Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Autor: Muhsin Rizvić

 

II

 

Naporedo sa tim izvanbosanskim imenovanjem, u srednjovjekovnoj državi Bosni se etnički logično i jezički prirodno upotrebljava naziv naroda izveden iz njena imena te pridjev koji označava pripadnost njoj. Tako se negdje između 1214. i 1217. godine potpisuje Desoje kao ''gramatik bana Ninoslava, velijega bosn'akoga (Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo), a 1234. sem pod tim nazivom kune općini dubrovačkoj ''rab Božiji Matej, imenom ban bosanski Ninoslav'' (Ibidem). Na stećku iz Zgošće iz XIII stoljeća piše: ''Sije leži Stjepom, ban bosanski'' (Ibidem). Stjepan Kotromanić, ''po milosti Božijej gospodin vsim zemljam' bosan'skim'' dariva ''kneza Vlkoslava'' za ''jegovu vjernu službu'' poklanjajući mu ''dvije župe'' a ''tome daru biše svjedoci dobri Bošnjane'', koje dijak Priboje poimenično navodi. U hiži velikoga gosta Radoslava u Radoslali, ban Stjepan godine 1323. ponavlja ovu darovnicu i daje garancije ''pred djedom velikim Radoslavom, i pred gostem velikim Radoslavom, i Žonborom, i Vičkom, i pred vsom Crkvom, i pred Bosnom. Ivaniš Ivanović godine 1323. piše svoju ispravu ''u to vrijeme kada bješe Stjepana bana sin u svoj Bosni gospodin najbolje'', a taj naslov negde poslije 1323. i sam Stjepan Kotromanić u prvom licu ističe uz svoju titulu: ''Az sveti Grgur, a zovom ban Stipan, po milosti Božijoj gospodin vsin zemljam bosanskim i solskim i uzorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin'' (Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo). Država Bosna, ''vsa Bosna'', u dokumentima izdanim u njoj naziva se ''Kraljevstvo bosansko'' /Hrvoje Vukčić Hrvatinić, 1404./. Isti naziv za bosansku državu, ''kraljevstvo bosansko'', ispisao je u potresnom kontekstu dijak Radoje između 1415. i 1423. na stećku Ozrisala Kopijevića (Ibidem), a 1427. u povelji Radoslava Pavlovića, ''kraljevstvo bosansko'' i ''rusag bosanski'' upotrebljavaju se naporedno (Ibidem). Heretička crkvena organizacija u srednjovjekovnoj Bosni naziva se u ovim dokumentima dosljedno ''crkva bosanska''; tako, na primjer, u povelji Stjepana Ostoje 1404. godine ili u darovnici Stjepana Tomaša 1446. u kojoj se ističe da se ono što je poklonjeno ''našim virnom i drazim slugama /.../, da im se toj ne ima poreći i potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjani'' (Ibidem).

Narod Bosne u ovim dokumentima naziva se ''dobri Bošnjani'' u pluralnom obliku, dok se pojedini pripadnik jednostavno naziva ''Bošnjanin''. Tako 1353. godine ''gospodin knez Vladislav i gospoja knjeginja Jelena, i niju sin gospodin ban Tvrtko, i njegov brat knez Vlk - dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli su dumanadesete dobrijeh Bošnjana knezu Vlatku Vlkosaliću i njegovu djetetovi, da nije u njih ni svezanik ni taljenik ni poručenik, ni njihovo dijete''. A na kraju povelje još jednom se podvlaci: ''A tojzi vjeri i prišesi svjedoci - dobri Bošnjani'' (Ibidem). U jednoj povelji Jelene Kotromanić 1354. godine također piše: ''V ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s kneznom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmaske zemlje - prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko, i dumanesete dobrih Bošnjane, knezu Vlatku Vlkosaliču'', ali u nazivu dvanaest ''dobrih Bošnjana'' u ovim i drugim poveljama vjerovatno se podrazumijeva dvanaest velikodostojnika Crkve bosanske, sa asocijacijom na dvanaest apostola, što daje još veću garanciju izvršnosti obaveza izraženih u saržini ovih tekstova. U dokumentu Stjepana Kotromanića iz 1332. u kome ''utvrdi se zakon koji je prvo bio među Bosnom i Dubrovnikom'', iznosi se čitav niz stavaka u kojima se navode dvije strane: ''Bošnjak'' i ''Dubrovčanin'' i propisuju odnosi među njima u svrhu reguliranja sporova: ''Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca  - roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bošnjanin zapši da nije dužan - da mu nareče prišesti samošestu, koje ljubo postavi ban rod. A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčanina - taj pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svagda Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovački i sudje, a globa općini. /.../ I ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne za dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana'' (Ibidem). U povelji Tvrtka Tvrtkovića iz 1405. godine također piše: ''Tko godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije ratabil dlžan komu godi Dubrovčaninu, voljda poklad imal od Dubrovčanina, volja na viri mu uzetona gospockoj, a može Dubrovčanin tozi istinom pokazati - da se ima Dubrovčaninu vratiti i platiti''. Isto je i u povelji Radoslava Pavlovića iz 1432. koji njenu sadržinu daje na viđenje svakome pred koga ona dođe, ''pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga, ili inoga Bošnjanina'' (Ibidem). A već 1470. ''Alibeg, sin kneza Ivana Vlahovića /.../ daju znati svakomu i od svake vrste človjeku kako od istočne strane tako od zapadne, tako muslimanu kako kaurinu'', da se je sultan smilovao na Hercega Vlatka i da zapovijeda da mu se ''vrate poklad i imanja roditelja mu gospodina hercega Stjepana, što je bio postavio u komun dubrovački'' (Ibidem).

Iako su postojale neke dileme u vezi sa njegovom etimologijom, sam naziv ''Bošnjak'' izven je u duhu i u skladu sa građenjem riječi bosanskog jezika: Bosn-jak Bošnjak, tj. nastavkom -ak, -jak dodanim na osnovu bosn od imena zemlje i njene središne rijeke, slično nazivu ''Bošnjanin'', koji je od iste osnove izveden nastavkom -anin, -janin. U Srpskom rječniku Vuka Karadžića uz ove nazive, koje nalazimo na spomenicima kao jedine etnonime u srednjovjekovnoj državi Bosni, data su slijedeća objašnjena: ''Bošnjak, Bošnjaka, m. der Bosnier, Bosnus homo. cf. /Bošnjanin/, Bosanac, Bosanlija''. ''Bošnjanin, m. der Bosnier, Bosnius, /vide Bošnjak/: Janko gleda Relju Bošnjanina'' (Vuk Stefanović Karadžić: Srpski rječnik, Četvrto državno izdanje, Beograd 1935.). U Rječniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice hrvatske piše: ''Bošnjak-aka. m. a. Bosanac. b. zast. musliman iz Bosne''. ''Bošnjanin. /mn. Bošnjani/, zast. Bosanac'' (Matica srpska - Matica hrvatska: Rječnik srpskohrvatskoga književnog jezika). Stevanović u svojoj Gramatici srpskohrvatskog jezika navodi izvedenice sa nastavkom -ak, ali nema primjera za etnonim, dok uz nastavak -anin kaže da se upotrebljava ''i za pripadnika neke narodnosti, građanina neke zamlje ili mjesta'', i navodi među primjerima i ''Bošnjanin'' (M. Stevanović: Gramatika srpskohrvatskog jezika za više razrede gimnazije, Beograd, 1951.). Petar Skok u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika također ne navodi za sveslavenski sufiks indoevropskog i baltoslavenskog porijekla -/a/k da može imati i značenje etnika u muškom rodu, kao što ga ima sufiks -/a/c. Ali on priznaje da su općeslavenskom sufiksu -anin, -janin, koji ima i značenje etnika, sinonimi -bc, -ak, -jak, i navodi kao jedini primjer Ljubušak od Ljubuški. Analogno tome, može se uz Bošnjanin kao sinoniman etnički naziv dodati Bošnjak.  

U samom Bosanskom pašaluku, koji je u nekim razdobljima osmanske vladavine, pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao i druge okolne teritorije, muslimani slavenskog porijekla i jezika i stariničkog pisma nastavljali su tradiciju državnosti srednjovjekovne Bosne, pa su sebe u domovinsko-etničkom, političkom i jezičnom smislu nazivali Bošnjacima, diferencirajući se tako prema Turcima i vlastima u Carigradu. A produžavajući bosanski jezik i bosansku srednjovjekovnu pismenost, mnogi od njih su sve do kraja XIX i početka XX stoljeća pisali bosančicom.

