan put, kako je prije bila, bude s nami sklopljena'' i ''ako li s vrimenom Bosna, gdi toliko rozgve naše živoše, s pomoćju našum u nadre naše se povrati'', onda bi takvo ''kraljevstvo Iliričko brojalo pol četiri milion duša'' (Ibidem).

Općenito gledano, u slavističkoj nauci prve polovine XIX stoljeća sve do Miklošiča, trajao je etnografski sistem Josefa Dobrovskog, koji je prema jezičnoj srodnosti dijelio Južne Slovene na Vinde (u koje spadaju Sloveni Koruške, Kranjske, Primorja, Štajerske, Prekomurja) i provincijalne Hrvate (odnosno kajkavce), zatim na Srbe, Bošnjake, Slavonce, Dalmatince, Crnogorce i Hrvatsku krajinu, koje naziva jednim imenom Iliri, a to su sve štokavci, i na Bugare'' (Dr Ferdo Šišić). Jernej Kopitar je tako u svojoj Gramatici iz 1808. (Grammatik der slavichen Sprache in Krain, Karten und Steiermark) u Ilire obuhvatao Dalmatince, Slovence, Hrvate, Bosance i Srbe'' (Miodrag Popović: Vuk Stefanović Karadžić 1787-1864., Beograd, 1972.). Pozivajući se na Dositeja Obradovića on je 1810. u ''Annuale der Literatur und Kunst in den osterreichischen Staaten'' kao oblast ''slaveno-srpskog'' narečja označio Crnu Goru, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Srbiju, vojničku Hrvatsku, Istriju, Slavoniju, Srem, Bačku županiju i Banat'' (Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića, Beograd, 1924.). A Pavle Josif Šafarik je u svome djelu Geschichte der Slawiche Sprache u Literatur nach allen Mundarten (Ofen, 1826.) također spominjao katoličke Bosance u naslovu odsjeka Geschichte der Slawiche Sprache u Literatur der katholichen Slawoserben (Dalmatier, Bosnier, Slavonier).

U doba preporodnih pokreta na slavenskome Jugu u prvoj polovini XIX stoljeća - Bosna, Bosanci, i oni islamske vjere, i osobito njihov jezik, spominju se u različitom kontekstu i imenovanju: hrvatski preporoditelji ih uključuju u obuhvat ilirskog, zapravo jedinstvenog južnoslovenskog naroda i jezika, dok pojam ''ilirizam'' nije ustuknuo pred pojmom ''kroatizam'', dok Vuk Karadžić smatra da su oni, kao i drugi narodi štokavskog narječja, ''Srbi svi i svuda'', a jezik im naziva srpskim.

 

 

 

KDB 'Preporod', Sarajevo, 1996.
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminovićeve kritičke filozofije

Šefket Krcić

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminović

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizvić

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizvić

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili priča o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim