Šeprtlja Sabro, školski domar, pijan, bježi niz livade, pred ženom, učiteljicom, koju je davno propio te sad nijedno dijete u selu ne zna slova. Dobro, nije čudo što učiteljica, pijana, juri muža - često on modar ulazi u krčmu. Ali, učiteljica je sada pirala gola i sise joj skaču dok šije niz livade. Kažu ljudi da je učiteljica već jednom jurila noću Sabra domara, isto pirala gola, ali se niko ne zaklinje da je to vidio. A sada je podne i žetva, svi su na njivama, a livade pokošene, pa se učiteljica vidi od glave do pete. Vitla nožem, a ševrda ko i Sabro, pijana. Seoski kabadahija Nezir, što je vazda bezuspješno navaljivo na učiteljicu, potrča za njima niz livade - primače se pijanim supružnicima - rado bi pijanoj učiteljici oteo nož i obljubio je silom dok Sabro bježi glavom bez obzira, pa nek se priča to čudo u selu bar sto godina. Udara Nezir petama u zadnjicu, pristiže supružnike, a učiteljica nogom udari u prahinjak, spotače se, pade golokraka na pokošenu travu, ispusti nož. Okrenu se pijani domar Sabro, povrati se šeprtlja i ugleda Nezira u trku, pa podiže nož i ne reče ni riječ jednu - ni Neziru ni goloj ženi što ležaše - no uvitli, pijan, rukom prema Neziru i pogodi ga u rame. E, trijezan, sigurno, ne bi pogodio. Šiknu krv iz ramena i Nezir pade. Priletješe žeteoci s njiva, staviše Nezira na traktor, izvadiše nož, preko rane mu sporiš previše i prevezoše ga u bolnicu. Sabro podiže učiteljicu, zagrli je i tako odgegaše do kuće. Sutradan, u školi, đaci upitaše učiteljicu, zašto se onako silno naljutila. "Na koga?" upita učiteljica.