Bosančica se konstituirala u srednjovjekovnoj bosanskoj državi od početka bosansko-humske epigrafije XI-XII stoljeća, preko srednjovjekovnih ustavnih biblijskih i apokrifnih kodeksa namijenjenih potrebama bosanskih ''krstjana'', preko bosanske diplomatike, administrativno-pravnih spisa, koji su u doba Tvrta I (od 1377.) pisani kancelarijskim brzopisom, sve do XV stoljeća (E. Ha /Eduard Hercigonja/: Bosančica, Enciklopedija Jugoslavije 2., Zagreb, 1982.). Osobenosti brzopisne kurzivne bosančice, kojom će nastaviti da pišu islamizirani Bošnjaci, kao posebnim pismom sa vlastitom ortografijom, teškim za čitanje ćirilovcima, jesu slijedeće: tu je najprije fonologijsko načelo, tj. u njoj nema znakova koji su izgubili glasovnu vrijednost, tako da ćirilička ѵ (ižica), ы (jeri) i ѣ (jat) mogu označavati samo glas i jer je u ikavskih Bošnjana glas ѣ (jat) prešao u i a razlike između ы (jeri) i i je nestalo. Jat (ѣ) se u bosančici upotrebljava i za oznaku glasa j kada se (ѣ) nalazi pored kojeg vokala. Slovo (ѣ) se upotrebljava i namjesto srpskoćirilskoga /ja/, napr. госпоѣ /gospoja/. Bosančica je u svom kurzivnom obliku, prema talijanskom gl i gn stavljala znak ƛ (đerv) koji je za bosančicu najkarakterističniji, označava i glasove đ i ć. Istovremeno, bosančica razvija i nove oblike: ѵ /č/, # /v/, ʅ /z/. Brojčana vrijednost bosančice također je ponešto drukčija od srpske ćirilice, jer se za 1000 upotrebljava znak Y, a za 90 nije srpsko ҁ već grčko koppa. Najzad, bosančica je nagnuta na desnu stranu, a crte slova produžene su prema gore i dolje, po uzoru na zapadnjačku literaturu. Bosančica se naslanja na glagoljica a udaljava od ćirilice. Treba istaknuti još da je jezik bosančicom pisanih spomenika čist narodni bosanski jezik ikavskoga izgovora, dok je u onih pisanih srpskom ćirilicom nenarodni, crkveni (Seid Mustafa Traljić: Bosančica, Hrvatska enciklopedija 3, Zagreb, 1942.). O tome koliko se bosančica morfološki znatno razlikuje od drugih tipova ćirilice pisao je Vuk Karadžić: ''Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega današnjega da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se'' (Muhamed Hadžijahić: Građa o posljednim ostacima bosančice kod nas, Anali GHB, 1985.). I arheolog i putopisac Artur Evans, koji se našao u Bosni kao posmatrač prilika za vrijeme ustanka na Krajini, iznosi kako je od ''mudira otomaskog cara u Kulen Vakufu'' dobio pismo ''napisano starim ćirilskim slovima'' i napominje: ''Pismo je bilo napisano slovima naročite vrste i za bosanske muslimane i znatno se razlikuje od obične ćirilice koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni i tako su sasvim nečitljiva za njih. Jedino trgovci u trgovačkim gradovima, radi trgovinskih veza sa Bosnom, mogu čitati ovo pismo. Priznali su mi čak i slavenski profesori da ga ne mogu pročitati'' (Artur Evans: Ilirska pisma, Sarajevo, 1967.). Inače, za bosančicu Bosanskih Muslimana, kako utvrđuje Hadžijahić, znali su stranci još od ranije: Basano /XVI stoljeće/ iznosi kako se ''turski'' svećenici služe slavinskim pismom koje Slaveni nazivaju ''Buchviza'' /bukvica/ i ''Ciuriliza, Chiriliza'' /ćirilica/, dok su protestantski pisci zaključivali o slavenskom porijeklu ''turaka'' upravo po tome što su upotrebljavali /bosansku/ ćirilicu. Sam naziv ''bosansko pismo'' sreće se, prema Hadžijahiću, prvi put 1530. godine. Ovaj ćirilski brzopis nazvao je Francuz Guillaume Postel /1510-1581/ ''srpskim ili bosanskim pismom'' (Vjekoslav Stefanić: Jakov Ledesma i njegov ''Nauk karstijanski'', /1538./, Branko Čulić: Ferdinand Vel i njegova ''Bibliografija Bosne i Hercegovine'', Bibliotekarstvo, 1976.). Fra Marijan Lišnjić u izvještaju od 1672. donosi ''bosanski alfabet'' (Dr Karlo Jurišić: Katolična crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972.). Lovro Bračuljević zalagao se 1730. za prilagođavanje pisma našem jeziku, ''slažući latinska slova za naško izgovaranje onako kako su naša vlastita slova, tj. bosanska iliti srpska za to složena'' (Dr Ante Sekulić: Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti - Kačić, god. II, Split, 1969.).

Kurzivnu bosančicu Truhelka naziva narodnim pismom, koje je ''kao narodna pesma, narodna priča, prelazilo predajom sa oca na sina'', pri čemu se spoljašnji oblik menjao. ''Tim pismom služili su se u Bosni i katolici i pravoslavni i muhamedanci'' - kaže on 1889. - Do prije četrdeset godina bila je bosančica rekao bih službeno pismo u franjevačkim manastirima. /.../ U muhamedovaca je to pismo još nedavno bilo običajno u svim begovskim kućama, a još danas imade dosta familija koje ostadoše vjerne bosančici. To pismo bilo im je ostavština iz vremena kada su njihovi pradjedovi bili još plemići ''rusaga'' bosanskoga, prije nego li se poturčiše, a kao takvo cijenili su ga. Tim pismom - napominje Truhelka - ne samo da su muškarci pisali, već i žene - pojava koja ide među najređe u muhamedovskom svijetu. /.../ Što se tiče pravoslavnog žiteljstva, mnogi pišu bosančicom još i danas, ali uticaj ćirilice lakše ih je dohvatio, pa se i pismo manje-više oslanja na ćirilicu'' (Dr Ćiro Truhelka: Bosančica. Prilog bosanskoj paleografiji, GZM, 1889.). U okviru ''rukopisne bosančice'' on razlikuje dvije vrste: manastirsku, koja se razvila ''medju ljudima koji su kulturnom svijetu daleko bliže bili nego begovski čitluci i kule'', i koja je ''pravilna, katkad lijepa''; dok u ''begovske bosančice svega toga nema''. ''Slova su tu puku grafički znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljavaju se bez ikakva pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju, ni za gramatiku, on ne odjeljuje riječi, rečenicu od rečenice,  već meće slovo do slova, kako dotični zvuk čuje ili misli čuti'' (Ibidem). Paleograf Tomislav Raukar je 1968. došao do zaključka da ovu zapadnu ćirilicu možemo ''označiti kao posebnu muslimansku varijantu bosančice'' (Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule /''bosančice''/, Historijski zbornik, Zagreb, 1968.).

Bosanskomuslimanski krajišnici, age i begovi, zapovjednici u turskoj službi, pisali su svoja pisma bosančicom i slali ih s onu stranu granice Bosanskog Pašaluka, kao neku vrstu epistolarne književnosti: hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, mletačkim providurima, dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnu Goru (Muhsin Rizvić: Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti. U knjizi: Bosansko-hercegovačke književne studije, Sarajevo, 1980.). Jedan od njih je godine 1673. čak insistirao na mletačkoj strani da mu uvijek pišu bosančicom, /i svakako bosanskim jezikom/ kao što je i on njima pisao: ''Od mene Omer paše teftedara bosanskoga prisvitlomu i plemenitomu gospodinu đeneralu od Dalmacije i Albanije lipi pozdrav kako našemu ufanu prijatelju, a zatim dajem vašem gospodstvu na znanje da smo poslali našega sekretara u Split za jemina imenom hadži Mehmedaga. Molimo vaše svitlo gospodstvo da biste mu u svakom poslu lubav učinili, a što vašega posla bude na ovoj strani pišete nam nećemo se kratiti poslušati. I molimo vas vazda mi ovim pismo/m/ pišite svaki posao da moremo svakda na pameti držati. I Bog vas podrži u gospodstvu veće od sad nego dosad amen'' (Historijski arhiv Zadar. Dragomanski spisi Filea 129, pozicija 32/14. Pismo nije datirano, ali sigurno je iz 1673. Ovo pismo sam dobio ljubaznim posredstvom rahmetli prof. Seida M. Traljića). Naziv ''bosanski'' spominje se uz titule pojedinih pošiljalaca ili kao oznaka pripadništva Bosni: ''...čauš presvitloga Sofi Mehmed paše bosanskoga'' /iz 1589./; prije toga 1582. u nagodbi sa generalnim providurom Dalmacije Dede beg, namjesnik Kliškoga Sandžaka, piše: ''I tako mi obitamo mir virom božeom i čestitoga cara, i nasom virom muslomanskom'' (Šime Ljubić: Rukoviet jugoslavenskih listina  - Starine JAZU, Zagreb, 1878.). ''A od mene Usrem bega, paše bosanskoga, vele visok poklon''; ''Od nas vezir Ibrahim - paše, serdara nad voeskom bosanskom'' Hasan vojvoda dumanski piše između 1574. i 1588. providuru omiškomu: ''...i Čere smo te stvari opovidali čestitom Ferhat paši bosanskomu''. ''Od nas nazora bosanskoga i makarskoga pozdrav i poklon providuru omiškome'', piše 1617. Alija sin Husejnov. Istom providuru piše i 1634. Halil, efendija imotski: ''... neka i mi mnimo pisati s ovizim siromasi na bosanski divan''. A krajem 1617. piše soldat Jakov vojvodi Jakovu Deskoviču za Bosanske Muslimane: ''... ne izgubi me umalo turci..'', a 1635. knez Đura Pavić i vojvoda Đuretina Sirotković pišu providuru omiškom kako starac Mikula Sinovčić ''trpi mnoge utiske od turak'', a iste godine knez Marko Srdanović piše istom providuru ''zač ovde turci od emina čekaču dokle ćim pošalu harače''. Iste godine se Jura soldat žali providuru Andriji Balbi na Miloša Jeliškovića: ''I ne moguć podniti sramote negove, idoh samo-četvrt k paši posanskomu da se poturčimo'' (Dr Aleksandar Solovjev: Bogišićeva zbirka omiških isprava XVI - XVII stoljeća, Spomenik SKA, Beograd, 1940.).

Bosanske Muslimane su imenovali Bošnjacima i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko, kao regionalna i narodna oznaka, upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod (Mustafa Imamović: Naziv muslimani, Književna revija, 1990. - pod ovim nazivom se, u doba osmanlijske vlasti na Balkanu, podrazumijevaju zapravo svi slavenski stanovnici islamske vjere današnje Bosne i Hercegovine, Like i Krbave, Slavonije, Novopazarskog sandžaka, nekih pograničnih krajeva Srbije, zapravo Užica, koje je tada pripadalo Bosni, uključujući zapadni dio Kosova do Mitrovice, te Plava i Gusinja, pa Podgorice u današnjoj Crnoj Gori). Veći broj pisaca orijentalne književnosti iz Bosne nosi pridjevak al-Bosnawi, Bosnewi, Bosnali ili Bosna (Smail Balić: Kultura Bošnjaka, Muslimanska komponenta, Wien, 1973.). Šabanović bilježi čak četrdeset i četiri književnika sa tim prezimenskim dodatkom al-Bosnawi, od kojih je u svome djelu trideset i dva bibliografski obradio (Hazim Šabanović: Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Bibliografija, Sarajevo, Svjetlost, 1972. Neka od tih imena su slijedeći pisci: Derviš, Jakup-paša Bošnjak, Muhamed Bošnjak - Ajne Ruri, Vahdeti Ahmed Bošnjak, Šinasi Mehmed Čelebi Bošnjak, Hasan Bošnjak Imamović, Nutki Ali Dede Bošnjak, Talib Ahmed Bošnjak i dr.). A da su u pojmu ,,Bošnjak'' bili obuhvaćeni samo muslimani svjedoči saopćenje Evlije Čelebije iz druge polovine XVII stoljeća, koji kaže za Srebrenicu da su joj stanovnici Bošnjaci, a raja im Srbi i Bugari, kao što će kasnije pisati i Matija Mažuranić: ''U Bosni se krstjani se smiju zvati Bošnjaci. Kad se rekne Bošnjaci, muslimani samo sebe razumiju, a krstjani su samo raja Bošnjaka (Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu učinjen 1839-40. po jednom domorodcu, Zagreb, 1965.). Istovremeno se u Bosni i okolnim južnoslavenskim zemljama za Bošnjake upotrebljavao i naziv ,,turčin'' kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni ,,turske'' tj. islamske vjere koju su Turci donijeli u ove krajeve, čime su se razlikovali od pripadnika drugih južnoslavenskih naroda istog jezika, ali drukčije religije. Orijentalni pisci iz Bosne su tako nazivom ,,Bošnjak'' uz svoje lično ime javno, a u sredinama izvan Bosne namjerno, naglašavali svoju pripadnost Bosni, svoje bosansko porijeklo, svoje narodno ime, a kod mnogih su se, u djelima i biografijama sačuvala i svjedočanstva o njihovim domovinskim osjećanjima i narodnom ponosu. O Šejh-Juji, Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću, Hasanu Bošnjaku koji je pjevao na arapskom jeziku, u tom pogledu svjedoče Bašagić, Handžić i drugi istraživači bosanskomuslimanske orijentalne književnosti, o Derviš-paši Mostarcu, koji je pjevao u ,,slavu Bosne i Bošnjaka''. Ali jedan od tih književnika iz druge polovine XVII i početka XVIII stoljeća ustaje čak u odbranu Bosanaca u stihovima na turskome jeziku: ,,Ti, najgljuplji čovječe svih vremena, koji Bosanca grdiš, svojim bezvrijednim blejanjem pokazuješ samo svoje neznanje. / Pretpostavljajući da je Bosanac neznalica, ne smatraj sebe učenim, jer ako ima kakvo teško pitanje, dođi da ti ga rastumačim'' (Šaćir Sikirić: Divan Mehmed Rešida, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 1958.).

Ali u pogledu jezika u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje - ostaje isti ''bosanski''. U Bosni godine 1631. Muhamed Hevaija Uskufija u predgovoru svoga stihovanog tursko-bosanskog rječnika Makbu-l-i-arif /Potur Šahidija/ govori za sebe da je Bošnjak /Bosnewi/ a svoj jezik stalno naziva bosanskim /bosanca/ koji smatra posebnim i izuzetnim među drugim jezicima i sličnim latinskom: ''Kako su Bošnjaci krupna stasa/ Znaj da su im i riječi krupne/ Pa ih onda dovesti na metrum/ To je gvozden luk koji nije moguće nategnuti'' (Derviš M. Korkut: Makbul-i 'aryf /Potur Šahidija/ Uskufi Bosnevije - Glasnik hrvatskih zamaljskih muzeja u Sarajevu). ''Među jezicima je sišao /s nebesa/ latinski. Latinski je pak jezik isto što i bosanski''.
Bosna, Bošnjak, bosanski, spominje se u predgovoru deset puta, a u samom tekstu rječnika još dva puta, dok se u jednom drugom rukopisu nalazi jedna Hevaijina pjesma u kojoj se također spominje taj naziv: ''Bosanski da vam govorim, bratani, da slušaju prijatelji, dobrotelji i znani'' (Alija Nametak: Rukopisni tursko-hrvatskosrpski rječnici - Građa za povijest književnosti Hrvatske, knj. 29., 1968.) Očito pod utjecajem Potur-Šehidije i Evlija Čelebija se u odjeljku svoga putopisa pod naslovom ,,Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda'' izražava o jeziku Bosanaca slično Hevaijinim stavovima u predgovoru rječnika i naziva ga ,,bosanski jezik''.

Naporedo sa ovom sviješću Bosanskih Muslimana traje i tradicija Bosne i bosanskog jezika i u bosanskih franjevaca, vezana i uz ime njihove franjevačke provincije ''Bosna Argentina'', koja službeno postoji, kao što se vidi u Lastrica Epitome vatustatum provinciae bosniensis, od 29. juna 1514., kada je, kako navodi Fermendžin, odlučeno: ''Oci provincije Bosne, koja treba da se osnuje, zadržavaju pečat i naslov Bosne time što imaju sva svoja mjesta izuzev jednoga u Hrvatskoj. Oci Bosne (pod vlašću Turaka) mogu izabrati vikara provincije, i nek se od tada zove odijeljena provincija i neka ima poseban pečat Provincije Bosne, slično i naziv. A taj neka bude Provincija Bosne Argentina, takav titul pod tim uvjetom ako se desi slučaj da se vrate njeni vlastodršci da je to u stvari jedna provincija, a Provincija Argentina Bosne je sadržana pod provincijom Bosne'' (Eusebije Fermadžin: Monumentum spectantia historicum slavorum meridionalium, Zagreb, 1892.) Atribut ''argentina'', srebrena, dobila je Provincija po Srebrenici, u kojoj su od rimskog doba bili rudnici srebra.  Od početka XVII stoljeća, sa djelima Matije Divkovića, počinje u Bosni protureformacijska franjevačka književnost na narodnom jeziku, u kojoj dolazi do izražaja bosanski naziv jezika i pisma ćirilice. Divković svoja djela prevodi ''iz dijačkoga'' (latinskog) ''u pravi i istiniti jezik bosanski'', ili, na drugom mjestu, ''slovinski, kako se u Bosni govori'', kaže on. (Muhsin Rizvić: Estetski arhaizam Matije Divkovića. U knjizi Tokovi i stvaraoci iz književne Bosne, Tuzla, Univerzal, 1986.) I drugi franjevački pisci u Bosni, ali često i izvan nje, nazivaju svoj jezik bosanskim, od Stjepana Matijevića /1630./, Stjepana Margitića, do Ambroža Matića /1827./ i Luke Dropuljića, koji na svom putu u Carigrad zapaža kako ljudi od Sarajeva do Kratova ''bosanski govore prifino'', pa do Ivana Franje Jukića, Martina Nedića i Ante Kneževića.

Tim jezikom su govorili i bosančicom kao svojim pismom od starine ''knjige'' /pisma/ pisali i Bošnjaci islamske vjere, a da ni jedni ni drugi nisu znali za književnu djelatnost druge strane, koja je bila ispunjena drukčijim kulturno-religioznim duhom. Tako se i moglo desiti da Muhamed Hevaija Uskufija napiše kako prije njegova rječnika ništa na ''bosanskom'' jeziku nije napisano, ne znajući za svoga malo starijeg suvremenika Divkovića. Sam naziv jezika, međutim, što vrijeme ide dalje, u bosanskoj franjevačkoj književnosti alternira sa nazivima ''slovinski'' i ''ilirski'', dok Bošnjaci islamske vjere ne znaju za drugi naziv osim ''bosanski''. Tako Mula Mustafa Bešeskija, hroničar XVIII stoljeća smatra da je bosanski jezik, kako ga on naziva, bogatiji riječima od turskog i arapskog jezika, a kao dokaz navodi četrdeset i pet izraza za glagol ''ići'' u bosanskom jeziku, dok arapski za taj glagol ima tri izraza a turski samo jednu riječ. (Hadžijahić)

U junačkim pjesmama Bosanskih Muslimana ime ''Bošnjak'' se upotrebljava kao ime ovog naroda, ali češće u množini nego u jednini. Pregled zbirke ''Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini'' (''Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hecegovini'', sabrao Kosta Hormann, 1888-1889. Sarajevo, Svjetlost, 1976.) /ili prvobitno: ''Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini/, koju je Kosta Hormann sabrao 1888-1889. godine a mi je uzimamo kao primjer i uzorak, pokazuje, prema Indeksu i s uvidom u tekstove ovu frekvenciju: singularni oblik ,,Bošnjak'' upotrijebljen je, u prvoj knjzi, samo dva puta, i to u pjesmama iz Sarajeva i Gacka. Plularni oblik ''Bošnjaci'' spominje se, međutim, također samo u prvoj knjizi ovog izdanja, na trideset mjesta, u pjesmama iz Sarajeva, sa Zagorja, iz Gacka, Zenice, Nevesinja i Foče. Nasuprot tome, naziv ''Turci'', ali u smislu ''državne pripadnosti'' kako to Đenana Buturović podvlači, upotrebljava se još češće: u prvoj knjizi Hormannova izdanja dvadeset i jedan put, u drugoj jedanput, te u trećoj, u kojoj su tekstovi iz rukopisne zaostavštine, šest puta, te u singularnom obliku tri puta. I dok je u prvoj pjesmi ove zbirke naziv ''Bošnjaci'' izveden iz Bosne kao domovine /''Lalo moja, Ćuprilić vezire/ sve mi hvališ od Bosne Bošnjake,/ al Bošnjaci jedni hijaneti,/ izdaju m zemlju kaurima''/, u drugim pjesmama je ovaj naziv narodnosno osamostaljen: ''Meni ferman iz Stambola dođe/ da ja kupim Bošnjake junake''; ''Prođ' se, Huso, vraga i belaja/ da nikoga od Bošnjaka nema/ do Alije Đerzeleza sama''; ''Ko je Bošnjak, Ćuprilić ga viče!''/ Kad Bošnjaci došli Ćupriliću/ svaki njega u skut poljubio''. Spominje se također i lokalni naziv ''Krajišnik'' i ''Krajišnici'', čak više nego ''Bošnjaci'', ali se naziv ''Hercegovac'' i ''Hercegovci'' upotrebljava u Hormanna samo pet puta.

Naziv Bošnjaci ili bosanski narod, koji se odnosi samo na Bosanske Muslimane, upotrebljavali su u tridesetim godinama XIX stoljeća i prvaci pokreta Husein-kapetan Gradaščevića u pismima koja su slali austrijskim vlastima. Tako Gradaščević u martu 1832. godine piše austrijskom caru Franji da sultan ne treba ''da im nameće novu vjeru i novi red /Regeln/, nove uredbe, koje nisu u skladu sa starim običajima /redom/ i starom Muhamedovom vjerom, zbog čega se bosanski narod pobunio..''; zatim da sultan treba da im ''imenuje za vezira Bosne jednog iz njihovih redova, koji je Bosanac, da bi ostali i dalje sultanovi podanici i da bi primali njegove zapovijedi..'' (Avdo Sućeska: Ajani, Sarajevo, ANUBiH, 1965.) U doba vladavine Topal Šerif Osman-paše u ''Bosanskom vjestniku'' 1866. izneseni su političko-nacionalni stavovi uredništva vezani za bosansko ime naroda kao pokušaj da se izgradi interkonfesionalna bosanska nacionalna ideologija. ''Tok povjesnice - pisalo je u uvodnom članku - pričislio je osmanskoj državi različite zemlje i narode; ovi su manje-više svi zadržali svoje narodne osobitosti, pa i sami predjeli u kojima žive, ponajviše su kao geografsko-istorični pojmovi stupili u sadašnjost. I Bosna je svoju istoričnu individualnost pri svim promjenama vremenski zadržala, i njena prastara narodnost ovdje je preživila bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična, nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući, ostala je nepovređena različitošću vjeroispovjesti'' (Anonim: Uvodni članak, Bosanski vjestnik, 1886.). U istoj godini ovaj list objavljuje u četiri broja Pjesme bosanskijeh muslimana, za koje se pretpostavlja da ih je objavio Salih Hadžihuseinović Muvekit. ''Bosanski vjestnik'' u jednoj preporuci redakcije precizno diferencira bosanski jezik od njemačkog i hrvatskog jezika, a službeni vilajet list ''Bosna'' preporučuje sa svoje strane za čitanje ''Bosanski vjestnik'', koji, kako se kaže, izlazi ''na bosanskome jeziku''. U kompleksu narodnog bosanskog jezika za Bosanske Muslimane u ovom prijelaznom periodu bio je, međutim, od bitnog značaja i način njegova pisanja, odnosno štampanja. Tekst na bosanskom jeziku ćirilicom bio je namijenjen hrišćanima bez razlike i onim Bosanskim Muslimanima koji su ga, u tradiciji bosančice znali čitati, dok je istovjetan tekst na turskom jeziku bio namijenjen onim Bosanskim Muslimanima koji su znali turski, ne toliko zbog jezika samog, jer im je bosanski bio maternji govor, već u prvom redu zbog arapskog pisma koje im je duhovno bilo bliže kao pismo vjerskih knjiga i alhamijado-literature, mada je samo poznavanje turskog jezika bilo ograničeno na bosanskomuslimansku inteligenciju.

Ali naziv ''Bošnjak'' kao obilježje porijekla, povijesne suštine i etničke svijesti te bosanske domovinske pripadnosti koja nosi i nastavlja tradiciju srednjovjekovne države Bosne, prirodno su i bez promjene i historijskog kolebanja nosili samo muslimani u koju cijelog razdovlja osmanske vladavine, ne podrazumijevajući pod njim krstjane i hristjane, a mnogi su ga isticali i uz svoje lično ime kao znak razlikovanja među Turcima i drugim narodima. Godine 1870. Mehmed Šakir Kurtćehajić, u jednom uvodniku svoga ''Sarajevskog cvjetnika'' evocira vrijeme prije dvjesta-trista godina, kada je starješina mogao ''samo jednim jedinim glasnikom sakupiti sve Bošnjake pod jednu zastavu'', mada za jezik u jednom pismu književniku Rešad-begu u Carigrad kaže: ''samo slovenski znam jer se ovdje najviše govori tijem jezikom''. Izuzevši ovaj spomen, nazivanje jezika bosanskim jezikom kod Bošnjaka islamske vjere nastavlja se sve do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali i nakon nje, do vremena iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, ali i nakon nje, do vremena iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore u Tursku, kuda su oni ponijeli ne samo svoje bošnjačko nacionalno ime neego i naziv bosanskog jezika.

Naziv jezika bosanskim imenom zasnivao se kako na tradiciji bosanske državnosti tako i na osjećanju teritorijalnog integriteta, osobito u XVII stoljeću, i posebnog, političkog položaja i pod turskom vlašću, kada je Bosna, naseljena pretežno muslimanskim stanovništvom sa gusto naseljenim hrišćanskim oblastima u srednjoj i zapadnoj Bosni i Hercegovine, bila više nego pokrajina, a pojam Bošnjak označavao ne stanovnika jedne pokrajine nego pripadnika jednog naroda, koji je imao svoj jezik bosanski, na ovom području stokavski dijalekat i ikavski govor. Arif Hikmet Rizvanbegović je, po zapisu Bašagićevu, turskim književnicima u Varigradu dokazivao ''da je njegov bosanski jezik slikovit i sposoban za svaku vrst pjesme'', i sa uzbuđenjem je klicao: ''Moj narod je najveći pjesnik!''. I u dotada izdanim alhamijado djelima, tj. štampanim arebicom na narodnom jeziku, bosanski naziv jezika bio je uobičajen: Omer Humo iz Mostara izdao je tako Lugati Bosnevi (Bosanski rječnik); a na kraju svoga štampanog Sehletul-vusula (1875.) on piše: ''Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski čitap'', a u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom kaže: ''Bez šuhbe (sumnje) je babin jezik najlašnji / Svatko njime vama vikom besidi. / Slatka braćo, Bošnjaci, / Hak (istinu) vam Omer govori''. Pored Hume tiskaju alhamijado knjige i drugi: Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objavljuje 1868. u Carigradu knjigu Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a zatim Ibrahim Edhem Berbić početnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica /Carigrad, 1886./ te svoj Bosansko-turski učitelj /Carigrad, 1893./, Ibrahim Seljubac Novu bosansku elifnicu, pa Ibrahim Puška, Arif Sarajlija i drugi, ostajući tako dosljedni bosanskom imenovanju svoga jezika.

Iz dvojnosti pisama, boasnčice i arebice, vide se da se bosanski jezik za Bosanske Muslimane nije postavljao da u to doba kao problem govora, jer su oni s njime bili rođeni, njime govorili i na njemu pisali, bosančicom ali još više arebicom, već se postavljao problem pisma, tiskanja i čitanja, s kojim će oni ući u razdoblje svoga preporoda. I tradicionalna bosančica je, kao ''begovsko'' i ''žensko'' pismo bila ograničena više na aristokratsku klasu a širim bosanskomuslimanskim slojevima bila je nepoznata, a suvremena Karadžićeva ćirilica štampa od šezdesetih godina za njih je bila još i nesimpatična kao pismo koje su se vezale neislamske, hrišćansko-kršćanske predstave. U tom pogledu je rukopisno a osobito štamparska arebica kao muslimansko pismo za bosanski jezik Bosanskih Muslimana predstavlja značajnu prelaznu etapu pismenosti i kulture. (Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine, I, Sarajevo, ANUBiH, 1973., 47.).

U doba preporodnih pokreta na slavenskom Jugu u prvoj polovini XIX stoljeća - Bosna, Bošnjaci i oni islamske vjere, i osobito njihov jezik bosanski spominju se u različitom kontekstu i imenovanju: hrvatski preporoditelji ih uključuju u obuhvat ilirskog, zapravo jedinstvenog južnoslavenskog naroda i jezika sve dok pojam ''ilirizam'' nije ustuknuo pred pojmom ''kroatizam'', dok Vuk Karadžić smatra da su oni, kao i svi narodi štokavskog narječja ''Srbi svi i svuda'', a jezik im naziva srpskim. Kako je taj proces zasebnog imenovanja zemlje Bosne i narodni identitet Bosanaca - Bošnjaka tekao, da bi se pod utjecajem hrvatskog i srpskog nacionalnog pokreta izdiferencirao i na kraju sveo na Bosanske Muslimane, koje su hrišćani i kršćani tradicionalno, po vjeri, nazivali turcima, i onda kada su se oni sami počeli politički odvajali od Osmanlija; kako je i dokle egzistirao adekvatan naziv jezik ''Bosnae'' i naziv bosanski jezik, kao regionalan u širem pojmu istog jezika ilirskog, te, najzad, kao anoniman unutar politički unitarnog svesrpskog imenovanja, dok su Bosanski Muslimani bili po strani od tih političko-nazivnih dilema - najbolje pokazuju pisani izvori toga vremena, pri čemu su oni hrvatski leksikografski stariji, i nadovezuju se na spominjanje Bosne, njenog naroda i jezika u evropskom slavističkom jezikoslovlju, i u hrvatskoj književnosti i publicistici.

  

KDB 'Preporod', Sarajevo, 1996.
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminovićeve kritičke filozofije

Šefket Krcić

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminović

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizvić

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizvić

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili priča o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim